Je li, već u par navrata najavljivano, uvođenje presedanskog prava uistinu put koji nas vodi u obećanu zemlju pravne sigurnosti?

Novinarka Ivanka Toma, koju pobožno pratim u zadnje vrijeme, dala mi je ponovno šlagvort za komentar.  U svom članku o očekivanim, odnosno najavljenim, promjenama u pravosudnom sustavu (DOZNAJEMO: SPREMA SE DRAMATIČNA TRANSFORMACIJA NAŠEG PRAVOSUDNOG SUSTAVA Mijenja se ključni procesni zakon kojim se u Hrvatsku uvodi presedansko pravo) prenosi dobivene informacije, iz dobro obavještenih izvora, ne zauzimajući stav o iznesenim idejama, što je, dakako, potaknulo mene da iznesem svoj stav.

Bez pretenzija prema cjelovitom osvrtu na najavljene promjene, skrećem pažnju da se radi o recikliranju svojedobne ideje bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljanića koja je svojedobno u medijima najavljivana kao preokret koji vodi prema uvođenju precedentnog prava u domaće pravosuđe. Jednostavno rečeno, idemo pokušati navesti pravosuđe da temeljem istih činjenica donosi iste odluke. U daljnjem tumačenju dalo bi se zaključiti da je to korak prema pravnoj sigurnosti ili da je dosta situacija u kojima slobodna ocjena dokaza može dovesti i dovodi do različitih sudskih odluka. Tko bi pošten imao išta protiv toga?

Očito, jedino ja. Zašto? Pa zato jer alati već postoje, i to odavno. Usuglašavanje sudske prakse moguće je i kroz zajedničke sjednice Vrhovnog suda, čije odluke su obvezujuće za sve nižestupanjske sudove, a moguće je na isti način regulirati sudsku praksu i kroz sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda, kao i Kaznenog odjela Vrhovnog suda, ovisno o kojoj kategoriji predmeta se radi. Dakle, alati postoje, i ne treba ništa mijenjati jer svaka promjena smjera, a osobito tako korjenita, nosi svoje probleme, počev od prijelaznih i završnih odredbi. To je komentar što se tiče  “oglednog spora”.

Što se pak tiče „ sindikalnih sporova“, nemojte me sasjeći prije nego izgovorim rečenicu do kraja, moje je viđenje stvari da su nastajale i propadale velike civilizacije, pregazilo ih vrijeme, pa na taj način gledam i ulogu sindikata. Bilo i prošlo.

Najveće uspjehe  današnjeg vremena su isposlovale udruge zainteresiranih, dakle lobističke u sadržaju. Svojedobni uspjeh umirovljenika artikulirala je politička stranka koja je ishodovala, doduše simboličko, obeštećenje umirovljenika, koje je ostvareno odlukom Ustavnog suda. Jasno je da se nakon toga sve radil, i uradilo,  da dođe do raskola u toj stranci. Sljedeći uspjeh realizirala je nevladina udruga Franak. Mislim da ne treba objašnjavati da se isto tako činilo se sve da ih se razjedini.

A sindikati su zaustavljeni na temi distribucije svinjskih polovica za zimnicu, što je korisna aktivnost, ili su dobacili do prvosvibanjskog graha. Ti famozni kolektivni ugovori, i zaštita od bilo kakvog otkaza ugovora o radu, pa makar ne dolazio na posao ili ništa ne radio, su rudiment nekih drugih društveno-političkih okolnosti. Ne biste vjerovali, upoznao sam ih dovoljno i u tzv. ekonomskom praktikumu.

Tema je opsežna, a ljudi ne vole čitati preduge tekstove pa ću završiti dubokom mišlju: „Kada bordel ne radi dobro valja mijenjati osoblje, a ne namještaj.“