Komentar novog Zakona o obveznim odnosima u prometu

Izglasan je novi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. S obzirom da se cijeli radni vijek bavim prometnim udesima, pa posljedično naknadom štete, uz napomenu da sam imao od koga učiti, moj prvi komentar je da Zakon možemo komentirati tek nakon što HANFA (regulator) donese provedbene propise.

Budući da smo u nekoliko navrata pokušavali provocirati aktivnost HANFA-e i to uz dokumentaciju kojom dokazujemo zloupotrebe procedure, a na štetu oštećenih, naglašavam da će i provedba izglasanog Zakona ovisiti o primjeni ovlaštenja koju HANFA ima, ali primjenjuje vrlo selektivno, usuđujem se reći, rijetko.

Njihov redovit odgovor je da nisu ovlašteni miješati se u politike pojedinih osiguravajučih društava. S tim se jasno slažemo, uz napomenu – osim ako se iz dokumentacije da utvrditi zloupotreba, a često i ucjena osiguravajućih kuća.

Ono što mi vidimo kao veliki problem je nezainteresiranost sudaca da se upusti (a zakonska podloga postoji) u ocjenu svakog konkretnog slučaja, jer stvarno postoje u svakom vrlo različite situacije.

Prvo, apsolutno nije isto gdje oštećeni živi, živi li sam, je li zaposlen, živi li od poljoprivrede itd. Moj susjed ne može doći na posao cca 30 km ako nema automobil, jer jednostavno ne postoji javni prijevoz. Dakle, za vrijeme trajanja popravka njegovog automobila on mora unajmiti drugi automobil ili će izgubiti posao.

Pa ako tome dodamo da je ozlijeđen i otpušten iz bolnice na kućnu njegu, praktično nepokretan. Tko će se o njemu brinuti 24 sata dnevno. Kažu presude, članovi domaćinstva. Da, ako ih ima i ako ne rade.

Pa onda presude kažu da je sat tuđe njege i pomoći cca sada 3 eura, koliko je dnevno potrebno i u kojem trajanju određuje vještak. Ono što znam je da manje od 8 eura po satu ne možeš dobiti nikoga da ti čuva psa, a kamo li ukućana. Kada tome dodate da i ono što dobijete presudom morate čekati do pravomoćnosti cca 5 godina, ako se ne uspijete nagoditi pa morate voditi sudski spor, pa se ne žele nagađati jer liječenje nije završeno. To nam je vrlo interesantan prigovor kod recimo amputacija. Hoće reći da možda noga naraste.

No, kao neki rezime. Nije samo pitanje zakona i provedbenih propisa, već i njegova primjena i tumačenje od strane sudova. Presude u stvari pišu vještaci, a oni nisu zaduženi utvrđivati sve ove životne okolnosti, a sudovima je izvan ideje ne imati uporište u vještačkom nalazu i pokušati utvrđivati sve okolnosti svakog pojedinog slučaja.