Povodom nesreće o kojoj svi sve znaju, našu je Udrugu nazvao jedan novinar da bi dobio neka pojašnjenja. Istog smatram sa svim pozitivnim predznacima novinarom pa ću taj poziv tretirati kao šlagvort za objašnjenje.

Zakon dopušta do 0,5 alkohola u krvi, prema tome nitko ne može odgovarati za nešto što je zakonom dopušteno. NULLA POENA SINE LEGE.

Drugo pitanje na koje je jedan poznati odvjetnik krivo odgovorio je da po njegovom mišljenju osiguravatelj ima pravo regresa od počinitelja ako se utvrdi alkohol i u manjoj količini od dopuštene. Moguće je i da je novinar nešto krivo razumio.

Regres je moguć tek ako osiguravatelj DOKAŽE da je alkohol u uzročno posljedičnoj vezi s nastalom nesrećom, a koncentracija alkohola je iznad dopuštenih vrijednosti.

Da bi pojasnio. Kamera snima raskršće i vidi se na snimku da sam ja prošao na zeleno svjetlo (pijan k’o majka) što se kasnije utvrdilo, a onaj drugi je trijezan k’o puška prošao na crveno. Ja ću odgovarati prekršajno za alkohol, a on je odgovoran za štetu.

Ili ja pijan stojim na raskršću, a u mene se odostraga zaleti potpuno trijezan – opet isto.

A kod regresa je teret dokaza na tužitelju koji mora DOKAZATI da je alkohol u tzv. kauzalnom nexusu s prometnim udesom. Tu sada ima raznoraznih mogućnosti, pa da ne kompliciram. No, sama činjenica koncentracije i iznad 0,5 nije sama po sebi dovoljna za regres.

Na portalu Jutarnjeg pojavio se članak o načelniku Perušića kojem je nakon pustih godina mučenja konstatirano da mu je operater greškom ostavio gazu, koja je jasno producirala ozbiljne probleme. Nakon dugogodišnjeg mučenja i raznoraznih pogrešnih dijagnoza prof dr. Paladino ustanovljava stvarni uzrok i rješava muka pacijenta.

Postupak radi naknade štete vodi se pred sudom u Gospiću, a sutkinja, pretpostavljam temeljem vještačkog nalaza, pažljivom ocjenom svih provedenih dokaza dosuđuje, a u skladu s orjentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, nešto što doduše i bez spisa mogu komentirati kao sramotnom naknadom od 1.995,62 € neimovinske štete, te dio od 185,81 € imovinske štete, dok je odbjen tužbeni zahtjev u preostalom zatraženom iznosu od 11.011,22 €. 

U članku nije naveden odnosno citiran vještački nalaz, kao ni ime vještaka koji je proveo vještačenje, no, pretpostavljam da je sutkinja dobro uvrstila parametre temeljem kojih se određuje visina štete.

Da je pacijent period u kojem se patio, živio u neizvjesnosti itd., bio neosnovano u zatvoru dobio bi ozbiljniju naknadu, a u zatvoru te barem ništa ne boli.

Sutkinja, dapače, kao dokaz da to u stvari i nije neki problem, navodi da nije išao psihijatru! Meni je mučno od ovakvih presuda. Prije svega zato što oni koji sude nikako da shvate termin ORJENTACIJSKI kriterij, te da njihov posao nije zbrajati i oduzimati, a niti prepisivati tablice nego presuditi temeljem svih utvrđenih okolnosti. 

Da je sutkinja pročitala uvodni referat tadašnjeg predsjednika građanskog odjela Vrhovnog suda Jakova Miletića sa skupa u Opatiji možda bi shvatila smisao svoje uloge u takvim i sličnim slučajevima.

Ostaje jasno otvoreno pitanje vještaka i njegovoga vještačkog nalaza. No i bez da ga imam na uvid siguran sam, da niti približno ne korespondira s realitetima stanja u kojima je tih godina živio pacijent.

Usuđujem se ovo napisati na temelju 40 godina prakse u području naknade štete.