Željeli bi komentirati presudu Općinskog suda u Rijeci, Pn-137/2018 napisano po sutkinji Renati Rački koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Gž-177/2020 koju je donijela sutkinja Dražeka Ilak, te Revd-1545/2021 koju donosi sutkinja Mirjana Magud, a temeljem izvjestiteljice mr.sc. Dražene Jakovine.

Ukratko, radi se o presudi kojom je odbijen tužbeni zahtjev s naslova duševnih boli zbog smrti bliske osobe, a povodom prometne nesreće u kojoj je smrtno stradao prednik tužiteljice (djed). Krug osoba koje su definirane kao one koje imaju pravo na naknadu šteta s naslova duševnih boli zbog smrti bliske osobe taksativno nabraja iste i to navodeći da isto pravo može ostvariti djeca poginulog i roditelji poginulog, a braća i sestre kao i unuci pod pretpostavkom da se može dokazati tzv. trajna zajednica života. U svim postupcima za naknadu štete s kojim smo se susretali, ta zajednica život , a pogotovo u mirnom postupku dokazuje podatkom policije jesu li navedeni živjeli na istoj adresi, dakle po nama bilo bi u konkretnom slučaju sve u redu osim činjenice da se ovdje radilo o romskoj obitelji, pa nakon toga svi sudovi u vertikali, dakle Općinski uz obrazloženje:

„Činjenica je da bi iz iskaza z.z.. tužiteljice kao i svjedoka M. V. (tete tužiteljice) proizlazilo da je ista prepoznavala pok. C. H. i da mu je znala sjediti u krilu, što znači da su isti ostvarivali kontakt, međutim to istovremeno ne znači da je ona zbog njegove smrti doživjela odnosno pretrpjela duševnu bol. Ovo iz razloga što po ocjeni ovog suda s obzirom na dob tužiteljice, ista je možda mogla primijetiti da pok. C. H. više ne boravi u istom kućanstvu međutim kod nje, s obzirom na njenu dob, nije moglo doći do duševne boli. Ovo posebno iz razloga što se radilo o kućanstvu sa velikim brojem članova odnosno tužiteljica ima još sedmero braće i sestara, roditelje kao i tetu a isto tako, iako je pok. C.H. nesporno boravio na toj adresi, u iskazima se istovremeno navodi da je isti zajedno sa ocem tužiteljice dosta radio i doprinosio u troškove kućanstva, što znači da isti sa tužiteljicom, ukoliko je veći dio dana proveo radeći razne poslove, nije mogao provesti puno vremena i to do mjere da bi ona njegovom smrću osjetila duševne boli odnosno pretrpjela povredu prava osobnosti. Nadalje, u situacijama kada pok. C. H. nije radio već je boravio u kući, tada se isti družio i sa preostalih sedam unuka (o čemu iskazuje svjedok M. V.) a ne samo sa tužiteljicom koja je bila najmlađa i koja je zbog svoje životne dobi zasigurno bila više vezana za majku nego za djeda.  U razdoblju od 16 mjeseci života tužiteljice, kod iste se po ocjeni ovog suda, a s obzirom na broj članova kućanstva, nije mogla stvoriti čvrsta emocionalna povezanost sa djedom i to u mjeri da bi ista bila upućena na njega te imala potrebu stalno ga viđati pa tako u konačnici niti trpjeti teže emocionalne posljedice nakon njegove smrti. Na tu okolnost saslušani tijekom postupka niti ne upućuju već bi iz njihovih iskaza jedino proizlazilo postojanje kontakata tužiteljice i djeda te njeno prepoznavanje istog, međutim kao što je već navedeno, samo prepoznavanje ne znači istovremeno i da je tužiteljica razumjela i osjetila smrt i gubitak djeda kao povredu njenog prava osobnosti.“

Pa potom Županijski :

„- da je C. H. 18. kolovoza 2017. smrtno stradao kao putnik u osobnom vozilu koje je u trenutku štetnog događaja bilo osigurano kod tuženika od rizika odgovornosti za štetu trećim osobama

– da je pokojni C.H. bio djed maloljetne tužiteljice koja je u trenutku smrti djeda imala 16 mjeseci

– da je maloljetna tužiteljica živjela u zajedničkom kućanstvu u kojem su osim nje i njezinih roditelja, živjeli i njezinih sedmoro braće i sestara, njezina tetka i sada pokojni djed C. H.

Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 1101. stavka 2. ZOO-a jer je smatrao da se u konkretnom slučaju nije radilo o trajnijoj zajednici života u smislu citirane zakonske odredbe. Svoj zaključak prvostupanjski sud temeljio je na dobi tužiteljice i načinu života pokojnog C.H.“

A VSRH:

„6. naime, postavljenim pitanjem tužiteljica problematizira razloge koje u obrazloženju svoje odluke navodi sud drugog stupnja, odnosno preispituje činjenična utvrđenja utvrđena u odnosu na zaključke sudova o (ne)postojanju trajne zajednice života između djeda i unuke te postavljenim pitanjem zapravo sugerira revizijskom sudu ocijeniti je li u predmetnoj parnici, prema okolnostima konkretnog slučaja pravilno odlučeno o predmetu spora. Odgovor na takva pitanja ovisi o okolnostima slučaja.“

U dosadašnjoj praksi, odnosno aktivnosti Udruge stradalih u prometnim nezgodama – Bonus, nismo još naišli na ovakva bezobzirna obrazloženja o nemogućnosti da zbog puno članova u obitelji, unuka od 16 mjeseci praktički ni ne primjećuje da netko u obitelji nedostaje, „pogotovo što se radilo o kućanstvu sa velikim brojem članova“ što će reći, jedan više-manje, svejedno je.

Reviziju koju smo podnijeli, a koja je odbačena jer navodno problematiziramo već ranije utvrđene činjenice, a o čemu VSRH ne odlučuje, jednostavno nije točna, već je kao važno pitanje istaknuto jedinstvena primjena zakona jer ova presuda, odnosno presude su bitno različite od svega drugoga s čim smo se do sada susretali. Citirat ćemo i jednog suca OGS-a bez imena iz razloga što je konverzacija vođena van raspravno, a koji je imao identični stav o našem, a da se radi o rasističkoj presudi. Posebno bi citirali, davno usvojenu latinsku sentencu Nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur. Dakle, pravo još nerođenog djeteta, a koje se rodi postoji njegovim rođenjem.

Niti jedan od dokaza proveden u prvostupanjsko postupku, nije pružao po našem mišljenju osnov za ovakvu odluku, a niti smo se sreli sa sličnim obrazloženjima u bilo kojoj drugoj presudi radi naknade štete, no nema druge nego poštivati odluke sudova, ali valjda smijemo komentirati.

Mihael Hribar