Odvjetnik kćeri stradaloga rekao da nema pravo na naknadu štete. Uključila se Udruga.

Statistički, najveći broj prometnih nesreća sa smrtnim ishodom dogodi se u danima vikenda, kao posljedica veselih proslava zalivenih alkoholom. A nema većeg slavlja od onoga kada Romi obilježavaju Đurđevdan. Tako se i lani, u jednom gradiću u primorsko-goranskoj županiji, okupilo lijepo društvo na proslavi uz rijeku. I popilo se. Pijani su bili svi, i muško i žensko. Ali je policija, po običaju, pokvarila veselje pa su izabrali najtreznijeg među sobom da ih odveze kući. I tu se dogodila tragedija. Jer ni najtrezniji očito nije bio dovoljno trijezan pa je izgubio kontrolu nad vozilom i prevrnuo ih na krov. Vlasnik vozila, zbog svoga stanja smješten na poziciju suvozača, smrtno je stradao. Obitelj pokojnika obratila nam se jer su imali problema s naknadom štete.

Zapravo, problema nema. Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda tu su precizni. Pravo na naknadu štete po osnovi duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, u iznosu od 220 000 kuna, imaju roditelji, bračni drug i djeca na skrbi stradaloga, dok odrasla djeca imaju pravo na iznos od 150 000 kuna. Kako je supruga preminula ranije, u ovom je slučaju iza pokojnika ostalo dvoje odrasle djece, sin i kći. I sve je trebalo biti jednostavno. Dok odvjetnik nije kćeri rekao da ona nikakva prava – nema.

Jer, iako je u sinovom rodnom listu upisan kao otac, u njenom rodnom listu u toj rubrici nema ničega. Tko će ga sada znati zašto. Navodno jer nije imao osobnih dokumenata. A na našim vratima sada stoji uplakana djevojka koja ponavlja: „I meni je bio tata!“ Da u očima ove države to ne znači ništa, ako za to ne postoji papir, već joj je pokušao objasniti odvjetnik. A papira nema, niti ga može biti. Scenarij dostojan emisije „DNK analiza“ TV Pinka. (Ako ne znate o čemu je riječ, ne googlajte, mirno možete živjeti i bez spoznaje o granicama TV  trasha.)

Kad smo već u susjedstvu, ako slučajno pratite sagu koja već duže vremena zabavlja javnost u Srbiji, oko navodnog sina popularnog pjevača Miroslava Ilića, onda ste donekle upućeni pa znate u čemu bi mogao biti problem. Zakon je sličan i kod nas, očinstvo se može dokazivati i utuživati do dvadesetpete godine djeteta. Nakon toga pomoći nema. Ni od DNK analize.  A naša junakinja ima dvadesetsedam. K tome, poput oca, ne drži puno do administracije pa nema nikakvih osobnih dokumenata. I evo našoj udruzi nemogućeg zadatka. Opet. Jer za nemoguće nam treba samo malo više vremena, kako se volimo šaliti. Malo. Sudski spor mogao bi potrajati desetljećima, ishod neizvjestan. Pa smo pokušali drugačije. Kako? U sljedećem nastavku…