Prof. dr. sc. Ivo Bićanić objavio je u prošlom broju Globusa komentar novog proračuna u članku “Vlada koja je sebi zadala samo lake ciljeve: Posvetila se vraćanju dugova umjesto vraćanju rasta…”, u kojem se osvrće na četiri osnovna problema ove države od kojih je jedan, pogađate, pravosuđe. Nastavno na nedavnu seriju tekstova o pravosuđu, čini se da svi upiremo prstom u istom smjeru. Valjda je prvi korak u rješavanju nekog problema prepoznavanje problema.
Prenosimo dio teksta prof. Bićanića vezan uz problem pravosuđa: “Hrvatska država ima četiri problema (društvo ih, naravno, ima mnogo više) koji su važniji od duga. Dva su problema lakša, zdravstvo i penzije. Druga dva su izrazito teška, za našu državu možda i preteška: uprava i pravosuđe.
Prva dva problema relativno je lako riješiti jer su oba prvenstveno fiskalne naravi, no uprava i pravosuđe su veoma teško rješivi jer je u pitanju nedostatak raspoloživog znanja. Sva su četiri problema ostala na razini velikih riječi i najavljenih reformi. Zajedničko im je to što njihova provedba može tražiti dodatno zaduženje, i to radi provedbe promjena i za osiguranje podrške. U oba slučaja usredotočenost na dug može biti kontraproduktivna.
Liječnici i ostalo medicinsko osoblje dobri su stručnjaci i unatoč Kujundžićeva dictuma da ne treba svakog liječiti, oni liječe sve ljude kako najbolje znaju i umiju. Nakon neizostavnog povuci-potegni dugovi im se na koncu uvijek pokriju na ovaj ili onaj način. Nije ugodno, svi se posvade, ali pacijenti ne ostanu pred vratima. Kako cijelu tu stvar riješiti bez stresa i bez nepotrebnih napetosti, fiskalno je pitanje. Fiskalni je problem kako zdravstvu za njegovu djelatnost dati dovoljno novca, i to nije rocket science.
Isto tako, zna se koliko u državi ima penzionera i koliko će ih biti. Ponovno, fiskalni je problem kako im osigurati njihovu crkavicu od penzije. Ni to nije rocket science, nego problem koji je još lakše rješiv od onoga u zdravstvu. Doduše, zdravstvo ministre više zanima jer će se svi kad-tad razboljeti pa se liječnicima ne valja zamjeriti, a za svoje penzije su se ionako dobro pobrinuli. Uostalom, penzionera kao glasača ne treba se previše bojati.
Pitanje činovnika (javne uprave) te sudaca i državnih odvjetnika (pravosuđa) posve je drugačije prirode. Stvari su tu daleko teže. Tu rješenje nije fiskalno, više novca neće riješiti problem. Stvar nije ni u fizičkoj organizaciji. Više općinskih, a manje županijskih sudova, bolji kompjuteri i oličene prostorije nisu bitni za rješenje. Nije stvar ni u broju općina i gradova ni u tome imamo li više agencija ili manje ureda.
I u pravosuđu i u javnoj upravi stvar je u nedostatku znanja, nedostatku kompetencija ljudi koji se tim poslovima bave, drugim riječima u nedostatku ljudskog kapitala, što se često prikriva bijegom u nepristojnost, bahatost i lažnu nedodirljivost. Sudstvo je loše jer su suci loši, javna uprava je loša jer ne valjaju činovnici. Naravno, u ta osinja gnijezda stečenih prava i utjecajnih lobija ni jedna vlada ne želi dirati.
Prčkati s lijekovima i mirovinama mačji je kašalj u usporedbi s napadom na tvrđavu sudova i činovnika, zaštićenu i opasanu mnogobrojnim rovovima. Uz pomoć korupcije, velike i male, problem se donekle zaobilazi, ali time se ništa ne rješava, naprotiv.
No, najozbiljnije je pitanje sudstva, barem se takav dojam stječe iz anketa, upitnika ili intervjua. U tom smislu glavni su problem Hrvatske ljudi u pravosuđu: prvenstveno suci i državni odvjetnici, a u nešto manjoj mjeri odvjetnici. Pritužbe na sudstvo u Hrvatskoj iznose se već desetljećima i nerijetko se uz uvjerljiva obrazloženja tvrdi da je upravo to glavna prepreka za sve. Sudstvo je sporo u pokretanju postupaka, a držanje spisa u ladicama je legendarno (i visi nad glavom kao dobro sredstvo ucjene).
Sporo je u donošenju odluka i završavanju postupaka. Previše često služi za usputno postizanje drugih ciljeva (dovoljno je sjetiti se postupaka protiv korupcije kada su oni bili potrebni za članstvo u EU). O potpunom nepovjerenju stanovništva i poslovnog svijeta u hrvatsko sudstvo da i ne govorimo. I što se nudi kao rješenje? Reforma sudova, preraspodjela spisa i kompjuterizacija. Poznata priča koja ne nudi nikakvo rješenje. Jer kada u kupleraju ne ide posao, ne premješta se namještaj i ne stavljaju se nove žarulje, nego se mijenja personal.
Dijagnoza sudstva
Reforme su potrebne, no ponovimo: hrvatsko sudstvo je loše jer su loši suci. Odluke se odgađaju zbog neznanja i nesnalaženja onih koji ih moraju donijeti, odluke se na raznim instancama mijenjaju jer su ih suci krivo formulirali, procesi padaju u vodu jer nisu dobro pripremljeni. Broj spisa, derutne zgrade i informatički nedovoljno obrazovani daktilografi problem su koji bi se dao lako riješiti, no kako se izboriti s ljudima kojima je posao donositi odluke: sucima i predsjednicima sudova, državnim odvjetnicima i sudskim činovnicima?
Kao primjere dovoljno je spomenuti izbor ustavnih sudaca, ili Ingrid Antičević-Marinović koja je pobjegla s mjesta nesreće, ili Davorina Mlakara koji se u Austriji lažno predstavio kako bi dobio prave pare, ili pak Snježanu Bagić koja plagira i prepisuje. U ovom kontekstu ne treba zaboraviti na još jednu široko raširenu boljku, odnosno na zakone. Na njih se svi žale jer zakoni se često mijenjaju, nerazumljivi su, teško ih je primijeniti, a još teže pratiti. To, naravno, ne mora nužno biti tako, no oni koji zakone kod nas pišu ne znaju ih pisati. Naravno, u kukolju ima i žita, ovo ipak ne vrijedi za sve.
Kako od loših sudaca napraviti dobre? Za nas bi idealno bilo njemačko rješenje. Odmah nakon ujedinjenja 1990. godine njemačka država je trenutačno penzionirala suce DDR-a i zamijenila ih sucima SRNJ (pri čemu je neke u tu svrhu izvukla iz penzije). Ovakvo najbolje rješenje, odnosno “šok-terapija”, Hrvatskoj nije dostupno jer ona za to naprosto nema fizički dovoljno ljudi.
Alternativa je stvoriti čvrstu jezgru novih sudaca tako što će se oni postojeći preobrazovati, a novi obrazovati. I jedno i drugo dugotrajan je proces. I u tome je glavni problem. Za takav proces potrebno je vrijeme jer su upravo pravni fakulteti (i ekonomski za činovnike) nedvojbeno najslabije sastavnice svojih sveučilišta. Loši fakulteti ne mogu proizvoditi dobre suce ni činovnike.
Ministar bez znanja
I kakvo rješenje za sve ovo nudi Vlada? Ministarstvu pravosuđa proračun za 2017. daje oko 2 posto više novca. Dovoljno za određeni broj novih kompjutera koji se neće koristiti i za novi namještaj koji će održavati grandioznost pravde. I ne samo to. Kadroviranje koje provodi Vlada jasno pokazuje koliko joj je stalo do uklanjanja glavne prepreke. Ministar pravosuđa nema ni temperament ni znanje, a, bogami, ni poštovanje potrebno za uspješnog reformatora (isto vrijedi i za ministra javne uprave).
Ekonomisti u svojim razmišljanjima obično kreću od pretpostavke da se ljudi racionalno ponašaju (racionalno ne znači pametno, nego da u istim uvjetima donose istu odluku). Ako već 20 godina znamo da nam je sudstvo problem, ako nam to svi govore, a s tim u vezi se i dalje ništa bitno ne poduzima, onda je jedino objašnjenje da takvo stanje odgovara onima koji su za to odgovorni.
Da sam ja političar policijskog tipa i nedemokratskih sklonosti, meni bi jako odgovaralo imati optužnice u ladici, paralelnim kanalima upravljati sudskim postupcima koji se mogu odugovlačiti ili po potrebi ubrzati odnosno usporiti, a iznad svega bi mi odgovarala klima u kojoj u sudstvo nitko nema povjerenja pa optuženi bez obzira na stranku mogu biti osuđeni a da to naposljetku ne znači ništa. Mogu nastaviti lemati žene, kokošariti s dnevnicama ili pogodovati rođacima i – nikome ništa.” Ostatak teksta pročitajte ovdje.
