Otvoreno pismo Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa

Svojedobno je bivši premijer Zoran Milanović dao izjavu o “slučajnoj državi” pa, u cilju dopune te izjave, smatram da se radi i o “državi slučaja”. Ovime mislim prvenstveno na opće stanje pravosuđa i želim ukazati na odgovorne za isto. Pa krenimo, od općeg ka posebnom, kako logika nalaže.

Navodi ministarstva pravosuđa da je smanjen broj neriješenih predmeta su lažni. Dakle, nas kao javnost lažu oni koje smo izabrali da nas zastupaju. Godine 2008. navodno je broj nerješenih predmeta bio oko 1,6 milijuna a, opet navodno, je taj broj danas oko 400000. Da bismo o bilo kojem broju razgovarali, morali bismo znati definiciju rješenog predmeta, odnosno nerješenog, a kako bismo mogli pratiti stanje kupus-meso, prosjek sarma. Laganje o rješenim predmetima počinje tako da svaka ukidna odluka i vraćanje na novo suđenje dobiva novi broj pa se valjda stari broj tretira rješenim, a novi novozaprimljenim što, jasno, nije točno. Ubrajaju li se u rješene predmete oni veličanstveno komplicirani predmeti tipa ovrhe radi neplaćene TV pretplate.

Naime, kao Udruga i dalje svjedočimo činjenici da u najjednostavnijem postupku naknade štete oštećena osoba u sjučaju žalbe na županijski sud može izvjesno računati sa cca sedam godina vođenja spora. I dalje svjedočimo predmetima u kojima se čeka odluka suda 20-30 godina. Čak i ako izbjegnemo termin “pravda” i zamijenimo ga riječju “zakonito”, ili se pozovemo na članak 29 Ustava RH, u kojem  naglašavam termin “u razumnom roku”, teško se oteti dojmu da se niti zakonodavac, niti Vrhovni sud, niti Ministarstvo pravosuđa ne trude stvoriti uvjete da se ova ustavna odredba u stvarnosti primijeni. Nemoguće je vidjeti ikakav smisao u pravosuđu koje je samo sebi svrha, a koje je ne ispunjava niti približno razlog svog postojanja. Skrećem pažnju da, u civiliziranim zemljama, postoji propis da, u slučaju da predmet nije rješen u primjerenom roku, država odgovara za štetu koju producira neefikasno pravosuđe.

Sudjelujući u pravosuđu kroz nekoliko decenija, ne mogu se oteti dojmu da je od zlog krenulo na gore. Na jednoj strani, tražila se opravdana zaštita sudaca za obavljanje samostalnog i neovisnog pravosuđa, ali na drugoj strani svjedoci smo potpunoj neodgovornosti pojedinaca, koja prelazi u opću atmosferu nerada. I evo nas već na posebnom, da citiram izjavu Iris Živković, predsjednice općinskog suda Šibenik, koja više od dvije godine pokušava natjerati suca toga suda da napiše pisani otpravak presude: “Činjenica je da odluka još nije napisana i da je bilo intervencija i s moje strane, i sa strane stranke, koja je bila vrlo strpljiva. Neću negirati činjenicu opterećenosti svih naših sudaca no nikakav razlog ne može biti opravdanje za ovakvo postupanje. I da, isti je sudac već stegovno kažnjavan.” Ovaj primjer nije primjer nego stanje u pravosuđu. Danas svatko može na tzv. e-spisu vidjeti da predmeti stoje po godinu dana na sudovima i ne budu proslijeđeni nadležnom sudu na daljnju odluku. Jasno je da postoji obrazloženje, i jasno je da postoje i godišnji odmori, i svetkovine, i bolesti, i porodiljni dopusti, ali sve te okolnosti imaju i rješenja, pod pretpostavkom da ih netko želi potražiti.

Da, za sada, izbjegnemo ulazak u meritum, odnosno zakonske propise koji reguliraju pojedine materije i dopuštaju i upotrebu i zloupotrebu, dereguliraju i reguliraju treba naglasiti da bi to koliko ćemo izdvajati iz budžeta za pravosuđe, i to počevši od pravnog fakulteta, pa do selektiranja pravosudnih djelatnika, trebalo bi imati refleksiju na efikasnost, dakle, rješenje u razumnom roku. Jer, ako predsjednik županijskog suda kaže da je za očekivati trajanje postupka 10 godina, a eminentni odvjetnik da je sigurniji u 20 godina trajanja, pitanje je hoće li itko od onih koji traže pravnu zaštitu živ dočekati presudu.

 

O reformi pravosuđa slušamo već trideset godina. Stvari se uporno ne mijenjaju. Zato što netko to ne zna učiniti ili zato što to ne želi učiniti? Svakako rezati treba jer, ili im nije za oprostiti jer znaju što rade, ili ih treba sve zamijeniti, ako nađemo za točan katolički “ljudi oprostite im, jer ne znaju što rade”.

Mihael Hribar,

predsjednik Udruge

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published.