Posts
Svaka prometna nesreća, odnosno posljedično regulacija nastale štete, sadrži dva elementa; osnov odgovornosti koji se utvrđuje po principu krivnje i visinu štete, odnosno iznos novca koji je potreban, a da bi se šteta popravila i vozilo dovelo u prijašnje stanje.
Promet je jedna od onih popularnih tema, poput nogometa, o kojoj se svi volimo praviti da sve znamo, iako su, budimo iskreni, rijetki među nama pročitali temeljne propise koji reguliraju tu tematiku, prije svega Zakon o sigurnosti prometa na cestama, a Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i Zakon o obveznim odnosima da i ne spominjemo. I to prosječno znanje vam je posve dovoljno dok vam se ne dogodi prometna nesreća kada morate, u vrlo kratkom roku, detaljno prostudirati sve zakonske i podzakonske akte. Donosimo kratak pregled aktivnosti koje može očekivati vlasnik vozila koje je oštećeno u prometnoj nesreći.
Štetu je, prije svega potrebno prijaviti nadležnom osiguravatelju koji automatikom otvara štetovni spis i zadužuje svog procjenitelja da utvrdi što je od dijelova za popravak, a što za zamjenu i koliko radnih sati je potrebno da bi se šteta sanirala. Ovlašten za procjenu štete, odnosno za utvrđivanje potrebnih aktivnosti da bi se šteta popravila, je osiguravatelj vozača koji je kriv za prometnu nesreću jer će on biti u obvezi podmiriti trošak popravka. Posebno je za napomenuti da bi bilo potrebno izvid štete učiniti čim ranije, najbolje odmah nakon nesreće, a naš savjet je, ako vozilo nije u voznom stanju, da ga odmah šlepate u servis jer ćete u servisu lakše organizirati izvid štete nego u nekoj priručnoj garaži koja nema niti grabu, a kamoli dizalicu. Tada počinje jedan proces koji je, doduše, administrativnog karaktera i nije upitan po ishodu, ali zna potrajati.
Osiguravatelj u svom izvidu štete određuje radne sate koji su potrebni, a da bi se automobil popravio. Čak i kada je broj potrebnih radnih sati nesporan ponekad servis koji je primio vozilo na popravak dijelova za zamjenu nema nego ih treba naručiti, a i to traje. Kada živite u gradu s organiziranim javnim prijevozom stvar još nekako funkcionira no zamislite što se događa ako ste u Gornjem Ogorju, a posao vam je smjenski i radite u Splitu, a i dijete svaki dan vozite u vrtić. Ili ste obrtnik kojeg zovu na najrazličitije lokacije. Ili morate odlaziti na terapije u naručenom terminu. Što u takvoj situaciji?
Zna se dogoditi da prilikom popravka automobila servis konstatira da nešto što moraju popraviti ili zamijeniti nije evidentirano u početnom izvidu štete i tada krećete u proces koji se zove dopunski izvid štete, što ponovno zahtijeva izlazak procjenitelja na mjesto popravka jer bez dopunskog izvida štete osiguravatelj neće platiti nešto što nije sam ovjerio, odnosno konstatirao izvidom. Sve ovo je još i dobro, ponavljamo, samo ako ste u nekom gradskom naselju gdje vam je sve dohvatno no ako živite na otoku gotovo je sigurno da nema ovlaštenog servisa, a osiguravatelj vrlo često nema procjenitelja. K tome, ako vam se nesreća dogodi, a da u njoj sudjeluje kao krivac vozilo inozemnih registarskih oznaka potrebno je napraviti tzv. uslužnu procjenu štete kod bilo kojeg registriranog osiguravatelja, međutim vrlo često će vam se dogoditi da ćete čekati procjenitelja potpuno van svih vremenskih okvira. Jasno, u tom period iako niste krivi, nemate svoje vozilo, a obično ga trebate.
Nekim našim članovima plaćali smo rent-a-car u periodu u kojem traje popravak i jasno da smo se nakon toga našli u sudskom sporu s osiguravateljima jer je sudska praksa prilično različita, a i praksa pojedinih osiguravatelja. Uglavnom za obrtnike osiguravatelji prihvaćaju rent-a-car smatrajući da je obrtniku auto nužno potreban dok za ostale građane uglavnom otklanjaju isplatu pa je pitanje dokaznog postupka koji je nesuvisao, ali je to jedini način da se takakv izvanredni trošak namiri.
Sve ovo, dakako, pod pretpostavkom da nije došlo do tzv. totalne štete kada je utvrđeno da je popravak automobila ekonomski neisplativ. U tim slučajevima osiguravatelj daje procjenu totalne štete i to na način da utvrđuje vrijednost ostećenog vozila na dan štetnog događaja, procjenjuje vrijednost ostatka vozila te daje nalog za isplatu po modelu vrijednost vozila umanjena za vrijednost ostataka. Totalna šteta najčešće se procjenjuje kod vozila starijih od pet godina jer praktično svaki ozbiljniji udarac dovodi do ekonomski neisplativog popravka obzirom da je tržišna vrijednost takvog vozila mala. Morate znati da oštećenik ima mogućnost (onaj koji nije kriv za nesreću – ne vrijedi za kasko) prepustiti ostatke vozila nadležnom osiguravatelju i tražiti isplatu u novcu tržišne vrijednosti automobila bez odbitka vrijednosti ostataka.
Dodatni je problem što svaka prometna nesreća, odnosno posljedično regulacija nastale štete, sadrži dva elementa; osnov odgovornosti koji se utvrđuje po principu krivnje i visinu štete, odnosno iznos novca koji je potreban, a da bi se šteta popravila i vozilo dovelo u prijašnje stanje.
Pojedini osiguravatelji, a da bi prihvatili odgovornost za nastalu štetu, traže izjavu svog osiguranika u smislu priznaje li ili ne krivnju za nastali štetni događaj. Pa taj ili se javi ili se ne javi osiguravatelju a vi čekate. Ili tvrdi da on nije odgovoran za štetu navodeći neke okolnosti koje upućuju na suodgovornost drugog sudionika. Primjerice, vozite automobil cestom s prednošću prolaska, a iz sporedne ulice izađe automobil i dogodi se nesreća. Vama se čini da ne bi trebalo biti problema, ali drugi sudionik tvrdi da bi se on na vrijeme i bez kontakta uključio u promet da vi niste vozili puno brže od dopuštenoga ili, dapače, ekscesnom brzinom i to je u stvari uzrok prometnog udesa. Tu počinje dokazivanje, a taj posao obavljaju vještaci koji, temeljem materijalnih dokaza (tragovi kočenja, oštećenja na oba vozila), utvrđuju prethodnu brzinu vozila. Pravne službe osiguravatelja predlažu u određenom postotku ili pak isključuju u cijelosti svoju obvezu. Vjerojatno vam je već jasno da su ti vještaci zaduženi i plaćeni od strane osiguravajućih društava.
K tome, osiguravatelji često, unatoč ispunjenom Europskom izvješću o šteti traže da se oba sudionika istodobno pojave sa svojim vozilima da bi se vozila postavila u sudarni položaj i utvrdilo je li moguće da je šteta nastala na taj način, odnosno pokušavaju isključiti moguće prevare. Navedeno je vrlo uobičajan postupak pa bismo rekli i standard. O sudarima na raskrižjima na kojima se prometom upravlja semaforima da ne govorimo. Tko je išao na crveno a tko na zeleno bez svjedoka je gotovo nemoguće dokazati. Neki osiguravatelji ne žele prihvatiti odgovornost dok ne dobiju policijski zapisnik, unatoč protokolu koji im je dostupan, a neki bogami inzistiraju i na čekanju do pravomoćnog okončanja prekršajnog postupka. Uloži li druga strana prigovor na prekršajni nalog, makar i tražeći samo umanjenje kazne, cijeli bi se postupak mogao odužiti i na više od godinu dana. Upamtite da ste u cijelom ovom postupku vi jedina osoba kojoj se žuri. I da Udruga Bonus za svoje članove cijeli postupak vodi potpuno besplatno.
Za izbacivanje komunističkog softvera trebaju nam egzorcisti
U prilogu Jutarnjeg lista od subote naišao sam na članak o tužnoj sudbini obitelji Nola. Toliko tužnoj da me to izbezumilo. Ne znam čije stavove novinarka zastupa, očito ne onog dijela stanovništva koji se žestoko bunio kada je, kako kažu, nepravdom obitelj Nola dobila stan u centru Zagreba, hajde budimo iskreni, na besplatno korištenje. Pa kažu da je vlasnik stana samo nominalno, eto, ostao upisan u vlasničke knjige. Vjerojatno bi bili puno sretniji i mirniji da su se oni stvarno upisali kao vlasnici pa bi im to donijelo mir u duši, kako njima tako i nasljednicima.
O baljezganju o Ustavu ne bih. Žao mi je što ova država nema četiri i po milijuna sisa pa da svaki od nas legne pod jednu i ne zamara se time tko će hraniti kravu. Ja bih, ali svoju!
Kažu da su najbolje godine proveli u iščekivanju. Jasno, u tim najboljim godinama nisu pokušali platiti vlasniku stana realnu najamninu, niti pokušali kupiti stan negdje, pa se zahvaliti pravedniku vlasniku i predati mu ključeve oličenog i urednog stana u kojem su, eto, preko pola stoljeća besplatno živjeli. A taj, koji je radi njih i takvih otišao u Ameriku, sigurno je dobio stanarsko pravo na Manhattnu, vjerujem 60 Str East, s pogledom na Central Park.
Kažu da su popravljali i uređivali, valjda Amerikancu, ili su mislili da bi on kao vlasnik u stvari trebao oličiti periodično, a da bi oni bili zadovoljni i sretni. Da bi i kada ode gumica na pipi trebao, a radi sreće obitelji Nola, trebao priskočiti vlasnik. Bez brige, i takvih presuda ima.
Vidim tužne poglede na fotografiji obitelji Nola, umjesto sreće što šezdeset godina stanuju badava, mukte, đabalebaroški. Eh, ali nakon šezdeset godina sreće za pet godina sreći dolazi kraj. Umjesto gađenja što se u tuđem ovako lijepo valjuškaju oni očekuju da ih, pazi sad ovo, država obešteti. Podsjećam, država to smo mi. Od ovoga mi je već zlo. Umjesto da oni obeštete vlasnika njih bi trebala obeštetiti država, zbog štete koju su oni činili drugom. A riječ je evidentno o akademskim građanima.
E kada smo već došli do termina evidentno; učiteljica je tražila od učenika da za ponedeljak prirede objašnjenje riječi evidentno. Prvo objašnjenje je dao Ivica koji kaže: „Janica Kostelić je sportašica, Ivica Kostelić je sportaš, tata i mama su sportaši, evidentno je da su oni sportska obitelj.“ „Bravo“- kaže učiteljica. „A što ti kažeš Marice?“ Kaže Marica: „Gledam kroz prozor, baba Mara nosi pod miškom The New York Times. Baba Mara ne zna engleski, evidentno, baba Mara ide srat.“ Obitelj Nola evidentno čini to isto.
Moj je jedini prijedlog glasi vlasnici cijelog svijeta ujedinite se jer evidentno imate po ustavu ove zemlje pravo doći do svojega. Kasno i prekasno, ali sve možemo nadoknaditi, osim izgubljenog vremena.
Mi ne prodajemo automobilske gume, samo upozoravamo da bi vas neke uštede mogle skupo koštati.
Zimski uvjeti na cestama i strašna prometna nesreća kod Gornjeg Jelenja, s više od dvadeset ozlijeđenih podsjetili su nas na jednu od najstrašnijih prometnih nesreća u, nažalost, prebogatom iskustvu ovog ureda.
Put je započeo iz Mostara. Djevojčicu, onkološkog pacijenta, trebalo je iz Mostara kolima hitne pomoći prebaciti na terapiju u Zagreb. Dijete je ukrcano u kola hitne pomoći, a roditelji i drugo dvoje djece slijedili su ih svojim automobilom.
Uvjeti na cesti iz Mostara su bili uobičajni zimski uvjeti, metereološki, rekli bismo, bez osobitosti. No dolaskom u Hrvatsku počeo je padati snijeg, uz vijavicu koja je stvarala snježne nanose i uvelike otežavala vožnju. I onda, u jednom relativno blagom zavoju, automobil se zarotirao i prešao u lijevu traku pri čemu je na njega je naletjelo vozilo koje je dolazilo iz smjera Zagreba. Supruga vozača, koja je sjedila na mjestu suvozača, smrtno je stradala, kao i kćer koja je sjedila iza nje. Vozač i dijete koje je sjedilo iza njega teško su ozlijeđeni.
Vozač u početku, vjerojatno još nesposoban prihvatiti činjenicu da je odgovoran za stradanje svoje obitelji, tvrdi da je na njega naletjelo drugo vozilo koje je udarilo u stražnji dio njegovog automobila, a što je dovelo do nesreće. Da bismo potvrdili njegovu teoriju angažirali smo prometnog vještaka. Nažalost njegova priča nije držala vodu.
No, vještak nam je objasnio zbog čega je najvjerojatnije došlo do nesreće. Na prednjim, pogonskim kotačima bile su postavljene tzv. univerzalne gume (ljeto/zima), a na stražnjima ljetne gume. Uslijed udara vjetra, i u blagom zavoju, stražnji kotači prestali su prianjati uz cestu što je dovelo do rotacije automobila, koji je prešao na drugu stranu ceste gdje dolazi do naleta drugog vozila i strašnih posljedica.
Kao posebnu okolnost treba navesti da je otac profesionalni vozač, zaposlen u međunarodnim transportima. Dakle, kvalifikacije i znanje su neupitni. Nije bilo brzine, vozio je sporije od kola hitne pomoći. Nije bilo alkohola. Profesionalni vozač vozio je svoju obitelj, a opet se dogodilo.
Mi ne prodajemo gume, samo upozoravamo da štedjeti na onome što čuva glavu vama i vašoj obitelji nije najbolja odluka. Štete po suputništvu smo naplatili, ali živote nismo vratili.
Pokušali smo obraniti i vozača tezom da je cesta trebala biti zatvorena za promet, obzirom na uvjete, ali je on u strahu od kaznene odgovornosti, i posljedično gubitka egzistencije, radije prihvatio nagodbu s državnim odvjetnikom kojom je oslobođen od kazne, ali proglašen krivim.
Činjenica je da su uvjeti na cesti u trenutku nesreće bili nemogući, ali isto tako i da je vozilo trebalo imati barem univerzalke na sva četiri kotača, ili lance na pogonskim kotačima. Žao nam je što predmet nije završen sudskom odlukom jer bi vozač možda lakše živio sa sudskom presudom da je smrt njegove žene i djeteta odgovornost nekoga drugoga, ali dužni smo razumjeti i njegovu želju da sve što prije okonča.
Čak i ako se utvrdi da je do nesreće došlo greškom vozača, to ne znači da obitelj stradalih nema nikakva prava
U nedjelju oko podne mladi bračni par iz Karlovca podletio je svojim vozilom pod teretni vlak na pružnom prijelazu u Donjem Zvečaju. Nije to prva nesreća koja se dogodila na tom mjestu, no provedenim očevidom utvrđeno je da je na prijelazu postavljen Andrijin križ i svjetlosna signalizacija koja je, u trenutku nesreće, radila ispravno. Kako je vlakovođa energično trubio, makar je to i inače praksa kada se vlak približava pružnom prijelazu, pretpostavlja se da je vidio vozilo na tračnicama, ali nije mogao zaustaviti vlak te ga je udario u lijevu bočnu stranu. Obzirom na to, velika je vjerojatnost da je u tom trenutku vozilo bilo zaustavljeno na pruzi, moguće zato što je zapelo u snijegu ili zato što vozač nije mogao upaliti motor, prestravljen u trenutku kada je ugledao vlak. Pitanje uzroka nesreće vjerojatno će ostati nerazriješeno jer su jedini koji znaju što se uistinu dogodilo, vozač i njegova suputnica, smrtno stradali.
No, čak i ako se utvrdi da je do nesreće došlo greškom vozača, to ne znači da obitelj stradalih nema nikakva prava. Vozilo je imalo važeću policu osiguranja temeljem koje roditelji, braća i sestre i djeca stradale putnice, imaju pravo na određene novčane iznose predviđene Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda. Bračni drug putnice također bi imao pravo na odštetu, da nije sam skrivio nesreću, a i djeca, kada bi ona postojala.
Naime, putnik u vozilu je treća osoba i sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti i služi upravo tome da ne samo pokrije nastalu štetu drugom sudioniku nesreće, nego i putnicima u vašem vozilu, a to su često vaši najmiliji. Zato, vodite o tome računa prilikom sklapanja police osiguranja i nemojte biti ponosni na to kako je vaše osiguranje tvrdo na isplatama. Najčešće su oštećeni u tom slučaju upravo članovi vaše obitelji. A novac koji osiguranje na taj način uštedi ne ostaje vama nego je čista zarada osiguranja. Čak i ako ste skrivili nesreću pod utjecajem alkohola osiguranje se može regresno naplatiti do određenog broja mjesečnih plaća i ne može od vas potraživati cjelokupni iznos plaćene štete. Ne trebate se bojati niti značajnijeg gubitka bonusa jer je sistem bonusa i malusa je odavno zanemaren. Jedino o čemu trebate voditi računa je cijena police osiguranja. Razlike u cijeni ponekad znaju biti zanemarive, a naplata štete od nekih osiguranja u pravilu je nemoguća bez dugotrajnih sudskih parnica. Vodite o tome računa prilikom sklapanja police osiguranja.
Isto tako, razmislite o tome da tzv. dopunsku policu osiguranja putnika i vozača, koju često smatrate nepotrebnim troškom, uplatite i u većem iznosu od minimalnog. Taj, relativno malen iznos, može vam osigurati u slučaju najtežih ozljeda, čak i kada ste sami skrivili nesreću, određena sredstva koja će vam puno značiti u fazi liječenja i rehabilitacije.
Slučaj romske djevojke koja je, zbog administrativnih razloga, osporavano pravo na odštetu zbog smrti oca ipak je pozitivno riješen, uz samo malo dobro volje i truda.
Slučaj romske djevojke kojoj je, zbog administrativnih razloga, osporavano pravo na odštetu zbog smrti oca (podsjetnik: Odvjetnik kćeri stradaloga rekao da nema pravo na odštetu. Uključila se Udruga.) ipak je pozitivno riješen, uz samo malo dobro volje i truda. Evo kako:
KORAK PRVI: Kažu kartu čitaj, seljaka pitaj. Mi smo pitali državnu administraciju. Nazvali smo predstavnika romske manjine g. Kajtazija, no on je bio prezauzet, vjerojatno komentiranjem kazališne predstave koju nije gledao. To je popularno danas, komentirati nešto što niste gledali. Ljudi koji u 21. stoljeću žive bez osobnih dokumenata, bez osobne iskaznice, zdravstvenog osiguranja ni prijavljenog boravišta nisu njegov problem. Jer takvi nemaju ni glasačko pravo. No, na stranu predrasude, nije sva državna služba ista. Srećom, saborski odbor za manjine ima vrlo sposobnog pravnika koji nam se obećao povratno javiti. I uistinu to i učinio, dajući nam pregršt dobrih ideja, na kojima javno zahvaljujemo. Iskušali smo ih sve.
KORAK DRUGI: Podignuli smo školske svjedodžbe u kojima je navedeno ime oca. Djevojke se sjećaju u školi. Poznavali su joj i roditelje, mala je to sredina.
KORAK DRUGI: Priložili smo potvrde o zajedničkom prebivalištu, dok nije odjavljeno po sili zakona. Pravnici osiguravajućeg društva nije bilo dovoljno. No, dobro, zahtjevna je to gospođa. Kada su zatraženi troškovi sahrane i karmina, koji se inače plaćaju u paušalnom iznosu, tražila je fotografije groba kao dokaz da je pokojnik uopće sahranjen. Jer, tko bi ga znao što inače čine s pokojnicima.
KORAK TREĆI: Kontaktirali smo socijalnu radnicu. No, gospođa za djevojku, koja sa svojim bratom, koji je u tretmanu centra, od rođenja živi na istoj adresi, nije nikada čula. U gradiću od nekoliko tisuća ljudi. Ali se zato potrudila službeno upitati je li brat već dobio kakvu odštetu, kako bi mu ukinula socijalnu naknadu, usporedivši pritom smrt oca s – dobitkom na lutriji. Razumijemo se, ne? Ne. Ne razumijemo se.
KORAK ČETVRTI: Izradili smo osobne dokumente. Uz dva svjedoka, puno obilaženja šaltera i pozamašan trošak javnog bilježnika. A stranka jedva da ima za fotografije. Rovovski dio posla obavila je kolegica vična policijskim procedurama. Troškove smo snosili sami.
KORAK PETI: Na kraju smo i pokrenuli i ostavinsku raspravu. Čuđenju javne bilježnice zbog toga što pokrećemo ostavinski postupak vredniji od naslijeđene imovine (stara perilica i televizor) nije bilo kraja. Par puta nas je nazvala da provjeri želimo li odustati. No, njen posao nije da se čudi nego da radi i ponešto zaradi, što je i vrlo profesionalno učinila. Tako je naša stranka dobila rješenje u kojem piše da su zakonski nasljednici pokojnika sin i kći.
Kako u drugostupanjskoj komisiji osiguravajućeg društva ima i razumnih ljudi, kojima činjenice još nešto znače, pa im se čini isplativijim platiti odmah to što moraju, a ne natovariti si trošak pet godina sudskih troškova i kamata, dobila je i svoju odštetu. U mirnom postupku. Zauzvrat nas je obećala pozvati u svatove, kada do njih dođe. Unatoč predrasudama, još je neudana. Ali zato brat ima osmero djece. Koja također imaju neka prava. Ali o tome u idućem nastavku.
Afera Kaptol: Ja ne znam o čemu je tu riječ, a odvjetnik Budimir ne zna zašto ga je vlastita stranka prijavila zbog iznude.
Čvrsto sam odlučio da se više neću petljati u ono što me se ne tiče. Barem kad je o ovom blogu riječ. Naknada štete je moje područje, i dovoljno je široko da bih imao o čemu pisati do mirovine. No, uvijek me zatekne neka vijest koja mi ne da mira. I, evo me opet. Ovog puta zatečen aferom Kaptol i onime što sam pročitao u novinama.
Nevjerujući sam sebi pokušavam se prisjetiti se kodeksa odvjetničke etike, začudo prilično uspješno, i, ovo doduše s manjim uspjehom, shvatiti o čemu se tu uopće radi, a da bih o ovom, meni važnom, pitanju stekao neki, da tako kažem, slobodan stav.
Moram priznati da sam upotrijebio i povećalo da bih uspio pročitati dokumente koje objavljuje Nacional pa sam, i nakon iscrpnog iščitavanja, i dalje u nedoumici. Naime uz pomoć tog tjednika i povećala, kao što sam već rekao, shvatio sam da su odvjetnik Budimir i odvjetnica Meter podnijeli kaznenu prijavu protiv vlastite stranke, a radi malverzacija.
A da je dokumentaciju o tome nadbiskupu dostavio apostolski nuncij.
na što mogu jedino, u istom duhu, reči: “U ime Božje, Amen!”
Imajući u vidu svoje površno znanje, a i vodeći se mišlju da ne bih bio prvi koji je iz pamćenja ispustio pokoji redak odvjetničkog kodeksa, naoružan maksimom blagoslovi Bože internet, detaljno provjeravam što piše u Kodeksu odvjetničke etike glede odvjetničke tajne, da nisam možebitno nešto krivo shvatio.
I nađoh tamo članak 26, molim pogledati, o obvezi odvjetnika i o čuvanju tajne o svemu što je saznao: “Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjerljivo od svoje stranke ili na drugi način.” Pa se onda prijeti disciplinskim mjerama i prestankom radnog odnosa zbog povrede istoga. Da uđemo još dublje u etička načela, protivi li se pak postupanje stranke višim načelima koja zastupa odvjetnik, primjerice načelu vladavine prava, odvjetnik mora jasno stranki dati do znanja da on ista ne može ugroziti iznoseći u njeno ime nečastan predmet pa i, ako je to nužno, otkazati zastupanje.
Ja stvarno o odvjetničkoj komori nemam baš puno lijepoga za reči, pa onda posljedično ni o odvjetnicima, čast pravednicima, ali da odvjetnik piše prijavu protiv vlastite stranke i govori o malverzacijama koje, budimo iskreni, prije svega provodi taj odvjetnik, i to kroz priličan period vremena, za prilične novce, e to nisam još čuo.
No, kada ne znaš o čemu je riječ, obično se radi o novcu. U nekim drugim novinama sam pročitao, mislim da je Jutarnji list u pitanju, kako odvjetnik Budimir iskazuje da ne zna zašto je odvjetnički ured Budimir&Meter vlastita stranka prijavila zbog iznude. E sada, ni ja ne znam, ali mi se sam od sebe nameće zaključak da je g. Budimir pokušao uvjeriti svoju stranku, utužiti čak što više, da mu plati odvjetnički honorar u nekom veselom iznosu pa ako ne plati… E, onda ćemo drugačije. Moguće je, naravno, da griješim pa ću to onda ispovjediti na nadležnom mjestu, nadajući se da će isto ostati ispovjednom tajnom, kako bi bilo i red.
Nakon toga sam pokušao shvatiti u čemu se sastoje malverzacije koje su prijavljene. Jedino što sam uspio shvatiti jest da se nije poštovala procedura prilikom upisa hipoteka, odnosno da nadležni nisu o tome obavješteni. Dakle, odvjetnik prijavljuje svoju stranku u Rim jer nije poštovala proceduru. Je li na taj način stvarno nastala šteta i u kojem iznosu potpisujem da za sada svi samo nagađaju.
No ovo mi samo pokazuje da Crkva u Hrvata pluta kao santa leda po hrvatskim bespućima. Jer ovo je otkrilo samo gornju trećinu, a preostale dvije su još ispod vode, i tek kada se sve otopi saznati ćemo tko, kada, zašto i protiv koga vodi križarske ratove.
Sada još samo očekujemo da papa sa balkona kaže da boga nema, pa odvjetnička komora nešto poduzme.
Crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak
Poštovani čitatelji,
imali smo želju pisati o ozbiljnim prometni problemima, što smo morali ostaviti za kasnije obzirom da nas recentni događaji ponovno vraćaju na temu pravosuđa. Moj znanac gospodin Albert Einstain svojedobno je rekao da dvije stvari nemaju granice nemaju granice, jedno je svemir, a drugo ljudska glupost. Pri čemu za svemir nije siguran. U Jutarnjem listu od 08. siječnja novinarka gđa Slavica Lukić napisala je tekst o odlukama DSV u pogledu izbora sutkinje Ane Jeleč Pecirep za sutkinju županijskog suda Zagreb, kazneni odjel. Za one koji ne znaju, gospođa sudac je 20 godina karijere radila kao sutkinja građanskog odjela no na usmenom intervjuu otprilike je rekla: “Daj što daš” pa je, eto, unatoč činjenici da je 20 g. radila u građanskom odjelu, izabrana, a i potvrđena, kao sutkinja kaznenog suda, i to odlukom 11 članova DSV-a, od čega su tri člana bila protiv. Sastav DSV-a je nešto sudaca Vrhovnog suda, nešto bivših ministara pravosuđa, nešto saborskih zastupnika i nešto sudaca općinskih sudova. Ono što je interesantno je da, u jednom ovakvom vrlo pravno kompliciranom predmetu, pretpostavljamo reguliranom nekim poslovnikom, predsjednik DSV-a (sudac Vrhovnog suda), jedan profesor prava i jedan sudac županijskog suda, koji glasaju da se poništi komično imenovanje sutkinje na mjesto za koje nema apsolutno nikakvih iskustava, iako, moramo priznati, formalnih kvalifikacija ima, budu preglasani od ostatka DSV-a. Dakle crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak. Što vi mislite da se događa u vašim predmetima u kojima manje vrijedni od ovih u DSV-u lupaju sudačkim čekićem i donose pravomoćne presude. Za stjecanje točnijeg dojma dobro bi bilo ponovno pogledati jednu od boljih serija snimljenih u hrvatskoj produkciji “Kuda idu divlje svinje”. A sugestija Hrvatima je da je Irska preblizu i da valja otići čim dalje. Jer i iz Irske se i vraćaju.
Žuti kvadrati: Ono što je dobro za prometno uređene i kulturne sredine nije i za nas?
Čini se da nije, ako je vjerovati izjavama prometnog stručnjaka. Naime, prof. dr. Željko Marušić objavio je na “Autoportalu” komentar u kojem se strastveno protivi uvođenju tzv. yellow box-a, kod nas nazvanog žuti kvadrat, na zagrebačka raskrižja. Jer da će pedeset godina staro rješenje, koje funkcionira u brojnim svjetskim metropolama, donijeti više štete nego koristi te će se time smanjiti protočnost i povećati gužve na ionako zakrčenim prometnicama jer “ono što je dobro u prometno uređenim i kulturnim sredinama ne mora biti korisno i kod nas. Evo i zašto: mnogi vozači, koji bi vozilom mogli proći kroz raskrižje, zaustavit će se pred zelenim svjetlom, bojeći se kazne. A oni koji dolaze iz drugih sredina bit će zbunjeni, uz nepredvidive posljedice. Time se istodobno želi pokazati da je policija neučinkovita te nesposobna nadzirati i sankcionirati prema Zakonu o sigurnosti prometa. Stoga će, eto, pomoći ‘čarobni’ žuti kvadrat i prometni redari. Kao da se nedisciplinirane vozače i sada ne može sankcionirati za propisane prekršaje.” Uz dužno poštovanje g. Marušiću i njegovoj profesuri na katedri za aeronautiku, spustimo se na zemlju, točnije na cestu.
Dakle, točno je vozila, koja su ostajala u križanju uzrokuju kašnjenja i zastoj zbog toga što time onemogućuju poprečni tok prometa. Neosporno je da guranje vozača u smjeru ravno za trajanja zelenog svjetla u raskrižje, kojim očito neće moći proći, gotovo pa onemogućuje kretanje lijevih skretača. Zato je člankom 62 Zakona o sigurnosti prometa na cestama definirano je da “vozač ne smije vozilom ući u raskrižje ako je gustoća prometa takva da se očito mora zaustaviti u raskrižju ili na obilježenom pješačkom prijelazu”, a predviđena kazna je 1000 kuna. Koliko je takvih kazni ispisano? U 2015. godini – jedna. Zašto je tome tako pitali smo prometnog policajca s više od trideset godina iskustva. I dobili banalan odgovor. “Jer u pretrpanom raskrižju u prometnoj špici nedostajem još jedino ja, da utrčim u raskrižje i bezobraznog vozača zadržim tamo još petnaestak minuta da bih mu napisao kaznu.” U prijevodu, navedeni je prekršaj teško sankcionirati sredstvima kojima sada raspolažu prometni policajci jer je teško naći pogodna mjesta za zaustavljanje, kontrolu i sankcioniranje prekršitelja.
Hoće li žuti kvadrat pomoći u utvrđivanju odgovornosti kod takvih prekršaja? Stalni sudski vještak za cestovni promet Goran Husinec smatra da hoće: ”Točno će se na kameri moći vidjeti kada je vozač ušao u “žuto” područje te je li upravo on kriv za izazivanje zastoja.” Grad Zagreb predlaže uvođenje takvog rješenja na raskrižja koja su pokrivena prometnim kamerama, koje su ionako već kupljene i plaćene. Nešto žute boje bi se moglo smatrati manjom investicijom. Prometno redarstvo je oformljeno i ima svoje zaposlenike, da sada ne ulazimo u njegovu strukturu i učinkovitost. Tu se pojavljuje problem utvrđivanja identiteta vozača, što će vjerojatno biti riješeno slanjem upita vlasnicima vozila, kao za parkiranje, pa će se “zbog povećanog obujma posla” gradske snage pojačati za još nekoliko zaposlenika. Unatoč tome, doprinese li povećanju protočnosti prometa i manjem broju prometnih nesreća, kako predviđaju iz Grada, to bi moglo biti jedno od rijetko racionalnih rješenja ove garniture gradske uprave.
Nema, dakle, stvarnog argumenta zbog kojega ne bismo pokušali i s takvim rješenjem. To da se čak ni oni vozači koji bi mogli proći raskrižjem neće to usuditi zbog straha od kazne nije baš najočekivanija opcija. Sve o tome koliko se zagrebački vozači boje kazne govori to da Policijska uprava zagrebačka svake godine sankcionira gotovo dvjesto tisuća prometnih prekršaja. Koje su pak to nepredvidive posljedice koje bi mogla uzrokovati zbunjenost vozača koji dolaze iz drugih sredina je, kako to i sama riječ kaže, teško predvidjeti. Za očekivati je poneki oštar zvuk trubljenja, a moguće čak i koji autohtoni jezični izraz nestrpljenja urođenika. Argument je argument, a ovi su slabi. Pa čak i taj da ovaj grad ima prioritetnijih prometnih rješenja. Istina, samo su ta nešto skuplja od kante boje. Razlog protivljenja prijedlogu u ovom slučaju, kako se da zaključiti iz komentara u Autoportalu, moglo biti prvenstveno neslaganje s politikom predlagača. Konačnu presudu donijeti će pak Ministarstvo prometa.
Novogodišnja čestitka premijeru Andreju Plenkoviću
Poštovani g. Plenkoviću,
u svoje osobno ime a, nadam se, i u ime naših članova želim vam uspješnu novu godinu. Prije svega zato što i ja živim u zemlji koju vodite.
Moram reći da ste me uplašili ciljevima koje ste si zadali u novoj godini, a pri tome ste još izostavili važan projekt uvođenja koruptivnog dinara. Taj projekt mogao bi, uz vašu podršku, potpuno riješiti sve probleme koje ste istaknuli kao prioritete. Naš projekt smo već ranije izložili pa se nećemo danas vraćati na već objašnjeno.
Danas, u ovom blagdanskom raspoloženju, osvrnuo bih se samo na vašu poruku o nužnosti reformiranja pravosuđa, kao jedan od četiri cilja koje ste si zadali. I, nažalost, najavili koji su to alati i metode koje ćete primijeniti; “ukinuti nešto malih sudova, a otvoriti neke nove u gradovima, a kako bismo pravosuđe približili građanima“.
To je toliko revolucionarno da me podsjetilo na komentar mog pokojnog oca koji mi je oko 1970-e rekao „sine, kada ne znaju što će, onda prvo centraliziraju, pa onda, da bi nešto kao radili, decentraliziraju”. Na tom svijetu samo mijena vječna jest! Ponavljao je još jednu priču/moj pokojni otac:/“Sinek, u domobranima smo furt nekam žurili i kada smo se dobro oznojili onda smo nekoga čekali.“ Ja sam se nad Vašim prijedlogom dobro oznojio, a sada ću tako znojan čekati/vjerojatno Godota, a nadajući se da ni ovog puta Godot neće stići.
Ako se dobro sjećam, Vi ste, zajedno sa g. Milanovićem, kao najbolji u generaciji pravnog fakulteta, dobili zaposlenje u ministarstvu vanjskih a kasnije i europskih poslova. Pitanje je koje užasava; pa kakvi su onda bili ostali?!
A sada jedan stvarno dobronamjerni savjet. Reforma pravosuđa trebala bi početi na pravnom fakultetu, ili možda i prije, selekcijom prilikom upisa na pravni fakultet, pa onda ponovnom selekcijom prilikom polaganja pravosudnog ispita, pa selekcijom u toku vježbeničkog staža pa bismo time došli do nekakvih preduvjeta za kadrove koji će jednog dana lupati sudačkim čekićem.
Jasno je da, u svim prethodno nabrojanim stepenicama, treba krenuti reformirajući programe nabrojanih institucija.
Nema smisla da se u novogodišnjoj atmosferi bavimo detaljima, pa da sada navodimo ulogu famoznog Državnog sudbenog vijeća i onih, čini mi se 20, bodova koje DSV može na osnovu osobnog dojma dodijeliti ljupkom kandidatu. Ili možda o načinu odabira ustavnih sudaca Ni na drugoj strani o upisu u odvjetničku komoru, a ni o državnom odvjetništvu nećemo reći niti riječi.
Kako su ovo procesi koje niti tko želi, a bojim se niti itko zna provesti, koruptivni dinar, usput i kao izvozni proizvod u zemlje u tranziciji, je jedino pravo prijelazno rješenje.
Sve postaje, kako se to lijepo kaže, transparentno. Ovako samo naslućujemo koji su motivi sinkope, čime je motiviran sud da tretira prst u šupak kao način pozdrava uobičajen na području općinskog suda gdje je donesen pravorijek, iz kojeg je motiva amnestiran ubojica Reihl-Kira ili ubojice obitelji Zec. Kako si objasniti procesuiranje generala, unatoč činjenici da u vrijeme izvršenja kaznenog djela isto nije bilo predviđeno kaznenim zakonom zemlje koja ih izručuje a, usput, niti u materijalnim propisima suda koji ih sudi. Jedini odgovor mi je na pameti je prvi put rečen od strane tadašnjeg predsjednika vrhovnog suda, a to je da u obrani domovine nema kaznenih djela. I drugi, rečen od, čini mi se, tadašnjeg predsjednika ustavnog suda, da novac nije imovina. Jedan od navedenih inače je na sudskim hodnicima bio slavan po izreci: “Sve što nosi novac nije sramota!”
Eto, zato ja mislim da je uvođenje koruptivnog dinara RJEŠENJE.
S poštovanjem i dobrim željama,
Mihael Hribar
