Hrvatska po broju stradalih odskače od prosjeka EU, iznosi Mihael Hribar, predsjednik Udruge Bonus

Povodom svjetskog dana sjećanja na žrtve prometa, koji se obilježava treću nedjelju u studenom svake godine, donosimo intervju s nekadašnjim odvjetnikom, dugogodišnjim osiguravateljem , a danas predsjednikom Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus, g. Mihaelom Hribarom, u kojem se osvrće na specifične probleme s kojima dolaze stradali u prometnim nesrećama.

Na koji način se Udruga stradalih u prometnim nezgodama uključila u ovogodišnje obilježavanje dana stradalih u prometnim nezgodama?

Pa, pokušavajući prezentirati ljudima sa kojim se sve problemima suočavaju oni koji stradaju u prometu iako je to, po našem mišljenju, jedan od jednostavnijih postupaka koji je i prilično precizno reguliran.  Međutim, doživljaj svih osiguranika je da se sreću s osiguravajućim društvima, dakle sreću se s pravnim službama, sreću se sa sustavima koji su namijenjeni da plate čim manje, a najbolje je ne platiti ništa, pa je naša uloga i razlog zbog kojeg postojimo da tim ljudima realiziramo i omogućimo sve ono što im po zakonu pripada i to, jasno, u najkaraćem mogućem roku.

Kada Vam se obraćaju stradali u prometnim nesrećama, a pretpostavljam da vam se često obraćaju, s kojim se problemima prvenstveno dolaze?

Dolaze s nebrojenim problemima. Neke od njih smo opisali na svojim stranicama pokušavajući upozoriti ljude da obrate pažnju na određene okolnosti, recimo ono slavno Europsko izvješće za koje smo napisali da nije način na koji se treba ophoditi, odnosno ponašati, nego da treba zvati policiju u svakom slučaju i inzistirati na dolasku policije. Ako ništa drugo, taj poziv će biti registriran negdje u policijskoj postaji jer naknadno se stvari mijenjaju, oni koji su priznali krivnju ne priznaju je, njihovo osiguranje ne plaća. Druga stvar je da se, u određenim situacijama kod nematerijalnih šteta, dakle kod ozljeda, treba prikupiti određena dokumentacija, sugerirati ljudima na koje pretrage trebaju ići, a da bi kompletirali medicinsku dokumentaciju. Dolazimo do situacija da su procjene totalnih šteta potpuno ispod kriterija koji bi se dali očekivati pa onda sugeriramo ljudima da kao orjentir uzmu Njuškalo i kao orjentir pronađu vozilo njihovog godišta i kilometraže, koliko otprilike košta. Dolazimo u situacije gdje ljudi nemaju nikakvih prihoda za vrijeme trajanja nekog postupka pa ih onda mi kreditiramo. Dakle, to su problem koji se pojavljuju. Oni su raznorodni. Ne možemo ih šablonizirati jer svaka prometna nesreća, nažalost, na drugoj strain, kod oštećenih nosi neke svoje probleme. Pitanje je, recimo, izgubljenih zarada u situacijama kada je čovjek nesposoban za rad, pitanje je što je s obrtnicima koji dožive prometnu nesreću pa ih se i dalje porezno tereti… Dakle imamo jedan spektar događanja koja se pojavljuju i za koja postoje neka rješenje, ali, jasno, i traže nešto strpljenja. Odnosno, da se poštuju neke procedure koje mi pratimo, znamo kako na njih treba reagirati i sugeriramo kako da se, prateći procedure, dođe do nečega što se zove rezultat. Srećemo se s problemima tipa da, u pojedinim situacijama nemamo dokaze o očinstvu pa ne možemo…

Zanimljiv primjer koji ste naveli, što udruga stradalih u prometnim nesrećama može učiniti kod nepriznatog  očinstva? Kakav je to slučaj?

Imali smo sad jedan takav slučaj. Moram priznati prvi takav meni, koji sam trideset godina u području naknade štete. Kontaktirali smo centar za socijalnu skrb. Sugerirali su nam jedan postupak, koji smo mi akceptirali, a to je da se provede nasljednički postupak i da se, u okviru tog postupka, drugi nasljednici suglase s činjenicom da je osoba X bila, onosno jest, kćer pokojnika i utoliko smo djelomično riješili problem. Nismo ga još finalizirali, ali smo i pribavili svjedodže osnovne škole iz kojih je vidljivo da se kao otac pojavljuje osoba koja je kasnije poginula u prometnoj nesreći. Međutim, i ovaj primjer govori da, i kada se bavite nečim jako dugo, opet ima stvari koje vas iznenađuju. Mislim da je naša deviza, svakako moja, da, ako sam ne znaš, znaš koga ćeš pitati i da na taj način tražiš rješenje. Jer, bez da ga tražiš, nitko ti ga od osiguravajućih društava neće ponuditi. Finale toga je DNK analiza, koja je moguća obzirom da je, srećom, ostao brat živ. Prema tome, DNK analizom će se utvrditi da su oni stvarno braća, ako jesu. S druge strane ćemo dokazivati da je već zajednička adresa indikator nečega itd, itd. Sve je to dio postupka.

Znači vi nudite toj osobi pravnu pomoć koja ne uključuje isključivo naplatu štete. Ovo je općenito pravna pomoć. Koliko takve usluge naplaćujete?

Što se tiče naših članova, ne naplaćujemo ništa. Jasno je da, ako netko dođe s nekim problemom, onda traži rješenje. Nije stvar u tome da ste vi predali neki zahtjev nego iza tog zahtjeva tražite način da bude pozitivno riješen. Mi činimo sve da bi taj zahtjev, u okviru zakona, bio pozitivno riješen, odnosno da bi se došlo do rezultata. Osoba koja ima određeni problem vezan za prometni udes je osoba kojoj mi moramo pronaći rješenje. Ili reći da rješnja nema. Ali prije toga moramo obaviti sve radnje koje su potrebne da bismo bili sigurni da smo dali dobar savjet ili da možemo očekivati pozitivan rezultat, bilo u mirnom postupku, bilo u sudskom.

Ovo što ste naveli očito uključuje i neku vrstu odlazaka na teren radi pomaganja strankama.

Mi se srećemo, između ostaloga, čak i sa situacijama da stranka nema za putnu kartu do Zagreba. Naime, naše je sjedište na trgu bana Josipa Jelačića. Kada je netko teško stradao i ne može putovati, ili nema za putnu kartu, mi šaljemo svoje članove koji obiđu stradalu osobu, daju joj potrebne informacije, prikupljaju potrebne dokumente. To je način koji nastojimo izbjeći, ali je moguć. Inače, komunikacija s nama je moguća putem e-maila, preko obrasca na našoj stranici www.naknadastete.hr, bilo poštom, telefonom, faksom. No, ponavljam, pojedinim ljudima, ako žive u nekim selima, je i poštanski ured daleko. Neki su i nepismeni. Srećemo se sa svačim. I tražimo rješenje. Jer rješenja uvijek ima.

Kakvo rješenje nudite ljudima koji su stradali u prometnoj nesreći i ne zanju što bi dalje?

Prije svega, da bismo mi mogli započeti neke aktivnosti po tom pitanju, osoba bi trebala potpisati punomoć temeljem koje nas ovlašćuje da istražimo sve okolnosti koje su dovele do prometne nesreće. Kada nam je dao takva ovlaštenja, naš zadatak je da prikupimo svu potrebnu dokumentaciju. Ono što ne možemo, bez njene suradnje, jest prikupiti medicinsku dokumentaciju, ako se radi o nematerijalnoj šteti. Jednako tako, možemo preuzeti pitanje procjene štete i pitanje izvida štete, kod pojedinih osiguravatelja. Tu je pitanje je li vozilo u voznom stanju i postoji li procjenitelj u blizini. Imamo situacije u kojima se prometna nesreća dogodila na otoku. Na otoku obično nema procjenitelja pa je naš zadatak da organiziramo da netko od procjenitelja s kopna dođe na otok i da tu procjenu izvrši. Ne možete, niti životno, niti zakonski, predvidjeti sve moguće situacije u kojima se ljudi nalaze. Imate situaciju u kojoj je osoba nesreću doživi u Hrrvatskoj, a radi u Njemačkoj, pa dolazi s medicinskom dokumentacijom na njemačkom jeziku, pa to morate prevesti… Okolnosti nameću zadatke koje mi jednostavno moramo riješiti.

Koja je prednost toga da se čovjek nakon prometne nesreće obrati Udruzi, a ne, na primjer, prvom odvjetničkom uredu na koji naiđe?

Mi respektiramo odvjetničke urede. I mi imamo ugovore s odvjetničkim uredima s kojima surađujemo, jer su jedino odvjetnici ovlašteni zastupati pred sudom. No, obično odvjetnički uredi ne snose one inicijalne troškove koji su vezani za upravo ove postupke koje sam prethodno naveo. Jedanko tako, izbjegavaju sudjelovati u troškovima koji nastaju vođenjem sudskog postupka, prije svega plaćanju takse na tužbu i plaćanju vještačenja koja su, u svakom slučaju, nužni dio sudske presude. Nije manje značajno ni to što mi očekujemo donaciju tek po okončanju spora, odnosno po naplati oštećenika. Dakle, on do tada nema nikakav trošak, što nije uobičajan način poslovanja odvjetničkih društava.

Dakle, kada ljudi dožive prometnu nesreću, u teškoj su materijalnoj situaciji i ionako imaju neočekivane troškove, uz vas nemaju odvjetničkih troškova da bi ishodili naknadu štete?

Ne, mi snosimo troškove odvjetnika, odnosno njihovog odlaska na rasprave. Današnjim danom smo doživjeli da nam se obratila osoba koja živi od socijalne pomoći i treba hitnu operaciju, a tražila je akontaciju za tu operaciju što smo mi odobrili, obzirom da smo konstatirali da će u finalu to biti refundirano od strane osiguravatelja. Imamo, a temeljem donacija koje dobivamo, mogućnost čekati, a osoba koja se nalazi u nekakvoj hitnoj situaciji jednostavno nema to vrijeme pa je naša funkcija i u tome da kompenziramo to čekanje i akontiramo neki iznos s kojim on može funkcionirati, dobiti onu vrstu usluge koju mi ne možemo dati. Mi nismo liječnici, ne možemo mu pružiti liječničku pomoć, ali mu možemo omogućiti da te liječničke pomoći dođe.

Inače surađujete s liječnicima, prometnim vještacima… Kojim sve stručnjacima?

Da bismo ovaj posao uopće mogli raditi na suvisli način, surađujemo s prometnim vještacima koji, na temelju našeg naloga, daju nalaz i mišljenje o tzv. dinamici štetnog događaja iza čega mi koji smo pravnici, odnosno u suradnji s odvjetničkim uredima, komentiramo postoji li tu osnov odgovornosti, u kojoj mjeri eventualno podijeljene odgovornosti. Nakon toga razgovaramo sa strankama, komentiramo taj nalaz i dajemo otprilike naznake što se može očekivati u sudskom sporu. Recimo, ishod ovog sudskog spora u Šibeniku, mislim na suđenje Horvatinčiću, ne bismo mogli predvidjeti. To je ipak pravni eksces, a ne pravilo. S druge strane, medicinska dokumentacija je nešto što nije predmet naših znanja i saznanja pa smo tako u poslovnim odnosima sa sudskim vještacima i tih profesija, odnosno usmjerenja, koji nam daju osnovne elemente temeljem kojih se procjenjuje visina štete koju treba očekivati od osiguravatelja. Želio bih upozoriti da tu nema neke velike mistifikacije. Nalaz liječnika vještaka uspoređuje se s tzv. orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, koji su javno dostupni na internetu. Tada se, s velikim stupnjem sigurnosti, može reći o kojim iznosima novca se radi.

Obzirom na različite životne situacije s kojima ljudi dolaze, a iz kojih se da zaključiti da vam ured izgleda gotovo kao psihološko savjetovalište, jeste li razmišljali o angažiranju psihologa koji bi pomagao stradalima?

Jesmo, ali se, nažalost, srećemo s ljudima koji su svoje traume već osobno proživjeli. Imali smo groznih prometnih nesreća i životnih iskustava koja stvarno traže psihološku pomoć no ljudi nerado, i kada im se to sugerira psiholog i psihijatar, nerado odlaze na takvu vrstu terapija. Naš prijedlog jest da nam se ljudi jave odmah po prometnoj nesreći tako da naš liječnik može, obzirom na vrstu, nesreće, vrstu ozljede i cjelokupnu životnu situaciju u kojoj se nalaze procijeniti je li to nešto što njima treba ili ne treba. Imate situaciju kojoj se radi o staroj ženi čiji su sinovi na radu u Njemačkoj, ona je ostala sama, i ne želi uopće njih opterećivati svojim zdravstvenim stanjem smatrajući da bi zbog bilo kakavog njihovog angažmana trpio njihov posao koji tamo rade. Ona je praktički zatvorena u stanu iz kojeg ne izlazi. I tu nalazimo način da asistiramo. Jasno, kada nam se s takvim zahtjevom obrate. Ne gledamo u staklenu kuglu da bismo znali što kome treba, ali ono što možemo riješiti, rješavamo. Psihološka pomoć, kao odgovor na Vaše pitanje, je bila tema naših, odnosno mojih, konzultacija s pojedinim psihijatrima. Zanimalo me je li ona efikasna, odnosno mogu li oni što učiniti. Rečeno mi je da, do saniranja zdravstvenog stanja, treba, prije svega, sugerirati hrabrost i borbu. Jer pojedine rehabilitacije traju godinama. Trebalo bi i možemo to napraviti, ako se to od nas traži.

Osim što pojedine rehabilitacije traju godinama, i pojedina suđenja traju godinama.

To je jedna od posebnih tema koje smo svi, nažalost, prilično svjesni i zbog koje smo nervozni. Jasno nam je da su oni koji očekuju odštetu nervozniji od nas koji se tim bavimo. Moram naglasiti da hrvatsko pravosuđe predviđa da je normalni tok prvostupanjskog postupka, pazite nomalni, tri godine. Jedanko tako smatra normalnim da je trajanje drugostupanjskog postupka tri godine. To znači da šest godina, u slučaju da je osporena odgovornost, vi ne možete dobiti novce, a u situaciji ste u kojoj vam je novac itekako potreban. Nažalost, mi možemo samo, zajedno s cjelokupnom hrvatskom javnošću, komentirati da nešto ne štima u pravosuđu. O tome postoje i iskazi relevantnih ljudi. Skrećem pažnju na članak bivšeg suca Radulovića. “Suđenje u razumnom roku”, potražite na internetu. Tamo ćete shavatiti da je u Njemačkoj dužnost suda da u 4,4 mjeseca donese prvostupanjsku odluku, a u 7,7 drugostupanjsku. Ako se to ne dogodi onda, u Njemačkoj, imate odgovornost države, koja vas mora obeštetiti. Kod nas, imate predmet koji smo završili nakon trideset godina. Čovjek koji je u mladosti stradao na željezničkoj pruzi je netom, prije par mjeseci, dobio naknadu od Hrvatskih željeznica. U međuvremenu se dogodio raspad željeznca, rat, svjedoci su se raselili po bivšoj državi, nisu bili dostupni sudu. Dvije sutkinje su i rodile u međuvremenu. To trajanje je ekscesno, tih trideset godina. Ali deset godina suđenja se u Hrvatskoj, nažalost, smatra normalnim.

Je li takva situacija jedan od razloga što ste se, nakon karijere u odvjetništvu, pa u osiguranju i naknadi štete odlučili za udrugu?

Da, mislim da je format udruge najkorektniji pristup onima koji su stradali u prometnoj nesreći. Za dopuniti je da sam prvotno bio odvjetnik, nakon toga deset godina predsjednik uprave jednog osiguravajućeg društva. E, onda mi se desilo da sam i sam stradao u prometnoj nesreći, pa dvije godine rehabilitacije, pa mi je postalo jasnije što je muka onoga kome se takav prometni udes dogodi, ne njegovom krivnjom. Zaključio sam da se, kako bi rekao jedan moj prijatelj, s novcem nešto lakše pati. Barem onoliko da si podmirite ono što vam u datom trenutku treba. Recimo, kod ortopedskih pomagala je situacija da će HZZO priznati samo ono minimalno. Ja se pokušavam našaliti da dobijete drvenu nogu kao kapetan Kuka. S druge strane, u Hrvatskoj imate firmu koja se profesionalno bavi ortopedskim pomagalima koja su skupa, i nisu na listi HZZO-a, a koja se mogu dobiti u refundaciji od osiguravajućeg društva. Jasno, ako vještak potvrdi da takvo ortopedsko pomagalo poboljšava uvjete života i približava ih onome šrto je bilo prije. Osiguravatelj koji prima premiju s naslova automobilske odgovornosti ima svoj profit od te svoje djelatnosti, ali ima i svoje obveze. A obveza je pokušati restituirati stanje, pa i zdravstveno. Nije moguće da, onome tko je ostao bez noge, nova noga naraste, ali proteza koju će dobiti može biti bitno različita. Imate čovjeka koji s protezama trči 12 sekundi na 100 metara, što ja ne mogu s dvije noge, a imate proteze s kojima ne možete uz stepenice i niz stepenice. Razlika je značajna i bitno je da se obratite nekome s dovoljno iskustva. Iskustva imamo i mislim da smo u stanju dobiti optimum od svih osiguravatelja jer imamo međusobni respekt.

Čitavo vrijeme razgovaramo o osbama koje su stradale bez svoje krivnje no, obzirom na vaše poslovanje i, vjerojatno, respektabilan broj članova, pretpostavljam da imate posla i s osobama koje su skrivile prometnu nesreću.

Prometna nesreća je tragedija koja, ako postoji savjest i svijest o događaju, pogađa prioritetno oštećenoga, ali prioritetno i okrivljenoga. Okrivljenoga ne čeka naknada štete. Češće dobivaš kaznenu prijavu, a novac s kojim ćeš se liječiti. No, i za takve ljude, ako su naši članovi, smo u obvezi osigurati obranu u prekršajnom ili kaznenom predmetu. Da odmah naglašavamo da obrana ne znači da netko neće biti proglašen krivim za prometnu nesreću, ali svaka prometna nesreća ima neke svoje uzroke. U Hrvatskoj je klasična priča da je vozač kriv za prometnu nesreću. Njemačke statistike govore da je trideset posto krivnje na vozaču, trideset posto na stanju kolnika, a trideset na stanju vozila. Deset posto su ostali neraspoređeni razlozi. Možda ste sjeli u tuđe vozilo pa ste u trenutku kočenja shvatili da kočnice ne rade, ili vam volan ima toliko lufta da ste izašli s kolika. A to niste mogli znati jer vozilo nije vaše. Ili cesta nije obilježena prema propisima. Postoji niz propisa o potrebnoj horizontalnoj i vertikalnoj signalizaciji cesta. Sve to treba uzeti u obzir. U suradnji s odvjetnicima, i njima pružamo pravnu pomoć. Tu je bitan i historijat, je li bilo alkohola, brzine, ekscesne vožnje. Ne bih htio da netko krivo shvati našu ulogu. Naša je uloga da, u suradnji s vještacima, pronađemo razloge koji su doveli do nesreće. I samo ponašanje okrivljenika na raspravi, i prije same rasprave može dosta utjecati na visinu kazne.

Vratimo se još malo na dan stradalih u prometnim nesrećama. Na vašim stranicama ima dosta iskustava stradalih osoba kojima pokušavate dočarati što njih čeka u budućnosti.

Sama činjenica da je taj dan obilježen, odnosno imenovan, govori da je u pitanju jedan svjetski problem. Ne događa se samo u Hrvatskoj. Makar, kad se uzmu nek statistike, Hrvatska po broju stradalih, odskače od prosjeka EU. Zato nastojimo i djelovati preventivno i savjetovati ljudima o čemu bi trebali voditi računa, a što bi posljedično moglo djelovati na broj prometnih nesreća. Sada, pred zimu, naglašavamo važnost zimskih guma, ne samo na pogonskim kotačima. Održavanje automobile. Da cilj tehničkog pregleda nije proći ga, pa makar nekome za to gurnuli sto kuna, nego da se uklone nedostaci na vozilu. Mlađi vozači su uglavnom učesnici prometnih nesreća. Apeliramo svi na svakoga, očito bez efekta. Tu je značajana uloga policije jer se zna gdje se ti mladi ljud skupljaju i kada, u tim svojim ludilima nakon petka, kreću u egzhibicionizam. Statistički je vidljivo da se petkom događa velik broj nesreća, koje često uključuju alcohol, a posljedice znaju biti strašne. Nemojte voziti brže nego što vaš anđeo čuvar može letjeti. Nemojte voziti pijani jer nije način da dovodite u opasnost sebe, one koji su s vama, a i neke koje srećete na kolniku. Naime, subotu navečer zna bit ii pijanih pješaka nepredvidivog kretanja. Meni se osobno dogodilo da sam na staroj Karlovačkoj cest naišao na pješaka koji je klečao na sredini kolnika. Da sam tada bio pod utjecajem alkohola, a radilo se o dva sata ujutro, gotovo sam siguran da ga ne bih obišao. Mi smo tu da upozoravamo. Jasno je da je svakome u interesu promisliti prije nego što sjedne za upravljač, ne uzimati mobitel u ruke, koncentrirati se na vožnju… Kao svećenik s oltara, govorimo kako bi trebalo. Jasno nam je da se to tako uvijek i ne događa.

 

 

 

 

 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *