Nakon što su se malo sabrali nakon potresa,
sretni da je živa glava na ramenima, brojni Zagrepčani hvataju se u koštac s
raznoraznim problemima tehničke prirode; prije svega kako sanirati štetu, tko
će platiti sanaciju, u kojim omjerima itd. Svi s nestrpljenjem očekujemo zakon
koji je do sada imao nekoliko verzija, ali kažu da je blizu finala. Dakle,
treba još malo sačekati pa tek onda krenuti u desetljetne sporove.
Veseli me što još uvijek mogu nazvati
telefonom one koji su pisali opće i posebne uvjete osiguranja za slučaj
potresa, to bi se nekako moglo izjednačiti s autentičnim tumačenjem zakona (kao
kada se od Sabora traži mišljenje što je pjesnik htio reći). Da ne bi bilo
zabune, svi razgovori teku uz obostrano razumijevanje pozicija. Moje je da
organiziram naplatu štete, a njihovo da restriktivno protumače svoje obveze.
Obzirom da sam bio na obje strane, jednom
predsjednik uprave osiguravajućeg društva, a sada sam organizator naplate
temeljem izdanih polica osiguranja,
susrećući se s konkretnim slučajevima zaključujem da su opći i posebni
uvjeti osiguranja uglavnom su prepisivani iz uređenih pravnih sustava. Oni koji
su prodavali police, razni “agenti”, “suradnici”, prodavači,
imaju jedan jedini interes, a taj je prodati policu, naplatiti premiju i dobiti
proviziju od osiguravatelja. Garantiram vam da nisu ni pročitali opće i posebne
uvjete osiguranja, a da i jesu ne bi bilo neke koristi od toga.
Radi mentalne gimnastike: Jedan od, recimo,
deset stanova u neetažiranoj zgradi ima sklopljeno osiguranje od potresa. Šteta
se uglavnom sastoji od šteta na krovištu i dimnjacima. To su zajednički dijelovi
zgrade i utoliko bi iz pričuve trebala biti plaćena sanacija. Pričuva je u
minusu jer nitko nije smatrao d bi bilo logično i po zakonu pričuvu plaćati,
ili je kao takva nedostatna. Ja sam se, eto, osigurao i redovno plaćao policu. Šteta
je na krovu ili nekom bočnom zidu. No ja ne mogu krenuti u sanaciju zida, ako
ne krenem od čvrste točke, a ona je ispod mog stana, pa bih ja u stvari sanirajući
svoj stan sanirao i tuđi koji je neosiguran. Sada priču prebacite na krov. Dobio
sam neka objašnjenja, od kojih se ni s jednim ne slažem a, vjerujte mi, niti
oni koji su mi ih davali nisu baš sigurni da bi to na sudu “prošlo“.
A sve to je dječja igra za situacije koje
predviđa novi zakon, a radi se o mješovitom vlasništvu. Dakle, u jednoj zgradi
imate privatno vlasništvo, vlasništvo RH, pa sporove o vlasništvu između RH i
grada Zagreba, pa zajedničke prostore, lokale za koje Grad naplaćuje najamninu
a, jasno, zgrada neetažirana pa ne znaš sto je čije, a što zajedničko.
Znam da nisam nikome pomogao.
No, ovom prilikom bih se želio zahvaliti pok. prof.
dr. Vesni Radovčić koja me prisilila da naučim i kod nje polažem rimsko pravo.
A posebno koristim priliku proglasiti kretenima i slaboumnicima sve one koji su
od 1945. naovamo imali neke vizije kako bi to oni regulirali. Jednako tako bih
zahvalio gđi. Vesni Škare Ožbolt koja je riješila zemljišne knjige.
