Nova polica-stare komplikacije, a osiguranje od naleta na divljač skupo smo platili

/0 Comments/in /by

O aktualnoj temi jedinstvene police osiguranja od naleta na divljač u Croatia osiguranju uspjeli saznati jedino da se radi o višegodišnjem osiguranju, ali nam nitko nije znao reći niti pod kojim je uvjetima izdana polica i postoje li za nju Opći i posebni uvjeti osiguranja. Utoliko je za pretpostaviti da će se u poziciji regulacije štete primjenjivati Zakon o lovstvu (NN 99/18, 32/19, u primjeni od 01.04.2019.)

Kakva je to komplikacija objašnjava već sam članak 80. st 6. tog zakona koji glasi: „Za štetu od divljači se ne odgovara ako se utvrdi da je vozač upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi.“ ili, prevedeno,  otklon isplate štete dobit ćete ako se utvrdi da ste vozili većom brzinom od dopuštene (što je najčešći uzrok), pa potom da niste respektirali znak opasnosti „Divljač na cesti“, jer ste se valjda trebali kretati deset na sat ili sličnom „primjerenom“ brzinom, samo što bi vas srna vjerojatno zaskočila i da ste stajali na cesti. Predmet kod osiguravatelja, jasno, odlazi na vještačenje, a vještačenje se može provesti jedino ako je policija izašla na lice mjesta, napravila skicu, fiksirala tragove kočenja, fotografirala tragove na vozilu te eventualno divljač, ako je uginula na licu mjesta. Sve to skupa obično se ne dogodi jer policija ponekad ne može postupati po dojavama na udaljenim mjestima i na nepristupačnim terenima, na kakvima se divljač obično kreće. Za sada, obzirom da nije poznato pod kojim je uvjetima polica sklopljena, štete se uglavnom ne isplaćuju.

Dakle, situacija nije ništa bitno drugačija od dosadašnje u kojoj je lovozakupnik, uz plaćanje koncesije na zakupljeno lovište, trebao plaćati i policu osiguranja kod osiguravatelja. Obzirom da se, u pravilu, lovozakupnik nije držao propisa, a na računima lovačkih udruga uglavnom nije bilo novaca, vodili ste postupak u koji ste morali investirati da biste došli do pravomoćne presude koju ste mogli okačiti iznad kreveta kao lovačku trofeju, jer je bila nenaplativa.

Kao rješenje problema predlagali smo i da se prilikom obveznog osiguranja utvrdi doplatak od cca 10 kn po polici, a da bi se na taj način oštećeni naplatio po principu kasko osiguranja, ukoliko bi mu se desila šteta od divljači. U tom kontekstu razgovarali smo s relevantnima u ministarstvu poljoprivrede, u vrijeme umirovljenog ministra Jakovine, pa i kasnije, no politika je htjela drugačije. Oni su odredili da koncesije koje plaćaju lovozakupnici bivaju transferirane Croatia osiguranju te su se na taj način odrekli vaših novaca, a ostatak iznosa premije koji bi trebale podmiriti lovačke udruge su preuzele pojedine županije, dakle, opet se plaća vašim novcima.

Ukratko, kadgod ova država radi nešto ispod žita i donosi neke čudesne političke odluke problem ne rješavaju nego ga samo multipliciraju. Dakle, gospodo, umjesto da ste dobili rješenje očekujte otprilike 3789 sudskih sporova, jer toliko je bilo u 2017. zabilježenih naleta vozila na divljač, očekujte cca 10000 radnih sati pravosudnih dužnosnika, od sudaca do daktilografa, pa ćete vidjeti na koji način je država riješila problem. O neizvjesnosti sudskih postupaka da ne govorimo, a benefit lovozakupnika na teret svih poreznih obveznika nadam se nije ni potrebno dokazivati. No dobro, ništa nova, uvijek se lovstvom bavila privilegirana kasta, a zabranjivao lov seljacima, odnosno nedostojnima. Prisjetite se samo Robina Hooda i činjenice da u Sherwoodskoj šumi nije smio loviti, a to je radio vlasti usprkos.

Ali, davno je rečeno i da “There is no such thing as a free lunch“, netko će, dakle, to veselje morati i platiti, a novost je jedino da ćemo to od sada biti svi mi. Unatoč činjenici da je privilegiranih oduvijek bilo, čini mi se da ih nikada nije bilo u današnjoj mjeri, odnosno da su svoje plaćali i bolji od njih. Dobro, ne znam baš je li Josip Broz Tito plaćao lovozakup za svoje medvjede, ali će već, recimo, Nadan Vidošević svoje, nadam se, platiti.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Najbolja ponuda auto osiguranja.

/0 Comments/in /by

Dobar ste i odgovoran vozač i pazite na svoju sigurnost i sigurnost svih sudionika u prometu. Želimo Vam zahvaliti na tome.

Ako udovoljavate našim uvjetima:

  • napunili ste 30 godina života, ali niste stariji od 60
  • ne vozite automobil snažniji od 120 kw, ali ni slabiji od 50 kw
  • niste nikad skrivili prometnu nesreću

u suradnji s našim partnerom AS osiguranjem nudimo vam najpovoljniju policu obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti.

Kako biste dobili svoju ponudu molimo da nam svoje ime i prezime, godinu rođenja i registarsku oznaku vozila pošaljete putem kontakt obrasca, na info@naknadastete.hr ili u inbox. Da, to je sve što trebamo.

Dakako, obvezujemo se da ćemo dobivene podatke koristiti isključivo za izradu informativne ponude te ih nećemo upotrebljavati ni u koju drugu svrhu.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Provodite li Uskrs na moru ili u Zagrebu? Svejedno, hrvatska policija uvijek misli na vas.

/0 Comments/in /by

Namjeravate li blagdanski vikend provesti na moru vodite računa da se očekuje pojačan promet jer se ovaj vikend smatra početkom turističke sezone. Zbog općenito povećanog prometa na cestama, povećava se i broj prometnih nesreća, kao i broj stradalih osoba u njima.

Većina prometnih nesreća događa se jer određeni broj sudionika u prometu grubo krši osnovne prometne propise. Stoga će Ministarstvo unutarnjih poslova posebnu pozornost posvetiti stanju sigurnosti cestovnog prometa te poduzeti niz preventivno-represivnih aktivnosti.

MUP, kao i svake godine opominje vozače vozače da:

– prije polaska na put provjere ispravnost vozila, stanje guma i posjedovanje odgovarajuće opreme (ovisno o vremenskim prilikama i propisane zimske opreme);

– prije putovanja pravovremeno se informiraju o vremenskim prilikama i stanju na cestama;

– na put kreću odmorni, odnosno ako su umorni, da se bez obzira na blizinu odredišta zaustave i odmore;

– se vežu sigurnosnim pojasom;

– se pobrinu za propisan smještaj djece u vozilu;

– kretanja vozila prilagode stanju na cesti i uvjetima vidljivosti;
poštuju ograničenja brzine (zakonska ili ona postavljena prometnim znakom);

– ne konzumiraju alkoholna pića prije i za vrijeme vožnje;

– bez obzira na žurbu, ne ulaze u rizična pretjecanja;

– pri vožnji u kolonama, za vrijeme nepovoljnih vremenskih uvjeta (magla, kiša, snijeg), povećaju razmak između vozila ispred, imajući na umu duži zaustavni put;

– za vrijeme nepovoljnih vremenskih uvjeta, izbjegavaju nagla kočenja, nagla ubrzanja i nagla okretanja kotača upravljača.

Ostajete li u Zagrebu naoružajte se strpljenjem i očekujte gužve na parkiralištima trgovačkih centara. Isto tako, očekujte preventivno represivnu akcija pojačanog nadzora vozila i vozača koju je Policijska uprave zagrebačka najavila u dane vikenda, od 19. travnja do 22. travnja.Akcija je usmjerena prioritetno na sprečavanje i sankcioniranje najtežih prekršaja, tzv. „četiri glavne ubojice u prometu“, a to su: prekršaji vožnje pod utjecajem alkohola, prekoračenje dopuštene brzine, nekorištenje sigurnosnog pojasa, nepropisna uporaba mobitela u vožnji te drugih prekršaja koji utječu na nastanak ili posljedice prometnih nesreća. 

Ako mislite da je to sve skupa pretjerivanje, morate znati da ima i gorih. Policajci na Floridi su jednog Uskrsa u kostimu bijelog zeca upozoravali vozače da ne zaborave vezati pojas. One koji zeca nisu shvatili ozbiljno malo dalje bi dočekala patrola ozbiljnih plavaca s ozbiljnom kaznom.

Zato, dragi vozači, shvaćajte upozorenja ozbiljno.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Poduzetnici propadaju svaki dan, HZZO se uvijek nekako snađe. Na čiji račun?

/0 Comments/in /by

Otvorio neki Ivan obrt, građevinski naprimjer. Posao dobro napreduje, ima i četiri zaposlena radnika. U maloj zajednici svi se lijepo slažu, izlaze na piće poslije posla i zajedno slave rođendane. Nakon jedne takve rođendanske proslave, na kojoj se malo i popilo svi skupa sjedaju u automobil i, na povratku kući, slete s ceste. Četvorka otvori bolovanja radi uobičajene trzajne ozljede vratne kralježnice, da ne govorimo o kakvoj ozbiljnijoj ozljedi. Dobit će odmah, iskustvo kaže, doznake za 15 dana bolovanja, a ako se žale na bolove moguća je i fizioterapija i produženje bolovanja, ponekad i mjesecima. Ivan ima ugovorene poslove, zbog kojih je i zaposlio radnike, ali te poslove ne moze izvršiti jer nema zdravog osoblja. Moguće da će zbog toga platiti penale, a neki će ugovori biti i raskinuti. Teško stečena poslovna reputacija zbog toga će biti ozbiljno poljuljana. Vozač koji je prouzročio prometnu nesreću biti će prekršajno kažnjen, a bit će mu vjerojatno oduzeta i dozvola na neko vrijeme pa nakon povratka sa bolovanja i dalje neće biti upotrebljiv poslodavcu u punom opsegu. Moguće je da je tom prilikom skršio i službeni automobil, koji je nakon nesreće neupotrebljiv. No Ivan je obvezan platiti plaću i pripadajuće doprinose svoj četvorici. Kako, to nije problem radnika. Jer Ivan je obrtnik, odgovara cijelom svojom imovinom. Možda da proda obiteljsku kuću, ako već nije podignuo hipoteku na nju radi pokretanja posla?

Bez brige, koliko god situacija zvučala životno, Ivan je samo hipotetski lik kreiran da bi se čitatelju bilo lakše uživjeti u ulogu poslodavca. Jer, sudeći po reakcijama na tekst http://www.naknadastete.hr/placeno-bolovanje-dokle-to-je-samo-jos-parafiskalnog-nameta-koji-gusi-poduzetnistvo/ , o obvezi plaćanja prvih 42 dana bolovanja, čini se da je mnogo lakše poistovjetiti se s ulogom radnika. Ipak nas je više zaposlenika nego poslodavaca, zar ne? Poduzetništvo nam baš ne cvate. Je li moguće da je i to jedan od razloga?

Da vam ispričamo i jednu stvarnu priču, da ne ispadne da fantaziramo, iz predmeta koji smo dobili na uvid. Poslodavac, građevinar, ima otvoreno gradilište, obiteljsku kuću na moru. Radnik koji radi na toj kući pao je s balkona koji nije još ograđen i doživio tešku politraumu.

Taj balkon je inače poznat radniku jer ga je on gradio. Radnik je prošao sve tečajeve zaštite na radu, ali unatoč tome nije u datom trenutku imao kacigu na glavi. U vrijeme događaja poslodavac nije na gradilištu već u sjedištu obrta u kontinentalnom dijelu zemlje. Inspekcija rada konstatira niz propusta koje su zatekli, a posebno činjenicu da balkon nije ograđen i da radnik nije imao šljem na glavi i slijedom toga konstatira odgovornost poslodavca.

Nakon ozbiljnog liječenja radnik je preminuo. HZZO temeljem zapisnika inspekcije rada tuži poslodavca i temeljem i odgovornosti poslodavca traži refundaciju troškova liječenja. Dobiva spor. Obitelj ima pravo, a temeljem odgovornosti poslodavca, na iznose propisane Orijentacijskim kriterijima. Obrtnik za svoj posao odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

U oba slučaja poslodavci su dovedeni u situaciju u kojoj mogu jedino otpustiti preostale radnike, rasprodati imovinu, zatvoriti obrt i prijaviti se na burzu rada. Pri čemu nemaju pravo ni na naknadu za nezaposlene.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Plaćeno bolovanje? Dokle? To je samo još parafiskalnog nameta koji guši poduzetništvo!

/0 Comments/in /by

Zašto bi poslodavac plaćao bolovanje radniku koji se ozlijedio na nogometu? Ili nekomu tko dobije upalu pluća? Ako se radnik ne ozlijedi na poslu, onda tvrtka s njegovim bolovanjem nema ništa jer njegovi zdravstveni problemi nisu posljedica radnih uvjeta. To je još jedan primjer prikrivenog poreza ili parafiskalnog nameta koji guši poduzetništvo!

Prema sadašnjim odredbama, naime, tvrtka je dužna isplatiti plaću za 42 dana bolovanja; ako pak radnik na njemu ostane dulje, troškove će preuzeti Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Jasno vam je da su bolovanja duža od 42 dana iznimka, a ne pravilo, dakle u pravilu poslodavac snosi sve troškove bolovanja unatoč tome što je uredno platio sve doprinose HZZO-u. I što s radnikovom bolešću nema ništa.

A ti su doprinosi od ove godine i porasli, s 15 na 16.5 posto. Kako sad HZZO raspolaže većim sredstvima, na račun poslodavaca, ne bi li bilo pošteno da preuzme i neke obveze od njih. Pa da radnik ima mogućnost iskoristiti nekoliko dana izostanka godišnje, primjerice 7-10, zbog bolesti, a da ozbiljne bolesti preuzme na sebe Zavod? Ili da se imaju mogućnost privatno osigurati za slučaj privremene nesposobnosti za rad, umjesto da sav doprinos ide u, očito nefunkcionalni, državni sustav?

U tom je svjetlu Udruga nezavisnih poduzetnika poslodavaca pokrenula inicijativu kojom traži da se poslodavce oslobodi plaćanja bolovanja radnicima ako im jednom godišnje plaća obavezni sistematski pregled. Ostali poslodavci prema toj bi inicijativi bili dužni radnicima plaćati maksimalno tri tjedna bolovanja godišnje. Međutim, ako je bolest posljedica ozljede na radu, poslodavac i dalje treba imati obvezu plaćanja bolovanja, stoji u priopćenju te udruge.

Ili, ono što je nama najbliže, kada je bolovanje posljedica prometne nesreće, poslodavac snosi trošak 42 dana bolovanja i upitno je hoće li se uspjeti, sudskim putem, naplatiti od osiguravatelja jer su presude tu uistinu šarolike. S druge strane, Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je obeštećen i s te strane jer su mu poslodavci dužni unaprijed platiti 2 posto ukupne svote osiguranja za pokriće takvih šteta. Pošteno, zar ne?

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Premijer nije riješio slučaj Frane Lučića, stvorio ga je

/0 Comments/in /by

Problem Frane Lučića stvorili su odreda školovani pravnici, koji su znali da je ono što rade, bez obzira je li to zbog želje da pomognu, mira u kući, osobne popularnosti ili bilo kojih drugih pobuda, pogrešno i nedopustivo, a sada nas uvjeravaju da svojom podrškom trebamo dati legitimitet jednako pogrešnom rješenju problema.

Kada premijer kaže da će se predmet Frane Lučića riješiti nagodbom i, uz obrazloženje da sve predugo traje, daje nalog ministru pravosuđa da se dogovori nagodba s državnim odvjetništvom, pravni laik, obični građanin, ako dopuštate, možda može pomisliti da je to ljudska gesta od strane osobe koja ima moć jednim nalogom promijeniti sudbinu stradalog vatrogasca. No, naš premijer nije obični građanin ni pravni laik. On je pravnik, i to jedan od najboljih u svojoj klasi. To podrazumijeva da je itekako svjestan da svoju moć ne smije ni u kojem slučaju upotrebljavati na način da se upliće u sudbenu vlast i da takvo uplitanje vodi nakaradnim odlukama, nakaradnom pravosuđu i nakaradnoj državi.

Upravo su nakaradne odluke i dovele do stradanja Frane Lučića, uz višu silu, naravno, a nakaradno pravosuđe do toga da slučaj nije okončan ni nakon toliko godina. Nakaradna je, prije svega, odluka, još ne znamo čija, da se na požarište na nenaseljenom otoku obraslom makijom helihopterom pošalje ekipa dobrovoljnih gasioca, među kojima je bilo i maloljetnika, u tenisicama, bez prave opreme, a s kojim ciljem? Da ugasi požar omeđen morem? Odgovorne osobe za tu odluku za sada nema, vatrogasni zapovjednik g. Slavica nepravomoćno je oslobođen.

Nakon užasa koji se dogodio, kada fatalno skončava dvanaest mladića, a ostaje jedan preživjeli, obitelji stradalih bore se, u nedostatku konačnih odgovora, s raznoraznim teorijama. Formirane su razne ekspertne grupe koje su dolazile do manje-više istih zaključaka, ali ni jedan ne može izmijeniti činjenicu da su ljudi su poginuli, a da su posljedice po preživjelog gasioca užasne. Hrvatska se digla na solidarne noge i skuplja financijsku pomoć za obitelji poginulih, ne znam da li je preživjeli bio uključen, ali nešto se čini da ova država pokaže obiteljima svoju zahvalnost i suosjećanje.

Očito to nije bilo dovoljno jer tadašnja premijerka J.K., također produkt pravnog fakulteta, pokušava naći još neki način kako financijski obeštetiti obitelji poginulih te, očito u dogovoru sa akterima, iznalazi neki do sada nepoznati model i  time započinje incestuozni odnos politike i pravosuđa koji u ovom predmetu traje i danas. Obitelji tuži neke pravne osobe, dobrovoljno vatrogasno društvo, općinu Tisno kao osnivača dobrovoljnog društva, a čuo sam i još jednu pravnu osobu. Na prvom ročištu dolazi do priznanja tužbenog zahtjeva, a vlada očito tim pravnim subjektima doznačuje potrebna sredstva radi podmirenja obveze.

Sudi se, koliko znam, i isplaćuje obiteljima za tzv. duševne boli zbog gubitka bliske osobe, a zakonom je određen krug osoba koje imaju pravo na tu vrstu odštete, kako visina tako i neke druge pretpostavke, i nešto više od orijentacijskih kriterija važećih za sve druge u ovoj zemlji.

Sud prihvaća priznanje tužbenog zahtjeva iako to, po mom mišljenju, nije mogao ni trebao raditi, ali u incestuoznom odnosu pravosuđa i izvršne vlasti to je zadnje što bi me trebalo čuditi. Zašto jedini preživjeli nije obuhvaćen tom nagodbom?

Mogu samo pretpostaviti da njegov tadašnji odvjetnik, koji možda nije među najboljima u klasi, ali je također pravnik i zna bolje, daje mudre savjete stranci, smatrajući da će zbog općeg senzibilnosti javnosti za slučaj preživjeli ishoditi još veći iznos u parnici. Problem parnice je to što prvo treba utvrditi pasivnu legitimaciju, dakle tko je odgovoran za strahotu koja se dogodila, a treba utvrditi i dokazati i neke druge pretpostavke nužne da bismo došli do obveze plaćanja štete. Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje jedino eventualno može biti u obvezi, nema novaca da takvu štetu plati pa se tužba proširuje na općinu Tisno kao osnivača DVD-a, makar osobno ne vidim temelja za tako formuliran tužbeni zahtjev, no tako je to zamislio odvjetnik. Kada se pokazalo da na tom mjestu nema rješenja ustaje se tužbom protiv RH i grada Šibenika u okviru radnog spora pred sudom u Zagrebu.

Nakaradni savjet, da ne kažem kockanje, odvjetnika, dovodi do nove nakaradne situacije koju sada premijer rješava na nakaradni način, dajući nalog da se sklopi nagodba, uz napomenu da se isključi odgovornost RH. Na temelju čega onda plaća? Na temelju čega su onda prethodno obeštećene obitelji? Što će biti s troškovima postupka, hoće li se opet rješavati po receptu g. Polančeca?

Na kraju, ali ne i manje važno, što je s ostalim korisnicima pravosuđa čiji predmeti traju predugo? Kako to da u njihovim slučajevima ne intervenira premijer nego imaju pravo na tzv. suđenje u razumnom roku i obeštećenje od cca 3 000 kn?

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Imamo gadan problem ako nam je ministar osoba za koju je poštovanje zakona „samo formalnost“. K vragu, pa izabrali smo je da provodi iste te zakone.

/0 Comments/in /by

Riječ je o reakciji na članak Slučaj ministrice Žalac: Jesu li novinari ovaj put stvarno pretjerali? pa molim da, ako još niste, prethodno pročitate prvi tekst.

Postoji razlog zbog kojeg bi novinari trebali biti ekskulpirani od „neke“ odgovornosti ako, eto, stvarno pretjeraju. Ime mu je autocenzura. To je onaj mali crv u glavi novinara koji ga upozorava da bi u njegovom javnom djelovanju bilo dobro da izbjegava teme koje bi mogle biti nepoćudne vlasti; ministrima i županima, gradonačelnicima, moćnim poduzetnicima, ukratko svakome tko bi ga mogao tužiti.

Jer, svaka ga šuša, osim građanskom tužbom, može goniti i kazneno, zato imamo kazneno djelo sramoćenja. „Kazneno djelo sramoćenjase sastoji u iznošenju činjenične tvrdnje, pred drugim, o nekome, a koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu“ (čl. 148. st. 1. KZ-a). Primjećujete da se istinitost tvrdnje ne propisuje? Djelo je inače zamjena za nekadašnje „iznošenje osobnih i obiteljskih prilika“, kao i to famozno „predbacivanje kaznenog djela“.  „Kaznenog djela sramoćenja se počinitelj oslobađa ako dokaže istinitost tvrdnji koje je prenio ili ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući bona fide, povjerovao u njihovu istinitost. Takvo dokazivanje, međutim, nije dopušteno ako činjenična tvrdnja nije prenesena u javnom interesu ili zbog nekog drugog opravdanog razloga, te ako je osoba postupala s namjerom nanošenja povrede časti i ugledu drugoga.  Kod toga se osobito stavlja naglasak na osobni i obiteljski život druge osobe.“-tumači dalje pravna klinika, da izbjegnemo zamku da sam nešto krivo interpretirala, ipak ja nisam pravnik. Kao što ni sudac nije novinar, ali ga se ovime stavlja u ulogu da ocjenjuje što je javni interes.

Što je opravdano u interesu javnosti? Pa, otprilike sve što ste nabrojali. Javnost treba znati da ministrica nije produžila vozačku dozvolu tri godine. Nije, jadna, stigla od važnijih poslova koje ima? To je samo formalnost? Platila je kaznu? Imamo gadan problem ako nam je ministar osoba za koju je poštovanje zakona „samo formalnost“. Kvragu, pa izabrali smo je da provodi iste te zakone. Udarila je dijete? Svakome se može dogoditi! Da, shvaćam, večina, rekla bih gotovo nitko, ne gazi djecu s namjerom, zato se to i zove nehaj. Svaki vozač zna da je jednom nogom u zatvoru kad sjedne za upravljač jer ima posla s „opasnom stvari“, kako to volite reči. Večina, rekla bih gotovo svi, osjećaju osobnu odgovornost, da ne kažem krivnju, jedino ministrima „se dogodilo“. Dobro da nam je ministar osoba bez osjećaja ikakve osobne odgovornosti. Daljnje čerečenje priče? Ne bi ga bilo da je ministrica tog petka podnijela ostavku. Presumpcija nevinosti? Baš me zanima hoće li ministrica dati ostavku ako bude kazneno osuđena ili će se do tada zaboraviti na to što joj „se dogodilo“. Lanjski snijeg.

Kad smo kod tih kojima se dogodilo ne smijem preskočiti svijetli primjer g. Čačića. Uvidom u prekršajnu evidenciju da se zaključiti jedino da gospodin ne zna voziti. Unatoč tome vozio je do tragične nesreće, a bogami i poslije nje, uglavnom samo s materijalnom štetom. Unatoč tome što je imao vozača i istoga si mogao priuštiti. Osoba, dakle, bez stvarne kritičke slike o vlastitim sposobnostima. Samo što se vožnje tiče, dakako. Kazneno osuđena osoba, inače, u to doba nije mogla biti npr. policijski službenik i osobno znam nekoga tko je morao napustit službu zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj, usput rečeno, nitko nije izgubio glavu. No nema smetnje da i dalje bude ministar? Visoki su ti standardi koje namećemo našim predstavnicima u vlasti. Biramo da nas predstavljaju najbolji od nas, zar ne? A novinare imamo da paze jesu li oni zbilja takvi kakvima se predstavljaju.

Zato nije vijest kad liberalni političar ima ljubavnicu. Ni kad ima ljubavnika. Ni nekoliko njih. Vijest je kad konzervativni političar ima ljubavnicu. Jer je izabran da zastupa obiteljske vrijednosti, a nije da do istih baš puno drži. Vijest je kada toj ljubavnici plati abortus. A zastupa pro life politiku. Kada znamo da mlati ženu mnogo nam je jasnije zašto nas uvjerava da je Istanbulska konvencija loša za nas. Držeći do ženskog roda toliko koliko već pokazuje da drži možemo samo pretpostaviti kako će se odnositi npr. prema zapošljavanju žena u svojoj županiji. Hoće li odobriti financiranje Sigurnoj kući?

Novinari svojim pričama znaju doprinijeti i tome da uvidimo da je neki zakon ili procedura loš, manjkav i nedostatan. Kada neke službe ne rade svoj posao kako bi trebale, socijalna služba, naprimjer. Osvijestimo problem, jel. Pa se onda nešto poduzme i promijenimo ga. Smijenimo ravnateljicu. Shvatimo, naprimjer, da nema procedure zbog koje osoba koja trideset godina sije smrt na cesti, u vodi i u zraku ne bi slobodno upravljala vozilom, s valjanom vozačkom dozvolom. Dobro, pretjerujem, u zraku još ne. No, poanta je da uvidimo da treba uvesti nekakvu proceduru. U SAD-u npr. za treće kazneno djelo idete na doživotnu. Kod nas ste rehabilitirani i nitko vam ne može „predbaciti kazneno djelo“. Ali, svatko može poslužiti kao primjer. Treba li to biti g. Horvatinčić? Zašto ne? Gospodin je, imenom i prezimenom, odabrao da sudjeluje u javnom životu i bude javna osoba. Istina, želio se predstaviti kao ugledni poduzetnik, modni znalac i boem. To što nam je on želio prodati trebamo prihvatiti kao svetu i jedinu istinu, a pravo vidjeti drugu stranu medalje nemamo? Treba li nas hraniti jedino obiteljskim slikama u Gloriji, naslovnicama sa skupim cipelama i sa savršenim frizurama, tako da djeca misle da je to život i da nisu dovoljno vrijedna u tenisicama iz Lidla i s masnom kosom pubertetlije. Ako treba klince ubijati u pojam imamo Instagram, mediji bi trebali donositi neku drugu sliku.

Trebalo bi, istina, čuvati liječničku tajnu? No, tko bi to trebao činiti? Kao što sama riječ kaže, liječnici. Kao što bi odvjetničku tajnu trebali čuvati odvjetnici. Gospodina Lučića s velikim žarom u javnosti prostituira njegov odvjetnik. To je onaj gospodin koji je pozvao novinare da slikaju njega i njegovog klijenta kako obilaze Kornate. Koji nije ni u jednom trenutku tražio izuzeće javnosti dok se iznose osobni podaci njegovog klijenta. Socijalni radnici trebali bi čuvati svoju profesionalnu tajnu. Prava djece trebali bi štiti njihovi roditelji. Postoji i profesionalna novinarska tajna, bez brige. Odnosi se na to da novinar mora, pod svaku cijenu, zaštiti svoj izvor. A tko bi trebao štiti novinara?

Njegov izdavač. Tužilo se tako nekad novine, a ne novinara. Kao adresa novinara navodila se u tužbi  adresa redakcije, nije dolazila uniforma legitimirati piskarala po nalogu župana. No, izdavači danas odbijaju nadoknađivati troškove sudskih postupaka i odštete koje prema sudskoj odluci njihovi novinari trebaju platiti tužitelju, naravno ako izgube sudski postupak zbog klevete, sramoćenja ili uvrede. Jer bi to izdavaču umanjilo profit. A  novinar je tu da mu štanca paru, tekst na tekst, u ritmu u kojem ne stiže provjeriti tipfelere kamoli točnost informacije. A ako nešto zasere platiti će svojom godišnjom plaćom. Kakvo istraživačko novinarstvo, tko bi te hranio da tri mjeseca radiš na jednom tekstu? Pa onda lijepo sere po Severini, Tini Katanić, maloljetnoj djeci. O skvotu i o tome da su u Konzumu jaja na akciji. Sere jedino po onima koji nemaju nikakvu moć. I tako lijepo doprinosi tome da imamo društvo kakvo imamo. To je autoncenzura.

Osim ako radiš na HRT-u. Tamo imamo pravu cenzuru. Podobne urednike. Podobne novinare. Gledala sam dnevnik neki dan, dobro znate da to izbjegavam u mjeri da ne posjedujem televizor, ali, eto, da pravim mužu društvo. Prvih dvadeset minuta na ekranu su se izmjenjivala samo lica g. Plenkovića i gđe Grabar-Kitarović. Želudac mi se svezao u čvor, unatoč tome što su oba lika oku ugodne vanjštine. Toga bi se i drug Tito posramio. Posramio bi se svatko, osim Kimova; djeda, oca i sina.

Ili možda naših političara. Oni se ne srame u Liku doći sa satom na ruci koji vrijedi koliko i obiteljska kuća u tom kraju. Sve su to oni poštenim radom stekli, neka narod vidi što mu može donijeti odanost stranci. Socijalna osjetljivost? „I meni je pukla cijev u stanu“ – lupi jedan u poplavljenom selu. I ostade živ. Uistinu su visoki ti standardi koje namećemo našim predstavnicima u vlasti.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Slučaj ministrice Žalac: Jesu li novinari ovaj put stvarno pretjerali?

/0 Comments/in /by

Svekolika javnost danima razglaba o groznom događaju koji se, eto, desio nekoj ministrici koja je bila sudionik prometne nesreće u kojoj je dijete nastradalo pretrčavajući kolnik. Ne znam točno što je bilo, prenosim ono što se da zaključiti iz novinskih članaka. U konkretnom slučaju imamo već “krivca” imenom i prezimenom, imamo i oštećenu curicu, maloljetnu, sa slikama i nazivom ulice u kojoj je stradala, imamo komentare svih prometnih stručnjaka koji na neviđeno iznose svoje pretpostavke o tome što se u stvari dogodilo, uključujući i pretpostavljenu brzinu kretanja vozila okrivljene ministrice. Imamo i podatak o tome da joj je istekla vozačka dozvola. 

A, bogami, imamo i zakon o zaštiti osobnih podataka, imamo i presumpciju nevinosti, imamo i posebnu zaštitu maloljetnika, imamo i pravobraniteljicu. Svakog vraga imamo, imamo praviloo da ne smijemo dostavljati reklamne poruke niti letke na kućnu adresu, bankarske litanije o tome kako se štite osobni podaci…

A onda u izravnom prijenosu čitamo zdravstveni karton g. Horvatinčića. U mjeri da je laička javnost svladala zdravstveni termin sinkopa pa je on sada zaživio i u svakodnevnom razgovoru. Osim toga, na portalima smo još mogli pročitati koga je sve do sada ubio gospodin ubio pa, zaključno, i da je vratio, ili valjda poništio, vozačku dozvolu.

Svojedobno smo saznali i sve detalje prometne nesreće koju je uzrokovao tadašnji ministar Čačić. Doduše, to je bilo prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti osobnih podataka. Da ne bi ispalo da štitim samo one kojima moja zaštita nije potrebna, znamo točno, jer je vještački nalaz objavljen na svim portalima, da je Frani Lučiću 80 % smanjena životna aktivnost, uz još 20 % sa psihijatrijskog stanovišta.

Onda ti isti novinari organiziraju javni protest u kojem se struka buni kada ih netko tuži zbog objavljivanja određenih informacija. Ne znam kako bismo živjeli bez informacije da je neki požeški župan tukao svoju ženu. Je li zbilja važno da znamo kakav sat nosi HDZ-ov kandidat u Lici? I u kakvim je odnosima sa svojom bivšom suprugom? 

Meni se ipak čini da se tu negdje pobrkaše lonci. Nešto od prethodno navedenog, recimo zdravstveni karton, imalo bi spadati u liječničke tajne. Neki porodični odnosi i brakorazvodi, pa i njihovi uzroci, obično se utvrđuju u postupcima zatvorenima za javnost. Predbacivanje nekog kaznenog djela, kojeg je kazna izvršena i proteklo je propisano vrijeme, također nije dozvoljeno. 

Kakvog smisla ima govoriti o zaštiti osobnih podataka ako bi novinari prvi trebali biti eskulpirani od neke odgovornosti ako, eto, stvarno pretjeraju. Kao što su pretjerali objavom kartona centra za socijalnu skrb, unatoč tome što se svi slažemo da se dogodila strašna tragedija kada je otac pobacao četvero djece s balkona.  

Očito je da novinari ne bi o imali o čemu pisati, niti se političari o čemu izjašnjavati, da nema crne kronike. Valjda sam i suviše ostario pa se s nostalgijom sjećam vremena kada se u toj rubrici navodili samo inicijali, neovisno o činjenici da su svi znali o kome se radi. To je bilo prije zakona o zaštiti osobnih podataka. Danas imamo i takav zakon pa možete nastradati ako pošaljete neželjenu promotivnu poruku, poruku s informacijama tipa da je akcija u dućanu i jaja su po kunu. Ali slobodno možete napisati da se taj i taj ministar upustio u pedofiliju, pa i imenom i prezimenom navesti koga koga je zaveo, tako da svi znamo. Valjda od te informacije imamo više koristi.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Ako vaš tinejđer ne veže pojas ili ne nosi reflektirajući prsluk u sumrak bit ćete prijavljeni socijalnoj službi?

/0 Comments/in /by

„Pored povećavanja iznosa novčane kazne za svaki oblik nepropisnog prijevoza djece, zalažemo se da se, uz svako izricanje prekršajnim pravnih sankcija zbog nepropisnog prijevoza djece motornim vozilima uvede obveza izvještavanja nadležnog centra za socijalnu skrb radi poduzimanja mjera iz njihove nadležnosti.“- komentirala je putem portala e-savjetovanje povećanje kazne za nevezivanje pojasa i nekorištenje dječje sjedalice u prijelogu novog Zakona o sigurnosti prometa na cestama pravobraniteljica za djecu.

Dok bi još obveza izvještavanja nadležnog centra za socijalnu skrb i u slučajevima zaticanja djece koja protivno odredbama iz ZSPC upravljaju osobnim automobilom, mopedom, motociklom, traktorom i teretnim vozilom bila i razuman prijedlog, jer dati maloljetniku bez položenog ispita vozilo u ruke i nije baš pokazni primjer odgovornog roditeljstva, pa je zapravo čudno što se takva „mjera“ nije do sada provodila, ostatak rečenice nije tako samorazumljiv. Naime, pravobraniteljica se nadalje  zalaže za obvezu izvještavanja Centra u slučajevima zaticanja djece biciklista koja u prometu upravljaju biciklima protivno odredbi članka bez propisane opreme (kacige, svjetla, reflektirajuće opreme) ili se nepropisno prevoze na biciklima, mopedu ili motociklu te djece pješaka koja se noću i danju u slučaju smanjene vidljivosti kreću kolnikom, a nisu označena nekim izvorom svjetlosti ili reflektirajućom materijom.

Gospođa Helenca Pirnat Dragičević, u suglasnosti s udrugom Roda, predlaže i da se odredba članka 163. ZSPC nadopuni na način da se regulira zabrana prijevoza djece u motornom vozilu u kojem nisu ugrađeni sigurnosni pojasevi. Osoba se smatra djetetom do 18 godine života. Znači li to da se prije 18 godine ne biste smjeli voziti u autobusu ZET-a?

Dakle, svaki put kada se tinejđer vraća kući u sumrak, oko 18 sati u ovo doba godine, a da nije ponio reflektirajući prsluk, o tome bi policija trebala izvijestiti nadležni Centar za socijalnu skrb radi „poduzimanja mjera iz njihove nadležnosti“?

 Koje bi to „mjere“ bile ne znamo. Iz prakse naših javnih ustanova dalo bi se zaključiti jedino da bi centar imao obvezu odgovoriti na prijavu MUP-a, možda i sastaviti kakvo pismeno roditeljima, dakle, socijalni radnici bavili bi se dopisivanjem. To je svakako ugodnije nego obilaziti ugrožene obitelji po kojekakvim otocima. Ako djeca baš ne žive u kamp kućici potrebe za „mjerama“ nema?

No, izašlo je i nešto dobro iz prakse silnog dopisivanja, naši službenici vrlo oprezno i odmjereno važu riječi pa tako javna pravobraniteljica ništa ne predlaže nego „se zalaže“. Tako ne mora precizirati kojim bi zakonom navedeno bilo propisano, kojim sredstvima i kadrovima bi bilo provedeno i kojim bi učincima rezultiralo.

Kako se pravobraniteljica, za sada, samo „zalaže“ najvjerojatnije nema opasnosti da  bi se navedeno tako skoro moglo naći u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, no kakve su se sve gluposti u istom prijedlogu našle, poput aktualne o oduzimanju vozila, ništa nas ne smije iznenaditi.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

MUP će uvesti obvezne liječničke preglede za vozače starije od 67 godina. Što će biti s onima koji su vozačke produžili po starom zakonu?

/0 Comments/in /by

U prijedlogu izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je ovih dana pušten u e-savjetovanje, predložena je odredba koja propisuje uvođenje obveznog liječničkog pregleda za vozače starije od 67 godina pri produljenju vozačke dozvole.

Europska komisija još je 2014. jasno upozorila kako će stariji od 65 godina uskoro postati najrizičnija skupina vozača. Da broj nesreća koje su uzrokovali takvi vozači raste i kod nas postalo je jasno već i laicima. U nesrećama koje su skrivile osobe starije od 67 godina, smrtno je stradalo 28 osoba” – upozorio je nedavno i Josip Mataija, voditelj Službe za sigurnost cestovnog prometa MUP-a. Kada se tome pridoda činjenica da su stariji vozači 2017. godine skrivili 24 smrti i da su krivi za 70% nesreća u kojima sudjeluju za vjerovati je da plavci ovog puta neće tako lako odustati od svog nauma.

Riječ je, naime, o već četvrtom takvom pokušaju u posljednjih nekoliko godina. I baš svaki je propao, zahvaljujući umirovljeničkom lobiju, čije udruge i stranački predstavnici u Saboru od početka s gnušanjem gledaju na ideju da im se vožnja uvjetuje barem zadovoljavajućim zdravljem, a prije svega Matici umirovljenika, koja se u prošlosti već proslavila kovanicama da je tu riječ o “diskriminaciji po dobi” i “velikom financijskom opterećenju”, zanemarujući pritom činjenicu da je riječ o iznosu u visini cijene jednog spremnika benzina, koji također još uvijek, koliko znam, nije besplatan za siromašne umirovljenike. Za razliku od ZET-ovog pokaza, koji to jest.

Posljednji takav pokušaj imali smo prije godinu dana, u proljeće 2018., kada je u nacrtu izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama stajalo objašnjenje da “kod starijih od 65 dolazi do zdravstvenih promjena koje mogu utjecati na sposobnost upravljanja vozilima te im stoga treba propisati obavezni liječnički pregled barem kad produžuju vozačku dozvolu”. No, već u konačnom prijedlogu zakona prvi obavezni liječnički više se nije propisivao sa 65 nego sa 70 godina, da u konačnici niti to nebi prošlo u Saboru, jer se nijedna stranačka većina ne želi zamjeriti strankama umirovljenika.

I sada su izašli s kreativnim prijedlogom da se taj pregled pretvori u nekakvu potvrdu koju bi izdavali obiteljski liječnici. Jer su oni, kako su rekli, najupućeniji u njihovo zdravlje. Kakav je to paradoks jasno je iz dosadašnje prakse prema kojoj obiteljski liječnici gotovo nikad ne obavještavaju policiju kad njihov pacijent ima bolest zbog koje ne bi smio upravljati vozilom, a dužni su to činiti po prijetnjom kazne do 15000 kuna. S druge strane, nitko ne kontrolira niti obiteljske liječnike, i tako u krug.

Tako da se čini da je jedini izlaz iz ove situacije upravo ovo što MUP predlaže, obvezni liječnički pregleda za vozače starije od 67 godina pri produljenju vozačke dozvole. Skupina „problematičnih“ vozača koji su u prethodne tri godine iskoristili priliku i produljili svoju vozačku dozvolu na deset godina biti će i u tom slučaju prekrupan zalogaj za prijelazne i završne odredbe i ostati problem s kojim će se MUP morati nositi.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail