Posts

Za izbacivanje komunističkog softvera trebaju nam egzorcisti

/0 Comments/in /by

U prilogu Jutarnjeg lista od subote naišao sam na članak o tužnoj sudbini obitelji Nola. Toliko tužnoj da me to izbezumilo. Ne znam čije stavove novinarka zastupa, očito ne onog dijela stanovništva koji se žestoko bunio kada je, kako kažu, nepravdom obitelj Nola dobila stan u centru Zagreba, hajde budimo iskreni, na besplatno korištenje. Pa kažu da je vlasnik stana samo nominalno, eto, ostao upisan u vlasničke knjige. Vjerojatno bi bili puno sretniji i mirniji da su se oni stvarno upisali kao vlasnici pa bi im to donijelo mir u duši, kako njima tako i nasljednicima.

O baljezganju o Ustavu ne bih. Žao mi je što ova država nema četiri i po milijuna sisa pa da svaki od nas legne pod jednu i ne zamara se time tko će hraniti kravu. Ja bih, ali svoju!

Kažu da su najbolje godine proveli u iščekivanju. Jasno, u tim najboljim godinama nisu pokušali platiti vlasniku stana realnu najamninu, niti pokušali kupiti stan negdje, pa se zahvaliti pravedniku vlasniku i predati mu ključeve oličenog i urednog stana u kojem su, eto, preko pola stoljeća besplatno živjeli. A taj, koji je radi njih i takvih otišao u Ameriku, sigurno je dobio stanarsko pravo na Manhattnu, vjerujem 60 Str East, s pogledom na Central Park.

Kažu da su popravljali i uređivali, valjda Amerikancu, ili su mislili da bi on kao vlasnik u stvari trebao oličiti periodično, a da bi oni bili zadovoljni i sretni. Da bi i kada ode gumica na pipi trebao, a radi sreće obitelji Nola, trebao priskočiti vlasnik. Bez brige, i takvih presuda ima.

Vidim tužne poglede na fotografiji obitelji Nola, umjesto sreće što šezdeset godina stanuju badava, mukte, đabalebaroški. Eh, ali nakon šezdeset godina sreće za pet godina sreći dolazi kraj. Umjesto gađenja što se u tuđem ovako lijepo valjuškaju oni očekuju da ih, pazi sad ovo, država obešteti. Podsjećam, država to smo mi. Od ovoga mi je već zlo. Umjesto da oni obeštete vlasnika njih bi trebala obeštetiti država, zbog štete koju su oni činili drugom. A riječ je evidentno o akademskim građanima.

E kada smo već došli do termina evidentno; učiteljica je tražila od učenika da za ponedeljak prirede objašnjenje riječi evidentno. Prvo objašnjenje je dao Ivica koji kaže: „Janica Kostelić je sportašica, Ivica Kostelić je sportaš, tata i mama su sportaši, evidentno je da su oni sportska obitelj.“ „Bravo“-  kaže učiteljica. „A što ti kažeš Marice?“ Kaže Marica: „Gledam kroz prozor, baba Mara nosi pod miškom The New York Times. Baba Mara ne zna engleski, evidentno, baba Mara ide srat.“ Obitelj Nola evidentno čini to isto.

Moj je jedini prijedlog glasi vlasnici cijelog svijeta ujedinite se jer evidentno imate po ustavu ove zemlje pravo doći do svojega. Kasno i prekasno, ali sve možemo nadoknaditi, osim izgubljenog vremena.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Mi ne prodajemo automobilske gume, samo upozoravamo da bi vas neke uštede mogle skupo koštati.

/0 Comments/in /by

Zimski uvjeti na cestama i strašna prometna nesreća kod Gornjeg Jelenja, s više od dvadeset ozlijeđenih podsjetili su nas na jednu od najstrašnijih prometnih nesreća u, nažalost, prebogatom iskustvu ovog ureda.

Put je započeo iz Mostara. Djevojčicu, onkološkog pacijenta, trebalo je iz Mostara kolima hitne pomoći prebaciti na terapiju u Zagreb. Dijete je ukrcano u kola hitne pomoći, a roditelji i drugo dvoje djece slijedili su ih svojim automobilom.

Uvjeti na cesti iz Mostara su bili uobičajni zimski uvjeti, metereološki, rekli bismo, bez osobitosti. No dolaskom u Hrvatsku počeo je padati snijeg, uz vijavicu koja je stvarala snježne nanose i uvelike otežavala vožnju. I onda, u jednom relativno blagom zavoju, automobil se zarotirao i prešao u lijevu traku pri čemu je na njega je naletjelo vozilo koje je dolazilo iz smjera Zagreba. Supruga vozača, koja je sjedila na mjestu suvozača, smrtno je stradala, kao i kćer koja je sjedila iza nje. Vozač i dijete koje je sjedilo iza njega teško su ozlijeđeni.

Vozač u početku, vjerojatno još nesposoban prihvatiti činjenicu da je odgovoran za stradanje svoje obitelji, tvrdi da je na njega naletjelo drugo vozilo koje je udarilo u stražnji dio njegovog automobila, a što je dovelo do nesreće. Da bismo potvrdili njegovu teoriju angažirali smo prometnog vještaka. Nažalost njegova priča nije držala vodu.

No, vještak nam je objasnio zbog čega je najvjerojatnije došlo do nesreće. Na prednjim, pogonskim kotačima bile su postavljene tzv. univerzalne gume (ljeto/zima), a na stražnjima ljetne gume. Uslijed udara vjetra, i u blagom zavoju, stražnji kotači prestali su prianjati uz cestu što je dovelo do rotacije automobila, koji je prešao na drugu stranu ceste gdje dolazi do naleta drugog vozila i strašnih posljedica.

Kao posebnu okolnost treba navesti da je otac profesionalni vozač, zaposlen u međunarodnim transportima. Dakle, kvalifikacije i znanje su neupitni. Nije bilo brzine, vozio je sporije od kola hitne pomoći. Nije bilo alkohola. Profesionalni vozač vozio je svoju obitelj, a opet se dogodilo.

Mi ne prodajemo gume, samo upozoravamo da štedjeti na onome što čuva glavu vama i vašoj obitelji nije najbolja odluka. Štete po suputništvu smo naplatili, ali živote nismo vratili.

Pokušali smo obraniti i vozača tezom da je cesta trebala biti zatvorena za promet, obzirom na uvjete, ali je on u strahu od kaznene odgovornosti, i posljedično gubitka egzistencije, radije prihvatio nagodbu s državnim odvjetnikom kojom je oslobođen od kazne, ali proglašen krivim.

Činjenica je da su uvjeti na cesti u trenutku nesreće bili nemogući, ali isto tako i da je vozilo trebalo imati barem univerzalke na sva četiri kotača, ili lance na pogonskim kotačima. Žao nam je što predmet nije završen sudskom odlukom jer bi vozač možda lakše živio sa sudskom presudom da je smrt njegove žene i djeteta odgovornost nekoga drugoga, ali dužni smo razumjeti i njegovu želju da sve što prije okonča.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Agrokoru bi bilo potrebno, u najmanju ruku, čudo. I čudotvorac. Pada mi na pamet jedan koji je mrtvog Lazara nakon tri dana oživio, ali svi znamo kako je to završilo.

/0 Comments/in /by

Pravni fakultet, tolike godine pravnog iskustva, a ja još uvijek neke pojmove nikako da shvatim. Svojedobno sam, recimo, u onoj omraženoj zemlji, uporno pitao svoje profesore da mi objasne sadržaj termina stanarsko pravo i da ga nekom definicijom distanciraju od kaznenog djela koje se i tada se to zvalo mito ili kazneno djelo krađe. Zainteresirani molim neka provjere Kazneni zakon. Jedini pravno utemeljeni odgovor bio je takav je zakon pa, temeljem zakona, nema protupravnosti. Morao sam se složiti, iako nerado.

Nadao sam se da u ovom, navodno pravnom sustavu, neće više biti seksa između politike i pravosuđa jer je plod takvog incesta u pravilu defektan. Bilo je, jasno. Dosta zakona, a o propisima uredbama da i ne govorimo, nisu, rekli bismo, posve u skladu s ustavom, ali teška su vremena bila. Bilo je i boljih dana, podsjećam na svojedobnu odluku ustavnog suda vezanu za umirovljenike, a koja je ipak dovela do nekog obeštećenja, jasno simboličnog. Ali ovo s lex Agrokorom mi izgleda kao da je opet uvedeno stanarsko pravo nad Agrokorom, a korisnik stanarskog prava je vlada RH. Nema vlasničkih aspiracija nego samo posjedovnu kategoriju.

Žao mi je što ponovno ne razumijem, ali kako to da g. Ante Ramljak podnosi ostavku premijeru, a vlada nakon ostavke bira novog sretnika kojeg će potvrditi sud. Sud, dakle, ne može ništa drugo osim potvrditi predloženog, a vlada i dalje smatra da za eventualnu štetu ne odgovara, jasno ne vlada nego Republika Hrvatska. Zar je uistinu odnos ustavnog suda i vlade tako harmoničan ili se incest očekuje po samoj prirodi tog odnosa jer, ako toliko dugo spavaju u istom krevetu, pitanje je trenutka kada će do njega doći.

A čak i vrlo površno čitanje zakona otvara puno pitanja. Prvo, čl. 14 kaže  da je isključivo sud nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika. Ja tu ne vidim niti premijera, niti ministra, niti javnost, niti Sabor niti predsjednika Sabora. Ili sam ja tu nešto krivo pročitao. Pa onda sljedeći član kaže da sud može opozvati izvanrednog povjerenika te imenovati novog na prijedlog vlade. Koliko vidim nije predviđena zakonom ostavka povjerenika, niti da umre u toku postupka ili, recimo, da tri dana ne dođe na posao. Valjda opet sud tu nešto treba jer ja ne vidim u tekstu zakona neke druge faktore.

Sada još govore o višečlanoj upravi. Postojeći zakon predviđa da sve odluke donosi povjerenik. On može imati pomoćnike, ali oni ne mogu donositi odluke. Trebalo bi, dakle mijenjati zakon, a to podrazumijeva određene procedure. Ili ćemo imati fikuse i tajnice?

Ja osobno nisam shvatio ni to tko je na kraju pisao ovaj zakon, jer ima raznih verzija priče, pa si ja zamišljam nekog her Flicka, dugi kožni, kaput kratka cijev, još kraći fitilj. Ili možda neka frau Flick. Brine me samo to što povratka nema. Ovo mora ići dalje, a kamo će nas sve to odvesti  ne zna nitko.

Agrokoru bi bilo potrebno, u najmanju ruku, čudo. I čudotvorac. Pada mi na pamet jedan koji je mrtvog Lazara nakon tri dana oživio, ali svi znamo kako je to završilo. Usprkos svim čudima koja je radio stado je oslobodilo Barabu.  A osudilo pravednika. Pa da završim u njegovom stilu: „Oprosti im oče, jer ne znaju što čine.“ U najboljem slučaju.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Čak i ako se utvrdi da je do nesreće došlo greškom vozača, to ne znači da obitelj stradalih nema nikakva prava

/0 Comments/in /by

U nedjelju oko podne mladi bračni par iz Karlovca podletio je svojim vozilom pod teretni vlak na pružnom prijelazu u Donjem Zvečaju. Nije to prva nesreća koja se dogodila na tom mjestu, no provedenim očevidom utvrđeno je da je na prijelazu postavljen Andrijin križ i svjetlosna signalizacija koja je, u trenutku nesreće, radila ispravno. Kako je vlakovođa energično trubio, makar je to i inače praksa kada se vlak približava pružnom prijelazu, pretpostavlja se da je vidio vozilo na tračnicama, ali nije mogao zaustaviti vlak te ga je udario u lijevu bočnu stranu. Obzirom na to, velika je vjerojatnost da je u tom trenutku vozilo bilo zaustavljeno na pruzi, moguće zato što je zapelo u snijegu ili zato što vozač nije mogao upaliti motor, prestravljen u trenutku kada je ugledao vlak. Pitanje uzroka nesreće vjerojatno će ostati nerazriješeno jer su jedini koji znaju što se uistinu dogodilo, vozač i njegova suputnica, smrtno stradali.

No, čak i ako se utvrdi da je do nesreće došlo greškom vozača, to ne znači da obitelj stradalih nema nikakva prava. Vozilo je imalo važeću policu osiguranja temeljem koje roditelji, braća i sestre i djeca stradale putnice, imaju pravo na određene novčane iznose predviđene Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda. Bračni drug putnice također bi imao pravo na odštetu, da nije sam skrivio nesreću, a i djeca, kada bi ona postojala.

Naime, putnik u vozilu je treća osoba i sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti i služi upravo tome da ne samo pokrije nastalu štetu drugom sudioniku nesreće, nego i putnicima u vašem vozilu, a to su često vaši najmiliji. Zato, vodite o tome računa prilikom sklapanja police osiguranja i nemojte biti ponosni na to kako je vaše osiguranje tvrdo na isplatama. Najčešće su oštećeni u tom slučaju upravo članovi vaše obitelji. A novac koji osiguranje na taj način uštedi ne ostaje vama nego je čista zarada osiguranja. Čak i ako ste skrivili nesreću pod utjecajem alkohola osiguranje se može regresno naplatiti do određenog broja mjesečnih plaća i ne može od vas potraživati cjelokupni iznos plaćene štete. Ne trebate se bojati niti značajnijeg gubitka bonusa jer je sistem bonusa i malusa je odavno zanemaren. Jedino o čemu trebate voditi računa je cijena police osiguranja. Razlike u cijeni ponekad znaju biti zanemarive, a naplata štete od nekih osiguranja u pravilu je nemoguća bez dugotrajnih sudskih parnica. Vodite o tome računa prilikom sklapanja police osiguranja.

Isto tako, razmislite o tome da tzv. dopunsku policu osiguranja putnika i vozača, koju često smatrate nepotrebnim troškom, uplatite i u većem iznosu od minimalnog. Taj, relativno malen iznos, može vam osigurati u slučaju najtežih ozljeda, čak i kada ste sami skrivili nesreću, određena sredstva koja će vam puno značiti u fazi liječenja i rehabilitacije.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Slučaj romske djevojke koja je, zbog administrativnih razloga, osporavano pravo na odštetu zbog smrti oca ipak je pozitivno riješen, uz samo malo dobro volje i truda.

/0 Comments/in /by

Slučaj romske djevojke kojoj je, zbog administrativnih razloga, osporavano pravo na odštetu zbog smrti oca (podsjetnik: Odvjetnik kćeri stradaloga rekao da nema pravo na odštetu. Uključila se Udruga.) ipak je pozitivno riješen, uz samo malo dobro volje i truda. Evo kako:

KORAK PRVI: Kažu kartu čitaj, seljaka pitaj. Mi smo pitali državnu administraciju. Nazvali smo predstavnika romske manjine g. Kajtazija, no on je bio prezauzet, vjerojatno komentiranjem kazališne predstave koju nije gledao. To je popularno danas, komentirati nešto što niste gledali. Ljudi koji u 21. stoljeću žive bez osobnih dokumenata, bez osobne iskaznice, zdravstvenog osiguranja ni prijavljenog boravišta nisu njegov problem. Jer takvi nemaju ni glasačko pravo. No, na stranu predrasude, nije sva državna služba ista. Srećom, saborski odbor za manjine ima vrlo sposobnog pravnika koji nam se obećao povratno javiti. I uistinu to i učinio, dajući nam pregršt dobrih ideja, na kojima javno zahvaljujemo. Iskušali smo ih sve.
KORAK DRUGI: Podignuli smo školske svjedodžbe u kojima je navedeno ime oca. Djevojke se sjećaju u školi. Poznavali su joj i roditelje, mala je to sredina.
KORAK DRUGI: Priložili smo potvrde o zajedničkom prebivalištu, dok nije odjavljeno po sili zakona. Pravnici osiguravajućeg društva nije bilo dovoljno. No, dobro, zahtjevna je to gospođa. Kada su zatraženi troškovi sahrane i karmina, koji se inače plaćaju u paušalnom iznosu, tražila je fotografije groba kao dokaz da je pokojnik uopće sahranjen. Jer, tko bi ga znao što inače čine s pokojnicima.
KORAK TREĆI: Kontaktirali smo socijalnu radnicu. No, gospođa za djevojku, koja sa svojim bratom, koji je u tretmanu centra, od rođenja živi na istoj adresi, nije nikada čula. U gradiću od nekoliko tisuća ljudi. Ali se zato potrudila službeno upitati je li brat već dobio kakvu odštetu, kako bi mu ukinula socijalnu naknadu, usporedivši pritom smrt oca s – dobitkom na lutriji. Razumijemo se, ne? Ne. Ne razumijemo se.
KORAK ČETVRTI: Izradili smo osobne dokumente. Uz dva svjedoka, puno obilaženja šaltera i pozamašan trošak javnog bilježnika. A stranka jedva da ima za fotografije. Rovovski dio posla obavila je kolegica vična policijskim procedurama. Troškove smo snosili sami.
KORAK PETI: Na kraju smo i pokrenuli i ostavinsku raspravu. Čuđenju javne bilježnice zbog toga što pokrećemo ostavinski postupak vredniji od naslijeđene imovine (stara perilica i televizor) nije bilo kraja. Par puta nas je nazvala da provjeri želimo li odustati. No, njen posao nije da se čudi nego da radi i ponešto zaradi, što je i vrlo profesionalno učinila. Tako je naša stranka dobila rješenje u kojem piše da su zakonski nasljednici pokojnika sin i kći.
Kako u drugostupanjskoj komisiji osiguravajućeg društva ima i razumnih ljudi, kojima činjenice još nešto znače, pa im se čini isplativijim platiti odmah to što moraju, a ne natovariti si trošak pet godina sudskih troškova i kamata, dobila je i svoju odštetu. U mirnom postupku. Zauzvrat nas je obećala pozvati u svatove, kada do njih dođe. Unatoč predrasudama, još je neudana. Ali zato brat ima osmero djece. Koja također imaju neka prava. Ali o tome u idućem nastavku.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odvjetnik kćeri stradaloga rekao da nema pravo na naknadu štete. Uključila se Udruga.

/0 Comments/in /by

Statistički, najveći broj prometnih nesreća sa smrtnim ishodom dogodi se u danima vikenda, kao posljedica veselih proslava zalivenih alkoholom. A nema većeg slavlja od onoga kada Romi obilježavaju Đurđevdan. Tako se i lani, u jednom gradiću u primorsko-goranskoj županiji, okupilo lijepo društvo na proslavi uz rijeku. I popilo se. Pijani su bili svi, i muško i žensko. Ali je policija, po običaju, pokvarila veselje pa su izabrali najtreznijeg među sobom da ih odveze kući. I tu se dogodila tragedija. Jer ni najtrezniji očito nije bio dovoljno trijezan pa je izgubio kontrolu nad vozilom i prevrnuo ih na krov. Vlasnik vozila, zbog svoga stanja smješten na poziciju suvozača, smrtno je stradao. Obitelj pokojnika obratila nam se jer su imali problema s naknadom štete.

Zapravo, problema nema. Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda tu su precizni. Pravo na naknadu štete po osnovi duševnih bolova zbog smrti bliskog srodnika, u iznosu od 220 000 kuna, imaju roditelji, bračni drug i djeca na skrbi stradaloga, dok odrasla djeca imaju pravo na iznos od 150 000 kuna. Kako je supruga preminula ranije, u ovom je slučaju iza pokojnika ostalo dvoje odrasle djece, sin i kći. I sve je trebalo biti jednostavno. Dok odvjetnik nije kćeri rekao da ona nikakva prava – nema.

Jer, iako je u sinovom rodnom listu upisan kao otac, u njenom rodnom listu u toj rubrici nema ničega. Tko će ga sada znati zašto. Navodno jer nije imao osobnih dokumenata. A na našim vratima sada stoji uplakana djevojka koja ponavlja: „I meni je bio tata!“ Da u očima ove države to ne znači ništa, ako za to ne postoji papir, već joj je pokušao objasniti odvjetnik. A papira nema, niti ga može biti. Scenarij dostojan emisije „DNK analiza“ TV Pinka. (Ako ne znate o čemu je riječ, ne googlajte, mirno možete živjeti i bez spoznaje o granicama TV  trasha.)

Kad smo već u susjedstvu, ako slučajno pratite sagu koja već duže vremena zabavlja javnost u Srbiji, oko navodnog sina popularnog pjevača Miroslava Ilića, onda ste donekle upućeni pa znate u čemu bi mogao biti problem. Zakon je sličan i kod nas, očinstvo se može dokazivati i utuživati do dvadesetpete godine djeteta. Nakon toga pomoći nema. Ni od DNK analize.  A naša junakinja ima dvadesetsedam. K tome, poput oca, ne drži puno do administracije pa nema nikakvih osobnih dokumenata. I evo našoj udruzi nemogućeg zadatka. Opet. Jer za nemoguće nam treba samo malo više vremena, kako se volimo šaliti. Malo. Sudski spor mogao bi potrajati desetljećima, ishod neizvjestan. Pa smo pokušali drugačije. Kako? U sljedećem nastavku…

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Davno je narod rekao da nitko nije dovoljno bogat da bi kupio svoju prošlost. I to je sve što imam za reći o našem dragom gostu.

/0 Comments/in /by

Prije mnogo ljeta, u skromnoj zagorskoj klijeti, na inicijativu našeg budućeg tajnika okupila se jedna vesela grupa; osnivači tada pokreta,a buduće stranke, Guske u magli. Nije to bilo  slučajno u Zagorju, odakle su zla oduvijek dolazila, a ni datum nije izabran slučajno. Bio je to dan potpisivanja pristupa  Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Velike smo planove imali puno pametnog izgovorili. Srećom, ili lijenošću našeg tajnika, nikada nismo formalizirali naš, status pa vjerujem da niti nećemo. Srećom, kažem, jer da smo krenuli kako smo namjeravali morali bismo se službeno oglašavati o svim političkim pitanjima, a ovako mogu i ja sam, bez da koga pitam, reći riječ-dvije o posjetu g. Vučića našoj domovini. Moj je, dakle, stav neovisan o stavu članstva.

Davno je narod rekao da nitko nije dovoljno bogat da bi kupio svoju prošlost. I to je sve što imam za reći o našem dragom gostu. Kako ni mi, Guske u magli, nismo proveli formalnu proceduru životno je i vjerujem našem gostu kada kaže da nije četnik. Formalno nije, jer ne znam uplaćuje li neku članarinu na kakav ravnogorski račun, ali valjda nije sporno da je služio vojvodu. Osim ako se vojvoda lažno za vojvodu izdaje.

No, to su stvari koje valjda on sam treba sa sobom riješiti. Ili oni koji su ga birali. Ja imam svoj problem, koji me muči više od toga. Muči me, naime, naša predstavnica. Koga ta gospođa predstavlja?

Žao mi je što je nismo svojedobno kooptirali u nas pokret jer bi danas ime stranke ili, bolje, inicijative apsolutno odgovaralo tekstu na pozivnici uvaženom gostu. Naš je problem bio što smo, po nepisanom statutu, primali samo muške članove. Za žene smo imali predviđeno samo osnivanje zajednice žena. Još bolje, ženske mladeži. Ideja je bila da lijepe plakate.

Govorio sam već zadnji put o tome kako je posao odgovornog pastira okupiti stado i voditi ga pašnjacima koji obiluju svježom vodom. Dijeliti stado i pustiti ga da se osipa slijedeći neki svoj osobni stav i put nije baš odgovorno. A ona? Ona još vuka zove na ručak.

Valjda je i jelovnik prilagodila. Počeli su sa mooving cake ili ti gibanicom,a završili sa manekenom na rotaciji – prasetom na ražnju. Pa beli mrs i – jagnjeće pečenje.

E, moja gospođo, loš ste sluga lošeg gospodara. I, obavezo mi ih pozdravite kad budete opet išli preko bare. Ja ću se ipak još neko vrijeme zadržati ovdje, razmišljajući o davno postavljenom pitanju:

Rade li dobri susjedi visoke zidove ili visoki zidovi rade dobre susjede?

Mihael Hribar

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Valja paziti na predatore. Kada dođu na red strvinari, onda je, gospođo predsjednice, ionako – kasno.

/0 Comments/in /by

Poštovana gospođo predsjednice,

Povremeno me razveselite svojim državničkim držanjem i komentarom, a posebno kada komentirate nešto što je u dometu vaših kvalifikacija i životnih opredjeljenja. Pa ću i ja sebi sada priuštiti isto zadovoljstvo.

Pravda za malog čovjeka, radnika, to je tema za prikupljanje poena. Kako li ste se samo spretno, u jednoj kratkoj i sažetoj rečenici, osvrnuli na disproporciju prihoda usporedivši konzultantske plaće i plaće radnika.

Upravo ste me podsjetili na vašeg bivšeg kolegu Milanovića kada je onomad bio u poplavljenoj Gunji pa je rekao da razumije malog poplavljenog čovjeka jer je eto i njemu pukla cijev u kupaoni pa je nastalo sranje s kojim se morao hrvati. I osobno se uhvatiti u koštac s – vodoinstalaterima.

Vi vjerojatno puno spretnije baratate engleskim jezikom od svoga bivšeg kolege Vuka Draškovića pa, i na engleskom i na hrvatskom, znate onu lijepu srpsku izreku o babama i žabama. Međutim, ne sjećam se da ste ikada komentirali disproporciju izmedu prihoda malog čovjeka i recimo predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, da približimo temu okruženju. Ili, recimo, vaše plaće i plaće blagajnice u Konzumu.

Pokušavam vam reči da i populizam treba imati neke granice. Jerbo inače ode u karikaturu. Pa postane kontraproduktivan. Barem kod suvislog naroda.

Inače, za vašu informaciju, jer ste puno godina poslom izbivali iz domovine pa Vam je možda nešto promaklo, Agrokor je od samih početaka sustav u kojem se, mudrim upravljanjem, stvorila posebna mješavina politike i poduzetništva, pa se to zatim napucalo ozbiljnom dozom steroida i začinilo masom regulatornih faktora. Pa se onda čudimo što je krepalo.

Eh, sada imamo napuhanu lešinu koja smrdi na cesti. I koju netko treba sa ceste maknuti. Na bolesnu životinju najprije kreću predatori. Pa potom slijeću strvinari. To se zove hranidbeni lanac. A ti koji danas to rade, na žalost, u prirodi, a niti u društvu, nemaju prirodnih neprijatelja. Ali imaju nos za strvinu. No, teba li prozivati njih ili one koji su proizveli genetski modificiranu firmu i pumpali je steroidima?

Vi ste svjetska žena, ili su nas barem uvjeravali u to, i znate za bolje običaje, pa vjerujem da ste nadrasli ideju da je narod stoka sitnog zuba. Djevojčica koja je trčkarala zelenim livadama oprostiti će mi patetičnost ako joj usporedim narod sa stadom. A stado treba pastira sa štapom, koji će ga voditi zelenim proplancima, punima potočića i meke trave, i paziti na red i poredak u stadu. To bi bila, čini mi se, Vaša dužnost, da ne kažem poslanje. Pri tome još valja paziti na predatore.

A kada dođu na red strvinari, onda je, gospođo predsjednice, ionako – kasno.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka.

/0 Comments/in /by

Opet isto.

Ima jedan stari vic koji volim. O kanjonu Neretve. Kaže, s jedne strane kanjona viču: “Fašistiii!” S druge viču: “Komunistiii!” A cijelim kanjonom odzvanja: “Istiii, istii!” Mislim da me onaj tko je živio u ovoj zemlji razumije.

Svojedobno da bi bio izabran za suca nekog od sudova u okviru organiziranog pravosuda, ili imenovan drzavnim tužiocem, morao si biti član partije. Ili te član partije morao ozbiljno gurati na pravi put. Iz tog razloga sam prilično sumnjičav prema sadašnjem vrhunskom sudačkom kadru. Jer sve je to začeto u ono doba.

Da se odmah razumijemo, ovo ne želim stavljati u kontekst lijevo/desno, ustaše/partizani. Želim samo prizvati sjećanje na to kako se u ona vremena biralo kadrove za provedbu zakona. Sadašnja metoda je, naime, potpuno drugačija. Jer razlike su stvarno velike. U kapitalizmu je izraženo izrabljivanje čovjeka po čovjeku, a u komunizmu je to potpuno obrnuto.

Samo što se ja jednako bojim. Možda se ovih bojim i više. Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka. I, na žalost, siguran sam da ništa od proizvedenog zla neće biti kažnjeno. Izbor sudaca, odnosno njihovo promaknuće, neovisno o prethodnim rezultatima, stvaranje negativne selekcije i obeshrabrivanje onih koji rade postaje sveti zadatak Državnog sudbenog vijeća.

Najnoviji dokaz u prilog toj teoriji je izbor Marine Boko za predsjednicu splitskog Općinskog suda. Tom prilikom, naime, Državno sudbeno vijeće je, između zainteresiranih kandidata, izabralo kandidatkinju koja je imala – manje bodova. I to je njihovo pravo, ako pitate Ustavni sud. Njihovo je tumačenje da ne postoji zakonska odredba koja to tijelo obvezuje da se pridržava redoslijeda, točnije bodovne rang liste, uspostavljene bodovanjem kandidata prema ranije utvrđenim kriterijima. Jer, nema testiranja koje može prepoznati potencijal suca kao što to može Državno sudbeno vijeće. Da gospođa potencijala ima razvidno je iz njenog blistavog napredovanja, od zapisničarke do predsjednice suda. Karijera za kakvu nisam čuo.

Što me opet bacilo na vic. Dakle, učio Mujo Mujicu plivati baci ga u rijeku i viče: Maši, Mujica, maši, maši!  E, jebi ga. Pa tako su tako i ovi iz DSV-a bacili pravosuđe niz rijeku pa maši, maši, maši. A oni će na kraju reći: “E, jebi ga.”

 

 

 

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Quo vadis, Domine?-Je li odvjetnik uistinu ucjenjivao prebendare?

/0 Comments/in /by

O ulozi odvjetnika koji prijavljuje svoju stranku, dostavlja dokumentaciju, šalje kaznene prijave protiv vlastite stranke i slično već smo se oglasili. I ne samo mi. Čudesno je da se stvari u aferi Kaptol vuku kroz razne novine, internetske portale, kuloarske priče, a nikako da se pojave oni akteri koji bi bili mjerodavni ocijeniti što se ustvari dogodilo i o čemu se tu radi. Koliko je meni poznato nadbiskupija ima glasnogovornika, ne očekujem, naime, da nadbiskup osobno opere noge g. Budimiru, ali sam mislio da Hrvatska odvjetnička komora ima što za reči vezano za aktivnosti g. Budimira.

Stvar je dospjela i na naslovnicu Večernjeg lista. Na tekst očito dobro (čitaj: insajderski) obavještenih novinara Darka Pavičića te Ivane Boban Valečić imam samo jedan komentar, sve u duhu Deset Božjih zapovijedi. S posebnim osvrtom na osmu. “Ne reci lažna svjedočanstva.” Navedeno se, suprotno možebitnim očekivanjima, ne odnosi na novinare nego na izjavu donedavnog apostolskog nuncija, njegove ekselncije nadbiskupa Alessandra D`Errica. “…nikada nisam upoznao odvjetnika Budimira i sigurno ga nisam nikada susreo. U cijelom tom događaju moja je uloga bila samo da prenesem kardinalu Josipu Bozaniću dokumentaciju vezanu uz taj slučaj koja je došla iz Rima. Ništa više od toga. Sve ostalo je čista fantazija.” E, pa dopustiti ću sebi tu fantaziju, koju temeljim na pisanim dokumentima javno objavljenima u Nacionalu. Nisam uzalud kupovao povećalo, svakome koga zanima, rado ću ga posuditi.

I sam sam, uza sav svoj katolički pedigree, pokušao doći do raznih papa, i svašta im pisao, međutim nikad nisam dobio neki odgovor i moji dopisi očito nisu bili “prineseni na pozornost”. Odvjetnik Budimir očito nije imao takvih problema.

Interesantno je i kako odvjetnički ured Budimir&Meter ne želi odgovoriti na pitanje je li odvjetnik Budimir osobno prijavio slučaj Vatikanu, uz napomenu da nisu ovlašteni odgovarati na pitanja koja se tiču Zagrebačke nadbiskupije i Vatikana. Pitanje je glasilo jeste li ili niste podnijeli? Vi. Kao što bi se dalo iščitati iz dokumentacije u Nacionalu. No, nije snijeg da pokrije brijeg nego da zvijer otkrije trag.

Za sada ću šutjeti o šteti, koja je moje područje, jer za sada jedinu štetu vidim kao angažman odvjetničkog ureda i honorar koji je plaćen. Sudskom nagodbom. Kakvom? Kako je do nje došlo? Zašto? Ovo je samo početak, čitajte dalje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail