Posts

Afera Kaptol: Ja ne znam o čemu je tu riječ, a odvjetnik Budimir ne zna zašto ga je vlastita stranka prijavila zbog iznude.

Čvrsto sam odlučio da se više neću petljati u ono što me se ne tiče. Barem kad je o ovom blogu riječ. Naknada štete je moje područje, i dovoljno je široko da bih imao o čemu pisati do mirovine.  No, uvijek me zatekne neka vijest koja mi ne da mira. I, evo me opet. Ovog puta zatečen aferom Kaptol i onime što sam pročitao u novinama.

Nevjerujući sam sebi pokušavam se prisjetiti se kodeksa odvjetničke etike, začudo prilično uspješno, i, ovo doduše s manjim uspjehom, shvatiti o čemu se tu uopće radi, a da bih o ovom, meni važnom, pitanju stekao neki, da tako kažem, slobodan stav.

Moram priznati da sam upotrijebio i povećalo da bih uspio pročitati dokumente koje objavljuje Nacional pa sam, i nakon iscrpnog iščitavanja, i dalje u nedoumici. Naime uz pomoć tog tjednika i povećala, kao što sam već rekao, shvatio sam da su odvjetnik Budimir i odvjetnica Meter  podnijeli kaznenu prijavu protiv vlastite stranke, a radi malverzacija.

A da je dokumentaciju o tome nadbiskupu dostavio apostolski nuncij.

na što mogu jedino, u istom duhu, reči: “U ime Božje, Amen!”

Imajući u vidu svoje površno znanje, a i vodeći se mišlju da ne bih bio prvi koji je iz pamćenja ispustio pokoji redak odvjetničkog kodeksa, naoružan maksimom  blagoslovi Bože internet, detaljno provjeravam što piše u Kodeksu odvjetničke etike glede odvjetničke tajne, da nisam možebitno nešto krivo shvatio.

I nađoh tamo članak 26, molim pogledati, o obvezi odvjetnika i o čuvanju tajne o svemu što je saznao: Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjerljivo od svoje stranke ili na drugi način.” Pa se onda prijeti disciplinskim mjerama i prestankom radnog odnosa zbog povrede istoga. Da uđemo još dublje u etička načela, protivi li se pak postupanje stranke višim načelima koja zastupa odvjetnik, primjerice načelu vladavine prava, odvjetnik mora jasno stranki dati do znanja da on ista ne može ugroziti iznoseći u njeno ime nečastan predmet pa i, ako je to nužno, otkazati zastupanje.

Ja stvarno o odvjetničkoj komori nemam baš puno lijepoga za reči, pa onda posljedično ni o odvjetnicima, čast pravednicima, ali da odvjetnik piše prijavu protiv vlastite stranke i govori o malverzacijama koje, budimo iskreni, prije svega provodi taj odvjetnik, i to kroz priličan period vremena, za prilične novce, e to nisam još čuo.

No, kada ne znaš o čemu je riječ, obično se radi o novcu. U nekim drugim novinama sam pročitao, mislim da je Jutarnji list u pitanju, kako odvjetnik Budimir iskazuje da ne zna zašto je odvjetnički ured Budimir&Meter vlastita stranka prijavila zbog iznude. E sada, ni ja ne znam, ali mi se sam od sebe nameće zaključak da je g. Budimir pokušao uvjeriti svoju stranku, utužiti čak što više, da mu plati odvjetnički honorar u nekom veselom iznosu pa ako ne plati… E, onda ćemo drugačije. Moguće je, naravno, da griješim pa ću to onda ispovjediti na nadležnom mjestu, nadajući se da će isto ostati ispovjednom tajnom, kako bi bilo i red.

Nakon toga sam pokušao shvatiti u čemu se sastoje malverzacije koje su prijavljene. Jedino što sam uspio shvatiti jest da se nije poštovala procedura prilikom upisa hipoteka, odnosno da nadležni nisu o tome obavješteni. Dakle, odvjetnik prijavljuje svoju stranku u Rim jer nije poštovala proceduru. Je li na taj način stvarno nastala šteta i u kojem iznosu potpisujem da za sada svi samo nagađaju.

No ovo mi samo pokazuje da Crkva u Hrvata pluta kao santa leda po hrvatskim bespućima. Jer ovo je otkrilo samo gornju trećinu, a preostale dvije su još ispod vode, i tek kada se sve otopi saznati ćemo tko, kada, zašto i protiv koga vodi križarske ratove.

Sada još samo očekujemo da papa sa balkona kaže da boga nema, pa odvjetnička komora nešto poduzme.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Inicijativa Udruge Bonus: Obvezno osiguranje za štete od divljači za samo 10 kuna

Nalet na divljač jedna je čestih nesreća na našim cestama, a naplata odšteta iscrpljujuća i neizvjesna. Ukoliko bi se prikupilo 20 milijuna kuna pri Hrvatskom uredu za osiguranja od obvezne nove uplate, to bi potpuno promijenilo sadašnju lošu praksu

Zagreb, 1. travnja 2017. – Udruga stradalih u prometnim nesrećama Bonus želi pokrenuti javnu raspravu i izmjenu važećih zakona kako bi oštećenima omogućila jednostavnu naplatu odštete u slučaju naleta na divlju životinju. Takve nesreće, nažalost, prate dugotrajni postupci za naknadu štete, a nerijetko se događa da vozač nema od koga naplatiti štetu. Primjerice, onda kad je lovačko društvo nadležno za područje gdje se nesreća dogodila nelikvidno, odnosno u situacijama kada nije jasno koje bi lovačko društvo trebalo preuzeti odgovornost. Rješenje koje nudi udruga Bonus jednostavno je i elegantno – povećati obveznu premiju osiguranja za samo 10 kuna.

  • Ako uzmemo u obzir da u zemlji imamo oko dva milijuna vozila na koje se plaća premija autoosiguranja, namjensko povećanje obvezne premije od samo 10 kuna stvorilo bi fond premije od 20 milijuna kuna. Riječ je o prijedlogu obveznog osiguranja pa bi utoliko nadležnost za provedbu, jednako kao kod autoodogvornosti imao Hrvatski ured za osiguranja. Time bi se omogućila brza isplata odšteta, skoro možemo reći u jednom koraku. Sadašnja praksa je iznimno loša, efikasnost često nikakva, pa bi ovakvo rješenje olakšalo život vozačima koji se zateknu u doista teškoj situaciji i pred kojima je krajnje neizvjestan sudski postupak za naknadu štete koji se često može otegnuti i na više godina – predlaže Mihael Hribar, predsjednik Udruge Bonus.

Dodaje kako bi svoj fiksni dio u spomenutu premiju trebali uplaćivati i Hrvatske šume, Hrvatski lovački savez, koncesionari i vlasnici cesta, poput županija, u korist pojedinih osiguravatelja koji bi prihvatili ovaj program. Krajnji cilj je skraćivanje sudskih postupaka i efikasnija naplata štete. Na ovaj bi se način smanjili i financijski rizici kojima se zbog naleta automobila na životinje, uz sustav koji je trenutačno na snazi, izlažu baš svi odreda – od vozača do lovačkih društava i koncesionara cesta.

Udruga Bonus u svojoj inicijativi poziva Sabor RH, klubove zastupnika i Ministarstvo unutarnjih poslova, potom Hrvatski ured za osiguranje i osiguravateljske kuće da se uključe u raspravu i donošenje rješenja koje će koristiti svim sudionicima u prometu.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak

Poštovani čitatelji,

imali smo želju pisati o ozbiljnim prometni problemima, što smo morali ostaviti za kasnije obzirom da nas recentni događaji ponovno vraćaju na temu pravosuđa. Moj znanac gospodin Albert Einstain svojedobno je rekao da dvije stvari nemaju granice nemaju granice, jedno je svemir, a drugo ljudska glupost. Pri čemu za svemir nije siguran. U Jutarnjem listu od 08. siječnja novinarka gđa Slavica Lukić napisala je tekst o odlukama DSV u pogledu izbora sutkinje Ane Jeleč Pecirep za sutkinju županijskog suda Zagreb, kazneni odjel. Za one koji ne znaju, gospođa sudac je 20 godina karijere radila kao sutkinja građanskog odjela no na usmenom intervjuu otprilike je rekla: “Daj što daš” pa je, eto, unatoč činjenici da je 20 g. radila u građanskom odjelu, izabrana, a i potvrđena, kao sutkinja kaznenog suda, i to odlukom 11 članova DSV-a, od čega su tri člana bila protiv. Sastav DSV-a je nešto sudaca Vrhovnog suda, nešto bivših ministara pravosuđa, nešto saborskih zastupnika i nešto sudaca općinskih sudova. Ono što je interesantno je da, u jednom ovakvom vrlo pravno kompliciranom predmetu, pretpostavljamo reguliranom nekim poslovnikom, predsjednik DSV-a (sudac Vrhovnog suda), jedan profesor prava i jedan sudac županijskog suda, koji glasaju da se poništi komično imenovanje sutkinje na mjesto za koje nema apsolutno nikakvih iskustava, iako, moramo priznati, formalnih kvalifikacija ima, budu preglasani od ostatka DSV-a. Dakle crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak. Što vi mislite da se događa u vašim predmetima u kojima manje vrijedni od ovih u DSV-u lupaju sudačkim čekićem i donose pravomoćne presude. Za stjecanje točnijeg dojma dobro bi bilo ponovno pogledati jednu od boljih serija snimljenih u hrvatskoj produkciji “Kuda idu divlje svinje”. A sugestija Hrvatima je da je Irska preblizu i da valja otići čim dalje. Jer i iz Irske se i vraćaju.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Žuti kvadrati: Ono što je dobro za prometno uređene i kulturne sredine nije i za nas?

Čini se da nije, ako je vjerovati izjavama prometnog stručnjaka. Naime, prof. dr. Željko Marušić objavio je na “Autoportalu” komentar u kojem se strastveno protivi uvođenju tzv. yellow box-a, kod nas nazvanog žuti kvadrat, na zagrebačka raskrižja. Jer da će pedeset godina staro rješenje, koje funkcionira u brojnim svjetskim metropolama, donijeti više štete nego koristi te će se time smanjiti protočnost i povećati gužve na ionako zakrčenim prometnicama jer “ono što je dobro u prometno uređenim i kulturnim sredinama ne mora biti korisno i kod nas.  Evo i zašto: mnogi vozači, koji bi vozilom mogli proći kroz raskrižje, zaustavit će se pred zelenim svjetlom, bojeći se kazne. A oni koji dolaze iz drugih sredina bit će zbunjeni, uz nepredvidive posljedice. Time se istodobno želi pokazati da je policija neučinkovita te nesposobna nadzirati i sankcionirati prema Zakonu o sigurnosti prometa. Stoga će, eto, pomoći ‘čarobni’ žuti kvadrat i prometni redari. Kao da se nedisciplinirane vozače i sada ne može sankcionirati za propisane prekršaje.” Uz dužno poštovanje g. Marušiću i njegovoj profesuri na katedri za aeronautiku, spustimo se na zemlju, točnije na cestu.

Dakle, točno je vozila, koja su ostajala u križanju uzrokuju kašnjenja i zastoj zbog toga što time onemogućuju poprečni tok prometa. Neosporno je da guranje vozača u smjeru ravno za trajanja zelenog svjetla u raskrižje, kojim očito neće moći proći, gotovo pa onemogućuje kretanje lijevih skretača. Zato je člankom 62 Zakona o sigurnosti prometa na cestama definirano je da “vozač ne smije vozilom ući u raskrižje ako je gustoća prometa takva da se očito mora zaustaviti u raskrižju ili na obilježenom pješačkom prijelazu”, a predviđena kazna je 1000 kuna. Koliko je takvih kazni ispisano? U 2015. godini – jedna. Zašto je tome tako pitali smo prometnog policajca s više od trideset godina iskustva. I dobili banalan odgovor. “Jer u pretrpanom raskrižju u prometnoj špici nedostajem još jedino ja, da utrčim u raskrižje i bezobraznog vozača zadržim tamo još petnaestak minuta da bih mu napisao kaznu.” U prijevodu, navedeni je prekršaj teško sankcionirati sredstvima kojima sada raspolažu prometni policajci jer je teško naći pogodna mjesta za zaustavljanje, kontrolu i sankcioniranje prekršitelja.

Hoće li žuti kvadrat pomoći u utvrđivanju odgovornosti kod takvih prekršaja? Stalni sudski vještak za cestovni promet Goran Husinec smatra da hoće: ”Točno će se na kameri moći vidjeti kada je vozač ušao u “žuto” područje te je li upravo on kriv za izazivanje zastoja.” Grad Zagreb predlaže uvođenje takvog rješenja na raskrižja koja su pokrivena prometnim kamerama, koje su ionako već kupljene i plaćene. Nešto žute boje bi se moglo smatrati manjom investicijom. Prometno redarstvo je oformljeno i ima svoje zaposlenike, da sada ne ulazimo u njegovu strukturu i učinkovitost. Tu se pojavljuje problem utvrđivanja identiteta vozača, što će vjerojatno biti riješeno slanjem upita vlasnicima vozila, kao za parkiranje, pa će se “zbog povećanog obujma posla” gradske snage pojačati za još nekoliko zaposlenika. Unatoč tome, doprinese li povećanju protočnosti prometa i manjem broju prometnih nesreća, kako predviđaju iz Grada, to bi moglo biti jedno od rijetko racionalnih rješenja ove garniture gradske uprave.

Nema, dakle, stvarnog argumenta zbog kojega ne bismo pokušali i s takvim rješenjem. To da se čak ni oni vozači koji bi mogli proći raskrižjem neće to usuditi zbog straha od kazne nije baš najočekivanija opcija. Sve o tome koliko se zagrebački vozači boje kazne govori to da Policijska uprava zagrebačka svake godine sankcionira gotovo dvjesto tisuća prometnih prekršaja. Koje su pak to nepredvidive posljedice koje bi mogla uzrokovati zbunjenost vozača koji dolaze iz drugih sredina je, kako to i sama riječ kaže, teško predvidjeti. Za očekivati je poneki oštar zvuk trubljenja, a moguće čak i koji autohtoni jezični izraz nestrpljenja urođenika. Argument je argument, a ovi su slabi. Pa čak i taj da ovaj grad ima prioritetnijih prometnih rješenja. Istina, samo su ta nešto skuplja od kante boje. Razlog protivljenja prijedlogu u ovom slučaju, kako se da zaključiti iz komentara u Autoportalu, moglo biti prvenstveno neslaganje s politikom predlagača.  Konačnu presudu donijeti će pak Ministarstvo prometa.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Novogodišnja čestitka premijeru Andreju Plenkoviću

 

 

Poštovani g. Plenkoviću,

u svoje osobno ime a, nadam se, i u ime naših članova želim vam uspješnu novu godinu. Prije svega  zato što i ja živim u zemlji koju vodite.

Moram reći da ste me uplašili ciljevima koje ste si zadali u novoj godini, a pri tome ste još izostavili važan projekt uvođenja koruptivnog dinara. Taj projekt mogao bi, uz vašu podršku, potpuno riješiti sve probleme koje ste istaknuli kao prioritete. Naš projekt smo već ranije izložili pa se nećemo danas vraćati na već objašnjeno.

Danas, u ovom blagdanskom raspoloženju, osvrnuo bih se samo na vašu poruku o nužnosti reformiranja pravosuđa, kao jedan od četiri cilja koje ste si zadali. I, nažalost, najavili koji su to alati i metode koje ćete primijeniti; “ukinuti nešto malih sudova, a otvoriti neke nove u gradovima, a kako bismo pravosuđe približili građanima“.

To je toliko revolucionarno da me podsjetilo na komentar mog pokojnog oca koji mi je oko 1970-e rekao „sine, kada ne znaju što će, onda prvo centraliziraju, pa onda, da bi nešto kao radili, decentraliziraju”. Na tom svijetu samo mijena vječna jest! Ponavljao je još jednu priču/moj pokojni otac:/“Sinek, u domobranima smo furt nekam žurili i kada smo se dobro oznojili onda smo nekoga čekali.“ Ja sam se nad Vašim prijedlogom dobro oznojio, a sada ću tako znojan čekati/vjerojatno Godota, a nadajući se da ni ovog puta Godot neće stići.

Ako se dobro sjećam, Vi ste, zajedno sa g. Milanovićem, kao najbolji u generaciji pravnog fakulteta, dobili zaposlenje u ministarstvu vanjskih a kasnije i europskih poslova. Pitanje je koje užasava; pa kakvi su onda bili ostali?!

A sada jedan stvarno dobronamjerni savjet. Reforma pravosuđa trebala bi početi na pravnom fakultetu, ili možda i prije, selekcijom prilikom upisa na pravni fakultet, pa onda ponovnom selekcijom prilikom polaganja pravosudnog ispita, pa selekcijom u toku vježbeničkog staža pa bismo time došli do nekakvih preduvjeta za kadrove koji će jednog dana lupati sudačkim čekićem.

Jasno je da, u svim prethodno nabrojanim stepenicama, treba krenuti reformirajući programe nabrojanih institucija.

Nema smisla da se u novogodišnjoj atmosferi bavimo detaljima, pa da sada navodimo ulogu famoznog Državnog sudbenog vijeća i onih, čini mi se 20, bodova koje DSV može na osnovu osobnog dojma dodijeliti ljupkom kandidatu. Ili možda o načinu odabira ustavnih sudaca Ni na drugoj strani o upisu u odvjetničku komoru, a ni o državnom odvjetništvu nećemo reći niti riječi.

Kako su ovo procesi koje niti tko želi, a bojim se niti itko zna provesti, koruptivni dinar, usput i kao izvozni proizvod u zemlje u tranziciji, je jedino pravo prijelazno rješenje.

Sve postaje, kako se to lijepo kaže, transparentno. Ovako samo naslućujemo koji su motivi sinkope, čime je motiviran sud da tretira prst u šupak kao način pozdrava uobičajen na području općinskog suda gdje je donesen pravorijek, iz kojeg je motiva amnestiran ubojica Reihl-Kira ili ubojice obitelji Zec. Kako si objasniti procesuiranje generala, unatoč činjenici da u vrijeme izvršenja kaznenog djela isto nije bilo predviđeno kaznenim zakonom zemlje koja ih izručuje a, usput, niti u materijalnim propisima suda koji ih sudi. Jedini odgovor mi je na pameti je prvi put rečen od strane tadašnjeg predsjednika vrhovnog suda, a to je da u obrani domovine nema kaznenih djela. I drugi, rečen od, čini mi se, tadašnjeg predsjednika ustavnog suda, da novac nije imovina. Jedan od navedenih inače je na sudskim hodnicima bio slavan po izreci: “Sve što nosi novac nije sramota!”

Eto, zato ja mislim da je uvođenje koruptivnog dinara RJEŠENJE.

S poštovanjem i dobrim željama,

Mihael Hribar

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti.

Sve je lako kada znaš kako. Vrijedi i za davanje mita. Inače se nađete u problem poput bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, koji se nedavno, opet nespretno, pravdao jednim dnevnim novinama.

Da je gospodin Sabo raspolagao dovoljnom količinom koruptivnih dinara, bez ikakvog naknadnog penaliziranja mogao je mirno potkupiti gradsku vijećnicu, a ovako je morao izvesti jednu ekvilibristiku tvrdeći da nisu ispunjeni zakonski preduvjeti, dakle korumpirao je prije nego što su se stekle formalnopravne pretpostavke. Dakle, g. Sabo, nije govno nego se pas posrao. Samo usput, gospodine Sabo, što bi bilo da je gospođa prihvatila časnu ponudu i prešla u redove SDP-a, biste li vi časno izvršili ono što ste obećali. To što su vam na teret stavljena još dva kaznena djela, pokušajte sve skupa strpati u sinkopu, ali sada vam je puno teže nego da ste imali koruptivni dinar, platili porez i lijepo dalje mitili.

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti. Problem onoga koga u tome uhvate lijepo opisuje već naslovna slika. Ili je to rješenje problema? Uglavnom, riječ je o slici Smaknuće Sismanesovo nizozemskog renesansnog slikara Gerarda Davida. Prikazuje kažnjavanje korumpiranog suca Sisamnesa, kojega je Perzijski kralj Kambiz osudio zbog korupcije. Nesretnog su suca, naime, uhvatili u primanju mita zbog čega nije sudio po kraljevoj i Božjoj pravdi, kako mu je uloga nalagala. Kralj Kambiz zbog toga ga je osudio i kaznio na način da su mu pred građanima živom oderali kožu. Ova zastrašujuća poruka upozoravala je suce da je njihov status toliko bitan za funkcioniranje države da bi bilo kakvo odstupanje od načela pravde bilo pogubno za moral i sustav države.

Ali tu priči nije kraj, a bogami ni komentaru. Slika je zamišljena kao diptih i dolazi u paru s idućom. Ona se zove Kambizov sud. Dakle, mudri kralj Kambiz u Sismonesovu sudačku stolicu postavio njegovog sina. Samo što ju je prije toga dao presvući kožom njegova oca. Da ga svaki dan podsjeća na očevu sudbinu, ako bi i sam kadgod došao u napast da krene njegovim stopama.

Da je stolica svakog direktora/saborskog zastupnika/vijećnika/gradonačelnika štavljena kožom prethodnika smo čuli. Ova solucija u kojoj je stolica suca štavljena kožom njegova oca čini nam se jednako prihvatljivom, ako ne i prihvatljivijom.

Mihael Hribar

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Pravosuđe je jedan od temeljnih problema ove države, ne zato što mi tako kažemo…

Prof. dr. sc. Ivo Bićanić objavio je u prošlom broju Globusa komentar novog proračuna u članku “Vlada koja je sebi zadala samo lake ciljeve: Posvetila se vraćanju dugova umjesto vraćanju rasta…”, u kojem se osvrće na četiri osnovna problema ove države od kojih je jedan, pogađate, pravosuđe. Nastavno na nedavnu seriju tekstova o pravosuđu, čini se da svi upiremo prstom u istom smjeru. Valjda je prvi korak u rješavanju nekog problema prepoznavanje problema.

Prenosimo dio teksta prof. Bićanića vezan uz problem pravosuđa: “Hrvatska država ima četiri problema (društvo ih, naravno, ima mnogo više) koji su važniji od duga. Dva su problema lakša, zdravstvo i penzije. Druga dva su izrazito teška, za našu državu možda i preteška: uprava i pravosuđe.

Prva dva problema relativno je lako riješiti jer su oba prvenstveno fiskalne naravi, no uprava i pravosuđe su veoma teško rješivi jer je u pitanju nedostatak raspoloživog znanja. Sva su četiri problema ostala na razini velikih riječi i najavljenih reformi. Zajedničko im je to što njihova provedba može tražiti dodatno zaduženje, i to radi provedbe promjena i za osiguranje podrške. U oba slučaja usredotočenost na dug može biti kontraproduktivna.

Liječnici i ostalo medicinsko osoblje dobri su stručnjaci i unatoč Kujundžićeva dictuma da ne treba svakog liječiti, oni liječe sve ljude kako najbolje znaju i umiju. Nakon neizostavnog povuci-potegni dugovi im se na koncu uvijek pokriju na ovaj ili onaj način. Nije ugodno, svi se posvade, ali pacijenti ne ostanu pred vratima. Kako cijelu tu stvar riješiti bez stresa i bez nepotrebnih napetosti, fiskalno je pitanje. Fiskalni je problem kako zdravstvu za njegovu djelatnost dati dovoljno novca, i to nije rocket science.

Isto tako, zna se koliko u državi ima penzionera i koliko će ih biti. Ponovno, fiskalni je problem kako im osigurati njihovu crkavicu od penzije. Ni to nije rocket science, nego problem koji je još lakše rješiv od onoga u zdravstvu. Doduše, zdravstvo ministre više zanima jer će se svi kad-tad razboljeti pa se liječnicima ne valja zamjeriti, a za svoje penzije su se ionako dobro pobrinuli. Uostalom, penzionera kao glasača ne treba se previše bojati.

Pitanje činovnika (javne uprave) te sudaca i državnih odvjetnika (pravosuđa) posve je drugačije prirode. Stvari su tu daleko teže. Tu rješenje nije fiskalno, više novca neće riješiti problem. Stvar nije ni u fizičkoj organizaciji. Više općinskih, a manje županijskih sudova, bolji kompjuteri i oličene prostorije nisu bitni za rješenje. Nije stvar ni u broju općina i gradova ni u tome imamo li više agencija ili manje ureda.

I u pravosuđu i u javnoj upravi stvar je u nedostatku znanja, nedostatku kompetencija ljudi koji se tim poslovima bave, drugim riječima u nedostatku ljudskog kapitala, što se često prikriva bijegom u nepristojnost, bahatost i lažnu nedodirljivost. Sudstvo je loše jer su suci loši, javna uprava je loša jer ne valjaju činovnici. Naravno, u ta osinja gnijezda stečenih prava i utjecajnih lobija ni jedna vlada ne želi dirati.

Prčkati s lijekovima i mirovinama mačji je kašalj u usporedbi s napadom na tvrđavu sudova i činovnika, zaštićenu i opasanu mnogobrojnim rovovima. Uz pomoć korupcije, velike i male, problem se donekle zaobilazi, ali time se ništa ne rješava, naprotiv.

No, najozbiljnije je pitanje sudstva, barem se takav dojam stječe iz anketa, upitnika ili intervjua. U tom smislu glavni su problem Hrvatske ljudi u pravosuđu: prvenstveno suci i državni odvjetnici, a u nešto manjoj mjeri odvjetnici. Pritužbe na sudstvo u Hrvatskoj iznose se već desetljećima i nerijetko se uz uvjerljiva obrazloženja tvrdi da je upravo to glavna prepreka za sve. Sudstvo je sporo u pokretanju postupaka, a držanje spisa u ladicama je legendarno (i visi nad glavom kao dobro sredstvo ucjene).

Sporo je u donošenju odluka i završavanju postupaka. Previše često služi za usputno postizanje drugih ciljeva (dovoljno je sjetiti se postupaka protiv korupcije kada su oni bili potrebni za članstvo u EU). O potpunom nepovjerenju stanovništva i poslovnog svijeta u hrvatsko sudstvo da i ne govorimo. I što se nudi kao rješenje? Reforma sudova, preraspodjela spisa i kompjuterizacija. Poznata priča koja ne nudi nikakvo rješenje. Jer kada u kupleraju ne ide posao, ne premješta se namještaj i ne stavljaju se nove žarulje, nego se mijenja personal.

Dijagnoza sudstva

Reforme su potrebne, no ponovimo: hrvatsko sudstvo je loše jer su loši suci. Odluke se odgađaju zbog neznanja i nesnalaženja onih koji ih moraju donijeti, odluke se na raznim instancama mijenjaju jer su ih suci krivo formulirali, procesi padaju u vodu jer nisu dobro pripremljeni. Broj spisa, derutne zgrade i informatički nedovoljno obrazovani daktilografi problem su koji bi se dao lako riješiti, no kako se izboriti s ljudima kojima je posao donositi odluke: sucima i predsjednicima sudova, državnim odvjetnicima i sudskim činovnicima?

Kao primjere dovoljno je spomenuti izbor ustavnih sudaca, ili Ingrid Antičević-Marinović koja je pobjegla s mjesta nesreće, ili Davorina Mlakara koji se u Austriji lažno predstavio kako bi dobio prave pare, ili pak Snježanu Bagić koja plagira i prepisuje. U ovom kontekstu ne treba zaboraviti na još jednu široko raširenu boljku, odnosno na zakone. Na njih se svi žale jer zakoni se često mijenjaju, nerazumljivi su, teško ih je primijeniti, a još teže pratiti. To, naravno, ne mora nužno biti tako, no oni koji zakone kod nas pišu ne znaju ih pisati. Naravno, u kukolju ima i žita, ovo ipak ne vrijedi za sve.

Kako od loših sudaca napraviti dobre? Za nas bi idealno bilo njemačko rješenje. Odmah nakon ujedinjenja 1990. godine njemačka država je trenutačno penzionirala suce DDR-a i zamijenila ih sucima SRNJ (pri čemu je neke u tu svrhu izvukla iz penzije). Ovakvo najbolje rješenje, odnosno “šok-terapija”, Hrvatskoj nije dostupno jer ona za to naprosto nema fizički dovoljno ljudi.

Alternativa je stvoriti čvrstu jezgru novih sudaca tako što će se oni postojeći preobrazovati, a novi obrazovati. I jedno i drugo dugotrajan je proces. I u tome je glavni problem. Za takav proces potrebno je vrijeme jer su upravo pravni fakulteti (i ekonomski za činovnike) nedvojbeno najslabije sastavnice svojih sveučilišta. Loši fakulteti ne mogu proizvoditi dobre suce ni činovnike.

Ministar bez znanja

I kakvo rješenje za sve ovo nudi Vlada? Ministarstvu pravosuđa proračun za 2017. daje oko 2 posto više novca. Dovoljno za određeni broj novih kompjutera koji se neće koristiti i za novi namještaj koji će održavati grandioznost pravde. I ne samo to. Kadroviranje koje provodi Vlada jasno pokazuje koliko joj je stalo do uklanjanja glavne prepreke. Ministar pravosuđa nema ni temperament ni znanje, a, bogami, ni poštovanje potrebno za uspješnog reformatora (isto vrijedi i za ministra javne uprave).

Ekonomisti u svojim razmišljanjima obično kreću od pretpostavke da se ljudi racionalno ponašaju (racionalno ne znači pametno, nego da u istim uvjetima donose istu odluku). Ako već 20 godina znamo da nam je sudstvo problem, ako nam to svi govore, a s tim u vezi se i dalje ništa bitno ne poduzima, onda je jedino objašnjenje da takvo stanje odgovara onima koji su za to odgovorni.

Da sam ja političar policijskog tipa i nedemokratskih sklonosti, meni bi jako odgovaralo imati optužnice u ladici, paralelnim kanalima upravljati sudskim postupcima koji se mogu odugovlačiti ili po potrebi ubrzati odnosno usporiti, a iznad svega bi mi odgovarala klima u kojoj u sudstvo nitko nema povjerenja pa optuženi bez obzira na stranku mogu biti osuđeni a da to naposljetku ne znači ništa. Mogu nastaviti lemati žene, kokošariti s dnevnicama ili pogodovati rođacima i – nikome ništa.”  Ostatak teksta pročitajte ovdje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Država slučaja – serija otvorenih pisama Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa

Revoltiran apsurdnim sudskim presudama, nevjerojatnom neučinkovitošću, friziranjem statistike i općom konsternacijom javnosti stanjem u pravosuđu, Mihael Hribar, pravnik i predsjednik Udruge, počeo je danas pisati blog kroz seriju otvorenih pisama Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa, u kojima se osvrće jednako na općenito stanje pravosuđa, kao i na pojedinačne pravne ekcese, a sve to pomalo ironičnim vokabularom iskusnog insajdera koji na reformu pravosuđa čeka – već trideset godina.

Svojedobno je bivši premijer Zoran Milanović dao izjavu o “slučajnoj državi” pa, u cilju dopune te izjave, smatram da se radi i o “državi slučaja”. Ovime mislim prvenstveno na opće stanje pravosuđa i želim ukazati na odgovorne za isto.” – započinje Hribar. Više…

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Otvoreno pismo Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa

Svojedobno je bivši premijer Zoran Milanović dao izjavu o “slučajnoj državi” pa, u cilju dopune te izjave, smatram da se radi i o “državi slučaja”. Ovime mislim prvenstveno na opće stanje pravosuđa i želim ukazati na odgovorne za isto. Pa krenimo, od općeg ka posebnom, kako logika nalaže.

Navodi ministarstva pravosuđa da je smanjen broj neriješenih predmeta su lažni. Dakle, nas kao javnost lažu oni koje smo izabrali da nas zastupaju. Godine 2008. navodno je broj nerješenih predmeta bio oko 1,6 milijuna a, opet navodno, je taj broj danas oko 400000. Da bismo o bilo kojem broju razgovarali, morali bismo znati definiciju rješenog predmeta, odnosno nerješenog, a kako bismo mogli pratiti stanje kupus-meso, prosjek sarma. Laganje o rješenim predmetima počinje tako da svaka ukidna odluka i vraćanje na novo suđenje dobiva novi broj pa se valjda stari broj tretira rješenim, a novi novozaprimljenim što, jasno, nije točno. Ubrajaju li se u rješene predmete oni veličanstveno komplicirani predmeti tipa ovrhe radi neplaćene TV pretplate.

Naime, kao Udruga i dalje svjedočimo činjenici da u najjednostavnijem postupku naknade štete oštećena osoba u sjučaju žalbe na županijski sud može izvjesno računati sa cca sedam godina vođenja spora. I dalje svjedočimo predmetima u kojima se čeka odluka suda 20-30 godina. Čak i ako izbjegnemo termin “pravda” i zamijenimo ga riječju “zakonito”, ili se pozovemo na članak 29 Ustava RH, u kojem  naglašavam termin “u razumnom roku”, teško se oteti dojmu da se niti zakonodavac, niti Vrhovni sud, niti Ministarstvo pravosuđa ne trude stvoriti uvjete da se ova ustavna odredba u stvarnosti primijeni. Nemoguće je vidjeti ikakav smisao u pravosuđu koje je samo sebi svrha, a koje je ne ispunjava niti približno razlog svog postojanja. Skrećem pažnju da, u civiliziranim zemljama, postoji propis da, u slučaju da predmet nije rješen u primjerenom roku, država odgovara za štetu koju producira neefikasno pravosuđe.

Sudjelujući u pravosuđu kroz nekoliko decenija, ne mogu se oteti dojmu da je od zlog krenulo na gore. Na jednoj strani, tražila se opravdana zaštita sudaca za obavljanje samostalnog i neovisnog pravosuđa, ali na drugoj strani svjedoci smo potpunoj neodgovornosti pojedinaca, koja prelazi u opću atmosferu nerada. I evo nas već na posebnom, da citiram izjavu Iris Živković, predsjednice općinskog suda Šibenik, koja više od dvije godine pokušava natjerati suca toga suda da napiše pisani otpravak presude: “Činjenica je da odluka još nije napisana i da je bilo intervencija i s moje strane, i sa strane stranke, koja je bila vrlo strpljiva. Neću negirati činjenicu opterećenosti svih naših sudaca no nikakav razlog ne može biti opravdanje za ovakvo postupanje. I da, isti je sudac već stegovno kažnjavan.” Ovaj primjer nije primjer nego stanje u pravosuđu. Danas svatko može na tzv. e-spisu vidjeti da predmeti stoje po godinu dana na sudovima i ne budu proslijeđeni nadležnom sudu na daljnju odluku. Jasno je da postoji obrazloženje, i jasno je da postoje i godišnji odmori, i svetkovine, i bolesti, i porodiljni dopusti, ali sve te okolnosti imaju i rješenja, pod pretpostavkom da ih netko želi potražiti.

Da, za sada, izbjegnemo ulazak u meritum, odnosno zakonske propise koji reguliraju pojedine materije i dopuštaju i upotrebu i zloupotrebu, dereguliraju i reguliraju treba naglasiti da bi to koliko ćemo izdvajati iz budžeta za pravosuđe, i to počevši od pravnog fakulteta, pa do selektiranja pravosudnih djelatnika, trebalo bi imati refleksiju na efikasnost, dakle, rješenje u razumnom roku. Jer, ako predsjednik županijskog suda kaže da je za očekivati trajanje postupka 10 godina, a eminentni odvjetnik da je sigurniji u 20 godina trajanja, pitanje je hoće li itko od onih koji traže pravnu zaštitu živ dočekati presudu.

 

O reformi pravosuđa slušamo već trideset godina. Stvari se uporno ne mijenjaju. Zato što netko to ne zna učiniti ili zato što to ne želi učiniti? Svakako rezati treba jer, ili im nije za oprostiti jer znaju što rade, ili ih treba sve zamijeniti, ako nađemo za točan katolički “ljudi oprostite im, jer ne znaju što rade”.

Mihael Hribar,

predsjednik Udruge

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Evo kako da božično drvce prevezete na siguran način, da pritom ne oštetite drvce, vaš automobil, nečiji tuđi automobil i – ne platite kaznu policiji.

Stotine tisuća božićnih smreka, jela i borova stići će ovih dana u domove širom Hrvatske. Uglavnom na krovu vašeg automobila. Evo nekoliko dobrih savjeta kako da ih prevezete na siguran način, da pritom ne oštetite drvce, vaš automobil, nečiji tuđi automobil i – ne platite kaznu policiji.

Koristite prikladno vozilo. Ako nemate tregere na krovu vozila, nemojte prevoziti teret na njemu. Užad omotana oko drvca i provučena kroz okvir vrata ili otvorene prozore može napraviti popriličnu štetu na tim istim okvirima i prozorima.

Koristite kvalitetnu užad. Elastične trake za bicikl, zatezne trake za vezanje, najlonska užad su dobra rješenja. Kuhinjska špaga i konopci od prirodnih materijala mogli bi puknuti.

Zaštitite drvce. Neka vam ga prodavač provuče kroz mrežu. Ili omotajte špagom grančice da ne strše.

Zaštitite svoje vozilo. Upotrijebite staru deku da spriječite ogrebotine na laku i da vam ne bi ostali tragovi smole na krovu.

Deblo okrenite prema naprijed. Vrh neka bude okrenut prema kraju vozila.

Privežite ga. Osigurajte drvce pri vrhu, na sredini i na kraju. Uže omotajte oko debla, iznad donjih grana i vežite za fiksne točke na autu. To bi trebalo spriječiti bočno klizanje, kao i pomicanje naprijed-natrag.

Testirajte. Prije nego što krenete, dobro protresite drvce da vidite je li stabilno.

Vozite polako i oprezno. Koristite sporedne ceste, ako je moguće. Veće brzine mogu uzrokovati štetu na drvcu, pa i uzrokovati njegovo padanje s auta, ma kako dobro svezano bilo.

Podsjećamo vas na zakonske odredbe prema kojima “teret na vozilu mora biti raspoređen i, prema potrebi, osiguran, pričvršćen i pokriven tako da ne grožava sigurnost sudionika u prometu i ne nanosi štetu cesti i objektima na cesti, ne umanjuje stabilnost vozila i ne otežava upravljanje vozilom, ne smanjuje vozaču preglednost nad cestom, ne stvara suvišnu buku i da se ne rasipa po cesti, ne zaklanja svjetlosne i svjetlosno-signalne uređaje na vozilu, registarske pločice i druge propisane oznake na vozilu”.

Ako imate manji automobil, vodite računa da teret koji se prevozi na vozilu ne smije premašiti najudaljeniju točku na prednjoj strani vozila više od jedan metar. Ako teret na vozilu premašuje više od jednog metra najudaljenije točke na stražnjoj strani vozila, najizbočenija točka tereta mora biti označena crvenom tkaninom. Noću, a i danju u slučaju smanjene vidljivosti, najizbočenija točka na teretu koji se prevozi vozilom mora biti označena svjetlom i reflektirajućom tvari crvene boje, a kad teret na bočno premašuje više od 20 cm vanjski rub prednjeg ili stražnjeg svjetla za označavanje vozila – svjetlom i katadiopterom koji s prednje strane daju bijelo svjetlo, a sa stražnje strane crveno svjetlo.

U suprotnom slijede kazne, od petsto kuna naviše.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail