Posts

Građani Slavonskog Broda imaju pravo podnijeti ekološku tužbu zbog zagađenja vode

/0 Comments/in /by

Kaznena prijava koju je gradonačelnik Slavonskog Broda g. Duspara podnio protiv Crodux energetike ekspresno je odbačena. U praksi, kada to bude učinjeno u tako kratkom roku (tri dana) to obično znači da podnositelj prijave nije raspolagao apsolutno nikakvim dokazima i da se incident od 28. ožujka, izlijevanje benzina u okoliš prilikom testiranja produktovoda uistinu ne može dovesti u vezu sa zagađenjem vode, odnosno da ti ugljikovodici nisu nikako mogli za jedan dan doći na vodocrpilište. Znači li odbacivanje te kaznene prijave da za zagađenje vode u Slavonskom Brodu neće odgovarati nitko? Ne mora biti tako.

“Odgovornost za štetu i obaveza naknade štete nastale onečišćavanjem okoliša vjerojatno je najdjelotovrnije sredstvo građanskopravne zaštite okoliša.” – tvrdi u svom radu Ekološka tužba kao instrument građanskopravne zaštite okoliša dr. sc. Dinka Šego, docentica Pravnog fakulteta u Splitu. Što to znači u praksi? Znači da, temeljem čl. 1047 Zakona o obveznim odnosima, svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojega prijeti znatnija šteta njemu ili drugome kao i da se suzdrži od djelatnosti od koje proizlazi opasnost štete ako se šteta ne može spriječiti odgovarajućim mjerama putem ekološke tužbe. Upravo je u tome prednost te tužbe što svatko ima pravo na njeno podnošenje. Najčešći podnositelji ipak pravne osobe, ali i skupine građana. Vjerojatno je napoznatiji primjer grada Siska koji je podnio tužbu protiv Inine Rafinerije nafte zbog onečišćenja okoliša.

Moguće je tražiti i  klasičnu naknadu nastale štete (novčanu) po pravilima o općoj odgovornosti i posebnom tužbom ili tužbenim zahtjevom u okviru iste tužbe za štetu nastalu onečišćavanjem okoliša od pravne ili fizičke osobe koja je prouzročila onečišćavanje okoliša kao i osobe koja je nezakonitim ili nepravilnim djelovanjem omogućila ili dopustila onečišćavanje okoliša. Ostaje upitno tko je u ovom slučaju zagađivač vode, obzirom da se najvjerojatnije pokazalo da Crodux energetika to nije.

Isto tako, moguće je tužbenim zahtjevom tražiti od Vodovoda d.o.o., gradske tvrtke u vlasništvu Slavonskog Broda koja upravlja tvornicom vode, da poduzme određene mjere, odnosno promijeni filter s aktivnim ugljenom na vodocrpilištu Jelas, ako vještačenje, koje je svakako potrebno provesti, dokaže da bi tom mjerom određene količine ugljikovodika mogle biti uklonjene i voda učinjena ispravnom za piće.

Tvrtka koja obavlja djelatnost koja se ne smatra opasnom djelatnošću, ali u obavljanju te djelatnosti ne otklanja opasnosti i ne sprečava nanošenje šteta za prouzročenu štetu odgovara po načelu dokazane krivnje pa iz tog straha vjerojatno proizlaze pokušaji direktora Vodovoda d.o.o. da obvezu promjene filtera ugljikovodika prebaci na Hrvatske vode.

Naime, u praksi se često dešava da propuste čini niz subjekata koji se povezano bave rizičnim djelatnostima i dolazi do djelovanja više uzroka nastanka ekološke štete što bi moglo dovesti i do solidarne odgovornosti Vodovoda d.o.o. za štetu.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Iz obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na institut delegacije, jasno je da gospođa sudac pliva uzvodno. A ja se, dakako, u najbitnijem dijelu, s njenim obrazloženjem slažem.

/0 Comments/in /by

Nedavno je na ovim stranicama objavljen članak u kojem obrazlažem  institut delegacije i potanko navodim zašto ga naveliko smatram odgovornim za upravo čudesna pravna rješenja. (http://www.naknadastete.hr/samo-jednim-clankom-zakona-dokazat-cu-da-pravosudem-rukovode-pojedini-ljudi-koji-donose-sulude-odluke-za-njih-ne-odgovaraju-kostaju-sve-nas/) U međuvremenu sam naletio na jedan predmet Općinskog suda u Puli, sutkinje Sonje Bulić, a iz obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na institut delegacije, jasno je da gospođa sudac pliva uzvodno. A ja se, dakako, u najbitnijem dijelu, s njenim obrazloženjem slažem.

Gospođa sudac navodi da je stavkom 5 čl. 10 Zakona o sudovima, a u vezi članka 155 ZPP-a: “izričito određeno da će se ti troškovi isplatiti na teret državnog proračuna pa je u ovom postupku trebalo utvrditi to pravo opunomoćenika tužiteljice. Obzirom da Republika Hrvatska nije stranka u ovom postupku, ovaj sud smatra da nije moguće u ovom postupku naložiti RH tu isplatu napose kada se RH nije imala priliku očitovati o tom zahtjevu punomoćnice tužitelja. Ovaj sud smatra da se u odnosu na treću osobu ne može donijeti kondemnatorna odluka…” Taj članak, dakle samo propisuje da će se ti troškovi isplatiti na teret državnog proračuna, a ne određuje kako i u kojem postupku,  sažetak je presude iz 2012. godine. Sud, dakle, smatra da je zakonski tekst nesuvisao ali, da stvar bude bolja, upućuje na to da se to treba riješiti u nekom drugom postupku. Kojem? Kada? Koji su tada alati na raspolaganju RH? Je li to tada deklaratorna tužba ili tužba radi naknade štete? Itd.

Odgovore na ta pitanja sigurno nije dalo rješenje Županijskog suda koje je uslijedilo nakon žalbe.  Obrazloženje kao da s prethodnim nema nikakve veze. Sudac Igor Rakić, ničim izazvan, a poglavito ne žalbenim navodima, daje se u kontemplaciju  pa kaže: “da je određivanje isplate troškova odvjetnici na teret državnog proračuna u protivnosti s načelom savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja i načelom ekonomičnosti (čl. 10 ZPP-a) te protivno duhu ZS-a u pogledu prezidencijalne svrsishodne delegacije… „ pa citira: „predsjednik Vrhovnog suda RH može odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno nadležni sud… Kako u konkretnom slučaju postupak proveden pred sudom koji je također mjesno nadležan, dakle ne pred nekim drugim sudom, proizlazi da nisu ostvarene pretpostavke odredbe čl. 10 st. 5 itd.”

Morao sam citirati tekst, a da bih pokazao sav njegov apsurd. Naime, drugostupanjski sud ustvari u svom obrazloženju stavlja na teret predsjedniku Vrhovnog suda da se ne drži načela ekonomičnosti, jer jedino predsjednik Vrhovnog suda, a takva je njegova odluka, delegira rješavanje na Općinski sud u Puli. Dio obrazloženja da je odvjetnici Senki  Balog trebalo biti poznato da je Općinski sud u Zagrebu opterećen pa da je trebala direktno tužiti u Puli, jer joj ta okolnost nije mogla ostati nepoznata je otprilike sličan izjavi Josipa Broza Tita da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Slijedom toga sudac Županijskog zaključuje kako se neće ni on sam držati odluke o delegaciji, koju je odredio predsjednik Vrhovnog suda u okviru svojih ovlasti, nego će se dati neko svoje osobno mišljenje.

Inače, Zakon o sudovima koji tada vrijedi u st. 5 navodi da odvjetnicima pripada naknada troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i naknada troškova prijevoza određena Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dakle, Zakon o sudovima poziva se na odvjetničku tarifu, a ona u trb. 46 kaže: „za upotrebu vlastitog automobila odvjetniku pripada naknada u iznosu 30 posto cijene bezolovnog benzina od 98 oktana za svaki prevaljeni kilometar.“  Prethodno navodi da alternativno ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene karte prvog razreda ekspresnog vlaka ili broda, avionsku kartu za poslovni razred i za spavaća kola u vlaku, odnosno kabinu u brodu, ako putovanje mora obaviti noću. O vožnji autobusom niti riječi. Obzirom da se vozni redovi javnog prijevoza rijetko podudaraju s terminima zakazanih rasprava logično je da su odvjetnici koristili svoje automobile i ostvarili određene naknade. Poznate su mi delegacije na sudove na otoke Hvar i Korčulu i jednako tako revijalne odluke vezane za činjenicu da se van sezone u jednom danu s njih nije moguće vratiti.

Već sam u prethodnom članku naveo da je Zakon o sudovima u pogledu delegacije apsolutno nedorečen, a prevodeći obrazloženje sutkinje prvostupanjskog suda, s kojim se slažem u dijelu u kojem navodi da se postupak ne može voditi protiv treće strane koja nije prisutna na raspravi niti o njoj obaviještena, vidim samo nova pitanja na koja odgovor ne daje niti županijski sud pa sam mogu zaključiti jedino da pravosuđe RH podriguje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

1. travnja: Međunarodni dan stradalih u bespućima pravosuđa

/0 Comments/in /by

Kao udruga stradalih u prometu predlažemo proglasiti 1. travnja međunarodnim danom stradalih u bespućima pravosuđa. Povod ovog prijedloga je recentna presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. P-565/16, sutkinja Jelena Rajić, u predmetu tužiteljice Jerine Malešević, zastupane po 70 (slovima: sedamdeset) odvjetnika, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po državnom odvjetništvu.

Donosimo skraćenu verziju veličanstvenog događanja koje počinje odlukom tužiteljice da kupi nekretninu, u naravi stan u Gradu Zagrebu. To je inače, u svakoj normalnoj državi osim u slučajnoj ili državi slučaja, vrlo jednostavan postupak koji je u prethodnoj bio obavljan preko formulara koji ste mogli kupiti u Narodnim novinama, a oprezniji su odlazili kod odvjetnika.

Treba naglasiti je da je tužiteljica tada odvjetnica sa nešto decenija iskustva, a i njen je otac bio odvjetnik, dakle iskustva ne nedostaje. Uza sve mjere opreza koje tužiteljica poduzima, jer kupuje nekretninu za sebe, ono što inače nije moguće ipak se dešava. Sporna nekretnina prodana je istovremeno ne samo tužiteljici nego i još nekim kupcima. Svi kupci pošteno plaćaju nekretninu, ali se svi ne mogu uknjižiti kao vlasnici. Riječ je o prijevari od strane prodavatelja koji je kasnije i osuđen zbog toga, ali para nema. Nema ni vlasništva niti upisa u Zemljišne knjige za tužiteljicu Jerinu Malešević, odvjetnicu iz Zagreba.

Odvjetnica, shvaćajući da najobičniji postupak kupoprodaje nekretnine, unatoč pažnji dobrog gospodara, poznavanju procedure i znanja prava ovjerenog pravosudnim ispitom, nije u stanju za sebe osobno provesti zaključuje da očito to nije u mogućnosti učiniti niti za svoje stranke i traži ispis iz Hrvatske odvjetničke komore, čemu je udovoljeno. Jasno, bez reakcije Hrvatske odvjetničke komore pa barem i na simboličkoj razini. Međutim kolegijalno 70 odvjetnika pro bono iskazuje spremnost zastupati kolegicu, vjerojatno se vodeći idejom da kada čuješ da zvona zvone nemoj misliti da i tebi neće zvoniti.

Tužba je protiv RH, a zbog moguće pristranosti, u okviru Općinskog suda u Zagrebu funkcionira i gruntovnica koja je alat prevare, predmet se delegira Općinskom sudu u Velikoj Gorici. Care Pero, cveće naše, daleko te oteraše! 70 odvjetnika dolazi na rasprave s porukom da je ovo moguće samo ako sustav ne funkcionira, a za sustav odgovara RH ili je netko tko je zaposlen u tom sustavu, a iz nekih razloga je želio da sustav zakaže (vidi članak o koruptivnom dinaru na http://www.naknadastete.hr/iz-pera-mihaela-hribara-kako-uvesti-reda-u-drzavne-financije-rijesiti-nas-sive-ekonomije-k/). No, sutkinja sudi pro patria i odbija tužbeni zahtjev.

Sedamdeset prilično uglednih ovjetničkih glava skupilo se da napiše žalbu i žalba je, gle čuda, usvojena, a predmet vračen na ponovnu odluku uz, kako je i red, uputu prvostupanjskom sudu koje dokaze treba izvesti, a da bi se došlo do zakonite presude. Pametnom dosta, ali ne i uređujučoj sutkinji. Nisam bio na objavi presude, ali kažu da su joj se ruke tresle dok je čitala, pazi sad ovo, istu presudu koju je i prvi put donijela, a koja je bila ukinuta. Ali je ipak povećala font, čini mi se zbog uvjerljivosti. Ako niste znali čitati mala slova…

Eto, zbog toga smatramo da treba usvojiti prijedlog i proglasiti 1.travnja međunarodnim danom stradalih od pravosuđa i paralelno osnovati udrugu, a za predsjednicu udruge imenovati Jerinu Malešević. Za glasnogovornika bi bilo dobro uzeti novinara Grčara jer taj već ima nešto materijala obzirom da čovjek skuplja godinama bisere našeg pravosuđa. Bilo bi za očekivati da će i onih 70 odvjetnika podržati inicijativu. NGO nam očito treba jer je sigurno da pravosuđe treba biti neovisno i samostalno, ali je još sigurnije da moramo imati i zaštitne mehanizme jer, šale radi, zamislite samostalnog i neovisnog vuka u stadu ovaca. Ta situacija odgovara samo vuku i nikom drugom.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Pregažen uskrsni zeko

/0 Comments/in /by

Dolaskom blagdana i slobodnih dana, a i toplijeg vremena i povoljnijih vremenskih prilika koje najavljuju meteorolozi, na prometnicama se očekuje sve više vozača bicikala, mopeda i motocikala radi čega policija na svojim stranicama vozačima ostalih vozila napominje da prilikom uključivanja u promet, prestrojavanja, pretjecanja, obilaženja, polukružnog okretanja i skretanja vozilom kontroliraju tzv. mrtvi kut i veću pozornost obrate na ove kategorije sudionika u prometu te da im ne oduzimaju prednost prolaska na raskrižjima. 

Uz poštivanje svih prometnih pravila i propisa, vozače mopeda i motocikala valja podsjetiti i na obvezu nošenja propisane, homologirane i uredno pričvršćene kacige. Treba naglasiti da mopedima i motociklima za vrijeme vožnje cijele godine moraju biti upaljena kratka svjetla i za njih ne prestaje obveza vožnje s upaljenim svjetlima danju.

Biciklisti, koji se kreću kolnikom na javnoj cesti podsjećamo da su noću i danju u slučaju smanjene vidljivosti, dužni nositi reflektirajući prsluk ili reflektirajuću biciklističku odjeću, a što je novost u ZSPC-u koja je na snagu stupila ove godine. Izvorom svjetlosti ili reflektirajućom materijom, također trebaju biti označeni i pješaci ukoliko se noću ili danju u slučaju smanjene vidljivosti kreću kolnikom na javnoj cesti.

Ukratko, pazite na sebe, a onda i jedni na druge, a posebno na najosjetljivije kategorije u prometu kao što su motociklisti, biciklisti i pješaci udio kojih se u ukupnom broju stradalih lani ipak nešto smanjio pa neka tako i ostane. Školarcima su također školski praznici pa neka vas ni njihovo prisutstvo na ulicama ne iznenadi ovih dana. U prometu vas zapravo ništa ne bi smjelo iznenaditi.Pa ni zečevi.

Sretan Uskrs i bezbrižnu vožnju želi vam Udruga Bonus.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Svaka prometna nesreća, odnosno posljedično regulacija nastale štete, sadrži dva elementa; osnov odgovornosti koji se utvrđuje po principu krivnje i visinu štete, odnosno iznos novca koji je potreban, a da bi se šteta popravila i vozilo dovelo u prijašnje stanje.

/0 Comments/in /by

Promet je jedna od onih popularnih tema, poput nogometa, o kojoj se svi volimo praviti da sve znamo, iako su, budimo iskreni, rijetki među nama pročitali temeljne propise koji reguliraju tu tematiku, prije svega Zakon o sigurnosti prometa na cestama, a Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i Zakon o obveznim odnosima da i ne spominjemo. I to prosječno znanje vam je posve dovoljno dok vam se ne dogodi prometna nesreća kada morate, u vrlo kratkom roku, detaljno prostudirati sve zakonske i podzakonske akte. Donosimo kratak pregled  aktivnosti koje može očekivati vlasnik vozila koje je oštećeno u prometnoj nesreći.

Štetu je, prije svega potrebno prijaviti nadležnom osiguravatelju koji automatikom otvara štetovni spis i zadužuje svog procjenitelja da utvrdi što je od dijelova za popravak, a što za zamjenu i koliko radnih sati je potrebno da bi se šteta sanirala. Ovlašten za procjenu štete, odnosno za utvrđivanje potrebnih aktivnosti da bi se šteta popravila, je osiguravatelj vozača koji je kriv za prometnu nesreću jer će on biti u obvezi podmiriti trošak popravka. Posebno je za napomenuti da bi bilo potrebno izvid štete učiniti čim ranije, najbolje odmah nakon nesreće, a naš savjet je, ako vozilo nije u voznom stanju, da ga odmah šlepate u servis jer ćete u servisu lakše organizirati izvid štete nego u nekoj priručnoj garaži koja nema niti grabu, a kamoli dizalicu. Tada počinje jedan proces koji je, doduše, administrativnog karaktera i nije upitan po ishodu, ali zna potrajati.

Osiguravatelj u svom izvidu štete određuje radne sate koji su potrebni, a da bi se automobil popravio. Čak i kada je broj potrebnih radnih sati nesporan ponekad servis koji je primio vozilo na popravak dijelova za zamjenu nema nego ih treba naručiti, a i to traje. Kada živite u gradu s organiziranim javnim prijevozom stvar još nekako funkcionira no zamislite što se događa ako ste u Gornjem Ogorju, a posao vam je smjenski i radite u Splitu, a i dijete svaki dan vozite u vrtić. Ili ste obrtnik kojeg zovu na najrazličitije lokacije. Ili morate odlaziti na terapije u naručenom terminu. Što u takvoj situaciji?

Zna se dogoditi da prilikom popravka automobila servis konstatira da nešto što moraju popraviti ili zamijeniti nije evidentirano u početnom izvidu štete i tada krećete u proces koji se zove dopunski izvid štete, što ponovno zahtijeva izlazak procjenitelja na mjesto popravka jer bez dopunskog izvida štete osiguravatelj neće platiti nešto što nije sam ovjerio, odnosno konstatirao izvidom. Sve ovo je još i dobro, ponavljamo, samo ako ste u nekom gradskom naselju gdje vam je sve dohvatno no ako živite na otoku gotovo je sigurno da nema ovlaštenog servisa, a osiguravatelj vrlo često nema procjenitelja. K tome, ako vam se nesreća dogodi, a da u njoj sudjeluje kao krivac vozilo inozemnih registarskih oznaka potrebno je napraviti tzv. uslužnu procjenu štete kod bilo kojeg registriranog osiguravatelja, međutim vrlo često će vam se dogoditi da ćete čekati procjenitelja potpuno van svih vremenskih okvira. Jasno, u tom period iako niste krivi, nemate svoje vozilo, a obično ga trebate.

Nekim našim članovima plaćali smo rent-a-car u periodu u kojem traje popravak i jasno da smo se nakon toga našli u sudskom sporu s osiguravateljima jer je sudska praksa prilično različita, a i praksa pojedinih osiguravatelja. Uglavnom za obrtnike osiguravatelji prihvaćaju rent-a-car smatrajući da je obrtniku auto nužno potreban dok za ostale građane uglavnom otklanjaju isplatu pa je pitanje dokaznog postupka koji je nesuvisao, ali je to jedini način da se takakv izvanredni trošak namiri.

Sve ovo, dakako, pod pretpostavkom da nije došlo do tzv. totalne štete kada je utvrđeno da je popravak automobila ekonomski neisplativ. U tim slučajevima osiguravatelj daje procjenu totalne štete i to na način da utvrđuje vrijednost ostećenog vozila na dan štetnog događaja, procjenjuje vrijednost ostatka vozila te daje nalog za isplatu po modelu vrijednost vozila umanjena za vrijednost ostataka. Totalna šteta najčešće se procjenjuje kod vozila starijih od pet godina jer praktično svaki ozbiljniji udarac dovodi do ekonomski neisplativog popravka obzirom da je tržišna vrijednost takvog vozila mala. Morate znati da oštećenik ima mogućnost (onaj koji nije kriv za nesreću – ne vrijedi za kasko) prepustiti ostatke vozila nadležnom osiguravatelju i tražiti isplatu u novcu tržišne vrijednosti automobila bez odbitka vrijednosti ostataka.

Dodatni je problem što svaka prometna nesreća, odnosno posljedično regulacija nastale štete, sadrži dva elementa; osnov odgovornosti koji se utvrđuje po principu krivnje i visinu štete, odnosno iznos novca koji je potreban, a da bi se šteta popravila i vozilo dovelo u prijašnje stanje.

Pojedini osiguravatelji, a da bi prihvatili odgovornost za nastalu štetu, traže izjavu svog osiguranika u smislu priznaje li ili ne krivnju za nastali štetni događaj. Pa taj ili se javi ili se ne javi osiguravatelju a vi čekate. Ili tvrdi da on nije odgovoran za štetu navodeći neke okolnosti koje upućuju na suodgovornost drugog sudionika. Primjerice, vozite automobil cestom s prednošću prolaska, a iz sporedne ulice izađe automobil i dogodi se nesreća. Vama se čini da ne bi trebalo biti problema, ali drugi sudionik tvrdi da bi se on na vrijeme i bez kontakta uključio u promet da vi niste vozili puno brže od dopuštenoga ili, dapače, ekscesnom brzinom i to je u stvari uzrok prometnog udesa. Tu počinje dokazivanje, a taj posao obavljaju vještaci koji, temeljem materijalnih dokaza (tragovi kočenja, oštećenja na oba vozila), utvrđuju prethodnu brzinu vozila. Pravne službe osiguravatelja predlažu u određenom postotku ili pak isključuju u cijelosti svoju obvezu. Vjerojatno vam je već jasno da su ti vještaci zaduženi i plaćeni od strane osiguravajućih društava.

K tome, osiguravatelji često, unatoč ispunjenom Europskom izvješću o šteti traže da se oba sudionika istodobno pojave sa svojim vozilima da bi se vozila postavila u sudarni položaj i utvrdilo je li moguće da je šteta nastala na taj način, odnosno pokušavaju isključiti moguće prevare. Navedeno je vrlo uobičajan postupak pa bismo rekli i standard. O sudarima na raskrižjima na kojima se prometom upravlja semaforima da ne govorimo. Tko je išao na crveno a tko na zeleno bez svjedoka je gotovo nemoguće dokazati. Neki osiguravatelji ne žele prihvatiti odgovornost dok ne dobiju policijski zapisnik, unatoč protokolu koji im je dostupan, a neki bogami inzistiraju i na čekanju do pravomoćnog okončanja prekršajnog postupka. Uloži li druga strana prigovor na prekršajni nalog, makar i tražeći samo umanjenje kazne, cijeli bi se postupak mogao odužiti i na više od godinu dana. Upamtite da ste u cijelom ovom postupku vi jedina osoba kojoj se žuri. I da Udruga Bonus za svoje članove cijeli postupak vodi potpuno besplatno.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Sudjelovanje na okruglom stolu

/0 Comments/in /by

Predsjednik Udruge Bonus g. Mihael Hribar sudjelovati će 21. ožujka 2018. u Splitu na okruglom stolu Informiranost potrošača u trenutku nastale štete na vozilu, a kojega organizira Hrvatska gospodarska komora, Županijska komora Split.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Samo jednim člankom zakona dokazat ću da pravosuđem rukovode pojedini ljudi koji donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas

/0 Comments/in /by

Napomena: Ovaj tekst je prije svega namijenjen ljudima koji rade u pravosuđu, a osobno ga naslovljujem na g. Hrvatina jer je puna primjenu ovog zakona nastupila u njegovim mandatima

Posve se uvriježilo da u vezi pravosuđa uglavnom relevantene osobe ili osobe sa stavom  ponavljaju tezu, koju i ne dokazuju, nego paušalno i von oben (odozgo) daju informaciju da pravosuđe ne funkcionira. To je postalo gotovo mantra,  nažalost točna. Koliko je to točno potvrdit ću samo jednim člankom zakona kojim ću pokušati pokazati i dokazati da pravosuđem rukovode pojedini ljudi ili, da ne pretjerujem, institucije koje donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas. Primjer nije bezazlen jer se na temelju jedne odluke, koja dobiva zakonske okvire, dolazi do nesuvislih odnosa i, pravno gledano, do koncepta čudnovatog kljunaša. Da odmah na početku kažem popu pop, a bobu bob, za ovo je odgovoran bivši predsjednik Vrhovnog suda g. Hrvatin.

 Ideja g. Hrvatina je bila da, zbog preopterećenosti pojedinih sudova, prvenstveno zagrebačkog, sud predmete delegira, a u skladu sa svojim ovlastima, na rješavanje drugim sudovima, što je trebalo raspodijeliti količine predmeta na manje opterećene sudove, a što bi  rezultiralo bržim rješavanjem spisa i poboljšalo efikasnost sudova i sudovanja. Teoretski. U praksi smo dobili Članak 10 st. 2, a u vezi st. 5 Zakona o sudovima.

Očekuje se da je autor teksta u stanju zamisliti kako bi trebao izgledati članak zakona te kako će ga oni koji ga primjenjuju primijniti u konkretnim slučajevima, a ako dođe do različitih tumačenja zakazati sjednicu, može čak i opću sjednicu, pa na njoj odlučiti o načinu primjene onoga što si je mali Perica zamislio. Čini se da su očekivanja bila prevelika. Evo što smo dobili:

– Gotovo automatikom se u predmetima naknade štete, koji su u mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, jer sva osiguravajuća društva imaju sjedište u Zagrebu, ta nadležnost odlukom predsjednika Vrhovnog suda prebacivala na sudove gdje su ostećeni imali prijavljeno boravište što je automatski povećalo troškove vođenja postupka jer se odvjetnicima odobravao novonastali trošak putovanja na raspravu te plaćala satnica izostanka iz pisarnice.

– Nepoznat broj žalbi koje su uložene povodom predmeta o delegaciji, ali sam siguran da ih je na tisuće.

– Nepoznat broj izvanrednih revizija koje su uložene zbog nesuvislih odluka nižestupanjskih sudova koji čitaju isti zakonski tekst, a imaju potpuno različite pristupe i tumačenja.

– Situacije poput one u kojoj su na istom sudu kod dva različita suca održane rasprave po dva predmeta te su postavljeni zahtjevi za delegacije dvostruko. Odluke su bile, jasno, različite, ovisno o tome jesu li suci saznali ili shvatili da je isti dan pred istim sudom održana dva ročišta. Zakon to nije predvidio.

– Odbijanje zahtjeva od strane nekih sudova koji su smatrali da odvjetnički vježbenik nije odvjetnik pa utoliko nema pravo odvjetnički ured potraživati trošak delegacije. Vjerojatno se u tim slučajevima očekivala teleportacija. Dakako, ni to zakon nije predvidio.

– Odredbu iz stavka 5 koja kaže: “troškovi iz stavka 1 ovog članka isplatit će se na teret državnog proračuna” Ne znam je li se autor zakona zajebavao, ali državni proračun nije pravna osoba pa je onda upitno kako treba glasiti petit, a kako izreka presude.

– Činjenici, u usporedbi s kojom sve gore navedeno nije ništa, da u parničnom postupku onaj koji zastupa RH, a to je Dražavno odvjetništvo, ne sudjeluje u raspravi, a i rješenja o dosuđenoj delegaciji mu se ne dostavljaju na vrijeme, ili mu se uopće ne dostavljaju, tako da mu je onemogućena žalba. Čak i kada mu se dostavi na vrijeme ne preostaje mu ništa drugo nego da  pažljivo broji kilometre.

– Naknada odvjetniku iznosi 3 kn po kilometru dok ostatak Hrvatske ima pravo na 2 kn po kilometru. Zašto je tome tako zna samo autor zakona.

– Klauzulu pravomoćnosti vezanu za trošak niste u mogućnosti ishoditi po prvostupanjskoj presudi ukoliko je druga strana, recimo tuženo osiguravajuće društvo, uložila žalbu. Znamo da rješenje žalbe čekamo 2-3 godine, a u tom intervalu teče kamata, jasno prema državnom proračunu, odnosno RH.

Evo sada koliko nas sve to košta na primjeru samo jednog predmeta: Nakon tužbe (2009. g.) spis je, odlukom predsjednika Vrhovnog suda, delegiran na sud u Slatini. Radi toga je suđen trošak delegacije od 5518,00 kn. U srpnju 2017. podnesen je zahtjev za ovrhu što je troškove povećalo za dodatnih 1150,00 kn. U veljači 2018. na račun odvjetnika ovrhom je prebačen iznos od 11000,00 kn. Razliku čine kamate. A vrijednost predmeta nije ni 20000,00 kn. Naravno, nije riječ o samo jednom predmetu nego je više kao u onom vicu kada Mujo sluša radio i čuje objavu da se jedan vozač po autoputu kreće u krivom smjeru pa će sav začuđen: “Ma nije jedan, nego tisuće!”

E, pa naslušali smo se obrazloženja, koja su nudili sudovi, kako loše zakonodavstvo, odnosno loše napisan zakon, dovodi do različite primjene, različitog shvaćanja i sl. Baš me zanima što imaju za reći o Zakonu o sudovima predlagatelj kojega je očito iz pravosuđa.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Vlasnici svih zemalja ujedinite se!

/0 Comments/in /by

Problem svih država, još od doba staroga Rima, počinje kada se pobjedničke legije vraćaju kući. Problem je tim veći ako su, a obično jesu, dobro naoružane i dobro organizirane s, nedaj bože, ambicioznim vodstvom koje je u tom pobjedničkom vremenu uspjelo nametnuti disciplinu i poslušnost. Ne bih volio raspravljati o recentnim događajima jer krv je još vruća već bih se rado vratio na prethodnu državu i njene odluke koje, eto, i dan danas imaju neke reperkusije.

Ne znam razumije li mlada generacija što je to stanarsko pravo ili sustanar, ali joj se pred očima danas događa pobuna nosioca stanarskog prava nad privatnim stanovima odnosno stanovima koje je prethodna država dodijelila zaslužnima, a sljedeća, dakle egzistentna, zakonom deklarirala povrat ranije oduzetih nekretnina prijašnjim vlasnicima ili njihovim nasljednicima.

Ipak, moram napomenuti da je i naš prvi predsjednik živio u jednom takvom objektu, a prvi susjed mu je bio legendarni Joža Manolić. Tu se doduše radilo o židovskoj imovini pa se našla neka ekvilibristika temeljem koje naš pokojni predsjednik, kojem žena srećom nije bila ni Židovka ni Srpkinja, ipak nalazi načina da pošteno otkupi kućicu u Nazorovoj po pristojnoj i društveno prihvatljivoj cijeni, kako on tako i Joža pa i neki drugi, neovisno o tome što je to neupitno bila židovska imovina. Jedan moj prijatelj Međimurec je lepo rekel: “Ma nije fkral, si je zel, mu je trebalo.” A kome danas stan ne treba?

Po skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka stanarsko pravo bilo je u početku podjela ratnog plijena (jasno, sve po zakonu), a u nastavku, dakle u vremenu koje slijedi, zakonit način korupcije očekivanih poslušnika i njihovih pobočnika. No, potkrala se neka sitna greška. Nova država-novi zakoni, donesena je odredba o vraćanju nacionaliziranog pa i povratu stanova u kojima, gle čuda, žive neki ljudi koji nisu vlasnici već su nosioci stanarskog prava. Oni postaju zaštićeni najmoprimci pa imaju zastićene, odnosno određene, najamnine. Da se referiram na prof. Smerdela koji kaže da nešto ili jest ustavno ili nije. Sredine nema. Tamo, u tom rekli bismo, važnom dokumentu piše nešto o privatnom vlasništvu. Pa i u nekom zakonu piše da se ima vratiti. Pa su zadani i neki rokovi. A problem i dalje postoji.

Jer bi postojeći korisnici i nakon pola stoljeća, usuđujem se reći besplatnog, korištenja rado i dalje koristili tuđu nekretninu za koju plaćaju stanarinu manju od iznosa pričuve, a rado bi i da vlasnici održavaju objekt. Jer bez održavanja tu nema uvjeta za stanovanje; krov prokišnjava, fasada traži svoje, drvenarija više ne dihta, a i instalacije su dale svoje. Pa su se gospoda organizirala kako bi i dalje besplatno koristila. Sada samo čekajmo da se povežu sa Živim zidom kao političkim mentorom, a ujedno i fizičkom zaštitom po potrebi.

Neki od njih vrlo komercijalno iznajmljuju svoje vikendice na moru izgrađene iz nikada realno vraćenih kredita. Naravno, ne uz najamninu od 200 kuna mjesečno nego po cijeni od 200 eura dnevno i, koliko vidim, redovno održavaju. A politički kurvarluk koji se zove odgađanje im to omogućuje.

Rekao je pjesnik da na ljutu ranu ide samo ljuta trava pa, gospodo vlasnici, organizirajte se. Jedina adresa koja vam može pomoći u samostalnoj, suverenoj, granicama omeđenoj Republici Hrvatskoj vam je u Strasbourgu ili Bruxellesu.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Stotinama oštećenih štete od divljači ne podmiruje nitko dok zakonodavac nepotrebno komplicira

/0 Comments/in /by

Prijedlog zakona o lovstvu, nacrt kojeg je sredinom prošle godine bio u javnoj raspravi, kojega su vlasnici automobila čija su vozila oštećena u naletu na divljač željno iščekivali, jer je njime trebalo biti riješeno i pitanje njihovih šteta, još uvijek nije prošao ni prvo saborsko čitanje iako je bilo predviđeno njegovo donošenje do kraja prošle godine. To pitanje već više od godinu dana nije zakonski regulirano i štete se ne isplaćuju, a vlasnici vozila očajavaju.

Upravo je nezadovoljstvo tim rješenjem navodno razlog dorade zakona koji je sada, prema informacijama iz državnog tajništva, u njihovoj nadležnosti, a neministarstva poljoprivrede, odjel lovstva, što nije osobito logično. Nešto je logičniji prijedlog da generalne police osiguranja koja bi pokrivala sve štete od divljači, a sklopio bi je Hrvatski lovački savez u ime svih lovačkih društava i udruga. Pojedina osiguravajuća društva potvrdila su da je od njih već zatražena takva ponuda i cijena police kreće se u iznosima od dvadeset do pedeset milijuna kuna. Kako je to velik novac i za Lovački savez, čiji predsjednik g. Đuro Dečak ima stav da postoje i štete na divljači, što bi značilo da bi lovački savez volio štogod od toga uprihoditi radije nego platiti, postoji čak ideja da premiju plati Republika Hrvatska, koja prihoduje po toj osnovi oko 30 milijuna kuna, što bi značilo da se RH odriče bilo kakavog prihoda i da dopušta eksploataciju lovišta besplatno. Pritom treba imati u vidu da divljač zna odlutati i van lovnih područja, pa i u naseljena mjesta, što će gotovo sigurno ponovno dovesti do sudskih sporova u kojima će osiguravatelj tvrditi da to područje ne pokriva. Problem naleta na životinje koje se ne smatraju divljači, primjerice ptice i vlasničke ili nevlasničke pse, time i dalje ostaje neriješen.

Ideja franšize kojom bi se šteta podmirivala do iznosa od deset tisuća kuna, a preko toga padala na teret oštećenooga upravo je obrnuta smislu osiguranja, a to je da pokrije štetu koju osiguranik sam nije u stanju podnijeti. Franšiza je moguća na način da štete do, primjerice, dvije tisuće kuna padaju na teret oštećenog, a poslije toga namiruje osiguravatelj. Ovo zato što svaki i najmanji izvid štete traži angažman procjenitelja i stvara troškove osiguratelju pa je to svakome ekonomski neisplativo. Zakonodavac, dakle, nepotrebno komplicira pokušavajući riješiti nerješivo.

Ne postoji, naime, niti jedan razlog zašto bi šteta na automobilima bila predmet Zakona o lovstvu, a ne Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao što je to Udruga stradalih u prometnim nesrećama Bonus predlagala na svojim web stranicama prije gotovo godinu dana u tekstu “Obvezno osiguranje za štete od divljači za samo 10 kuna”.  Prijedlog je Udruge izravni doplatak od 10 kuna po svakom registriranom vozilu kako bi se pokrila šteta koja nastaje vozačima uslijed naleta na divljač. Ovaj prijedlog je na linijama uzajamnosti i solidarnosti, što je i bit svih vrsta osiguranja. Unatoč očekivanom protivljenju vozača na dodatni namet, bilo bi ovo efikasno, zakonito pa čak i pravedno kojim bi bila namirena potraživanje oštećenih vozača, a bez nepotrebnog opterećivanja pravosuđa predmetima koji su rješivi na drugi način. Štete pak koje divljač učini poljoprivrednicima mogle bi pak biti obuhvaćene Zakonom o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, kojim bi se uvela obvezna polica osiguranja za sve OPG-ove, moguće uz subvenciju lokalne zajednice pa čak i države.

Iz iskustva dosadašnjih promjena u zakonodavstvu, i seljenja odgovornosti s lovačkih društava na lokalne i regionalne ceste, postane li navedeno unatoč svemu dio Zakona o lovstvu, za napomenuti je da je nužno osobito voditi računa o prijelaznim i završnim odredbama zakona i kojim slovom se osvrnuti na više stotina predmeta koji su već u toku kao i već postojeće, a neprijavljene štete. Dobar je običaj u boljem svijetu da se prilikom pisanja zakona konzultira zainteresirana stručna javnost, u ovom slučaju Hrvatska odvjetnička komora, Hrvatski lovački savez, lovačke udruge, pravosudna akademija, ministarstvo poljoprivrede, osiguravajuća društva, što smo predano radili prethodnih godinu dana pa, ako zakonodavac nije u stanju nikako drugačije napisati zakon, možemo i mi to učiniti za njega.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail