Samo jednim člankom zakona dokazat ću da pravosuđem rukovode pojedini ljudi koji donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas

Napomena: Ovaj tekst je prije svega namijenjen ljudima koji rade u pravosuđu, a osobno ga naslovljujem na g. Hrvatina jer je puna primjenu ovog zakona nastupila u njegovim mandatima

Posve se uvriježilo da u vezi pravosuđa uglavnom relevantene osobe ili osobe sa stavom  ponavljaju tezu, koju i ne dokazuju, nego paušalno i von oben (odozgo) daju informaciju da pravosuđe ne funkcionira. To je postalo gotovo mantra,  nažalost točna. Koliko je to točno potvrdit ću samo jednim člankom zakona kojim ću pokušati pokazati i dokazati da pravosuđem rukovode pojedini ljudi ili, da ne pretjerujem, institucije koje donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas. Primjer nije bezazlen jer se na temelju jedne odluke, koja dobiva zakonske okvire, dolazi do nesuvislih odnosa i, pravno gledano, do koncepta čudnovatog kljunaša. Da odmah na početku kažem popu pop, a bobu bob, za ovo je odgovoran bivši predsjednik Vrhovnog suda g. Hrvatin.

 Ideja g. Hrvatina je bila da, zbog preopterećenosti pojedinih sudova, prvenstveno zagrebačkog, sud predmete delegira, a u skladu sa svojim ovlastima, na rješavanje drugim sudovima, što je trebalo raspodijeliti količine predmeta na manje opterećene sudove, a što bi  rezultiralo bržim rješavanjem spisa i poboljšalo efikasnost sudova i sudovanja. Teoretski. U praksi smo dobili Članak 10 st. 2, a u vezi st. 5 Zakona o sudovima.

Očekuje se da je autor teksta u stanju zamisliti kako bi trebao izgledati članak zakona te kako će ga oni koji ga primjenjuju primijniti u konkretnim slučajevima, a ako dođe do različitih tumačenja zakazati sjednicu, može čak i opću sjednicu, pa na njoj odlučiti o načinu primjene onoga što si je mali Perica zamislio. Čini se da su očekivanja bila prevelika. Evo što smo dobili:

– Gotovo automatikom se u predmetima naknade štete, koji su u mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, jer sva osiguravajuća društva imaju sjedište u Zagrebu, ta nadležnost odlukom predsjednika Vrhovnog suda prebacivala na sudove gdje su ostećeni imali prijavljeno boravište što je automatski povećalo troškove vođenja postupka jer se odvjetnicima odobravao novonastali trošak putovanja na raspravu te plaćala satnica izostanka iz pisarnice.

– Nepoznat broj žalbi koje su uložene povodom predmeta o delegaciji, ali sam siguran da ih je na tisuće.

– Nepoznat broj izvanrednih revizija koje su uložene zbog nesuvislih odluka nižestupanjskih sudova koji čitaju isti zakonski tekst, a imaju potpuno različite pristupe i tumačenja.

– Situacije poput one u kojoj su na istom sudu kod dva različita suca održane rasprave po dva predmeta te su postavljeni zahtjevi za delegacije dvostruko. Odluke su bile, jasno, različite, ovisno o tome jesu li suci saznali ili shvatili da je isti dan pred istim sudom održana dva ročišta. Zakon to nije predvidio.

– Odbijanje zahtjeva od strane nekih sudova koji su smatrali da odvjetnički vježbenik nije odvjetnik pa utoliko nema pravo odvjetnički ured potraživati trošak delegacije. Vjerojatno se u tim slučajevima očekivala teleportacija. Dakako, ni to zakon nije predvidio.

– Odredbu iz stavka 5 koja kaže: “troškovi iz stavka 1 ovog članka isplatit će se na teret državnog proračuna” Ne znam je li se autor zakona zajebavao, ali državni proračun nije pravna osoba pa je onda upitno kako treba glasiti petit, a kako izreka presude.

– Činjenici, u usporedbi s kojom sve gore navedeno nije ništa, da u parničnom postupku onaj koji zastupa RH, a to je Dražavno odvjetništvo, ne sudjeluje u raspravi, a i rješenja o dosuđenoj delegaciji mu se ne dostavljaju na vrijeme, ili mu se uopće ne dostavljaju, tako da mu je onemogućena žalba. Čak i kada mu se dostavi na vrijeme ne preostaje mu ništa drugo nego da  pažljivo broji kilometre.

– Naknada odvjetniku iznosi 3 kn po kilometru dok ostatak Hrvatske ima pravo na 2 kn po kilometru. Zašto je tome tako zna samo autor zakona.

– Klauzulu pravomoćnosti vezanu za trošak niste u mogućnosti ishoditi po prvostupanjskoj presudi ukoliko je druga strana, recimo tuženo osiguravajuće društvo, uložila žalbu. Znamo da rješenje žalbe čekamo 2-3 godine, a u tom intervalu teče kamata, jasno prema državnom proračunu, odnosno RH.

Evo sada koliko nas sve to košta na primjeru samo jednog predmeta: Nakon tužbe (2009. g.) spis je, odlukom predsjednika Vrhovnog suda, delegiran na sud u Slatini. Radi toga je suđen trošak delegacije od 5518,00 kn. U srpnju 2017. podnesen je zahtjev za ovrhu što je troškove povećalo za dodatnih 1150,00 kn. U veljači 2018. na račun odvjetnika ovrhom je prebačen iznos od 11000,00 kn. Razliku čine kamate. A vrijednost predmeta nije ni 20000,00 kn. Naravno, nije riječ o samo jednom predmetu nego je više kao u onom vicu kada Mujo sluša radio i čuje objavu da se jedan vozač po autoputu kreće u krivom smjeru pa će sav začuđen: “Ma nije jedan, nego tisuće!”

E, pa naslušali smo se obrazloženja, koja su nudili sudovi, kako loše zakonodavstvo, odnosno loše napisan zakon, dovodi do različite primjene, različitog shvaćanja i sl. Baš me zanima što imaju za reći o Zakonu o sudovima predlagatelj kojega je očito iz pravosuđa.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *