Posts

Joža Manolić je nadživio stanarsko pravo no unucima boraca uistinu niste dužni osigurati krov nad glavom.

Vrlo rijetko, ali se dogodi ponekad, da sam jako zadovoljan nekim svojom anticipirajućim tekstom kao ovim: http://www.naknadastete.hr/za-izbacivanje-komunistickog-softvera-trebaju-nam-egzorcisti/. Zato sada u stvari i nema neke posebne potrebe, osim mog impulsa, još jednom razgoliti cara kojem smo već vidjeli pišu. A impuls je izazvan nedavnim događajem kada je zaštićeni najmoprimac ovršio vlasnike stana za troškove popravaka u stanu koje je vlasnik stana, ne biste vjerovali, obvezan platiti sudskom presudom, a riječ je popravku dotrajalih vodovodnih instalacija. Sirotom vlasniku prijeti još jedna tužba, ovog puta za radove električara.

Najmoprimac traži, a valjda na temelju svoje grandiozne najamnine od 250 kuna, da mu vlasnik stana isto izvoli popraviti, a kako bi izbjegao nove sudske troškove. Dapače, gospodin je uzrujan jerbo, pazi sad, država mu nije dala mogućnost da stan u kojem živi otkupi po nekoj, ne tržišnoj cijeni, nego privilegiranoj, onoj istoj po kojoj su “kupovani” društveni stanovi. Valjda bi onda napokon bio sretan. No, i ovako će, s ovakvim pravosuđem, vjerojatno ucjenom doći do toga da mu vlasnik izbezumljen pokloni stan da bi se riješio budućih tužbi.

Jebeš ustav, jebeš Zakon o povratu, kome je do ustava i zakona. Daj još rundu prijatelju, kome je do istine. A istinu ću vam još jednom reći. Poslijeratno biračko tijelo korumpiralo se, između ostaloga, i dodjelom stanarskog prava, koje nije bilo nasljedno po zakonu, ali se, jasno, kasnije našlo načina (te si živio u kontinuitetu, jasno formalno prijavljen, pa si prijavio baku, pa si dostavio potvrdu da ti je dijete ili na putu ili postojeće boluje od kakve vrlo kronične bolesti). Jasno da sadašnji tzv. zaštićeni najmoprimci sigurno nisu izvorni, govorimo o najmoprimcima u stanovima u privatnom vlasništvu, uz časnu iznimku g. Jože Manolića.

Nije valjda da su razni partizanski socijalističko-komunistički narodnooslobodilački zaslužnici, i druga korumpirana bagra s koca i konopca, morali biti zbrinuti pa smo, ili bolje su neki, to platili, nego i njihova dječurlija, unučad štoviše, hoće pravde. Hoće, gospodo, badava ono za što vi danas morate uzeti kredite, pa makar u švicarcima!

Zaštićenom koji je naveo da bi i on pravde i da može otkupiti stan po cijenama koje su vrijedile za otkup društvenih stanova moram još reći da mi se i to i tada gadilo i da je to bio, po mom viđenju, kriminal obučen u političku odluku, ali su ta sredstva u teška vremena korištena za obranu domovine,  pa me to tješilo.

Za kraj jedna anegdota iz prve ruke. Jedna gospođa, kada je saznala koja brigada će prva ući u Zagreb smjesta je tražila da je se premjesti u tu brigadu da bi prilikom ulaska u Zagreb mogla zauzeti stan. Ironija je u tome što je to bio njen stan, iz kojeg je kao židovka morala izaći, jer poglavnik baš nije nešto volio židove. Oni pak koji su otišli na Blajburg teško da su potraživali povrat imovine.

Naš kazneni zakon lijepo kaže da nitko ne može imati koristi od izvršenja kaznenog djela. A što je korupcija ako ne kazneno djelo, što je otimačina u ime viših socijalističkih ciljeva ako nije kazneno djelo? Što znači ustav, ako ga se ne držimo?

Naučio sam s godinama da svaki račun dođe na naplatu. Problem je u politici što račune plaća sljedeća generacija. Ako vi mladi niste razumjeli da ove račune trebate vi platiti, pa makar iseljavanjem, ja vam kažem promislite još jednom. Sve dok ne skupite glave zajedno i ne postanete problem sadašnjoj vlasti sastajte se po birtijama, salonima i nogometnim stadionima, jer vas tamo i žele držati da im ne biste bili problem. A kada shvatite da treba problem riješiti, i da se valja uhvatiti za jedno veslo i u istom pravcu, tada napokon podržite inicijativu Guske u magli pa ćemo lijepo formirati web-stranicu, odrediti administratora, nekog od vas mlađih, koji se razumijete u tu tehnologiju, i na bazi brojki, postati oni koje se respektira.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Možda nismo Njemačka, ali Idiotentest bi nam dobro došao

Izvanredni nadzorni liječnički pregled medicinsko je testiranje na koje policijska uprava/postaja upućuje vozača koji je zatečen da upravlja vozilom pod utjecajem alkohola iznad 1,5 promila, a da bi vratio oduzetu vozačku dozvolu. Najčešći je razlog zbog kojeg kronični alkoholičari više nikad ne sjednu za upravljač i daleko učinkovitiji simboličnih od zaštitnih mjera koje izriču prekršajni suci jer, da biste bili sigurni da ćete proći detaljne analize kojima će vas podvrgnuti, trebate ostati trijezni barem mjesec. Za mnoge se to pokaže prevelikim izazovm. Ako ne zadovoljite ponovno možete izaći na pregled tek za šest mjeseci.

U Njemačkoj su stvari još malo kompliciranije. Vozače koje uhvate za upravljačem s više od 1,6 promila alkohola ili pod utjecajem droga ostaje, dakako, bez dozvole, kao i osoba koja je prikupila 18 negativnih bodova. Ako i nakon isteka tog perioda Ured za izdavanje vozačkih dozvola  sumnja u sposobnosti osobe, traži specijalni medicinsko-psihološki pregled. Taj takozvani „Test za idiote“ (Idiotentest) sprovodi se u tri faze: uz pomoć računala testiraju se koncentracija, refleksi i pažnja, zatim psiholozi specijalisti ispituju psihičku podobnost osobe i na kraju, kao kod nas, slijedi fizički pregled kako bi se isključila zloupotreba alkohola i droga. Između ostalog, uzimaju se uzroci urina i krvi.

Cilj je medicinsko-psihološkog pregleda da kod osobe koja je nakupila negativne bodove probudi savjest. Osoba koja zna da mora proći kroz sve to mora se za to dobro pripremiti. To znači da rade na tome da ne ponove grešku. Neki koji su dozvolu izgubili zbog alkohola ili droge pred testove apstiniraju ili se potpuno odriču pića i droge. Iz prvog pokušaja polovica vozača u spije proći test.

Zanimljivo je kako na Idiotentestu možete završiti i ako učestalo ponavljate isti prekršaj, primjerice parkirate na mjestu za invalide jer u Uredu za izdavanje vozačkih dozvola smatraju da je, ako stalno ponavljate istu glupost, legitimno pitati se što nije u redu s vama. Godišnje na testu završi stotinjak tisuća Njemaca i, što je očito iz samog naziva,  da pojavljivanje na testu vozačima stvara prilično neugodnosti i smatra se sramotnim. Sve to veselje i prilično košta, 350-750 eura, a plaća ga sam vozač. Želimo li zakomplicirati život recidivistima i injektirati koju kunu u naše siromašno zdravstvo evo prijedloga, ništa lošijeg od mnogih predloženih izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama o kojima čitamo ovih dana.

Poučena reakcijama na komentar o švedskom iskustvu s ograničenjem brzine očekujem mnogo zaključaka kako to nije primjenjivo kod nas jer „nismo mi Njemačka“. Nismo. Ali još kao dijete su me naučili da bi mi uzor trebao biti najbolji đak u razredu. Mađarska to, po mnogočemu, nije.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

„Gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu, i u moju korist!“

Ne volim generalizirati ali moram ustvrditi da, ako ne baš sve, ali neke struke, odnosno poslovi, imaju načela, obrasce ponašanja koje je formiralo vrijeme, stupanj civilizacije, svladana iskušenja, dotadašnje iskustvo i sl.  Neki to nazivaju i kodeksom ili nepisanim pravilima, ovako ili onako, ali poanta je da ih se svi pridržavaju. Nepridržavanje tih, kojiput i pisanih pravila, rezultira osudom okruženja, pa i šire javnosti. U ekstremnom slučaju, u kriminalnom miljeu naprimjer, kršenje kodeksa zna završiti i u osmrtnici. Redovno, recimo, iako nije nigdje propisano, nije običaj zaposliti suđenog pedofila u dječji vrtić. A što je sa pravosuđem?

Do ovog pitanja došao sam listajući jedan dobro poznati spis koji mi je, na kraju, donio nešto kao djelomičnu satisfakciju. Naravno, prije toga mi je odnio nekoliko godina života. A stvar počinje, jasno, s čovjekom kojem je netko vrlo neodgovoran dao onaj sudački čekić u ruke da razmahuje njime po kolektivu. Jer, svaka politika počinje kadrovskom politikom, otkako je onomad razbistrio tu stvar drug Josif Visarionovič.

Gospodin sudac čini sve kako bi maksimalno oštetitio tužitelja jer mu, iz nekog razloga, osoba tužitelja nije simpatična. A još ga više nervira njegov zastupnik. Ali, da budemo pošteni, sve po zakonu. Podsjetio me na jednu od mojih prvih stranaka i veličanstvenu rečenicu: „Gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu, i u moju korist!“ E, ovaj g. sudac je štel da sve bude po zakonu, ali na štetu tužitelja.

Detalji predmeta, da se ne ponavljam, dostupni su na http://www.naknadastete.hr/andrej-bulat-cekao-je-vise-od-sest-godina-na-presudu-sibenskog-opcinskog-suda-za-prometnu-nesrecu-u-kojoj-je-bio-suvozac-docekao/, a ovdje možete pogledati i videoprilog.

Tijekom parnice predlagao sam više puta stranki da tražimo izuzeće, i pokušamo ga obrazložiti tendencioznim vođenjem postupka, ali se stranka je nije željela upuštati u to pa ne nikada nećemo saznati kako bi taj pokušaj završio. Tako da, vođen duhom zakona, i nošen valovima vlastitog egotripa, g. sudac sudi u prvom stupnju 50% suodgovornosti za nastalu štetu, jer je tužitelj sjeo u automobil sa alkoholiziranim vozačem. Srećom da tuženom nije na pamet palo tražiti i više od 50%, jer bi vjerojatno i to bilo usvojeno.

Drugostupanjski sud, nakon žalbe tužitelja, preinačava presudu na 30% suodgovornosti, dakle gotovo prepolovljuje suodgovornost. Za napomenuti je da drugostupanjski sud baš nema običaj čitati presudu pa se ne upušta u utvrđivanje okolnosti koje proizlaze iz spisa nego, onako preko koljena, vidjevši da je prethodnik prećerao van svih običaja, smanjuje postotak.

Tužitelj ulaže reviziju, smatrajući da niti tih 30% njegove suodgovornosti nije dokazano kako to zakon traži. Revizija je, treba naglasiti, izvanredni pravni lijek protiv pravomoćne presude, pa je valjda iz toga jasno da je njeno usvajanje izvanredan događaj. No, događa se nešto još neočekivanije, primjer kakav do sada nismo imali. U fazi kada je revizija na odlučivanju, a nakon što je uručena njegovom zakonskom zastupniku, tuženi prihvaća prijedlog da se nagodbom smanji suodgovornost za još 10%  pa sada imamo odnos 80/20.

Prihvaća to jer vidi da u spisu nije dokazan osnov za bilo kakvu suodgovornost, uz onakvog suca nije ni bilo potrebe baviti se dokazivanjem, i da bi se moglo dogoditi da Vrhovni sud pročita končcno spis i preinači presudu. Tužitelj se ne usuđuje čekati sljedećih nekoliko godina odluku Vrhovnog suda, a bogami nije niti siguran hoće li netko konačno pročitati spis i što još kome može pasti na pamet, pa prihvaća nagoditi se na tih 80/20 .

Da se vratimo na načela,  da postoji, i da se primjenjuje, načelo pravne sigurnosti tužitelj bi mirno čekao odluku Vrhovnog suda jer u spisu nema ničega što bi dokazalo da je suvozač znao da je vozač alkoholiziran. A sudi se na temelju stanja spisa, brižljivom ocjenom svih provedenih dokaza, jasno i po zakonu. Osim ako nemaš neke posebne razloge kao sudac suditi drugačije. I, da ne bi bilo zabune, nikoga ne sumnjičim za bilo kakva davanja ispod stola. Ovdje je bio u pitanju samo osobni inat suca koji je koštao sve uključene i vremena, i novaca, i živaca, i bjesova…

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Što učiniti da bi bilo manje stradavanja u prometu? Koje alate koristiti? Koji je pristup najučinkovitiji?

Pitanja su to na koja su odgovor pokušali naći stručnjaci okupljeni na tribini  “Stradavanja u prometu-uzroci i posljedice” koju je u ponedjeljak organiziralo Ravnateljstvo policije Ministarstva unutarnjih poslova i PU zagrebačka, Fakultet prometnih znanosti te Tehnički muzej Grada Zagreba,  u Tehničkom Muzeju, povodom Svjetskog dana sjećanja na žrtve prometnih nesreća, a na kojoj smo i sami sudjelovali.

Na stručnoj tribini sudjelovali su dr. sc. Rajko Horvat iz Zavoda za cestovni promet Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Mario Ćosić iz Zavoda za gradski promet Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, mr.sc. Miron Huljak policijski službenik Službe za sigurnost cestovnog prometa Ravnateljstva policije, dr.sc. Sinan Alispahić iz HAK – Hrvatski autoklub i Mihael Hribar, predsjednik Udruge stradalih u prometnim nesrećama – BONUS.

Svjetski dan sjećanja na žrtve prometnih nesreća obilježava se svake godine,  treće nedjelje u mjesecu studenom. Ovogodišnji slogan je „Ceste imaju priču“ (engl. Roads have stories). Tom je prilikom predstavljen i novi preventivni spot Ravnateljstva policije pod nazivom „CESTE MOGU IMATI TUŽNU PRIČU“ koji, kao i šok spotovi policija drugih zemalja, ima za cilj građane pozvati na oprez u prometu.

Veliki se broj prometnih nesreća i ozljeda može spriječiti. Strogo pridržavanje svih prometnih propisa može tome uvelike doprinijeti.  Zato svijest o prometnoj kulturi treba razvijati prevencijom od najranije dobi, u obitelji vrtiću i školi, naglašeno je na konferenciji. No, to se ne postiže preko noći, a do tada se možemo osloniti jedino na represiju. Stvarno rješenje je povećanje broja dobro opremljenih i korektno plaćenih prometnih policajaca na cesti kao sredstva i generalne i specijalne prevencije, naglasio je g. Hribar.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice.

Kojiput nekim sudskim odlukama baš moraš biti začuđen. Ili si prestao biti pravnik. Biti pravnik, to je navodno neka struka iako sam osobno mišljenja da to u egzistirajućem stanju veze sa strukom nema, niti je to prema postojećim događanjima moguće očekivati.

Svojedobno su me učili da greške pravosuđa prvog stupnja bivaju ispravljene u drugom stupnju, pa ako ne ni tada onda je spasonosan izvanredni pravni lijek-Vrhovni sud. Pa zatim da bi iza svake odluke, koja je donesena u za to predviđenom postupku, trebalo stajati neko suvislo, logično obrazloženje, koje ima uporište u nekom zakonskom propisu. Pa kada se sretneš s nečim što ne možeš sebi objasniti niti ti je jasno što je tom presudom pjesnik htio reći i zašto pjesnik iz dana radi noć, upitaš se što su ti divni ljudi, profesori i doktori, tebe zapravo učili. I tko je pobogu, učio ove što pišu ovakve presude?

Jer, čitajući rješenje Županijskog suda u Puli br. Gž-230/2016, kojom sudac odbija zahtjev za dosuđivanjem troška delegacije, utemeljen na zakonskim propisima, tvrdeći pritom da je tužba doduše zakonito upućena na Općinski sud u Zagrebu, gdje tuženik ima svoje sjedište, ali da je mogao biti izabran i mjesno nadležni sud u Puli, kao mjesto prebivališta tužitelja, pa bi to onda ovom sudu bilo zgodnije jer ne bi bilo rješenja o delegaciji. Jer da tužitelj zloupotrebljava duh Zakona o sudovima i duh Zakona o parničnom postupku, pazi sad – postupajući zakonito.

Ja bih ovom pjesniku preporučio da promjeni ili doktora, ili terapiju, a najbolje oboje. Ovako si, što bi rekli komšije, promašio ceo fudbal, jer odluku o delegaciji nije donio tužitelj, niti njegov zastupnik, već Vrhovni sud, a postupa li Vrhovni sud, kako ti to lijepo kažeš, u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku, to bi pjesniče trebao pitati njih. Znaš, onu gospodu u togama. I, vidi vraga, netko je tu odluku potpisao, opet netko u togi, i povrh svega, protiv te odluke nema pravo žalbe nitko pa ni ti, pjesniče. Na tebi je samo bilo da odrežeš iznos troškova u skladu s odlukom višeg suda, a ne da raspravljaš o odluci Vrhovnog suda, a još manje istoj sudiš. Inače smo cijelu ideju pravosuđa obrnuli na glavu. Zbog nekoliko tisuća kuna.

Znam ja da tu nema nikakve zavjere i da si ti u stvari dobar čovjek i dobar pravnik, ipak si dogurao do županijskog suda, tko zna možda jednom i togu obučeš pa dobiješ priliku postupati u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku. Zato mi nemoj uzeti za zlo što ti se obraćam s ti, ali ja ti govorim samo onima koje volim, a tebe volim što si znalac u svom poslu. Doduše, nisam baš siguran znaš li uopće što ti je posao.

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice. Zato, da bih istjerao ikakav novac od vas genijalaca, moram pričekati da me neki od vas tuži. Napominjem da vam je u tom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Jastrebarskom, osim ako ne delegiraju.

Sa znacima osobitog straha od pjesnika u pravosuđu,

Mihael Hribar

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Hoće li počinitelj prometne nesreće biti optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom ako je putnik umro od srčanog udara?

U subotu poslijepodne, na državnoj cesti Šibenik-Drniš, dogodila se još jedna prometna nesreća sa smrtnim ishodom. Prve informacije navode da je nesreću uzrokovao vozač cisterne koji nije držao dovoljan razmak kada se kreće iza drugog vozila zbog čega je naletio na osobni automobil ispred sebe. Na mjestu događaja utvrđena je smrt suvozača, dok su dvije djevojčice na stražnjem sjedalu pretrpjele teške, a vozačica lakše tjelesne ozljede. No, novinari ubrzo u opticaj puštaju informaciju kako je suvozač  preminuo prirodnom smrću, od srčanog udara. Evo kako to mijenja stvari i koja se nova pitanja otvaraju:

Ima li obitelj stradaloga na naknadu štete?

Ima, ako dokaže da je smrt u uzročno-posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom, dakle morat će u sudskom postupku dokazati da je prometna nesreća izazvala srčani udar uslijed kojeg je nastupila smrt.

Na srčani udar najčešće nailazimo kod slijetanja automobila iz nepoznatog razloga gdje kasnija obdukcija pokaže da je do slijetanja došlo zbog prethodnog srčanog udara koji je rezultirao smrću vozača. Ali ovdje imamo suvozača i troje ozlijeđenih u automobilu od kojih je dvoje djece u induciranoj komi, dakle teške tjelesne ozljede, što bi vodilo k zaključku da su i ozljede koje je zadobio suvozač vjerojatno teške te bi i same po sebi, neovisno o srčanom udaru, mogle dovesti do smrti. Nasuprot tome, možemo postaviti i tezu da je suvozač mogao u vožnji, bez prometnog udesa, doživjeti srčani udar i od njega umrijeti.  U tom slučaju nitko ne bi imao pravo na naknadu štete.

Je li prometna nesreća dovela do srčanog udara nikada nećemo saznati. Medicinski vještaci na to pitanje uvijek daju isti, jasan i koncizan odgovor:  „Medicina ne može sa sigurnošću utvrditi, niti mi možemo tvrditi, da bi eventualno prometni udes uzrokovao srčani udar. Niti to možemo isključiti. A na vam je tzv. teret dokazivanja.“

Hoće li počinitelj prometne nesreće biti optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom?

Iako su ga novinari već oslobodili krivnje tvrdeći da je smrt nastupila uslijed srčanog udara, što će se s njim stvarno dogoditi ovisi o obdukcijskom nalazu i stavu državnog odvjetništva. U obdukcijskom nalazu, kada je temeljit, piše je li smrt nasilna ili prirodna, odnosno sve što je potrebno da bi se sudionici u postupku, čitaj državno odvjetništvo, ispravno postavili u postupcima.

Bi li do smrtnog ishoda došlo da je stradali srčani udar doživio kod kuće?

Intervencija obitelji, hitna pomoć, odlazak pravovremeno u bolnicu i tko zna? Ovako, čekanje na cesti u stanju šoka, gdje nitko ne zna što uraditi dok ne dođu hitna i policija, sigurno neće doprinijeti dobrom ishodu. Vještaci će vjerojatno, već poslovično, reći kako ne mogu to tvrditi, ali niti isključiti.

U praksi, u jednom vrlo sličnom predmetu, tužitelji/nasljednici su se parničili godinama da bi na kraju izgubili parnicu. Zbog bezbrojnih ročišta i vještačenja nagomilao im se vrlo visok parnični trošak. Sve je završilo na Vrhovnom sudu koji je obitelj oslobodio parničnih troškova jednom, meni osobno ljudskom i razumljivom, ali pravno gledajući ekstravagantnom presudom. No, to je već druga priča.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Slab uspjeh u parnici dovodi do plaćanja visokih troškova postupka, ponekad i dvostrukih, jer i umješač ima pravo na trošak

U praksi se vrlo često susrećemo s institutom koji je, pretpostavljam, slabo poznat široj publici, a riječ je o instutu tzv. umješača. Umješač je osoba koja će na kraju sudskog postupka biti pozvana na platež, a ustvari nije tužena.

Riječ je o situaciji kada stradate kao putnik u vozilu jednog osiguravatelja, a ustvari je krivac za prometnu nesreću drugo vozilo osigurano kod drugog osiguravatelja. To je, usuđujem se reći, još jedna nakarada pravosuđa jer zakon kaže da kao suputnik imate pravo na naplatu štete neovisno o krivnji od osiguravatelja koji je u trenutku nesreće pokrivao policom obveznog osiguranja vozilo u kojem ste stradali.

Obzirom da taj osiguravatelj, nakon što isplati vama štetu, ima pravo tzv. regresa od osiguravatelja koji je kriv za prometnu nesreću, obično prvotuženi, dakle osiguravatelj u čijem ste vozilu nastradali traži tzv. miješanje u parnicu onoga tko će na kraju štetu i platiti. Slična situacija je u trenutku kada se vozite u neosiguranom vozilu, a da to niste znali, pa tužiote HUO, koji pokriva takve štete, isti će tražiti miješanje vozača koji je upravljao neosiguranim vozilom jer će u konačnici tražiti u regresu cjelokupnu isplatu štete, i to bez ograničenja iznosa.

Kod vozača koji je alkoholiziran počinio štetu svom suputniku također će osiguravatelj uputiti zahtjev za miješanje u parnicu jer i u tim slučajevima ima pravo regresirati od krivca iznos koji će platiti oštećenom 12 prosječnih osobnih dohodaka temeljem podataka Državnog zavoda za statistiku. Kod parnica za regres protiv alkoholiziranih vozača osiguravatelj mora dokazati još jednu okolnost; uzročno-posljedičnu vezu između alkohola i nastale nesreće.

Jasno je da se stvari utvrđuju okolnosno, i to za svaki pojedinačni događaj, a ovisno je i o koncentraciji alkohola. Pojedini osiguravatelji kreću u regres za sve koncentracije iznad dopuštenih, a pojedini idu tek preko 0,8 promila. No, postoje i situacije u kojima imate dva ili više promila alkohola, a da osiguravatelj ne može regresirati bilo kakav iznos od vozača, npr. Nalet drugog vozila zbog oduzimanja prednosti ili nepropisnog prestrojavanja drugog vozila, semafor…

Kada komentiram da se radi o nakaradi prije svega mislim na trošak vođenja postupka na koji trošak, obzirom na uspjeh u parnici ima pravo i umješač, a u razmjeru tzv. uspjeha u parnici, što znači da ćete kao tužitelj platiti dva puta trošak, odnosno njegov razmjerni dio, kako prvotuženiku, tako i umješaču.

Razlog tome je što, ako ne sudjelujete kao umješač u parnici, možete tuženiku (osiguravajućem društvu) tvrditi da biste povoljnije prošli u toj parnici, a da ste u njoj sudjelovali pa bi u tom slučaju osiguravatelj trebao voditi ponovno parnicu dokazujući da je učinio sve što je bilo potrebno, što izbjegava činjenicom da vas zove na miješanje. Da pojasnimo primjerom: osoba A suputnik postavlja tužbeni zahtjev na 100000 kn, sud dosuđuje 70000 kuna, uspjeh u parnici je 70%, a vas će dočekati 30 plus 30 posto troška protivnih strana. (link uspjeh u parnici).

Dakle, oprez kod postavljanja visine tužbenog zahtjeva, jer vi imate pravo samo na jedan trošak, a protutrošak se lako nagomila.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

U Dobar dan Hrvatska povodom Europskog dana bez žrtava u prometu

Prigodno, povodom Europskog dana bez žrtava u prometu HRT je dio emisije Dobar dan Hrvatska posvetio problematici sigurnosti cestovnog prometa. Pogledajte:

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Pomorac kojem je zbog ostavljene gaze u koljenu amputirana noga mora podmiriti sudske troškove u vrijednosti gotovo polovice odštete

Prošlog petka je u Jutarnjem listu objavljen članak o pomorcu kojem su liječnici prije 15 godina ostavili gazu u koljenu nakon operacije zbog čega mu je amputirana noga. Dobio je odštetu, ali istovremeno mora platiti 60.000 kn sudskih troškova. Prava pravcata nepravda, rekli bismo.

No, prije nego što se obrušimo na zadarski sud, pa i suce i pravosuđe općenito, treba pošteno reći da je tome tako jer je gospodin ostvario samo djelomičan uspjeh u parnici. Njegov je odvjetnik naime tužbeni zahtjev postavio na iznos sedam puta veći od toga pa mu je stranka zapravo ostvarila vrlo slab uspjeh u sporu, a što ju onda posljedično obvezuje na plaćanje sudskih troškova, visina kojih također raste s vrijednošću spora. Čak i da nije suđena podijeljena odgovornost između dviju bolnica takav tužbeni zahtjev debelo premašuje iznose predviđene Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, koji su godinama početak i kraj svega što je u parnicama naknade štete moguće postići i to dobro zna baš svaki odvjetnik koji se time bavi. Ili ne zna?

Prvi odvjetnik Šime Lučića, vatrogasca koji je preživio užas na Kornatima, postavio je bezbrižno odštetni zahjev na sedam milijuna kuna, unatoč notornoj činjenici da maksimum određen Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda iznosi milijun kuna, i to u slučaju potpunog invaliditeta. Njegova stranka nije od toga još uvijek vidjela ni novčića.

Slučaj Miroslava Maškarina, koji je zbog liječničke greške izgubio nogu prilikom rutinske operacije slijepog crijeva, ni nakon dvanaest godina nije dobio sudski epilog, ovog puta na riječkom sudu. Mladić je primio tek otprilike deset posto od traženog iznosa od 13 milijuna kuna.

Nije dakle do suda ni sudaca, takav je zakon i sudska praksa. Kada birate odvjetnika budite sigurni da je upoznat s ta dva pojma te da je u stanju kontrolirati vlastitu ambiciju jer, kada se slučaj raspetlja ovako, njegovoj stranki neće pomoći – naslikavanje za novine.

Više o odvjetničkim naknadama; kako funkcioniraju, kako se računaju i što o njima morate znati prije postupka pred sudom pročitajte ovdje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

I poslodavac ima, u slučaju prometne nesreće, pravo na naknadu štete od osiguravajućeg društva

Poslodavac ima pravo od osiguravajućeg društva potraživati iznos isplaćene naknade plaće koji je platio radniku za 42 dana bolovanja ako je radnik bio na bolovanju zbog štetne radnje za koju je odgovorno osiguravajuće društvo.

„Tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“-kaže članka 1045. Zakona o obveznim odnosima.

No, kada zaposlena osoba strada u prometnoj nesreći, bez obzira na to je li joj priznata i ozljeda na radu, naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad, temeljem članka 33. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, isplaćuje pravna ili fizička osoba (poslodavac) za prvih 42 dana bolovanja.

Time je poslodavac nesporno oštećen, jer je u obvezi isplatiti naknadu, a zauzvrat nije primio nikakav ekvivalent – obavljeni rad svog radnika. Jer, da se radnik u vrijeme kada je bio na bolovanju nalazio na radu poslodavac bi mu isplatio plaću, ali bi za ovu isplaćenu plaću od strane radnika bio obavljen za poslodavca određeni rad. Kako nikakav rad nije primio jasno je da je time njegova imovina umanjena, dakle učinjena mu je šteta.

Mnogi radnici smatraju da odlaskom na bolovanje nakon prometne nesreće oštećuju svog poslodavca, koji im naknadu isplaćuje, te zato nastoje što prije se vratiti na radno mjesto, čak i po cijenu toga da nisu u potpunosti zaliječili ozljede. Unatoč tome što za tu štetu nije kriv radnik, poslodavci se rijetko odlučuju tražiti naknadu od stvarnog krivca, na što evidentno imaju pravo. Tu lošu praksu i pogrešan način razmišljanja je potrebno hitno mijenjati.

Za štetu koju poslodavac trpi odgovorna je osoba koja je uzrokovala prometnu nesreću, jer je njenom krivnjom radnik na bolovanju umjesto na svom radnom mjestu. Obzirom da je polica osiguranja od automobilske odgovornosti obavezna, štetu snosi osiguravatelj, a čemu u prilog govori i sudska praksa.

Što kada je radnik na bolovanju duže od 42 dana? Kako naknadu koju poslodavac obračunava i isplaćuje svom radniku nakon četrdesetdrugog dana nesposobnosti za rad poslodavcu vraća HZZO, jer je ista na teret HZZO-a, trpi li onda, istom logikom, i HZZO štetu? Trpi i može zahtijevati naknadu prouzročene štete od osobe koja je prouzročila ozljedu osigurane osobe, odnosno njenog osiguranja, a u okviru naknada koje terete HZZO, odnosno onih koje on isplaćuje poslodavcu.

Svi osiguravatelji koji se bave auto osiguranjem plaćaju određeni postotak naplaćene premije HZZO-u i to je zakonski regulirano. Postotak je izračunat na temelju ukupnih troškova koje HZZO plaća za liječenja, bolovanja, ortopedska pomagala, tuđu pomoć… Dakle, HZZO je obeštećen, a poslodavac apsolutno penaliziran.
Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail