Do not mix granny’s and frogs-nije uloga javnosti da donosi presude

/0 Comments/in /by

Prije desetak dan objavili smo na svojim stranicama tekst Pravična novčana naknada koji govori o mogućim reperkusijama nepoznavanja pravnih propisa. U vezi toga imamo jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra je vijest da u Hrvatskoj ima ljudi koje zanima tekst o načinu funkcioniranja pravosuđa. Ima ih više od sedam tisuća. Loša? Loša su komentari.

Mnogi od komentatora, pokazalo se, priučeni su autoriteti za pitanja osiguranja koji pritom ne razlikuju obveznu policu od automobilske odgovornosti od ugovornih osiguranja, kao što je tzv. dopunska polica osiguranja putnika i vozača. U drugom je slučaju, k tome, uvjeta osiguranja koliko i osiguravatelja. Do not mix granny’s and frogs, rekli bismo na priučenom engleskom. Prirođena arogancija pomaže im da uvjere prosječnog čitatelja kako su njihovi savjeti “stručni”.

Prosječni čitatelj?  Razumljivo je da prosječni čitatelj, što bismo rekli “običan građanin”, pravni laik, slabo barata pravnim terminima i njegova reakcija je emotivna, traži pravdu i izražava negodovanje ako ona, po njegovom mišljenju, nije zadovoljena. Cijeli je pravosudni sistem; zakoni, suci, tužitelji i odvjetnici i izmišljen zato da pravdu ne bi provodila ulica. I naš, sa svim manama koje ima, služi istoj svrsi.

Nitko ne spori, ima korumpiranih, nesavjesnih i naprosto loših sudaca. Ima i odvjetnika kojima pravosudni sistem služi kao alat za ostvarivanje vlastitih ciljeva, bez obzira koliko udaljeni oni bili od pravde i pravičnosti. Iznošenje i komentiranje presuda i zakona nije poziv da se “sucu presudi” i “rastjera odvjetnike”. Nikako nije ni poziv na nepoštovanje zakona.

U zakonskom tekstu uistinu postoji opcija diskrecione ocjene suca odbiti zahtjev za novčanu naknadu zbog toga “da se ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i društvenom svrhom. Dakle komentiramo zakon koji daje ovlast sucima, ništa manje zloupotrebljivu nego naknada štete, da procjenjuju pripada li nekome ili ne pripada financijsko obeštećenje za prometnu nezgodu.

Zakonski tekst, koji je podloga odlukama suda, a omogućuje odbijanje tužbenog zahtjeva je izlobiran od strane osiguravatelja u zakonodavnom tijelu. Nikakve reakcije javnosti u proceduri donošenja zakona nije bilo i on je šapatom prošao. A to je bila uloga javnosti. Prije svega je zakazala stručna javnost koja nije uspjela animirati “običnog građanina” da se usprotivi onome što je protivno njegovom interesu, kao što je to bilo u recentnom slučaju poreza na nekretnine koji je zbog narodnog konsenzusa izbačen iz procedure, odnosno nje donesen.

Upravo zato se i organiziramo kroz udruge i učlanjujemo u njih, kako bismo pratili novosti iz područja našeg interesa, educirali se, na vrijeme reagirali i koordinirali našu aktivnost u pokušaju ispravljanja nedostataka zakonodavstva. To nas čini dobrim građanima.

I, imajte na umu da Internet jest mjesto na kojem možete dobiti prve i osnovne informacije o svemu što vas zanima, da komentatori na Facebooku za istinitost svojih tvrdnji ne odgovaraju ničime. Odvjetnik, s druge strane, ima policu osiguranja. Drugo, osiguranje je djelatnost koja se vodi profitom. Ako pri tome škodi vašim interesima, nemojte vi doprinositi njegovim. Laički, imate mogućnost izbora između osiguranja, ne kupujte ono koje vas vara.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Pravična novčana naknada

/0 Comments/in /by

Ivana je kao putnik, bez ikakve svoje krivnje, stradala u prometnoj nesreći, a zbog bolova se obratila liječniku koji je utvrdio lakše tjelesne ozljede. Podnijela je odštetni zahtjev osiguravatelju, koji nije ponudio naknadu, te se odlučila za tužbu. Pet godina kasnije osiguravajućoj kući koju je tužila dužna je 25 tisuća kuna koje joj se naplačuju ovrhom s plaće. Je li to moguće? Da, moguće je i zakonito. Kako?

Područje naknade štete kao instituta definirano je Zakonom o obveznim odnosima i to od članka 1045. Navedena situacija proizlazi iz članka 1100, kao posebno značajnog za naknadu štete oštećenima u prometnim nesrećama, kao i na druge načine.

Uvođenje tog članka ima svoju povijest, svoje opravdane i neopravdane razloge, ali ono što smijemo reći jest da je apsolutno unio pravnu nesigurnost u međusobne odnose odgovornih i oštećenika. Inicijatori uvođenja ovog članka su bili osiguravatelji koji su željeli spriječiti isplate tzv. bagatelnih šteta jer je suma takvih šteta postala veliki financijski izdatak osiguravateljima, kako zbog  svog iznosa, tako i zbog povećanih troškova infrastrukture potrebne za njihovu obradu.

Uvođenjem ovog članka, koji u cijelosti donosimo:

“Pravična novčana naknada

Članak 1100.

(1) U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

(3) Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.”,

otvorena je, smijemo reći, Pandorina kutija, udaljavanjem od principa prema kojem suci sude po zakonu ili da bi se “zakona morali držati kao pijan plota” nego je sucima ostavljeno za svaki pojedinačni slučaj primijenititi stavak 2 članka 1100 koji omogućuje da, unatoč činjenici da je šteta nesporno nastala mogu, odbiti dosuditit novčanu naknadu “da se njome ne bi pogodovalo težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i društvenom svrhom”. Dakle, sudovi imaju diskreciono pravo odbiti zahtjev i zbog toga se tužitelju može dogoditi da, unatoč činjenici da je pretrpio štetu bude obvezan platiti troškove sudskog postupka.

Upravo je to i bila intencija osiguravatelja, da učine situaciju neizvjesnom i utjeraju strah u kosti budućim tužiteljima, a sve kako bi ovi odustali od pokretanja sudskog spora.

Kada govorimo o troškovima sudskog spora, riječ je o, prije svega, plaćanju sudske takse da bi se spor uopće pokrenuo, plaćanju vlastitog odvjetnika, plaćanju vještačenja i plaćanju protivničkog odvjetnika u slučaju gubitka spora. Iznos ovih troškova je obično u rasponu od 7 do 10 tisuća kuna, a u praksi smo zabilježili i slučajeve u kojima su se troškovi popeli i preko 20 tisuća kuna, te mogu predstavljati ozbiljan teret oštećenome.

Nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda 2012. godine, i ovaj se članak počeo sve više primjenjivati u praksi te bi čak i županijski sud, a nakon žalbe osiguravatelja, diskrecionim pravom presudio da dokazana šteta ne zaslužuje novčanu naknadu, unatoč tome što je općinski sud dodijelio neki iznos naknade štete, te bi time stradaloga u prometnoj nesreći opteretio svim troškovima vođenja dugogodišnjeg sudskog spora.

Upravo su takvi slučajevi u samoj je srži razloga zbog kojih je osnovana Udruga stradalih u prometnim nezgodama Bonus. Zakoni su takvi kakvi jesu i ne možemo ih po svom nahođenju promijeniti, ali ono što  možemo učiniti, temeljem iskustva, jest pravovremeno vam dati savjet kada je uputno krenuti tužbom, a kada je izbjegavati, a što ovisi ponajviše o medicinskoj dokumentaciji. Obratite nam se s povjerenjem.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Možete li zbog toga što niste nosili kacigu izgubiti pravo na naknadu štete?

/0 Comments/in /by

Potaknuti čestim upitima utječe li to što prilikom vožnje motociklom niste imali kacigu na glavi, ili pak niste bili vezani sigurnosnim pojasom prilikom vožnje u automobilu, na pravo na naknadu štete, odlučili smo ovo pitanje koje zanima mnoge detaljnije obrazložiti na našim stranicama.

Moguća su dva odgovora, obzirom na to temeljem koje police osiguranja se pokušava naplatiti nastala šteta:

Ako se radi o potraživanju temeljem police obveznog osiguranja, tada će svakako biti uzet u obzir doprinos vozača koji nije nosio kacigu. O tome će komentar dati vještak, a odluku sud, imajući u vidu bi li do ozljede došlo da je korištena zaštitna oprema, odnosno bi li posljedice bile bitno drugačije. Moguće je isključenje naplate štete ako vještak utvrdi da vozač ne bi doživio nikakvu trauma da je nosio zaštitnu opremu. Nalaz ovisi o naletnim brzinama jer prilikom velikih naletnih brzina i udarca u tvrdu prepreku može doći, i obično dolazi do teških tjelesnih ozljeda.

Što se tiče potraživanja po tzv. dopunskoj polici osiguranja putnika i vozača, a temeljem koje police je moguće naplatiti samo nastalu invalidnost ili eventualno smrt, nije od utjecaja na naknadu štete nošenje ili nenošenje zaštitne opreme jer se radi o ugovornoj obvezi. Ovakva isplata od strane osiguravatelj bi mogla biti isključena jedino ako je to izričito navedeno u uvjetima.

Obzirom da takve police nisu skupe, a padovi s motocikla su, nažalost, učestali i najčešće rezultiraju lomovima i sličnim teškim tjelesnim ozljedama, preporučili bismo svim vlasnicima motocikala da dopunske police sklapaju i na veće iznose od minimalnih obzirom da je to relativno povoljno osiguranje koje bi vam moglo dobro doći.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Zbog pogrešne procjene tužio drugu stranu, izloživši se riziku plaćanja više od 100 tisuća kuna troškova! Kako odlučiti kada se isplati pokretati tužbu?

/0 Comments/in /by

Udruga Bonus svojim će članovima u svim graničnim i nejasnim situacijama pomoći donijeti odluku o eventualnom pokretanju tužbe i sudskog postupka angažiranjem prometnog vještaka prije same tužbe. U suprotnom, čak i u situacijama kada su tužitelji posve sigurni u svoj uspjeh, može se dogoditi da zbog zatraženog visokog iznosa naknade štete tužitelj u slučaju izgubljenog spora mora podmiriti vrlo visoke sudske i odvjetničke troškove…

Pozadina događaja i sudski postupak

Jedno vozilo naletjelo je na drugo, udarivši ga straga, no srećom bez ljudskih žrtava. Vozači nisu bili pod utjecajem alkohola, svi su suputnici – barem prema vlastitim izjavama – bili vezani sigurnosnim pojasevima i na licu mjesta nitko nije zatražio liječničku pomoć. Međutim, jedan od sudionika nesreće bio je gotovo siguran da ima pravo na naknadu štete zbog načina ponašanja u prometu i načina vožnje suprotne strane, zbog čega je pokrenut dugotrajan sudski postupak koji je uključivao i niz vještačenja sudskih vještaka kako bi se utvrdilo tko je kriv za nesreću i koja je razina odgovornosti pojedinih sudionika.

Od samih detalja nesreće, u ovom nam je slučaju zanimljivije promotriti što se događa ukoliko je tužitelj previše uvjeren u svoj uspjeh pa podigne tužbu na iznos, primjerice, veći od milijun kuna, stvarajući potencijalno i druge vrlo visoke sudske i odvjetničke troškove.

Naš komentar slučaja

Smatramo da se na ovom slučaju može zorno pokazati koliko je važno ispravno procijeniti isplati li se ići u sudski postupak, tj. podizati tužbu protiv druge strane. U trenutku pokretanja postupka mnogi ne razmišljaju o svojoj odgovornosti u nesreći koja se dogodila, ne računajući pritom na mogući trošak protivne strane, tj. odvjetničku dijagnostiku i sve troškove koji će se stvoriti na suprotnoj strani.

U ovom konkretnom slučaju, budući da je tužitelj pokrenuo postupak naknade štete u iznosu nešto većem od milijun kuna, sudski su i odvjetnički troškovi te troškovi vještačenja narasli na preko 100 tisuća kuna (!) koje netko u konačnici mora podmiriti. A platit će ih, naravno, strana koja izgubi spor, što je u ovom slučaju bio tužitelj (koji je, doduše, odustao od tužbe no to ne mijenja mnogo na pravnoj stvari jer je i dalje odgovoran za počinjene troškove budući da je odustao od tužbe).

Kako bi se izbjegla ova potencijalna opasnost od velikih troškova, smatramo kako bi odvjetnici svojim strankama trebali savjetovati isplati li se ići u konkretan postupak, odnosno – ukoliko se čini da stranka “ne stoji dobro”, pokušati promijeniti njihovo mišljenje. Sada se, naravno, postavlja pitanje: kako odvjetnici mogu znati kakve su realne šanse stranke da, kao tužitelj, postigne uspjeh?

Odgovor se krije u vještačenju eksperata, sudskih vještaka, od kojih će sud tijekom sudskog postupka ionako zatražiti stručno mišljenje. Iako se katkada događa da dvoje vještaka daje različita mišljenja i da si međusobno proturječe, takvi su slučajevi iznimno rijetki, pa bi tužitelj stoga, prije pokretanja sudskog postupka, već i iz samog vještačenja mogao zaključiti isplati li se ulaziti u rizik podizanja tužbe na neki veći iznos naknade štete.

Budući da je u podlozi dosuđivanja svake naknade štete upravo nalaz vještaka, od sudskih se vještaka očekuje da će dati meritorno mišljenje o tome što se uistinu dogodilo na mjestu nesreće (temeljem policijskog zapisnika, zbog čega smo već upozoravali kako je izuzetno važno da je on točan te da nisu propušteni važni detalji, u suprotnom se potrebno na njega žaliti!).

Kako se sudovi u presudama u pravilu pozivaju na nalaze vještaka, u Udruzi Bonus smatramo da bi se vještački nalaz trebao napraviti prije pokretanja tužbe i sudskog postupka. Temeljem nalaza vještaka može se mnogo lakše, a u svakom slučaju mnogo informiranije donijeti odluka o odlasku na sud. Bez nalaza vještaka, pak, cijeli proces postaje avantura – koja u konačnici može postati i nevjerojatno skupa za tužitelja, kao u spomenutom slučaju koji nam služi kao primjer.

Udruga Bonus svojim će članovima omogućiti dobivanje nalaza sudskog vještaka, posebice u svim graničnim i dubioznim slučajevima, kako bi se meritorno moglo odlučiti je li oportuno pokretati sudski postupak koji može trajati više godina te može rezultirati i visokim troškovima za tužitelja, ukoliko izgubi spor. Na temelju ovakvog referentnog savjeta naši će članovi lakše donijeti procjenu i odluku žele li ulaziti u spor ili ne.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Zašto su osiguravajuća društva u Hrvatskoj izuzetno sklona odugovlačenju sudskih sporova, čak i kada je slučaj prilično “čist”?

/0 Comments/in /by

Teška prometna nesreća koja se dogodila u središnjoj Hrvatskoj bila je uvod u dugotrajan sudski postupak u kojem se pokazalo kako osiguravajuća društva, čak niti kada je posve očito da je njihov osiguranik odgovoran za nesreću, ne pristaju odmah na plaćanje odštete već su spremne na višegodišnja natezanja pred sudom nadajući se da će oštećena osoba odustati zbog financijske iscrpljenosti da vodi spor ili nestrpljenja…

Pozadina događaja i sudski postupak

Okrivljeni za prometnu nesreću uslijed neprilagođene brzine prednjim je krajem automobila udario u stražnji kraj vozila koje se propisno i po pravilima kretalo cestom, zbog čega se udareni automobil nekoliko puta okrenuo na cesti, a počinitelj prometne nesreće nastavio kretati dok nije udario i u propisno parkiran automobil pored kuće uz cestu.

Točne uzroke nesreće bilo je teže utvrditi – vještak nije bio siguran je li do nesreće dovela činjenica da na prvom autu u koji se okrivljenik zaletio svojim automobilom možda nisu bila upaljena svjetla (podatak o položaju prekidača za noćna svjetla nije bio u policijskom zapisniku!) te u kolikoj su mjeri neprilagođena brzina, tamna boja udarenog automobila i drugi faktori možda utjecali na to da se nesreća dogodi. Spominjala se – ali nije konačno utvrđena – i mogućnost da je okrivljeni bio zaslijepljen svjetlima automobila koji su se kretali u suprotnom smjeru, a upravo će ovako nekonkretno mišljenje vještaka o mogućim uzrocima prometne nesreće postati bitno kasnije tijekom postupka.

U prometnoj nesreći bilo je, nažalost, ljudskih žrtava, zbog čega je okrivljeni na sudu priznao krivnju te je i osuđen na 2,5 godine zatvora – i to bezuvjetno. Ono što se tijekom sudskog procesa događalo, međutim, upozorava na tipično ponašanje osiguravajućih društava tijekom sudskog postupka, a što bi svakako trebali imati na umu svi koji odluče pokrenuti parnicu protiv nekog osiguravajućeg društva.

Naš komentar slučaja

Osiguravatelj počinitelja prometne nesreće nije se, naime, odlučio na vrijeme pokriti trošak cjelokupne naknade štete (koja je, kako smo već spomenuli, nažalost uključivala i jednu ljudsku žrtvu), već se odlučio za taktiku odugovlačenja spora, što nije rijetka situacija. Iako zdrav razum nalaže zaključak kako bi i osiguravajućim društvima trebalo biti u interesu da se na vrijeme nagode i izbjegnu sudski postupak, praksa je nažalost često drugačija, stoga smatramo potrebnim upozoriti i naše članove ali i opću javnost na takav mogući slijed događaja.

U ovom konkretnom slučaju, zbog odugovlačenja osiguravajućeg društva nastao je dodatni odvjetnički trošak od preko 240 tisuća kuna, zajedno s kamatama na glavnicu koje su tijeko godina nezaustavljivo rasle, pa je u konačnici osiguravatelj platio dvostruko veću naknadu štete no što je prvotno moglo biti dosuđeno.

Razlog zašto ovakva praksa ne predstavlja rizik tek za osiguravajuće društvo već i za osiguranike općenito leži u činjenici da se radi o riskantnom ponašanju osiguravajućeg društva koje se u ovom slučaju bilo spremno “kockati” pet, šest godina.

Kod pojedinih osiguravajućih društava, od kojih su neka vodeća na tržištu, primjetna je ta sklonost da vode sporove neovisno o činjenici da će ih to stajati mnogo više. Bi li to mogla biti naznaka insolventnosti pojedinih osiguravajućih društava ili se jednostavno radi o sklonosti ka prevelikom riziku i u konačnici ugrožavanju cjelokupnog fonda uplaćenih osiguranja?

U predmetnom slučaju radilo se i o dvojbenom nalazu vještaka – štoviše, mogli bismo reći kako je vještak previše ušao u sferu spekulacija u slučaju koji je bio dosta jasan – a što je dodatno pogodovalo osiguravajućem društvu da nastavi, na svaki mogući način, otezati u ovom slučaju. S druge strane, treba biti i svjestan činjenice koju smo već spominjali u nekoliko navrata – sud će u pretežitom broju slučajeva podržati mišljenje sudskog vještaka i u konačnici suditi u skladu s njim.

Kako Udruga Bonus može pomoći svojim članovima?

Kao Udruga Bonus, našim članovima savjetujemo da budu posebno oprezni u slučaju tužbe protiv osiguravajućeg društva, čak i kada je posve očito da je njihov osiguranik odgovoran za nesreću (ili kada, kao ovdje, priznaje krivnju). Osiguravajuća društva u Hrvatskoj, naime, nerado isplaćuju naknadu štete te su spremna u sudskom procesu nastupati iz pozicije snage i moći, nadajući se nekim drugim faktorima – poput nejasnog izvještaja sudskog vještaka – koji će tijekom višegodišnjeg sudskog postupka proces bitno usporiti ili okrenuti u njihovu korist.

Često je njihova motivacija u mogućnosti da oštećeni jednostavno odustanu od postupka jer računaju na to da je dugotrajno vođenje spora skupo za oštećenog, a na putu do pravomoćnosti presude oštećeni često gube i strpljenje. U podlozi svega su, kao što smo već spomenuli, nesolventnost pojedinih osiguravajućih društava i politika samog društva koju određuju vlasnici, odnosno direktori društva.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Odvjetničke naknade: Kako se računaju, kako funkcioniraju i što sve o njima morate znati prije postupka pred sudom

/0 Comments/in /by

Kada stranke pročitaju sudsku presudu i dosuđene iznose, nerijetko dolazi do nesporazuma jer stranke smatraju da njima pripada cijeli dosuđeni iznos, uključujući i ono što je dosuđeno kao odvjetnički troškovi. Evo što biste trebali znati o plaćanju odvjetničkih troškova i opcijama koje vam stoje na raspolaganju prije nego što podignete tužbu i pokrenete sudski spor…

Pročitate li bilo koju presudu koja je slijedila nakon (obično dugotrajnog) sudskog postupka, primijetit ćete, naravno, da je u izreci presude koja se nalazi odmah na početku dokumenta između ostaloga iskazan i odvjetnički trošak. Izreka presude izuzetno je važna jer predstavlja jedini mehanizam na kojega se tužitelj može osloniti i pokrenuti eventualnu kasniju ovrhu ukoliko tuženik ne izvrši dobrovoljno plaćanje po presudi i u skladu s rokovima. Već spomenuta odvjetnička naknada, kao i sudski troškovi, dio su te izreke u presudi, a dodatno su pojašnjene pri kraju obrazloženja gdje se obrazlaže zašto su pojedini troškovi i dosuđeni, odnosno što je od troškova prihvaćeno, što odbijeno ili djelomično uvaženo.

Da bismo bolje razumjeli prirodu nesporazuma do kojih često dolazi kada javnost (ili sudionici prometnih nesreća te kasnije stranke pred sudom) tumače prirodu troškova i njihove iznose, valja preciznije znati što sve ulazi u trošak presude.

Troškove sačinjavaju takse na tužbu, takse na presudu (koje ovise o vrijednosti spora, odnosno o iznosu koji je tužitelj specificirao kao traženi za naknadu štete priliko tužbe), te eventualni drugi troškovi poput troškova vještačenja. Ove posljednje troškove tužitelj u pravilu ne može izbjeći jer se radi o troškovima koji nastaju tijekom parnice i koje je potrebno uplatiti po odluci suda, ne bi li sud uopće došao do podloge temeljem koje će presuditi hoće li i u kojoj mjeri usvojiti tužbeni zahtjev. Konačno, dio troškova su i putni troškovi zbog dolaska na raspravu ili troškovi poput naknade svjedocima koji su zbog dolaska na sud izgubili dnevni prihod na poslu.

Na naknadu odvjetničkih troškova ima pravo ona strana koja je angažirala odvjetnika da ju zastupa u određenom predmetu, a iznos sudskih troškova određuje sud, uzimajući u obzir sve radnje koje je odvjetnik morao poduzeti prilikom vođenja spora: to može biti prisustvovanje raspravama, pisanje podnesaka, odlazak na eventualne uviđaje na terenu i slično. Iznosi odvjetničkih naknada uređeni su odvjetničkim tarifama (što znači da na njih imaju pravo samo odvjetnici, članovi Odvjetničke komore, i da ove troškove ne mogu tražiti oni koji se, primjerice, kao tužitelji zastupali sami sebe, čak i da su poduzeli sve iste korake!).

Koji su glavni uzroci nesporazuma između stranaka i odvjetnika oko troškova?

Do mnogih nesporazuma između stranaka i odvjetnika koji ih zastupaju u sporovima dolazi upravo zbog nerazumijevanja što sve uključuju odvjetničke naknade. Pregledate li što se priča i piše po forumima na internetu ili popričate li s onima koji su vodili neki sudski postupak, primijetit ćete da stranke obično nemaju novaca za pokrivanje svih ovih troškova već žele pokrenuti spor, te očekuju od odvjetnika da ih zastupa a da se u konačnici naplati u obliku postotka od dosuđenog iznosa, u slučaju dobitka spora.

Međutim, kada stranke potom čitaju cijelu presudu – koja uvijek sadrži neku rečenicu poput: Tuženi je dužan tužitelju isplatiti iznos A s kamatom koja teče od datuma tog-i-tog do isplate, te mu nadoknaditi trošak u iznosu B – onda često smatraju kako je cijeli dosuđeni iznos njihov, što nije točno i upravo tu leži izvor brojnih nesporazuma.

Cjelokupni dosuđeni iznos pripadao bi stranki da je ona svojem pravnom zastupniku – odvjetniku plaćala svaki izlazak na sud, svaki podnesak i svaku drugu poduzetu radnju kako se ona dogodila, u skladu s odvjetničkim tarifama. U tom bi slučaju cjelokupno dosuđeni iznos pripadao strankama.

Budući da je praksa obično takva da u predmetima koji se vode zbog naknade štete stranke najčešće, odnosno prema našem iskustvu gotovo nikada ne plaćaju ništa dok ne dobiju novac od tuženika (npr. osiguravajuće kuće), dosuđeni iznos ne pripada strankama već odvjetniku, a stranki pripada dosuđeni iznos glavnice i pripadajuća kamata na glavnicu. Od tog iznosa odvjetnik odbija ranije dogovoreni postotak (ako je suradnja bila tako dogovorena), te ima pravo uzeti cijeli dosuđeni odvjetnički trošak.

Spomenutu situaciju možemo promatrati i ovako: odvjetnik uzima cijeli iznos odvjetničkog troška jer je efektivno kreditirao stranku u postupku za sve radnje koje nije trebalo platiti odmah kada su se dogodile, već su naplaćene na kraju procesa – i to od onoga tko je spor izgubio, a ne od svoje stranke.

Primjer – i što za vas možemo napraviti kao Udruga Bonus

Pogledajmo, za kraj, jedan primjer. Recimo da presuda kaže da je tužitelju potrebno nadoknaditi štetu u iznosu od 5000 kuna uz odvjetnički trošak od 7000 kuna. Odvjetnik će naplatiti dio iznosa za svoje sluge iz dosuđenog iznosa (primjerice, 15% od 5000 kuna), a odvjetnički troškovi u cijelosti pripadaju odvjetniku koji je tijekom postupka morao platiti taksu na tužbu, taksu na presudu, sva vještačenja, svoje dolaske na raspravu i obično još i neke druge povezane radnje do okončanja spora. Ukoliko vi, kao stranka, niste plaćali ove troškove tijekom samog postupka u trenutku kada su se dogodili, odakle bi se za njih trebao namiriti odvjetnik koji vas je efektivno kreditirao?

Spomenimo na kraju ovog pojašnjenja da Udruga Bonus svojim članovima nudi besplatno zastupanje i pravnu pomoć u svim predmetima gdje član udruge nije odgovoran za počinjenu štetu, a što uključuje i plaćanje sudske takse kao i potrebnih vještačenja. Također, članovima omogućavamo i beskamatno kreditiranje od strane Udruge za nužne troškove, a u određenim situacijama beskamatno kreditiranje moguće je i sve do naplate štete od strane osiguravatelja, no uz potpun pregled dokumentacije s naše strane.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Naš komentar: Orijentacijski kriteriji za visinu naknade za neimovinske štete i u čemu je problem sa sudskom praksom

/0 Comments/in /by

Tema o visinama naknada za neimovinsku štetu koja je posljedica prometnih nesreća – što znači: ozljede, psihička i fizička bol, strah, naruženost, invaliditet i smrt – proteklih je godina u krugovima koji se bave pravnom praksom nakon prometnih nesreća podigla podosta prašine. Iako su doneseni orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, smatramo kako se pravosuđe i dalje previše drži “tablica” prilikom određivanja naknada za štetu, a premalo razmatra objektivne specifičnosti svakog slučaja.

Cijela je priča oko naknada za neimovinsku štetu u prometnim nesrećama tijekom više od deset godina izazvala i brojne komentare, uključujući i onaj po našem mišljenju svakako najkorisniji, Jakoba Miletića, tadašnjeg predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda. Želite li dobiti jasan pregled cijele problematike, svakako vam preporučujemo da osim ovog našeg komentara pročitate i ova dva povezana članka.

No, krenimo od početka: kako počinje naša priča o iznosima naknada za fizičke ozljede? Svojevremeno je, prije desetak godina, u Hrvatskoj došlo intenzivne “kampanje” dvaju velikih osiguravajućih društava iz područja automobilske odgovornosti s ciljem da se definiraju i naprave tablice invaliditeta i ozljeda koje bi matematičkim putem izračunavale iznose koje treba dobiti oštećenik u prometnoj nesreći. To se pokušalo učiniti uz službenu podršku Hrvatskog ureda za osiguranje – udruženje svih osiguravatelja koji se bave obveznim osiguranjem automobila.

Cjelokupnu tada nastalu situaciju smatramo pravno dvojbenom u nekoliko aspekata, budući da Hrvatski ured za osiguranje i osiguravajuća društva nemaju baš nikakve veze s medicinom, a koja je, kao struka, velikim dijelom bila isključena iz ovog postupka. Cijelu je situaciju to činilo vrlo apsurdnom jer su se pokušali utvrditi upravo kriteriji za zdravstvenu štetu, psihičku i fizičku bol te u konačnici i smrt, bez imalo značajnijeg sudjelovanja medicinske struke u cijelom procesu. Oni vještaci koji su sudjelovali u postupku bili su, možemo slobodno reći, instrumentalizirani od inicijatora cijelog procesa.

Neka su osiguravajuća društva tada odbila sudjelovati u cijelom procesu, ali su inicijatori napravili velik pritisak prema pravosuđu, pokušavajući u konačnici dati legitimitet cijelom procesu i kroz organizaciju stručnog seminara na kojemu su tablice i cijelu ideju trebali odobriti predstavnici pravosuđa.

Gotovo da i nije potrebno posebno skretati pažnju na nekoliko pravno nedopustivih situacija koje su čak i izlazile iz zakonskih okvira i načela neovisnog pravosuđa, poput predstavnika sudske vlasti koji su na seminaru gosti osiguravajućih društava ili, pak, činjenice da suci ne smiju sudjelovati u ikakvom donošenju zakona ili pravilnika, već ih su se isključivo dužni držati. Taj cjelokupni seminar – po ocjeni mnogih koji su pratili cijelu situaciju – nešto je što se jednostavno nije smjelo dogoditi jer je pravosuđe instrumentalizirano u interesu privatnih tvrtki (osiguravajućih društava).

Glavni motiv koji je stajao iza nastojanja dijela osiguravajućih društava da definiraju ove tablice bio je, naravno, u tome da se umanje naknade koja bi ona bila dužna isplaćivati stvarno stradalim osobama u prometnoj nesreći, s vrlo očitim ciljem povećanja profita za osiguravajuća društva koja naplaćuju police automobilske odgovornosti (koje su usto zakonom obavezne!).

Naravno, s druge strane, posve je točno da je trebalo uspostaviti kriterije po kojima se određuje naknada za neimovinsku štetu, od pretrpljenog straha preko ozljeda do invaliditeta ili smrti, kao i gubitka roditelja ili djeteta. Potrebna za ujednačavanjem sudske prakse iznikla je iz prilično šarolike i raznolike prakse koja je prethodila ovom postupku, a gdje se često za slične ozljede dodjeljivao posve različit iznos.

Želite li stoga, barem okvirno, znati što možete očekivati u pogledu naknade za neimovinsku štetu koju ste pretrpjeli u prometnoj nesreći, kao rješenje su nastali orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, popraćeni sjajnim, već spomenutim elaboratom Jakoba Miletića, predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda, koji dodatno razmatra ovu problematiku; smatramo da bi ga trebali pročitati svi koji žele bolje razumjeti ovu temu. Naravno, dio sudionika ranije spomenutog procesa pokušaja donošenja “tablica” bio je izrazito protiv ovog rješenja, a mišljenje predsjednika Građanskog odjela koje definira vrlo jasan smjer kojim bi ovu problematiku trebalo riješiti nažalost niti do danas nije posve zaživjelo u praksi.

Iako je nakon donošenja orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda donekle ujednačena sudska praksa prilikom dosuđivanja naknade za nematerijalnu štetu, mi smatramo kako sudovima i sucima, nažalost, i dalje nedostaje volja da se utvrde sve činjenice nakon prometne nesreće. Činjenice te vrste obično su ključne kako bi se mogao pravično dosuditi pojedini iznos pa stoga možemo reći kako je i primjena orijentacijskih kriterija u sudskoj praksi zaživjela tek djelomično i ne u cijelosti, svojim pravim smislom i nakanom, već se pravosuđe vrlo često oslanja na puko zbrajanje i množenje po propisanim kriterijima.

Kada bi sudovi zaista ove orijentacijske kriterije tretirali kao orijentacijske i pokazali više volje da se utvrde točne okolnosti koje su utjecale na visinu štete, tek tada bi ovi orijentacijski kriteriji, po našem mišljenju, ispunili svoju svrhu. Smatramo da je uloga suda da u svakom pojedinačnom slučaju provede cjelokupni postupak, izvede sve dostupne dokaze i vještačenja i tek nakon toga, slobodnom procjenom provedenih dokaza, donese pripadajuću naknadu imajući u vidu i orijentacijske kriterije ali i objektivne specifičnosti svakog pojedinog slučaja.

Ljudske se nesreće, koje često u slučaju prometnih nesreća prerastaju i u velike životne tragedije, teško mogu posve svrstati u ovakve ili onakve tablice, pa zbog toga više vrednujemo pristup kakvoga u svojem mišljenju predlaže Jakob Miletić. Sudovi bi, najjednostavnije rečeno, u ovakvim postupcima morali odustati od recentne prakse koja se u posljednje vrijeme često svodi isključivo na primjenu orijentacijskih kriterija i to je ono na što Udruga Bonus u svojem radu i komunikaciji prema javnosti kontinuirano upozorava.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Jakob Miletić, Vrhovni sud: O orijentacijskim tablicama za procjenu oštećenja zdravlja

/0 Comments/in /by

Prenosimo osvrt Jakoba Miletića, dipl. iur., predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, napisan u rujnu 2010. godine jer ga smatramo izuzetno relevantnim za raspravu o visinama i praktičnoj primjeni orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda za naknadu nematerijalnih šteta i za samo razumijevanje cijele ove problematike. Naše članke, uključujući i naš komentar na ovu temu, pronaći ćete objedinjene u temu ovdje.

Piše: Jakob Miletić, dipl. iur.,  predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske
Osvrt prenosimo sa stranice Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Tema ovog savjetovanja vrlo je interesantna i ona je, rekao bih, višestoljetna. Naime, ovo savjetovanje koje se održava pod nazivom: Naknada neimovinske štete – nove Hrvatske orijentacijske medicinske tablice za procjenu oštećenja zdravlja, samo je nastavak brojnih savjetovanja koja su kroz minula desetljeća održana sa svrhom da razriješe dvojbe u primjeni zakona koji su propisivali pravo na naknadu nematerijalne ili neimovinske štete. Nakon savjetovanja kao trajna vrijednost ostali su brojni referati i priopćenja vrsnih pravnih pisaca i praktičara u kojima su izvršene analize i tumačenja koja su argumentacijom pridonijela razrješavanju mnogih spornih materijalnopravnih pitanja u svezi s naknadom nematerijalne ili neimovinske štete. Najčešće teme ovih savjetovanja odnosile su se na pitanja utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete odnosno neimovinske štete, dakle na pitanje primjene materijalnog prava a ne na pitanje utvrđivanja činjenica.

Vrhovni sud RH, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana kako to propisuje čl. 118. st. 1. Ustava RH. Iz sadržaja spomenute odredbe proizlazi da je Vrhovnom sudu RH povjerena iznimno teška i odgovorna zadaća koja se sastoji od ostvarenja ustavnih načela ravnopravnosti građana u postupcima radi naknade neimovinske štete te osiguravanje jedinstvene primjene zakona na području Republike Hrvatske.

Utvrđivanje visine naknade nematerijalne odnosno neimovinske štete predstavljalo je i predstavlja veliki izazov za suce jer u suđenju moraju odrediti pravičnu novčanu naknadu – cijenu za povrijeđeno dobro, tjelesni ili duševni integritet, u ovom slučaju fizičke osobe, koje nema cijene. Dovoljno su ilustrativne narodne izreke: zdravlje je najveće bogatstvo, zdrav čovjek ima puno želja, bolestan samo jednu (da bude zdrav). Zdravlje nema cijenu. Ustav RH u čl. 22. st. 1. određuje da su čovjekova sloboda i osobnost nepovredivi.

Zakon o obveznim odnosima iz 1991. definirao je nematerijalnu štetu kao nanošenje grubog fizičkog i psihičkog bola i straha, članak 155., propisavši u odredbama čl. 200.-203. i oblike za koje se priznaje pravo na naknadu nematerijalne štete. Naknada nematerijalne štete dosuđuje se za svaki od priznatih pravnih oblika nematerijalne štete posebno, i to je pravo. Samo iznimno, kada se posljedice ozljeđivanja tako isprepliću da je pojedine pravne oblike nematerijalne štete nemoguće ocijeniti odvojeno, dosuđuje se naknada u jednom iznosu.

Za postojanje prava na naknadu nematerijalne štete prema Zakonu o obveznim odnosima iz 1991. potrebno je da se kumulativno ispune dvije pretpostavke, da je povrijeđeno oštećenikovo pravno zaštićeno dobro, dakle postojanje ozljede, i druga da je kao posljedica ozljeđivanja kod oštećenika postojala fizička ili pak duševna bol ili strah. Takvo je pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda još iz 1987. godine. Da bi sudovi mogli pravilno i zakonito odlučivati o osnovanosti tužbenih zahtjeva za naknadu nematerijalne štete bilo je potrebno odgovoriti na brojna materijalnopravna i procesna pitanja, sve sa svrhom ostvarenja već spomenutih ustavnih načela.

Tako su u praksi sudova zauzeta pravna shvaćanja o tome pripada li pravo na naknadu nematerijalne štete oštećeniku koji zbog posljedica ozljeđivanja nije svjestan svog stanja i ne trpi duševnu bol, pripada li pravo roditeljima na naknadu štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti izazvane smrću djeteta, pripada li roditeljima pravo na naknadu štete s osnove straha za sudbinu djeteta, pripada li pravo na naknadu nematerijalne štete samo osobi na koju je štetna radnja upravljena ili i drugim osobama, pripada li pravo na naknadu štete zbog nemogućnosti rađanja, zbog gubitka potencije, zbog gubitka školske godine. Zatim, koje su sve okolnosti odlučne kod odlučivanja o naknadi nematerijalne štete za fizičke boli, koje su okolnosti odlučne kod odlučivanja o naknadi nematerijalne štete s osnove duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, pripada li pravo na naknadu štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe i djetetu koje zbog uzrasta nije moglo osjetiti duševne boli od same smrti roditelja, pripada li pravo na naknadu štete zbog gubitka ploda, zatim zbog smrti bliske osobe izvanbračnom drugu, zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe i nastciturusu, značenje izraza naročito teški invaliditet bliske osobe, kada postojanje straha opravdava dosuđenje pravične novčane naknade, pripada li posvojenom oštećeniku pravo na naknadu za strah, i tako dalje.

Člankom 200. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode, prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, posebno naglašavam, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bola i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, vodeći pritom računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom. Tako u sudskoj praksi nailazimo na pravna shvaćanja da oštećenik nema pravo na naknadu nematerijalne štete za fizičke bolove koji su bili slabog intenziteta i trajali su jedan dan, da se pravična novčana naknada za pretrpljeni strah dosuđuje ako okolnosti slučaja, osobito trajanje i jačina straha, to opravdavaju, da nematerijalna šteta traje u pravilu cijeli život, no, međutim, da nije razlog da se oštećeniku smanji novčana naknada za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti zbog toga što je trajala samo određeno vrijeme.

Kolegice i kolege, zašto je bilo potrebno donositi navedena i još mnoga druga pravna shvaćanja? Zato što je Zakon o obveznim odnosima iz 1991. godine propustio detaljnije normirati područje naknade nematerijalne štete. Zbog toga smo morali iznjedriti ova i druga pravna shvaćanja. Zakon o obveznim odnosima iz 1991. godine nema odredbe koja bi sucima dala objektivnu i pouzdanu osnovu za ocjenu visine novčane naknade nematerijalne štete. Upravo zbog navedenog je na početku primjene tog Zakona postojala vrlo velika neujednačenost u dosuđivanju naknade nematerijalne štete. Usuđujem se ustvrditi da je svaki općinski sud i svaki županijski sud u Republici Hrvatskoj imao dogovorene orijentacijske iznose naknade nematerijalne štete radi ujednačavanja prakse pri dosuđivanju te naknade, međutim, ti kriteriji nisu objavljivani i bili su, kao što je na njima izrijekom napisano, “samo za internu upotrebu”. Ako mislite da su kriteriji iz 2002. godine prvi kriteriji koje je iznjedrio Vrhovni sud, onda se varamo. Radi ujednačavanja sudske prakse, samo u ovoj Državi, dakle od 1990. pa nadalje, imali smo kriterije gdje smo određivali visinu u iznosima njemačkih maraka. Zašto? Zato jer se nismo na drugi način znali boriti s inflacijom pa smo nastojali obračunavati u njemačkim markama. Na tim kriterijima bila je napomena određena za sve gore navedene oblike nematerijalne štete”, korekcija na niže ili na više prema osobitostima slučaja i orijentacijski kriteriji predloženi su samo obračunski u DM, da bi se utvrdila realna visina pravomoćno dosuđene nematerijalne štete.

Koliko je bilo teško zadržati iole ozbiljniji sustav visine nakade nematerijalne štete dovoljno će biti ilustrativno ako kažem da je jedan županijski sud donio tablice u kojima ima orijentacijske kriterije za naknadu nematerijalne štete, i to 12.3.1991., 23.3.1991., 23.4.1991., 22.9.1992. i da dalje ne nabrajam, a krenulo se s 22.5.1990. godine. Vidite koliko je bilo problema da se na neki način ujednači sudska praksa. Ono što treba reći jest to da smo tek na sjednici 29. studenoga 2002. godine prihvatili prve orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koji su objavljeni u Izboru odluka 1/03 koji se primjenjuju i danas. Nešto ću reći o tome na koji način smo utvrđivali te kriterije. Bio je to postupak koji je trajao preko godinu dana u kojem su sudjelovali suci svih stupnjeva sudova koji odlučuju o naknadi nematerijalne odnosno neimovinske štete. Krenuli smo od prakse koja je postojala u općinskim sudovima koju smo skupili na županijskom sudu i nastojali da županijski sud kaže koji su njihovi kriteriji za utvrđivanje naknade nematerijalne štete po pojedinim pravnopriznatim oblicima. Tako samo skupili praksu sa svih županijskih sudova. Za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda dostavljen je materijal u kojem su bile navedene ocjene o tome koliko bi naknada nematerijalne štete iznosila po pojedinom kriteriju, te koliki su ti iznosi u pojedinom županijskom sudu. Na taj način došli smo do mišljenja Vrhovnog suda, nastojeći pritom da naše orijentacijske tablice budu što bliže onome što se u praksi dosuđuje. Na taj smo način nastojali zaštititi, prije svega oštećenike, dovesti ih u ravnopravnu poziciju. To se pokazalo dobrim, naime, vjerujem da nitko u pravosuđu ne bi prihvatio tablice i okvirna mjerila došla od Vrhovnog suda ma kako kvalitetna ona bila a da se nikoga ništa nije pitalo. Mora se pitati one koji najprije dolaze u situaciju da primjenjuju orijentacijske tablice da vidimo što oni misle o visinama po pojedinim pravnim osnovama a onda postaviti dalje. Valjda je takvo postupanje i razlog da te orijentacijske tablice tako dugo saživjele. Pritom je bitno da je bilo potrebno uložiti i iznimno veliki trud da bi se one uopće donijele. Zahvaljujući tome što je tada na poziciji predsjednika Vrhovnog suda RH bio kolega Ivica Crnić, što je dr. Ivo Grbin bio predsjednik Građanskog odjela, zahvaljujući tome što su obojica civilisti i što su dali jako puno i pravnoj praksi i pravnoj teoriji, zahvaljujući njihovom jednom mirnom nastupu i jednoj velikoj toleranciji, mi smo došli do tih okvira. Kad se to donosi bitan je svaki detalj. Sjećam se da kad smo mislili evo kraj je, već smo pred donošenjem okvirnih mjerila postavilo se pitanje naziva i zaključilo da naziv ne može biti okvirna mjerila već to mogu biti orijentacijski kriteriji. Vidite koliko su suci vrlo oprezni kad donose nešto što će koristiti. Kako su se ti kriteriji pokazali u praksi, kud je krenula praksa? Nismo nikad očekivali da ćemo u neke kućice, u nekakve minimalne i maksimalne iznose, ukalupiti konkretne slučajeve. Nije nam to bila ni intencija, a to teoretski ni ne prolazi. Da je zakonodavac htio propisivati opće minimume i opće maksimume ili posebne minimume ili posebne maksimume kao što propisuje kazne u kaznenom zakonu, onda bi situacija bila druga. Međutim, ovdje zakonodavac ostavlja pravosuđu otvorene ruke da sam procijeni. I kad svi mislimo da smo se dogovorili oko toga, praksa nas često opovrgne. Ona uvijek uvažava okolnosti konkretnog slučaja i zato nakon osam godina možemo reći da je praksa pokazala da se oni “limiti” koji su se javili za najblaže stupnjeve pojedinih pravnih oblika naknade nematerijalne štete kod dosuđivanja zadržavaju na maksimalnim iznosima i prelaze 10% te iznose a da je najmanje prelaženje tih “limita” kod onih šteta koje su zapravo najveće štete.

U kakvoj smo situaciji mi bili  na Vrhovnom sudu u pogledu primjene materijalnog prava u postupku osiguranja jedinstvene primjene materijalnog prava? Ne bih rekao da smo baš bili u jako zavidnoj situaciji. Naime, Zakon o parničnom postupku koji je važio prije uvođenja instituta izvanredne revizije dopuštao je revizije samo u onim slučajevima u kojima pobijani dio presude prelazi iznos od 100.000 kuna. Kad gledate statističke podatke koliko je tzv. malih a koliko tzv. velikih šteta, onda možete vidjeti koliko je tih velikih šteta dolazilo na Vrhovni sud i koliko je Vrhovni sud mogao kroz konkretne odluke utjecati na visinu naknade te nematerijalne štete. I u onim slučajevima kada je predmet završavao na općinskom sudu i nije bilo pravnog lijeka, tada ni žalbeni sud nije mogao utjecati na visinu naknade nematerijalne štete. Dakle, mogle su se pojaviti i pojavljivale su se često presude koje su na prvi pogled mogle i odudarati od onih principa koje smo mi zastupali i koji su navedeni u našim orijentacijskim kriterijima za naknadu nematerijalne štete.

Ono što bih htio naglasiti je da odluka suda o visini naknade nematerijalne štete jest primjena materijalnog prava. Svaka promjena pravnih shvaćanja ili pak orijentacijskih kriterija dovodi u različitu pravnu poziciju one stranke čiji postupci su u vrijeme navedenih promjena dovršeni i stranke čiji postupci nisu bili dovršeni. Zato ih pravosuđe ni ne mijenja često. Iznijet ću samo nekoliko primjera da se vidi što znači promjena kriterija u dosuđivanju naknade nematerijalne štete. Poznato je da smo te zadnje kriterije donijeli 2002. godine. Poznato je da su u tim kriterijima neke naknade nematerijalne štete, u odnosu na ranije, povišene i da su povišene značajno. Tako prema onim kriterijima koji su bili prije 2002. godine za duševne boli zbog smrti bliskog srodnika, bračnog druga, dijete i roditelja bilo je 10.000 – 15.000 DEM. Godine 2002. to je bilo 220.000 kn. Što je to što se dogodilo u vremenu neposredno prije donošenja tih orijentacijskih kriterija u praksi? Jasno da svi nastoje iskoristiti poziciju koju misle da mogu iskoristiti. Jasno je da ni jedan punomoćnik tužitelja neće nastojati svojim djelovanjem da njegova stranka manje uspije u postupku, već više, da svaki tuženik neće nastojati da plati više nego da plati manje. Međutim, ponašaju li se ti sudionici postupka uvijek samo interesno ili korektno, prihvatljivo, pravno dopušteno, vidljivo je iz sljedećeg. Naime, kada se vidjelo da inflacija čini svoje, a ona je bila ogromna, tada su tuženici pokušavali na određeni način iskoristiti tu situaciju za sebe i mi smo morali donositi razna pravna shvaćanja. Evo koja smo pravna shvaćanja donijeli: priznanje tužbenog zahtijeva koji se po pravilima materijalnog prava određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, s ciljem da bi se iskoristio utjecaj inflacije i raspolaganje suprotno pravilima javnog morala. Rečeno je dalje, sud neće donijeti presudu na temelju priznanja i kad je udovoljeno potrebnim pretpostavkama ako je tuženik priznao tužbeni zahtjev da bi se izbjegla primjena za tužitelja znatno povoljnijih orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu. Priznanje tužbenog zahtjeva učinjeno s ciljem da se izbjegne preinaka tužbe i primjena za tužitelja povoljnijih orijentacijskih kriterija ima značenje nedopuštenog raspolaganja. Čak je i to pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela, onda možete misliti koliko je takvih predmeta bilo. Međutim, dogodilo se to da su one stranke čiji su predmeti bili dovršeni prije nego smo donijeli  orijentacijske kriterije 2002. godine, primjerice zbog smrti bliske osobe, dobile daleko manju naknadu nego ovi drugi, iako su tužbe podnesene možda istovremeno, iako su se štetni događaji možda dogodili istog dana. Do čega je dovela takva promjena orijentacijskih kriterija? Dovela je do toga da su ljudi bili neravnopravni, da su za istu pretrpljenu štetu u štetnom događaju dobili bitno različitu naknadu. Često se govori da je povijest učiteljica života. Možda se zato sada i “puše” na ovaj prijedlog medicinskih orijentacijskih tablica. Mi smo u pogledu naročito teškog invaliditeta i njegovog pojma od 1978. godine pa do 2007. imali jedno pravno shvaćanje da ono postoji ako se kreće u granicama potpunog invaliditeta. Svojom odlukom  od 24. siječnja 2007. godine Ustavni sud RH ocijenio je takvo definiranje pojma naročito teškog invaliditeta pogrešnim. Koliko je u tih 20 godina stranaka zbog, eto, pogrešnog pravnog tumačenja pojma naročito teškog invaliditeta bliske osobe izgubilo definitivno svoja prava. Opet je i tu došlo do neravnopravnosti a ne do ravnopravnosti stranke. Govorim to samo zato da potaknem promišljanje o tome koliko je opasno, koliko je odgovorno ići mijenjati sudsku praksu odnosno orijentacijske tablice. No to ne znači da se jedanput doneseni ne trebaju mijenjati. Vrhovni sud ih je mijenjao nekoliko puta. Imao sam sreću da 20-ak godina radim na Vrhovnom sudu, bar 5 puta smo mijenjali te tablice, od slučaja Petrović kojeg se vi i ne sjećate, pa dalje. Ali ono što je bitno, uvijek smo u tim tablicama osiguravali za oštećenike više prava nego onima ranijim, a tamo gdje smo snizili prijedloge naknada tamo to sudska praksa nije prihvatila. Čime sam ja nezadovoljan sada? Nezadovoljan sam sada jer imam osjećaj da smo postavili dobre razmjere između malih i velikih šteta, iako se za male štete u praksi dižu naknade a za velike štete praksa se zadržava u limitima. Promjenom raspona imamo osjećaj da remetimo taj vrijednosni red, koji je bio na početku možda i dobro zamišljen. Možda je sudska praksa procijenila da trebaju biti vrijednosti upravo takve kakve su usklađene u sudskoj praksi, a ne kako smo ih zamislili okvirno.

Sve do sada nisam ni spomenuo medicinska vještačenja, njihov utjecaj na ujednačavanje visine naknade nematerijalne štete, i to zato što sam promatrao ujednačavanje naknade nematerijalne štete kroz primjenu materijalnog prava polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja kako je utvrđeno u postupku pred revizijskim sudom. U revizijskom postupku ne može se ispitivati pravilnost i potpunost činjeničnog stanja. To je jedno od načela u ispitivanju odluka a i u mogućnosti da se osigura jedinstvena primjena zakona. Mi smo se cijelo vrijeme bavili samo primjenom prava, iako se već tada vidjelo da se na pojedinim županijskim sudovima presude razlikuju glede visine naknade nematerijalne štete, ne zbog toga što ne bi bile primijenjene okvirne mjere, nego zato što vještaci na različiti način vještače. Onog trenutka kada se vještačenje predmeta naknade štete seli iz onih sudova koji nisu jako opterećeni u one sudove koji su jako opterećeni zapitate se što je tome razlog. Razlog tome mogu biti dvije stvari. Jedan je razlog u tome da vještaci na području ovog suda koji uzima predmet u vještačenje, ili suci tog suda, daju veće smanjenje životne aktivnosti i daju veći broj bolnih dana, dakle, daju osnovu za veću naknadu nematerijalne štete. U drugom krajnjem slučaju, ako su vještaci u istoj poziciji i daju jednake nalaze, možda suci u ovom sudu daju veće naknade za iste povrede, odnosno za iste posljedice tih povreda koje su se dogodile u realnom životu. Sve to dovodi do neravnopravnosti građana. Svaki onaj koji u presuđenju misli da treba dosuđivati više od onih okvirnih mjerila, iako su okolnosti koje treba ocijeniti iste, dovodi u neravnopravan položaj sve one stranke čiji predmet rješava neki drugi sudac. Uvijek kod presuđivanja treba krenuti od ustavnih načela ravnopravnosti građana, tu ravnopravnost građana možemo osigurati jedino kroz jedinstvenu primjenu zakona na području RH.

Kad govorim o sudskim tablicama još bih spomenuo da nisam nikad mislio da ću čuti da njih treba biti više, ovisno o tome tko je odgovorna osoba, pa bi jedne imali za automobilsku štetu, druge valjda za štetu iz radnih odnosa, treće bi imali za štete koje su izraz nekakve tučnjave i sl. Uvijek smo mislili, a mislim to i danas, da bez obzira koji je uzrok te štete, trebaju biti jedne tablice, jer jednako vrijedi ako je nekome slomljena noga u prometnoj nesreći ili je slomio nogu u tučnjavi ili je slomio nogu radeći za nekakvim strojem kod svog poslodavca.

Primjenu materijalnog prava naglašavam zato što je u čl. 250. ZPP-a propisano da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razrješenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Zadaća vještaka iscrpljuje se, dakle, u postupku utvrđivanja činjenica, a ne u postupku primjene materijalnog prava. Meni se čini da su kod ovog Prijedloga medicinskih tablica autori ovih tablica to smetnuli s uma. ZOO iz 2005. člankom 1100. propisuje da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. Ono što je promijenjeno je to što su pravne osnove naknade nematerijalne štete sada postale pravno odlučne činjenice na temelju kojih će sudovi ocjenjivati postoji li i u kojem iznosu neimovinska šteta a radi dosuđivanja naknade neimovinske štete. Prijedlog Hrvatskih orijentacijskih medicinskih tablica predstavlja pokušaj da se ujednači način vještačenja u postupcima radi naknade neimovinske štete. Sudovima je itekako u interesu da se rezultati nalaza vještaka i mišljenja vještaka u pogledu istih povreda često i u istom sudskom predmetu ne razlikuju nekad čak i do te mjere da zbunjuju ne samo stranke nego i sud, da vještaci u mišljenjima dođu do bitno istih činjeničnih zaključaka koji će ako ih sud prihvati predstavljati utvrđeno činjenično stanje na kojem će sud primjenjujući na to činjenično stanje materijalnog prava donijeti valjanu presudu. Pritom se suci prvostupanjskih sudova prilikom određivanja dokaza provođenjem vještačenja moraju potruditi da u rješenju kojim se određuje predmet vještačenja označe sve činjenice i okolnosti na kojima stranka u tužbi i tijekom postupka temelji pravo na naknadu neimovinske štete, kako bi medicinski vještaci u nalazu i mišljenju dali odgovore upravo i samo na predmet vještačenja. Upućujem na izlaganje kolege Ivice Crnića na prošlom savjetovanju gdje je on o tome pisao na način koji u cijelosti prihvaćam. Vještaci u nalazu i mišljenju, koje će sud ocjenjivati u sudskom postupku, ne smiju prelaziti granicu svoje struke. Ne smiju se upuštati u definiciju pravnih pojmova, ne smiju se upuštati u suđenje i ne smiju govoriti o postojanju ili nepostojanju povrede prava osobnosti. To je, dame i gospodo, rezervirano za suca. Zato sudovi neće uvažavati one navode vještaka koji se tiču pitanja ispunjavanja pravnih standarda i definicija o kojima ovisi postojanje ili nepostojanje prava, već će cijeniti objektivnost i stručnost mišljenja u pogledu medicinskih činjenica koje će biti obuhvaćene kao utvrđene činjenice.

U prijedlogu Hrvatskih orijentacijskih medicinskih tablica za procjenu oštećenja tjelesnog ili duševnog zdravlja nalaze se pravni pojmovi i njihovo obrazloženje za koje nema mjesta u navedenim tablicama. Klasifikacija tjelesnih ozljeda neimovinske štete i štete na osobama prema medicinskim kriterijima nema značenje za sudske postupke u kojem će sud tražiti od vještaka da utvrdi činjenice o kojima nema stručno znanje pri čemu će sam, primjenjujući materijalno pravo, neko činjenično stanje pravno označiti. Kakve koristi od ocjene vještaka koji neko činjenično stanje s medicinskog stajališta ne ocijeni kao ozljedu ako to činjenično stanje sud ocijeni kao ozljedu? Isto važi i za druge pravne pojmove koji se glede sadržaja neće poklapati s medicinskim tablicama. Što se tiče medicinskih tablica, već sada možemo reći da bi barem meni bilo teško prihvatiti zaključak da dijagnoza o ozljedama koje su postavljene a koje nisu objektivno medicinski utvrđene i opisane, ne predstavljaju tjelesne ozljede pa se ima smatrati da nije došlo do povrede prava osobnosti. Što ako među strankama nije sporno da je tužitelj zadobio tjelesne povrede i koje je tjelesne povrede zadobio ali nije bio kod liječnika, nema medicinske dokumentacije, ali su te posljedice i danas vidljive i mogu se medicinski verificirati? Moramo znati da ZPP nije definirao koje će dokaze sud izvesti radi utvrđivanja pravno odlučnih činjenica, nije nas ograničio, pa zbog toga nas ne mogu ni medicinski vještaci ograničavati u tom smislu.

Od kud osnovanost tvrdnje da zadobivene ozljede koje nisu zahtijevale liječenje ili radi njih nije provedeno liječenje po redovnom algoritmu ne predstavljaju medicinski relevantnu težinu povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje? Ako se nešto dogodilo u životu, ako je utvrđeno da se to dogodilo u životu, onda je na vještaku samo to da u mišljenju ocijeni da to rezultira određenim posljedicama. Primjerice, često puta su suci u situaciji da moraju raspravljati o valjanosti nekakvog ugovora iako nema pisanog ugovora. Uvode dokaz, saslušavaju stranke. Puno je lakše i vještačiti i odlučivati kada postoji medicinska dokumentacija, iako je dr. Škavić naveo i primjere kada imamo medicinsku dokumentaciju da nije sigurno da se to doista i dogodilo. Sastav te medicinske dokumentacije. Na koji način, molim vas, vi kao pacijent možete utjecati na to što će vam liječnik napisati u vašoj medicinskoj dokumentaciji, jasno pod pretpostavkom da niste slučajno dogovorili nešto nedopušteno, nego ste kao obični pacijent došli i tražite određenu pomoć? Ni na koji način. Nekome moramo vjerovati, onome što je u javnoj ispravi navedeno, što je liječnik naveo. Postoje mehanizmi za slučaj ako liječnici ne pišu dijagnoze, povijesti bolesti onako kako je to propisano. Neka se time netko drugi bavi. Mi ćemo tvrditi, sve dotle dok nemamo razloga sumnjati u tu dokumentaciju, da vještaci to i vještače.

Često se zaziva opća sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda. U svim situacijama kada su ispunjene zakonske pretpostavke ona će biti održana, bit će zauzeta pravna shvaćanja ako se složimo glede pravnog shvaćanja, bit će razmatrana sva pravna pitanja koja se tiču jedinstvene primjene zakona, a ako se ocijeni da se neko pitanje na različite načine u  različitim sudovima u RH različito procjenjuje. Sada postoji institut pomoću kojeg je moguće  ishoditi izvanredne revizije, u onom slučaju kada doista postoje pretpostavke za podnošenje izvanredne revizije i ako se valjano sastavi izvanredna revizija, da se Vrhovni sud izjasni o tom.

Kada više vijeća ili najmanje dva vijeća Vrhovnog suda zauzmu različito pravno shvaćanje nema druge mogućnosti te se ide na sjednice. Ali zamislite da kad zakažem sjednicu Građanskog odjela da mogu raspravljati o svim pitanjima o kojima mi se hoće raspravljati. Prvo se ispitaju pretpostavke može li se zauzimati pravno shvaćanje, pa ako su ispunjene te pretpostavke, onda se tek ide na zauzimanje pravnog shvaćanja.

Tablice nisu obveza i zakon. Ni jedne tablice dosad ne bi bile načinjene da nije došlo do nejedinstvene primjene istog zakona na području RH i da nije postojala potreba da se ujednači sudska praksa. Kada se i u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima uoči da praksa ide različitim putevima i da je radi jedinstvene primjene Zakona potrebno donijeti orijentacijske kriterije, oni će sasvim sigurno biti doneseni.

Ono što bih kao osnovno želio još reći je da se donošenjem ZOO-a 2005. ne mijenja razina naknade koju je sudska praksa iznjedrila u primjeni ZOO-a iz 1991. Jedino na taj način možemo osigurati ravnopravnost građana. Možete zamisliti suca koji ima predmet po starom ZOO-u, ima čovjeka bez noge i sad sjedi ta stranka pred sudnicom, dolazi još jedan čovjek isto bez noge, istih godina. U prvom slučaju primjenjuje se ZOO iz 1991. godine, sudi se prema postojećim orijentacijskim kriterijima i stranka dobije npr. 40.000 kn. U drugom slučaju stranka dobije 20.000 kn. Zar mislite da smo osigurali jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost ako smo tako različito sudili. Meni se čini da ne. Jednostavno će se nastaviti primjena onih orijentacijskih kriterija iz 2002. godine na odgovarajući način, u onom dijelu u kojem se to može, da bi osigurali ravnopravnost građana.

I da zaključim, jesam za medicinske tablice. Je li potrebno ujednačiti sudsku praksu? Jest. Trebaju li te tablice sadržavati sve ono što je navedeno u prijedlogu Hrvatskih orijentacijskih medicinskih tablica u ovoj našoj knjizi koju smo dobili? Ne. Te tablice po mojem skromnom mišljenju trebaju sadržavati samo ono što se tiče medicinske struke i utvrđivanja činjenica. Svemu što se tiče prava nema mjesta u ovim Tablicama Kada sam počeo čitati knjigu zapazio sam parametre, brojeve, naknade, mislio sam da su to pravnici radili, a ne medicinski stručnjaci. Dakle, nije prihvatljivo da se medicinski stručnjaci i medicinske tablice bave pravnim pojmovima i pravnim problemima, a sve što se tiče medicinske struke, ako se možemo dogovoriti, tko sretniji od nas. Ali kako one trebaju biti donesene? Ovdje smo čuli disonantne tonove u pogledu medicinskog sadržaja medicinskih tablica, te mi se čini da bi udruge vještaka medicinske struke trebale jednostavno proraditi taj prijedlog tablica i vidjeti u čemu se slažu, u čemu se ne slažu, što je moguće da se te tablice poboljšaju, pa onda donijeti te tablice. Oni su posve autonomni u donošenju tih tablica, a način na koji ćemo mi ocijeniti vještačenja po tim tablicama, to je primjena na drugome. Neki su tako bili vidoviti, da su rekli kako će nam se dosuđivati toliko manju naknadu. Mi ćemo vidjeti, ako se donošenjem novih medicinskih tablica na drugačiji način vrednuju neke povrede tijela i duševnog zdravlja, onda ćemo mijenjati naše orijentacijske kriterije, nastojeći da zadržimo istu razinu prava.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Naletjeli ste na divljač koja se nalazila na cesti. Tko je odgovoran za nastalu štetu?

/0 Comments/in /by

Slučajevi naleta na divljač u Hrvatskoj nisu nimalo rijetki – mnogo cesta prolazi kroz planinska i ruralna područja te se divljač, unatoč svim naporima koji se poduzimaju da do toga ne dođe, ipak može naći na cesti. Ukoliko ste pretrpjeli štetu na motornom vozilu zbog naleta na divljač, je li ta šteta utuživa odnosno – tko je za nju odgovoran?

Naletjeli ste na divljač – divlju svinju, srnu, jelena ili bilo koju drugu vrstu divljači – na javnoj cesti i zbog toga je na vašem vozilu nastala šteta. Takvih je slučajeva u Hrvatskoj, zemlji u kojoj mnoge ceste prolaze kroz ruralna ili planinska područja, više nego što biste na prvi pogled mogli pomisliti. Kao i u svim ostalim situacijama o kojima pišemo na našem webu, u slučaju svake nezgode postoji nečija odgovornost. Kako se ona određuje u ovom slučaju?

Situacija oko utvrđivanja odgovornosti zbog naleta na divljač bila je, na prvi pogled, nešto jasnije definirana starim Zakonom o lovstvu koji je, međutim, prestao vrijediti 2005. No, zbog potpunosti našeg komentara, valja reći kako je tada u spomenutom zakonu bilo propisano da je za štetu koju počini divljač odgovorno lovačko društvo koje upravlja lovištem gdje ta divljač živi – ali pod uvjetom da je oštećeni poduzeo propisane mjere za sprječavanje štete od divljači.

Tim ranijim zakonom i nekim njegovim kasnijim promjenama bilo je rečeno da dio odgovornosti snosi i vozač ukoliko brzinu nije prilagodio uvjetima na cesti ili se nije pridržavao prometne signalizacije.

Novim Zakonom o cestama koji je na snazi od 2011. propisano je da se za štetu koja je počinjena trećim osobama – dakle, vozačima automobila i drugih vozila – a koja je nastala na javnoj cesti odgovara po osnovi krivnje. U konačnici, pravna osoba koja upravlja javnom cestom – koncesionar, odgovara za štetu ukoliko javna cesta, na zahtjev društva koje upravlja lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i drugom opremom koja je u skladu s posebnim propisima.

Da pojednostavimo: tko god da upravlja javnom cestom, morao je na nju postaviti znak upozorenja, odnosno znak opasnosti koji upućuje na mogućnost izlijetanja divljači na cestu. Međutim, ono što u aktualnoj pravnoj regulativi dodatno komplicira situaciju jest zakonska odredba koja kaže da je to od njih eksplicitno trebalo zatražiti lovačko društvo. Ukoliko lovačko društvo koje gospodari lovištima uz cestu nije zatražilo postavljanje takvih znakova, moglo bi se govoriti i o njihovoj odgovornosti jer bi se u tom slučaju radilo o evidentnom propustu lovačkog društva. Također, organizacija koja upravlja javnom cestom dužna ju je propisno ograditi.

Ukoliko ste se našli u toj situaciji te ste na javnoj cesti motornim vozilom naletjeli na divljač, vaš će pravni zastupnik i sud morati istražiti i razmotriti upravo spomenute elemente kako bi se utvrdila konačna odgovornost. Kao što možete pročitati u našoj rubrici s konkretnim primjerima iz prakse, bilo je slučajeva kada je postupak utvrđivanja odgovornosti za nastalu štetu trajao dugo ili je odgovornost bilo zahtjevno dokazati. Susret s divljači često je i susret s nedorečenim, nedovoljno preciznim zakonodavstvom pa je mnogo toga prepušteno slobodnoj volji suca, zbog čega je, bez detaljnih dokaza, teško provesti postupak. Kada se tome doda i činjenica da lovačka društva obično nemaju dovoljno novaca na računu ili ga nemaju uopće, oštećenom je teško naplatiti štetu čak i u slučaju pravomoćne presude.

Naš je savjet za ovu situaciju – pozovite policiju te, ukoliko nema ozljeđenih, pokušajte mobilnim telefonom sami fotografirati sve što smatrate važnim, a to može uključivati i tragove krvi životinje na cesti i svakako na braniku kao i štetu na drugim dijelovima automobila. Fotografirajte i druge materijalne dokaze koji pokazuju okruženje u kojem se nezgoda dogodila. Potom svakako potražite pravnog zastupnika koji će vam pomoći u daljnjem procesu naknade štete.

Pročitajte i naš konkretan komentar u pojedinim primjerima slučajeva koje imamo vezano uz ovu situaciju.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Europsko izvješće o prometnoj nesreći: Je li ga pametno ispuniti, jamči li ono bržu isplatu osiguranja i kako postupiti u slučaju nezgode?

/0 Comments/in /by

Svi smo upoznati s takozvanim europskim izvješćem o prometnoj nesreći; štoviše, svatko u svojem automobilu ima jedan ili više primjeraka, vjerojatno u pretincu za rukavice, i možda čak niti nije upoznat s njegovim sadržajem i smislom sve dok se ne zatekne kao sudionik u prometnoj nesreći. Iako se na prvi pogled čini da ovaj obrazac olakšava daljnju proceduru oko naplate štete od osiguranja, je li tome uvijek zaista tako i treba li ipak pozvati policiju?

Europsko izvješće o prometnoj nesreći, na prvi pogled, odlična je ideja: dogodi li vam se neka manja prometna nezgoda u kojoj postoji samo materijalna šteta, ovaj obrazac trebao bi omogućiti da automobile što prije uklonite s prometnice, ispunite izvješće i, bez čekanja na dolazak policije, kasnije ostvarite svoja prava u pogledu naknade štete iz polica osiguranja. To je izvješće zamišljeno kao civiliziran način da se riješi niz problema koji proistječu iz činjenice da se dogodila prometna nezgoda.

U praksi kojoj smo i sami mnogo puta svjedočili se, međutim, često događa da osnovne pretpostavke padaju u vodu: sudionici prometne nesreće jednostavno, u nedostatku drugih riječi, ne budu dovoljno civilizirani i susretljivi, a niti osiguravajuće kuće potom se ne ponašaju posve profesionalno u prihvaćanju ovih izvješća. Na izvješćima se štošta piše i bilježi, a gotovo se kao pravilo kasnije pojavljuje situacija da neki od sudionika tvrdi da ono što je potpisao ne odgovara istini, da se događaj nije zbio na taj način, da efektivno time pobija vlastiti potpis, tvrdeći da je isti dokument potpisao u šoku… i tada nastaju brojni problemi.

Prilikom ispunjavanja europskog izvješća o prometnoj nesreći, sudionici nesreće često zaboravljaju potražiti svjedoke, smatrajući da je dovoljno što je druga strana, tj. drugi sudionik u nesreći, taj obrazac potpisao. U daljnjem postupku podaci o svjedocima koji su se nalazili na licu mjesta bili bi zlata vrijedni jer je u suprotnom onome tko je skrivio prometnu nesreću dovoljno da pokrene odgovarajuću proceduru kod svojeg osiguravatelja i time porekne svoje ranije priznanje.

Zbog nedostatka svjedoka, kao i činjenice da osiguravatelj praktički jedva čeka da izbjegne obvezu plaćanja štete, kao oštećena strana koja nije kriva za prometnu nesreću možete se bez svjedoka naći u sudskom postupku prilično neizvjesnog ishoda.

Naš savjet

Ispunite i potpišite europsko izvješće o prometnoj nesreći jedino u situaciji gdje vam drugi sudionik želi potpisati da je, primjerice, on prošao kroz crveno svjetlo na semaforu, jer je to, na primjer, jedna od situacija koju je teško dokazati osim uz priznanje druge strane. Kada vidite da je druga strana pod utjecajem alkohola, često će željeti izbjeći dolazak policije, pa je i takav potpis, odnosno priznanje o prolasku kroz crveno svjetlo, bolje nego ništa. Prolazak kroz crveno je, naime, vrlo teško utvrditi kasnijim vještačenjima i vlastito je priznanje često jedini način da se ono dokaže.

S druge strane, osiguravatelji, naravno, žele izbjeći plaćanje odštete. Zbog brojnih prijevara u osiguranjima, oni su prirodno skeptični prema ispunjenim europskim izvješćima. Prijevare koje se temelje upravo na ovim obrascima uzele su poprilično maha i čine ozbiljnu štetu osiguravateljima, čime se njihova sumnjičavost prema ovom obrascu može opravdati.

Posve je redovna procedura da osiguravatelj po primitku ispunjenog obrasca zatraži da se, uz njihovu prisutnost, automobili postave u položaj u kojem se nesreća navodno dogodila, kako bi se utvrdilo jesu li oštećenja na vozilima uopće mogla nastati na taj način i kako se ne bi pokušala tražiti odšteta za ranije štete na vozilu. U tom ćete trenutku možda zaključiti kako bi bilo brže i jednostavnije da ste pozvali policiju da napravi uviđaj.

U slučaju minimalnih oštećenja, preporučujemo vam da se na licu mjesta pokušate dogovoriti s krivcem da vam odmah plati za nastalu štetu – drugoj se strani često ovo isplati više nego da izgubi iznos bonusa (bonifikacije) koji je dotad stekao.

U svim ostalim slučajevima, preporučujemo vam da se ne pouzdajete isključivo u europski obrazac o prometnoj nesreći već da pozovete policiju. Ako ništa drugo, dobit ćete policijski zapisnik o događaju, što je dokument kojega osiguravajuća društva kasnije teže mogu osporavati, a ostat će i zabilježena činjenica o vašoj namjeri da slučaj riješite, što ste pokazali pozivom policiji. To bi se moglo pokazati važnim u kasnijem sudskom postupku!

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail