Posts

Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

Kada sam pisao o spornom seminaru u Opatiji, koji je omogućio da u praksi zažive Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete, poznatiji kao Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, ustremio sam se dokazivati kako takav seminar nije smio biti niti održan, a kamoli da takvim sastavom učesnika daje legitimitet jednoj vrlo čudnoj praksi, a da bih, smatrajući valjda da je to svima svakodnevnica, kao što je postalo meni, zanemario objasniti što je u samim Orijentacijskim kriterijima, a zatim i praksi koja je iz njih nastala, uopće čudno i sporno.

Osnovna je ideja korektna, da se na neki način ujednači sudska praksa, jer se događalo da različiti sudovi imaju potpuno različite kriterije pri dosuđivanju visine tužbenog zahtjeva. U svom tadašnjem izlaganju predsjednik građanskog odjela g. Jakob Miletić je vrlo pažljivo naglasio termin orijentacijski navodeći da je svaki predmet poseban i podložan odluci suda međutim te su njegove riječi prošle posve nezapaženo. Praksa je formirala metodu zbrajanja i oduzimanja i danas je postupak određivanja odnosno suđenja visine nematerijalne štete sveden na zbrajanje i oduzimanje temeljem spomenutih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda, a presudu u stvari pišu vještaci koje sud odredi, i to kako u pogledu osnova (vještaci prometne struke), tako i u pogledu visine zahtjeva (vještaci medicinske struke). I tako, kako to obično biva, svaka stvar koja se da upotrijebiti da se i zloupotrijebiti, i to do mjere da izgubi smisao.

Konkretno, ako ste stradali u Zagrebu, ili nekom od većih gradova, vama je sve manje-više dostupno, od liječnika, specijalista, fizioterapeuta i terenske sestre i ljekarni do pomoći u kući i sl. Ali ako ste stanovnik npr. Žumberka život vam postaje vrlo kompliciran jer vam sve što vam treba često nije na dohvat ruke, a ponekad uopće nije dostupno. Morate nekoga moliti da vas nekamo odveze, pa vrati, a normalno je i da tog i takvog obeštetite za benzin i za izgubljeno vrijeme, sretni što ste uopće uspjeli takvog naći. O luksuzu pozivanja taksija i ne razmišljajte.

Drugo vrlo često kvalifikatorno obilježje vaše situacije jest živite li sami ili u obitelji koja vam može ili  ne može pomoći. Naime, o tome rade li ljudi ili su kod kuće, imaju li ili nemaju vlastiti automobil, ovisi mogu li vam i u kojoj pomoći. Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

U situacijama kada doživite visok stupanj invaliditeta osuđeni ste na tuđu pomoć i i njegu pa, ako imate sreću, o vama će brinuti vaša obitelj. Sudovi, ili točnije vještaci, u tim situacijama u pravilu navode da vam je tuđa pomoć i njega potrebna 8 sati dnevno (nikad više), iako je očito da osoba koja je vezana za krevet ne može biti ostavljena sama preostalih 16 sati. Za to se dosuđuje  15 do 25 kuna po satu, ovisno o regiji, a vama se, a osobito vašoj obitelji,  događaju nezamislivi problemi. Ako mislite da je rješenje smještaj u dom za stare i nemoćne razmislite i o okolnosti da se nesreća događa uglavnom mladim ljudima koji su nečija djeca, muževi i žene, da možda i taj stradali ima svoju djecu, a prvi dom je na 200 km udaljenosti, što praktički trajno razdvaja obitelj. I to ako u njega možete ući, jer mjesta je malo. Taj dom treba i platiti, a osiguravatelj već skače s prigovorom kako treba u cijeni doma razlučiti što je cijena hrane, a što smještaja (jer biste i onako bi morali jesti i da ste zdravi!). I kako to da idete u dom koji košta 8000 kuna, a ne u neki skromnij,i recimo onaj u kojem je boravio Oliver Twist.

Jer ovdje ne govorimo o lakim tjelesnim ozljedama (trzajna ozljeda vratne kralježnice i sl.) već o situacijama koje ti život preokrenu, a netko (dakle sud) bi trebao ocijeniti i dosuditi tzv. pravičnu naknadu. Zbrajanjem, množenjem i sličnim operacijama dobivamo samo alibi presude, a ne logičnu i životno utemeljenu pa, eto, i obrazloženu presudu.

Možete li tablicom jednako iskazati lom prsta pijanista i lom prsta noćnog čuvara? Na koji način valorizirati štetu koja se dogodi osobi s dva završena fakulteta, a koja uslijed nesreće doživi potpunu promjenu osobnosti (zbog prekida dotoka kisika u mozak)? Kako ocijeniti činjenicu da je ta osoba dosad ulagala u sebe, a u trenutku kada bi trebala početi naplaćivati to ulaganje i graditi karijeru, napredovati u poslu, nije više u stanju služiti se ni tablicom množenja (onom istom kojom se služe sudovi kada joj određuju visinu štete)? Što je sa zanimanjima koje traže potpunu fizičku i psihičku spremnost i redovne godišnje liječničke preglede, a na kojima više ne možete zadovoljiti, obzirom na zdravstveni karton? Što je sa sportašima zaustavljenima u napredovanju, pa posljedično i u zaradi, da ne kažem bogaćenju?

Na moguć komentar da se to dokazuje u stavci izgubljena zarada moram vas razočarati, to je postupak koji podliježe strogom  d o k a z i v a n j u.  Dakle, uzmemo platne liste u zadnjih šest mjeseci, pa koliko ste u prosjeku tada zarađivali, toliko biste valjda do mirovine. Sve drugo su nagađanja, dakle nedokazivo.

Eto, zato sam protiv tablica i množenja. Jer nisu ljudi satovi, isti i precizni, nego više oblaci koje vjetar nosi, a cilj zakona je restituirati kada je moguće, i obeštetiti  kada je restitucija nemoguća, te i takve ljude, a ne stvarati šablone da bi osiguravatelji lakše kalkulirali.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Kako su nastale famozne tablice za “mjerenje” bolova i straha u postupku naknade štete

Moguće je da će ovaj tekst netko tumačiti kao teoriju zavjere no to je rizik kojeg prihvaćam. Motiv za pisanje su mi svakodnevni susreti i komunikacija  oštećenima u prometu i njihovo viđenje načina rješavanja njihovog problema. Jasno, u čim kraćem roku. To me je inače podsjetilo na jednu od mojih prvih stranaka koja je dala veličanstvenu i nikad nadmašenu izjavu: „Znate gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu i u moju korist.“ Od onda do danas se stvari i nisu bitno mijenjale. Kako se naknadom štete bavim već tridesetak godina utvaram si da nešto o toj problematici smijem komentirati.

Prije Domovinskog rata na području Republike Hrvatske postojalo je Croatia osiguranje koje je držalo oko 97% portfolia, odnosno premije. Ostatak je bio raspoređen na filijale Triglav osiguranja i, nešto sitno, Dunav osiguranja Beograd. Naknade šteta koje su se dosuđivale ili nagađale s osiguravajućim društvima bile su pretežito ili isključivo stvar politike Croatia osiguranja, a što se tiče predmeta koji su završavali na sudovima, ovisne o sudskoj praksi pojedinog, tada okružnog, suda. Uglavnom je, što se visina dosuđenih iznosa tiče vrijedilo pravilo čim južnije tim tužnije, odnosno što južnije to su naknade bile manje, a isto je vrijedilo i za istočno od Zagreba. Uloga suda u dosuđivanju visine štete bila je velika, a postupak, usuđujem se reći, individualiziran i značajno ovisan o međusobnim odnosima odvjetnika, suda i vještaka.

U vrijeme rata na čelnu poziciju u Croatia osiguranju dolazi gospodin koji je znao s kim treba igrati preferans i zaigrati tenis, a to su bile za to doba veličanstvene kvalifikacije. Tada je već došlo i do liberalizacije tržišta, donesen zakon kojim se omogućava privatnom kapitalu,  dakle prije rata, osnivanje osiguravajućih društava  i tu počinje preslagivanje i raspodjela portfolia na novonastale osiguravajuće kuće. Formalni regulator tržišta osiguranja bila je direkcija za nadzor, ali više po principu šuti gledaj i ne talasaj. Što se tiče najvećeg osiguravateljnog segmenta, auto odgovornosti, vrijede dva osnovna pravila; da  se visina premije za pojedina vozila određuje odlukom i da vrijedi princip bonus-malus, odnosno mogućnost postotnog snižavanja cijene premije ako nemaš štetu u protekloj godini za koju si odgovoran. E, tu počinje.

Poznato je da nije problem u pravilima nego u njihovoj primjeni odnosno tko i kako i kojim instrumentima želi kontrolirati provedbu. Nadam se da nije potrebno objašnjavati sto je tzv. fiktivni bonus. Broj šteta je u konstantnom porastu, a prati ga sve veći broj premija sa 50% bonusa. Dakle, ukupna masa naplaćenih premija je u padu, a ukupni broj šteta je u porastu. Koncept osiguravatelja sličan je onom  vicu: „Što radiš?“ „Kupujem krumpire po kunu, a prodajem po 50 lipa. Vadim se na količinu!“ I gdje je rješenje? Valja smanjiti iznose koji se plaćaju oštećenima, kako u pogledu nematerijalne štete (ozljeda) tako i u pogledu materijalne (oštećenja automobila). Za sada ćemo se držati nematerijalne štete.

Koji subjekti su od značaja a da bi se ideja realizirala? Svi osiguravatelji koji se bave obveznim osiguranjem motornih vozila-svima je u interesu platiti što manje. Tko im treba? Vještaci i sudovi. Tko je nosilac posla? HUO, asocijacija svih osiguravatelja koji se bave obveznim osiguranjem, a financiraju ih osiguravatelji iz dijela premije.

Na jednom sastanku u Hrvatskom uredu za osiguranje predloženo je i usvojeno da ce HUO financirati uradak nazvan „tablice invaliditeta“ te taj zadatak povjeriti vještacima medicinske struke koji ce numerički odrediti pojedinu vrstu ozljede, a kojoj će po prirodi ocjene onda pripadati određeni iznos novaca. Zatraženo, plaćeno učinjeno. E, ali sada nedostaje najvažnije; kako uvjeriti sudove da takvu odluku primjene, odnosno usvoje kao model ponašanja. Naime, u zakonu baš i nema podloge za takvo suđenje.

Nije red da to direktno radi svaki osiguravatelj pa č,ak ne niti organizacija koja ih objedinjuje pa se kao model ustanovljuje seminar na kojem će se pravosuđu prezentirati, a pravosuđe usvojiti modele ponašanja. Prije svega Vrhovni sud jer, kada se Vrhovni sud pojavi, stvara alibi i legitimitet sucima prisustvovati seminaru, a budu li čuli iz usta predsjednika Vrhovnog suda što sto valja činiti subordinacija će učiniti svoje. Pogodite tko plaća seminar i boravak sudaca na moru. Seminar organizira Ingbiro koji u prethodnom periodu povremeno angažira tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda da drži predavanja na njihovim seminarima. Stavovi se usuglašavaju u Ingbirou, a na brifinge i usuglašavanje dolaze svi zainteresirani, od kojih neki koji baš i ne bi smjeli ili trebali tamo biti. No, zaklela se zemlja raju…..

Pa, eto, dolazi i do reakcije. Stvar postaje relativno javna. Puno ih je pozvano u staru damu Opatiju, puno članova pravosuđa u istim krevetima, a i finale se obično događa u nekim restoranima i sličnim javnim mjestima. Nekoliko dopisa završilo je na relevantnim adresama pa su akteri upozoreni da ne pretjeruju. Obzirom da je informacija iscurila i preko jedne djelatnice Ingbiroa (podaci u redakciji), ista dobiva momentalno – što mislite što? Tadašnji predsjednik građanskog odjela Vrhovnog suda izlazi u Opatiji s referatom kojem osobno nemam prigovora, što se sadržaja tiče, osim činjenice da je uopće održan. Eto, pokušao sam pojednostavniti, a ako nekoga zanimaju detalji, rado ću odgovarati i detaljizirati info@naknadastete.hr.

Radi korektnosti, postojali su vještaci medicinske struke koji su sa rezignacijom odbili sudjelovati u izradi famoznih tablica. Postojali su i suci koji su rekli da ne žele sudjelovati. I postoje tragovi koji se ne daju izbrisati.

 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Visina novčanih naknada za neimovinsku štetu: Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda

Ukoliko ste u prometnoj nesreći pretrpjeli fizičke ili duševne boli, imate pravo na naknadu te neimovinske štete, a visina odštete određivat će se, barem u većini slučajeva, u skladu s orijentacijskim kriterijima koje je donio Vrhovni sud. Stoga smatramo da se svi sudionici u prometu trebaju upoznati s ovim kriterijima kako bi bili još svjesniji svoje uloge i odgovornosti u prometu. Svakako pročitajte i naš komentar ove tematike!

Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je, još krajem 2002. godine, orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine pravičnih novčanih naknada za nematerijalnu štetu. Motivacija kojom se Vrhovni sud vodio bila je ujednačavanje primjene članaka Zakona o obveznim odnosima koji se odnose na naknadu nematerijalne štete.

Međutim, kako je i sam Vrhovni sud tom prilikom priopćio, radi se upravo o orijentacijskim kriterijima, što znači da nije riječ o formulama koje automatizmom dolaze do izračuna pravične novčane naknade. Sudovi, savjetovao je Vrhovni sud, moraju prilikom primjene ovog propisa uvijek imati na umu sve okolnosti slučaja. Trajanje i jačina fizičkih i duševnih bolova i straha pri tome se smatraju osobito važnima, ali nisu i jedine okolnosti koje mogu biti uzete u obzir.

Fizički bolovi

Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine naknade za fizičke bolove iznose za jake bolove 370 kn dnevno, za srednje bolove 220 kn dnevno te za slabe bolove 70 kn dnevno. Pri utvrđivanju iznosa naknade, savjetovao je Vrhovni sud prilikom donošenja orijentacijskih kriterija, treba imati na umu da su trajanje i jačina fizičkih bolova dva osobito važna elementa za dosuđenje pravične novčane naknade, ali sud mora voditi računa i o drugim okolnostima slučaja.

Nelagodnosti u tijeku liječenja (npr. kraća nesvjestica, hospitalizacija, vezanost za krevet, razne vrste imobilizacija i fiksacija, rendgensko snimanje, broj operacija, infuzije, transfuzije, injekcije, previjanje rana, odstranjivanje šavova, upotreba invalidskih kolica, bolovanje, posjećivanje ambulante, fizioterapija, trajanje rehabilitacijskog postupka i slično) koje trpi oštećenik razmatraju se u okviru naknade za fizičke boli.

Nematerijalna šteta koja se u određenom obliku trajno ili trajnije ispoljava predstavlja jednu štetu, pa su određuje jedan iznos naknade uzimajući u obzir trajanje te štete do donošenja presude i njeno trajanje u budućnosti. Treba imati na umu da naknadu za buduću nematerijalnu štetu sud može dosuditi i kad se štetne posljedice u psihi oštećenika još nisu ispoljile, ako je izvjesno da će te posljedice nastati u budućnosti.

Naknada za strah

Iznos naknade za strah preporučen je ovim orijentacijskim kriterijima u rasponu od 2200 do 30.000 kuna, uz moguće korekcije naviše ili naniže prema istim kriterijima kao kod fizičkih bolova, ponovno imajući u vidu sve ostale okolnosti pojedinog slučaja. Pravična novčana naknada za pretrpljeni strah pritom se dosuđuje ako okolnosti slučaja, a osobito trajanje i jačina straha, to opravdavaju.

Duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti

Smanjenje životne aktivnosti, kao posebna osnova za naknadu štete zbog duševnih bolova, obuhvaća sva ograničenja u životnim aktivnostima oštećenika koje je ostvarivao ili bi ih po redovnom tijeku stvari u budućnosti izvjesno ostvarivao. Pod ograničenjem se podrazumijeva i obavljanje aktivnosti uz povećane napore ili pod posebnim uvjetima.

Ovaj oblik štete u pravilu je trajnog karaktera, ali novčana naknada se može dosuditi i kad je smanjenje životne aktivnosti privremeno, ako je jačeg intenziteta i dužeg trajanja ili ako to posebne okolnosti opravdavaju.

Duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti, prema orijentacijskim kriterijima Vrhovnoga suda, propisuju se tako u sljedećim rasponima, po sljedećoj tablici, pri čemu ponovno postoje moguće korekcije ovisno o opsegu i težini utvrđenih trajnih posljedica:

do 25% 7.500,00 kn za svakih 10%
preko 25 do 40% 11.000,00 kn za svakih 10%
preko 40 do 60% 22.000,00 kn za svakih 10%
preko 60 do 80% 45.000,00 kn za svakih 10%
preko 80 do 100% 75.000,00 kn za svakih 10%

Kao dodatne kriterije valja imati na umu životnu dob, vrstu zanimanja oštećenika i srodne kriterije.

Duševni bolovi zbog naruženosti 

Osnova za priznanje novčane naknade za naruženost nije samo u tome da li i u kojoj mjeri izmijenjena vanjština oštećenika izaziva u okolini gađenje, sažaljenje ili druge negativne reakcije, već se uzimaju u obzir i subjektivna mjerila o utjecaju svih elemenata (izmijenjena vanjština, primjetnost, opseg itd.) na psihičku ravnotežu oštećenika, odnosno na njegovo psihičko stanje u cjelini. Pri tome se subjektivne osobine oštećenika uzimaju u obzir u razumnoj mjeri, odredio je Vrhovni sud.

Iznosi za naknadu štete za duševnu bol kreću se stoga u slučaju jakog stupnja od 22.000 do 37.000 kn (ovisno o tome jesu li ozljede vidljive samo ponekad ili su vrlo uočljive trećim osobama), u srednjem stupnju od 11.000 do 22.000 kn, te u lakom stupnju od 2500 do 5000 kuna.

Ponovno, kao i u ranijim situacijama, postoji mogućnost primjene dodatnih kriterija u ovisnosti o životnoj dobi, zanimanju i sličnim kriterijima.

Duševni bolovi zbog smrti bliskog srodnika ili teškog invaliditeta 

Za slučaj smrti bračnog i izvanbračnog druga ili djeteta, preporučena je orijentacijskim kriterijima naknada od 220.000 kuna, a za slučaj gubitka ploda roditeljima od 75.000 kuna. Za slučaj smrti roditelja, dijete može dobiti naknadu u iznosu do 150.000 kn, a ponovno 220.000 kuna ukoliko se nalazilo na skrbi kod roditelja.

Taj je iznos od 220.000 kn ujedno i najviši iznos propisan orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda.

Za slučaj naročito teškog invaliditeta bračnog ili izvanbračnog društva ili djeteta, ponovno je preporučen iznos od 220.000 kuna, s naknadama istima kao ranije u slučaju smrti, na koje ima pravo dijete roditelja stradalih u nesreći.

“Pravična novčana naknada za duševne bolove djeteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvanu samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dijete trpi zbog gubitka roditelja – ljubavi, njege i pažnje koju bi mu roditelj pružao, pa pripada djetetu koje zbog dobi nije moglo osjetiti bol zbog same smrti roditelja, jer je u pitanju naknada za jedinstveni oblik nematerijalne štete”, kaže se u orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Naš komentar: Orijentacijski kriteriji za visinu naknade za neimovinske štete i u čemu je problem sa sudskom praksom

Tema o visinama naknada za neimovinsku štetu koja je posljedica prometnih nesreća – što znači: ozljede, psihička i fizička bol, strah, naruženost, invaliditet i smrt – proteklih je godina u krugovima koji se bave pravnom praksom nakon prometnih nesreća podigla podosta prašine. Iako su doneseni orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, smatramo kako se pravosuđe i dalje previše drži “tablica” prilikom određivanja naknada za štetu, a premalo razmatra objektivne specifičnosti svakog slučaja.

Cijela je priča oko naknada za neimovinsku štetu u prometnim nesrećama tijekom više od deset godina izazvala i brojne komentare, uključujući i onaj po našem mišljenju svakako najkorisniji, Jakoba Miletića, tadašnjeg predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda. Želite li dobiti jasan pregled cijele problematike, svakako vam preporučujemo da osim ovog našeg komentara pročitate i ova dva povezana članka.

No, krenimo od početka: kako počinje naša priča o iznosima naknada za fizičke ozljede? Svojevremeno je, prije desetak godina, u Hrvatskoj došlo intenzivne “kampanje” dvaju velikih osiguravajućih društava iz područja automobilske odgovornosti s ciljem da se definiraju i naprave tablice invaliditeta i ozljeda koje bi matematičkim putem izračunavale iznose koje treba dobiti oštećenik u prometnoj nesreći. To se pokušalo učiniti uz službenu podršku Hrvatskog ureda za osiguranje – udruženje svih osiguravatelja koji se bave obveznim osiguranjem automobila.

Cjelokupnu tada nastalu situaciju smatramo pravno dvojbenom u nekoliko aspekata, budući da Hrvatski ured za osiguranje i osiguravajuća društva nemaju baš nikakve veze s medicinom, a koja je, kao struka, velikim dijelom bila isključena iz ovog postupka. Cijelu je situaciju to činilo vrlo apsurdnom jer su se pokušali utvrditi upravo kriteriji za zdravstvenu štetu, psihičku i fizičku bol te u konačnici i smrt, bez imalo značajnijeg sudjelovanja medicinske struke u cijelom procesu. Oni vještaci koji su sudjelovali u postupku bili su, možemo slobodno reći, instrumentalizirani od inicijatora cijelog procesa.

Neka su osiguravajuća društva tada odbila sudjelovati u cijelom procesu, ali su inicijatori napravili velik pritisak prema pravosuđu, pokušavajući u konačnici dati legitimitet cijelom procesu i kroz organizaciju stručnog seminara na kojemu su tablice i cijelu ideju trebali odobriti predstavnici pravosuđa.

Gotovo da i nije potrebno posebno skretati pažnju na nekoliko pravno nedopustivih situacija koje su čak i izlazile iz zakonskih okvira i načela neovisnog pravosuđa, poput predstavnika sudske vlasti koji su na seminaru gosti osiguravajućih društava ili, pak, činjenice da suci ne smiju sudjelovati u ikakvom donošenju zakona ili pravilnika, već ih su se isključivo dužni držati. Taj cjelokupni seminar – po ocjeni mnogih koji su pratili cijelu situaciju – nešto je što se jednostavno nije smjelo dogoditi jer je pravosuđe instrumentalizirano u interesu privatnih tvrtki (osiguravajućih društava).

Glavni motiv koji je stajao iza nastojanja dijela osiguravajućih društava da definiraju ove tablice bio je, naravno, u tome da se umanje naknade koja bi ona bila dužna isplaćivati stvarno stradalim osobama u prometnoj nesreći, s vrlo očitim ciljem povećanja profita za osiguravajuća društva koja naplaćuju police automobilske odgovornosti (koje su usto zakonom obavezne!).

Naravno, s druge strane, posve je točno da je trebalo uspostaviti kriterije po kojima se određuje naknada za neimovinsku štetu, od pretrpljenog straha preko ozljeda do invaliditeta ili smrti, kao i gubitka roditelja ili djeteta. Potrebna za ujednačavanjem sudske prakse iznikla je iz prilično šarolike i raznolike prakse koja je prethodila ovom postupku, a gdje se često za slične ozljede dodjeljivao posve različit iznos.

Želite li stoga, barem okvirno, znati što možete očekivati u pogledu naknade za neimovinsku štetu koju ste pretrpjeli u prometnoj nesreći, kao rješenje su nastali orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, popraćeni sjajnim, već spomenutim elaboratom Jakoba Miletića, predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda, koji dodatno razmatra ovu problematiku; smatramo da bi ga trebali pročitati svi koji žele bolje razumjeti ovu temu. Naravno, dio sudionika ranije spomenutog procesa pokušaja donošenja “tablica” bio je izrazito protiv ovog rješenja, a mišljenje predsjednika Građanskog odjela koje definira vrlo jasan smjer kojim bi ovu problematiku trebalo riješiti nažalost niti do danas nije posve zaživjelo u praksi.

Iako je nakon donošenja orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda donekle ujednačena sudska praksa prilikom dosuđivanja naknade za nematerijalnu štetu, mi smatramo kako sudovima i sucima, nažalost, i dalje nedostaje volja da se utvrde sve činjenice nakon prometne nesreće. Činjenice te vrste obično su ključne kako bi se mogao pravično dosuditi pojedini iznos pa stoga možemo reći kako je i primjena orijentacijskih kriterija u sudskoj praksi zaživjela tek djelomično i ne u cijelosti, svojim pravim smislom i nakanom, već se pravosuđe vrlo često oslanja na puko zbrajanje i množenje po propisanim kriterijima.

Kada bi sudovi zaista ove orijentacijske kriterije tretirali kao orijentacijske i pokazali više volje da se utvrde točne okolnosti koje su utjecale na visinu štete, tek tada bi ovi orijentacijski kriteriji, po našem mišljenju, ispunili svoju svrhu. Smatramo da je uloga suda da u svakom pojedinačnom slučaju provede cjelokupni postupak, izvede sve dostupne dokaze i vještačenja i tek nakon toga, slobodnom procjenom provedenih dokaza, donese pripadajuću naknadu imajući u vidu i orijentacijske kriterije ali i objektivne specifičnosti svakog pojedinog slučaja.

Ljudske se nesreće, koje često u slučaju prometnih nesreća prerastaju i u velike životne tragedije, teško mogu posve svrstati u ovakve ili onakve tablice, pa zbog toga više vrednujemo pristup kakvoga u svojem mišljenju predlaže Jakob Miletić. Sudovi bi, najjednostavnije rečeno, u ovakvim postupcima morali odustati od recentne prakse koja se u posljednje vrijeme često svodi isključivo na primjenu orijentacijskih kriterija i to je ono na što Udruga Bonus u svojem radu i komunikaciji prema javnosti kontinuirano upozorava.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Jakob Miletić, Vrhovni sud: O orijentacijskim tablicama za procjenu oštećenja zdravlja

Prenosimo osvrt Jakoba Miletića, dipl. iur., predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, napisan u rujnu 2010. godine jer ga smatramo izuzetno relevantnim za raspravu o visinama i praktičnoj primjeni orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda za naknadu nematerijalnih šteta i za samo razumijevanje cijele ove problematike. Naše članke, uključujući i naš komentar na ovu temu, pronaći ćete objedinjene u temu ovdje.

Piše: Jakob Miletić, dipl. iur.,  predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske
Osvrt prenosimo sa stranice Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Tema ovog savjetovanja vrlo je interesantna i ona je, rekao bih, višestoljetna. Naime, ovo savjetovanje koje se održava pod nazivom: Naknada neimovinske štete – nove Hrvatske orijentacijske medicinske tablice za procjenu oštećenja zdravlja, samo je nastavak brojnih savjetovanja koja su kroz minula desetljeća održana sa svrhom da razriješe dvojbe u primjeni zakona koji su propisivali pravo na naknadu nematerijalne ili neimovinske štete. Nakon savjetovanja kao trajna vrijednost ostali su brojni referati i priopćenja vrsnih pravnih pisaca i praktičara u kojima su izvršene analize i tumačenja koja su argumentacijom pridonijela razrješavanju mnogih spornih materijalnopravnih pitanja u svezi s naknadom nematerijalne ili neimovinske štete. Najčešće teme ovih savjetovanja odnosile su se na pitanja utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete odnosno neimovinske štete, dakle na pitanje primjene materijalnog prava a ne na pitanje utvrđivanja činjenica.

Vrhovni sud RH, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana kako to propisuje čl. 118. st. 1. Ustava RH. Iz sadržaja spomenute odredbe proizlazi da je Vrhovnom sudu RH povjerena iznimno teška i odgovorna zadaća koja se sastoji od ostvarenja ustavnih načela ravnopravnosti građana u postupcima radi naknade neimovinske štete te osiguravanje jedinstvene primjene zakona na području Republike Hrvatske.

Utvrđivanje visine naknade nematerijalne odnosno neimovinske štete predstavljalo je i predstavlja veliki izazov za suce jer u suđenju moraju odrediti pravičnu novčanu naknadu – cijenu za povrijeđeno dobro, tjelesni ili duševni integritet, u ovom slučaju fizičke osobe, koje nema cijene. Dovoljno su ilustrativne narodne izreke: zdravlje je najveće bogatstvo, zdrav čovjek ima puno želja, bolestan samo jednu (da bude zdrav). Zdravlje nema cijenu. Ustav RH u čl. 22. st. 1. određuje da su čovjekova sloboda i osobnost nepovredivi.

Zakon o obveznim odnosima iz 1991. definirao je nematerijalnu štetu kao nanošenje grubog fizičkog i psihičkog bola i straha, članak 155., propisavši u odredbama čl. 200.-203. i oblike za koje se priznaje pravo na naknadu nematerijalne štete. Naknada nematerijalne štete dosuđuje se za svaki od priznatih pravnih oblika nematerijalne štete posebno, i to je pravo. Samo iznimno, kada se posljedice ozljeđivanja tako isprepliću da je pojedine pravne oblike nematerijalne štete nemoguće ocijeniti odvojeno, dosuđuje se naknada u jednom iznosu.

Za postojanje prava na naknadu nematerijalne štete prema Zakonu o obveznim odnosima iz 1991. potrebno je da se kumulativno ispune dvije pretpostavke, da je povrijeđeno oštećenikovo pravno zaštićeno dobro, dakle postojanje ozljede, i druga da je kao posljedica ozljeđivanja kod oštećenika postojala fizička ili pak duševna bol ili strah. Takvo je pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda još iz 1987. godine. Da bi sudovi mogli pravilno i zakonito odlučivati o osnovanosti tužbenih zahtjeva za naknadu nematerijalne štete bilo je potrebno odgovoriti na brojna materijalnopravna i procesna pitanja, sve sa svrhom ostvarenja već spomenutih ustavnih načela.

Tako su u praksi sudova zauzeta pravna shvaćanja o tome pripada li pravo na naknadu nematerijalne štete oštećeniku koji zbog posljedica ozljeđivanja nije svjestan svog stanja i ne trpi duševnu bol, pripada li pravo roditeljima na naknadu štete za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti izazvane smrću djeteta, pripada li roditeljima pravo na naknadu štete s osnove straha za sudbinu djeteta, pripada li pravo na naknadu nematerijalne štete samo osobi na koju je štetna radnja upravljena ili i drugim osobama, pripada li pravo na naknadu štete zbog nemogućnosti rađanja, zbog gubitka potencije, zbog gubitka školske godine. Zatim, koje su sve okolnosti odlučne kod odlučivanja o naknadi nematerijalne štete za fizičke boli, koje su okolnosti odlučne kod odlučivanja o naknadi nematerijalne štete s osnove duševnih boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, pripada li pravo na naknadu štete za duševne boli zbog smrti bliske osobe i djetetu koje zbog uzrasta nije moglo osjetiti duševne boli od same smrti roditelja, pripada li pravo na naknadu štete zbog gubitka ploda, zatim zbog smrti bliske osobe izvanbračnom drugu, zbog naročito teškog invaliditeta bliske osobe i nastciturusu, značenje izraza naročito teški invaliditet bliske osobe, kada postojanje straha opravdava dosuđenje pravične novčane naknade, pripada li posvojenom oštećeniku pravo na naknadu za strah, i tako dalje.

Člankom 200. Zakona o obveznim odnosima iz 1991. propisano je da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke bolove, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode, prava ličnosti, smrti bliske osobe te za strah, posebno naglašavam, ako nađe da okolnosti slučaja a osobito jačina bola i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, vodeći pritom računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kojem ta naknada služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom. Tako u sudskoj praksi nailazimo na pravna shvaćanja da oštećenik nema pravo na naknadu nematerijalne štete za fizičke bolove koji su bili slabog intenziteta i trajali su jedan dan, da se pravična novčana naknada za pretrpljeni strah dosuđuje ako okolnosti slučaja, osobito trajanje i jačina straha, to opravdavaju, da nematerijalna šteta traje u pravilu cijeli život, no, međutim, da nije razlog da se oštećeniku smanji novčana naknada za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti zbog toga što je trajala samo određeno vrijeme.

Kolegice i kolege, zašto je bilo potrebno donositi navedena i još mnoga druga pravna shvaćanja? Zato što je Zakon o obveznim odnosima iz 1991. godine propustio detaljnije normirati područje naknade nematerijalne štete. Zbog toga smo morali iznjedriti ova i druga pravna shvaćanja. Zakon o obveznim odnosima iz 1991. godine nema odredbe koja bi sucima dala objektivnu i pouzdanu osnovu za ocjenu visine novčane naknade nematerijalne štete. Upravo zbog navedenog je na početku primjene tog Zakona postojala vrlo velika neujednačenost u dosuđivanju naknade nematerijalne štete. Usuđujem se ustvrditi da je svaki općinski sud i svaki županijski sud u Republici Hrvatskoj imao dogovorene orijentacijske iznose naknade nematerijalne štete radi ujednačavanja prakse pri dosuđivanju te naknade, međutim, ti kriteriji nisu objavljivani i bili su, kao što je na njima izrijekom napisano, “samo za internu upotrebu”. Ako mislite da su kriteriji iz 2002. godine prvi kriteriji koje je iznjedrio Vrhovni sud, onda se varamo. Radi ujednačavanja sudske prakse, samo u ovoj Državi, dakle od 1990. pa nadalje, imali smo kriterije gdje smo određivali visinu u iznosima njemačkih maraka. Zašto? Zato jer se nismo na drugi način znali boriti s inflacijom pa smo nastojali obračunavati u njemačkim markama. Na tim kriterijima bila je napomena određena za sve gore navedene oblike nematerijalne štete”, korekcija na niže ili na više prema osobitostima slučaja i orijentacijski kriteriji predloženi su samo obračunski u DM, da bi se utvrdila realna visina pravomoćno dosuđene nematerijalne štete.

Koliko je bilo teško zadržati iole ozbiljniji sustav visine nakade nematerijalne štete dovoljno će biti ilustrativno ako kažem da je jedan županijski sud donio tablice u kojima ima orijentacijske kriterije za naknadu nematerijalne štete, i to 12.3.1991., 23.3.1991., 23.4.1991., 22.9.1992. i da dalje ne nabrajam, a krenulo se s 22.5.1990. godine. Vidite koliko je bilo problema da se na neki način ujednači sudska praksa. Ono što treba reći jest to da smo tek na sjednici 29. studenoga 2002. godine prihvatili prve orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koji su objavljeni u Izboru odluka 1/03 koji se primjenjuju i danas. Nešto ću reći o tome na koji način smo utvrđivali te kriterije. Bio je to postupak koji je trajao preko godinu dana u kojem su sudjelovali suci svih stupnjeva sudova koji odlučuju o naknadi nematerijalne odnosno neimovinske štete. Krenuli smo od prakse koja je postojala u općinskim sudovima koju smo skupili na županijskom sudu i nastojali da županijski sud kaže koji su njihovi kriteriji za utvrđivanje naknade nematerijalne štete po pojedinim pravnopriznatim oblicima. Tako samo skupili praksu sa svih županijskih sudova. Za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda dostavljen je materijal u kojem su bile navedene ocjene o tome koliko bi naknada nematerijalne štete iznosila po pojedinom kriteriju, te koliki su ti iznosi u pojedinom županijskom sudu. Na taj način došli smo do mišljenja Vrhovnog suda, nastojeći pritom da naše orijentacijske tablice budu što bliže onome što se u praksi dosuđuje. Na taj smo način nastojali zaštititi, prije svega oštećenike, dovesti ih u ravnopravnu poziciju. To se pokazalo dobrim, naime, vjerujem da nitko u pravosuđu ne bi prihvatio tablice i okvirna mjerila došla od Vrhovnog suda ma kako kvalitetna ona bila a da se nikoga ništa nije pitalo. Mora se pitati one koji najprije dolaze u situaciju da primjenjuju orijentacijske tablice da vidimo što oni misle o visinama po pojedinim pravnim osnovama a onda postaviti dalje. Valjda je takvo postupanje i razlog da te orijentacijske tablice tako dugo saživjele. Pritom je bitno da je bilo potrebno uložiti i iznimno veliki trud da bi se one uopće donijele. Zahvaljujući tome što je tada na poziciji predsjednika Vrhovnog suda RH bio kolega Ivica Crnić, što je dr. Ivo Grbin bio predsjednik Građanskog odjela, zahvaljujući tome što su obojica civilisti i što su dali jako puno i pravnoj praksi i pravnoj teoriji, zahvaljujući njihovom jednom mirnom nastupu i jednoj velikoj toleranciji, mi smo došli do tih okvira. Kad se to donosi bitan je svaki detalj. Sjećam se da kad smo mislili evo kraj je, već smo pred donošenjem okvirnih mjerila postavilo se pitanje naziva i zaključilo da naziv ne može biti okvirna mjerila već to mogu biti orijentacijski kriteriji. Vidite koliko su suci vrlo oprezni kad donose nešto što će koristiti. Kako su se ti kriteriji pokazali u praksi, kud je krenula praksa? Nismo nikad očekivali da ćemo u neke kućice, u nekakve minimalne i maksimalne iznose, ukalupiti konkretne slučajeve. Nije nam to bila ni intencija, a to teoretski ni ne prolazi. Da je zakonodavac htio propisivati opće minimume i opće maksimume ili posebne minimume ili posebne maksimume kao što propisuje kazne u kaznenom zakonu, onda bi situacija bila druga. Međutim, ovdje zakonodavac ostavlja pravosuđu otvorene ruke da sam procijeni. I kad svi mislimo da smo se dogovorili oko toga, praksa nas često opovrgne. Ona uvijek uvažava okolnosti konkretnog slučaja i zato nakon osam godina možemo reći da je praksa pokazala da se oni “limiti” koji su se javili za najblaže stupnjeve pojedinih pravnih oblika naknade nematerijalne štete kod dosuđivanja zadržavaju na maksimalnim iznosima i prelaze 10% te iznose a da je najmanje prelaženje tih “limita” kod onih šteta koje su zapravo najveće štete.

U kakvoj smo situaciji mi bili  na Vrhovnom sudu u pogledu primjene materijalnog prava u postupku osiguranja jedinstvene primjene materijalnog prava? Ne bih rekao da smo baš bili u jako zavidnoj situaciji. Naime, Zakon o parničnom postupku koji je važio prije uvođenja instituta izvanredne revizije dopuštao je revizije samo u onim slučajevima u kojima pobijani dio presude prelazi iznos od 100.000 kuna. Kad gledate statističke podatke koliko je tzv. malih a koliko tzv. velikih šteta, onda možete vidjeti koliko je tih velikih šteta dolazilo na Vrhovni sud i koliko je Vrhovni sud mogao kroz konkretne odluke utjecati na visinu naknade te nematerijalne štete. I u onim slučajevima kada je predmet završavao na općinskom sudu i nije bilo pravnog lijeka, tada ni žalbeni sud nije mogao utjecati na visinu naknade nematerijalne štete. Dakle, mogle su se pojaviti i pojavljivale su se često presude koje su na prvi pogled mogle i odudarati od onih principa koje smo mi zastupali i koji su navedeni u našim orijentacijskim kriterijima za naknadu nematerijalne štete.

Ono što bih htio naglasiti je da odluka suda o visini naknade nematerijalne štete jest primjena materijalnog prava. Svaka promjena pravnih shvaćanja ili pak orijentacijskih kriterija dovodi u različitu pravnu poziciju one stranke čiji postupci su u vrijeme navedenih promjena dovršeni i stranke čiji postupci nisu bili dovršeni. Zato ih pravosuđe ni ne mijenja često. Iznijet ću samo nekoliko primjera da se vidi što znači promjena kriterija u dosuđivanju naknade nematerijalne štete. Poznato je da smo te zadnje kriterije donijeli 2002. godine. Poznato je da su u tim kriterijima neke naknade nematerijalne štete, u odnosu na ranije, povišene i da su povišene značajno. Tako prema onim kriterijima koji su bili prije 2002. godine za duševne boli zbog smrti bliskog srodnika, bračnog druga, dijete i roditelja bilo je 10.000 – 15.000 DEM. Godine 2002. to je bilo 220.000 kn. Što je to što se dogodilo u vremenu neposredno prije donošenja tih orijentacijskih kriterija u praksi? Jasno da svi nastoje iskoristiti poziciju koju misle da mogu iskoristiti. Jasno je da ni jedan punomoćnik tužitelja neće nastojati svojim djelovanjem da njegova stranka manje uspije u postupku, već više, da svaki tuženik neće nastojati da plati više nego da plati manje. Međutim, ponašaju li se ti sudionici postupka uvijek samo interesno ili korektno, prihvatljivo, pravno dopušteno, vidljivo je iz sljedećeg. Naime, kada se vidjelo da inflacija čini svoje, a ona je bila ogromna, tada su tuženici pokušavali na određeni način iskoristiti tu situaciju za sebe i mi smo morali donositi razna pravna shvaćanja. Evo koja smo pravna shvaćanja donijeli: priznanje tužbenog zahtijeva koji se po pravilima materijalnog prava određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, s ciljem da bi se iskoristio utjecaj inflacije i raspolaganje suprotno pravilima javnog morala. Rečeno je dalje, sud neće donijeti presudu na temelju priznanja i kad je udovoljeno potrebnim pretpostavkama ako je tuženik priznao tužbeni zahtjev da bi se izbjegla primjena za tužitelja znatno povoljnijih orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade za nematerijalnu štetu. Priznanje tužbenog zahtjeva učinjeno s ciljem da se izbjegne preinaka tužbe i primjena za tužitelja povoljnijih orijentacijskih kriterija ima značenje nedopuštenog raspolaganja. Čak je i to pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela, onda možete misliti koliko je takvih predmeta bilo. Međutim, dogodilo se to da su one stranke čiji su predmeti bili dovršeni prije nego smo donijeli  orijentacijske kriterije 2002. godine, primjerice zbog smrti bliske osobe, dobile daleko manju naknadu nego ovi drugi, iako su tužbe podnesene možda istovremeno, iako su se štetni događaji možda dogodili istog dana. Do čega je dovela takva promjena orijentacijskih kriterija? Dovela je do toga da su ljudi bili neravnopravni, da su za istu pretrpljenu štetu u štetnom događaju dobili bitno različitu naknadu. Često se govori da je povijest učiteljica života. Možda se zato sada i “puše” na ovaj prijedlog medicinskih orijentacijskih tablica. Mi smo u pogledu naročito teškog invaliditeta i njegovog pojma od 1978. godine pa do 2007. imali jedno pravno shvaćanje da ono postoji ako se kreće u granicama potpunog invaliditeta. Svojom odlukom  od 24. siječnja 2007. godine Ustavni sud RH ocijenio je takvo definiranje pojma naročito teškog invaliditeta pogrešnim. Koliko je u tih 20 godina stranaka zbog, eto, pogrešnog pravnog tumačenja pojma naročito teškog invaliditeta bliske osobe izgubilo definitivno svoja prava. Opet je i tu došlo do neravnopravnosti a ne do ravnopravnosti stranke. Govorim to samo zato da potaknem promišljanje o tome koliko je opasno, koliko je odgovorno ići mijenjati sudsku praksu odnosno orijentacijske tablice. No to ne znači da se jedanput doneseni ne trebaju mijenjati. Vrhovni sud ih je mijenjao nekoliko puta. Imao sam sreću da 20-ak godina radim na Vrhovnom sudu, bar 5 puta smo mijenjali te tablice, od slučaja Petrović kojeg se vi i ne sjećate, pa dalje. Ali ono što je bitno, uvijek smo u tim tablicama osiguravali za oštećenike više prava nego onima ranijim, a tamo gdje smo snizili prijedloge naknada tamo to sudska praksa nije prihvatila. Čime sam ja nezadovoljan sada? Nezadovoljan sam sada jer imam osjećaj da smo postavili dobre razmjere između malih i velikih šteta, iako se za male štete u praksi dižu naknade a za velike štete praksa se zadržava u limitima. Promjenom raspona imamo osjećaj da remetimo taj vrijednosni red, koji je bio na početku možda i dobro zamišljen. Možda je sudska praksa procijenila da trebaju biti vrijednosti upravo takve kakve su usklađene u sudskoj praksi, a ne kako smo ih zamislili okvirno.

Sve do sada nisam ni spomenuo medicinska vještačenja, njihov utjecaj na ujednačavanje visine naknade nematerijalne štete, i to zato što sam promatrao ujednačavanje naknade nematerijalne štete kroz primjenu materijalnog prava polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja kako je utvrđeno u postupku pred revizijskim sudom. U revizijskom postupku ne može se ispitivati pravilnost i potpunost činjeničnog stanja. To je jedno od načela u ispitivanju odluka a i u mogućnosti da se osigura jedinstvena primjena zakona. Mi smo se cijelo vrijeme bavili samo primjenom prava, iako se već tada vidjelo da se na pojedinim županijskim sudovima presude razlikuju glede visine naknade nematerijalne štete, ne zbog toga što ne bi bile primijenjene okvirne mjere, nego zato što vještaci na različiti način vještače. Onog trenutka kada se vještačenje predmeta naknade štete seli iz onih sudova koji nisu jako opterećeni u one sudove koji su jako opterećeni zapitate se što je tome razlog. Razlog tome mogu biti dvije stvari. Jedan je razlog u tome da vještaci na području ovog suda koji uzima predmet u vještačenje, ili suci tog suda, daju veće smanjenje životne aktivnosti i daju veći broj bolnih dana, dakle, daju osnovu za veću naknadu nematerijalne štete. U drugom krajnjem slučaju, ako su vještaci u istoj poziciji i daju jednake nalaze, možda suci u ovom sudu daju veće naknade za iste povrede, odnosno za iste posljedice tih povreda koje su se dogodile u realnom životu. Sve to dovodi do neravnopravnosti građana. Svaki onaj koji u presuđenju misli da treba dosuđivati više od onih okvirnih mjerila, iako su okolnosti koje treba ocijeniti iste, dovodi u neravnopravan položaj sve one stranke čiji predmet rješava neki drugi sudac. Uvijek kod presuđivanja treba krenuti od ustavnih načela ravnopravnosti građana, tu ravnopravnost građana možemo osigurati jedino kroz jedinstvenu primjenu zakona na području RH.

Kad govorim o sudskim tablicama još bih spomenuo da nisam nikad mislio da ću čuti da njih treba biti više, ovisno o tome tko je odgovorna osoba, pa bi jedne imali za automobilsku štetu, druge valjda za štetu iz radnih odnosa, treće bi imali za štete koje su izraz nekakve tučnjave i sl. Uvijek smo mislili, a mislim to i danas, da bez obzira koji je uzrok te štete, trebaju biti jedne tablice, jer jednako vrijedi ako je nekome slomljena noga u prometnoj nesreći ili je slomio nogu u tučnjavi ili je slomio nogu radeći za nekakvim strojem kod svog poslodavca.

Primjenu materijalnog prava naglašavam zato što je u čl. 250. ZPP-a propisano da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razrješenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Zadaća vještaka iscrpljuje se, dakle, u postupku utvrđivanja činjenica, a ne u postupku primjene materijalnog prava. Meni se čini da su kod ovog Prijedloga medicinskih tablica autori ovih tablica to smetnuli s uma. ZOO iz 2005. člankom 1100. propisuje da će sud dosuditi pravičnu novčanu naknadu ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. Ono što je promijenjeno je to što su pravne osnove naknade nematerijalne štete sada postale pravno odlučne činjenice na temelju kojih će sudovi ocjenjivati postoji li i u kojem iznosu neimovinska šteta a radi dosuđivanja naknade neimovinske štete. Prijedlog Hrvatskih orijentacijskih medicinskih tablica predstavlja pokušaj da se ujednači način vještačenja u postupcima radi naknade neimovinske štete. Sudovima je itekako u interesu da se rezultati nalaza vještaka i mišljenja vještaka u pogledu istih povreda često i u istom sudskom predmetu ne razlikuju nekad čak i do te mjere da zbunjuju ne samo stranke nego i sud, da vještaci u mišljenjima dođu do bitno istih činjeničnih zaključaka koji će ako ih sud prihvati predstavljati utvrđeno činjenično stanje na kojem će sud primjenjujući na to činjenično stanje materijalnog prava donijeti valjanu presudu. Pritom se suci prvostupanjskih sudova prilikom određivanja dokaza provođenjem vještačenja moraju potruditi da u rješenju kojim se određuje predmet vještačenja označe sve činjenice i okolnosti na kojima stranka u tužbi i tijekom postupka temelji pravo na naknadu neimovinske štete, kako bi medicinski vještaci u nalazu i mišljenju dali odgovore upravo i samo na predmet vještačenja. Upućujem na izlaganje kolege Ivice Crnića na prošlom savjetovanju gdje je on o tome pisao na način koji u cijelosti prihvaćam. Vještaci u nalazu i mišljenju, koje će sud ocjenjivati u sudskom postupku, ne smiju prelaziti granicu svoje struke. Ne smiju se upuštati u definiciju pravnih pojmova, ne smiju se upuštati u suđenje i ne smiju govoriti o postojanju ili nepostojanju povrede prava osobnosti. To je, dame i gospodo, rezervirano za suca. Zato sudovi neće uvažavati one navode vještaka koji se tiču pitanja ispunjavanja pravnih standarda i definicija o kojima ovisi postojanje ili nepostojanje prava, već će cijeniti objektivnost i stručnost mišljenja u pogledu medicinskih činjenica koje će biti obuhvaćene kao utvrđene činjenice.

U prijedlogu Hrvatskih orijentacijskih medicinskih tablica za procjenu oštećenja tjelesnog ili duševnog zdravlja nalaze se pravni pojmovi i njihovo obrazloženje za koje nema mjesta u navedenim tablicama. Klasifikacija tjelesnih ozljeda neimovinske štete i štete na osobama prema medicinskim kriterijima nema značenje za sudske postupke u kojem će sud tražiti od vještaka da utvrdi činjenice o kojima nema stručno znanje pri čemu će sam, primjenjujući materijalno pravo, neko činjenično stanje pravno označiti. Kakve koristi od ocjene vještaka koji neko činjenično stanje s medicinskog stajališta ne ocijeni kao ozljedu ako to činjenično stanje sud ocijeni kao ozljedu? Isto važi i za druge pravne pojmove koji se glede sadržaja neće poklapati s medicinskim tablicama. Što se tiče medicinskih tablica, već sada možemo reći da bi barem meni bilo teško prihvatiti zaključak da dijagnoza o ozljedama koje su postavljene a koje nisu objektivno medicinski utvrđene i opisane, ne predstavljaju tjelesne ozljede pa se ima smatrati da nije došlo do povrede prava osobnosti. Što ako među strankama nije sporno da je tužitelj zadobio tjelesne povrede i koje je tjelesne povrede zadobio ali nije bio kod liječnika, nema medicinske dokumentacije, ali su te posljedice i danas vidljive i mogu se medicinski verificirati? Moramo znati da ZPP nije definirao koje će dokaze sud izvesti radi utvrđivanja pravno odlučnih činjenica, nije nas ograničio, pa zbog toga nas ne mogu ni medicinski vještaci ograničavati u tom smislu.

Od kud osnovanost tvrdnje da zadobivene ozljede koje nisu zahtijevale liječenje ili radi njih nije provedeno liječenje po redovnom algoritmu ne predstavljaju medicinski relevantnu težinu povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje? Ako se nešto dogodilo u životu, ako je utvrđeno da se to dogodilo u životu, onda je na vještaku samo to da u mišljenju ocijeni da to rezultira određenim posljedicama. Primjerice, često puta su suci u situaciji da moraju raspravljati o valjanosti nekakvog ugovora iako nema pisanog ugovora. Uvode dokaz, saslušavaju stranke. Puno je lakše i vještačiti i odlučivati kada postoji medicinska dokumentacija, iako je dr. Škavić naveo i primjere kada imamo medicinsku dokumentaciju da nije sigurno da se to doista i dogodilo. Sastav te medicinske dokumentacije. Na koji način, molim vas, vi kao pacijent možete utjecati na to što će vam liječnik napisati u vašoj medicinskoj dokumentaciji, jasno pod pretpostavkom da niste slučajno dogovorili nešto nedopušteno, nego ste kao obični pacijent došli i tražite određenu pomoć? Ni na koji način. Nekome moramo vjerovati, onome što je u javnoj ispravi navedeno, što je liječnik naveo. Postoje mehanizmi za slučaj ako liječnici ne pišu dijagnoze, povijesti bolesti onako kako je to propisano. Neka se time netko drugi bavi. Mi ćemo tvrditi, sve dotle dok nemamo razloga sumnjati u tu dokumentaciju, da vještaci to i vještače.

Često se zaziva opća sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda. U svim situacijama kada su ispunjene zakonske pretpostavke ona će biti održana, bit će zauzeta pravna shvaćanja ako se složimo glede pravnog shvaćanja, bit će razmatrana sva pravna pitanja koja se tiču jedinstvene primjene zakona, a ako se ocijeni da se neko pitanje na različite načine u  različitim sudovima u RH različito procjenjuje. Sada postoji institut pomoću kojeg je moguće  ishoditi izvanredne revizije, u onom slučaju kada doista postoje pretpostavke za podnošenje izvanredne revizije i ako se valjano sastavi izvanredna revizija, da se Vrhovni sud izjasni o tom.

Kada više vijeća ili najmanje dva vijeća Vrhovnog suda zauzmu različito pravno shvaćanje nema druge mogućnosti te se ide na sjednice. Ali zamislite da kad zakažem sjednicu Građanskog odjela da mogu raspravljati o svim pitanjima o kojima mi se hoće raspravljati. Prvo se ispitaju pretpostavke može li se zauzimati pravno shvaćanje, pa ako su ispunjene te pretpostavke, onda se tek ide na zauzimanje pravnog shvaćanja.

Tablice nisu obveza i zakon. Ni jedne tablice dosad ne bi bile načinjene da nije došlo do nejedinstvene primjene istog zakona na području RH i da nije postojala potreba da se ujednači sudska praksa. Kada se i u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima uoči da praksa ide različitim putevima i da je radi jedinstvene primjene Zakona potrebno donijeti orijentacijske kriterije, oni će sasvim sigurno biti doneseni.

Ono što bih kao osnovno želio još reći je da se donošenjem ZOO-a 2005. ne mijenja razina naknade koju je sudska praksa iznjedrila u primjeni ZOO-a iz 1991. Jedino na taj način možemo osigurati ravnopravnost građana. Možete zamisliti suca koji ima predmet po starom ZOO-u, ima čovjeka bez noge i sad sjedi ta stranka pred sudnicom, dolazi još jedan čovjek isto bez noge, istih godina. U prvom slučaju primjenjuje se ZOO iz 1991. godine, sudi se prema postojećim orijentacijskim kriterijima i stranka dobije npr. 40.000 kn. U drugom slučaju stranka dobije 20.000 kn. Zar mislite da smo osigurali jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost ako smo tako različito sudili. Meni se čini da ne. Jednostavno će se nastaviti primjena onih orijentacijskih kriterija iz 2002. godine na odgovarajući način, u onom dijelu u kojem se to može, da bi osigurali ravnopravnost građana.

I da zaključim, jesam za medicinske tablice. Je li potrebno ujednačiti sudsku praksu? Jest. Trebaju li te tablice sadržavati sve ono što je navedeno u prijedlogu Hrvatskih orijentacijskih medicinskih tablica u ovoj našoj knjizi koju smo dobili? Ne. Te tablice po mojem skromnom mišljenju trebaju sadržavati samo ono što se tiče medicinske struke i utvrđivanja činjenica. Svemu što se tiče prava nema mjesta u ovim Tablicama Kada sam počeo čitati knjigu zapazio sam parametre, brojeve, naknade, mislio sam da su to pravnici radili, a ne medicinski stručnjaci. Dakle, nije prihvatljivo da se medicinski stručnjaci i medicinske tablice bave pravnim pojmovima i pravnim problemima, a sve što se tiče medicinske struke, ako se možemo dogovoriti, tko sretniji od nas. Ali kako one trebaju biti donesene? Ovdje smo čuli disonantne tonove u pogledu medicinskog sadržaja medicinskih tablica, te mi se čini da bi udruge vještaka medicinske struke trebale jednostavno proraditi taj prijedlog tablica i vidjeti u čemu se slažu, u čemu se ne slažu, što je moguće da se te tablice poboljšaju, pa onda donijeti te tablice. Oni su posve autonomni u donošenju tih tablica, a način na koji ćemo mi ocijeniti vještačenja po tim tablicama, to je primjena na drugome. Neki su tako bili vidoviti, da su rekli kako će nam se dosuđivati toliko manju naknadu. Mi ćemo vidjeti, ako se donošenjem novih medicinskih tablica na drugačiji način vrednuju neke povrede tijela i duševnog zdravlja, onda ćemo mijenjati naše orijentacijske kriterije, nastojeći da zadržimo istu razinu prava.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail