Posts

Premijer nije riješio slučaj Frane Lučića, stvorio ga je

/0 Comments/in /by

Problem Frane Lučića stvorili su odreda školovani pravnici, koji su znali da je ono što rade, bez obzira je li to zbog želje da pomognu, mira u kući, osobne popularnosti ili bilo kojih drugih pobuda, pogrešno i nedopustivo, a sada nas uvjeravaju da svojom podrškom trebamo dati legitimitet jednako pogrešnom rješenju problema.

Kada premijer kaže da će se predmet Frane Lučića riješiti nagodbom i, uz obrazloženje da sve predugo traje, daje nalog ministru pravosuđa da se dogovori nagodba s državnim odvjetništvom, pravni laik, obični građanin, ako dopuštate, možda može pomisliti da je to ljudska gesta od strane osobe koja ima moć jednim nalogom promijeniti sudbinu stradalog vatrogasca. No, naš premijer nije obični građanin ni pravni laik. On je pravnik, i to jedan od najboljih u svojoj klasi. To podrazumijeva da je itekako svjestan da svoju moć ne smije ni u kojem slučaju upotrebljavati na način da se upliće u sudbenu vlast i da takvo uplitanje vodi nakaradnim odlukama, nakaradnom pravosuđu i nakaradnoj državi.

Upravo su nakaradne odluke i dovele do stradanja Frane Lučića, uz višu silu, naravno, a nakaradno pravosuđe do toga da slučaj nije okončan ni nakon toliko godina. Nakaradna je, prije svega, odluka, još ne znamo čija, da se na požarište na nenaseljenom otoku obraslom makijom helihopterom pošalje ekipa dobrovoljnih gasioca, među kojima je bilo i maloljetnika, u tenisicama, bez prave opreme, a s kojim ciljem? Da ugasi požar omeđen morem? Odgovorne osobe za tu odluku za sada nema, vatrogasni zapovjednik g. Slavica nepravomoćno je oslobođen.

Nakon užasa koji se dogodio, kada fatalno skončava dvanaest mladića, a ostaje jedan preživjeli, obitelji stradalih bore se, u nedostatku konačnih odgovora, s raznoraznim teorijama. Formirane su razne ekspertne grupe koje su dolazile do manje-više istih zaključaka, ali ni jedan ne može izmijeniti činjenicu da su ljudi su poginuli, a da su posljedice po preživjelog gasioca užasne. Hrvatska se digla na solidarne noge i skuplja financijsku pomoć za obitelji poginulih, ne znam da li je preživjeli bio uključen, ali nešto se čini da ova država pokaže obiteljima svoju zahvalnost i suosjećanje.

Očito to nije bilo dovoljno jer tadašnja premijerka J.K., također produkt pravnog fakulteta, pokušava naći još neki način kako financijski obeštetiti obitelji poginulih te, očito u dogovoru sa akterima, iznalazi neki do sada nepoznati model i  time započinje incestuozni odnos politike i pravosuđa koji u ovom predmetu traje i danas. Obitelji tuži neke pravne osobe, dobrovoljno vatrogasno društvo, općinu Tisno kao osnivača dobrovoljnog društva, a čuo sam i još jednu pravnu osobu. Na prvom ročištu dolazi do priznanja tužbenog zahtjeva, a vlada očito tim pravnim subjektima doznačuje potrebna sredstva radi podmirenja obveze.

Sudi se, koliko znam, i isplaćuje obiteljima za tzv. duševne boli zbog gubitka bliske osobe, a zakonom je određen krug osoba koje imaju pravo na tu vrstu odštete, kako visina tako i neke druge pretpostavke, i nešto više od orijentacijskih kriterija važećih za sve druge u ovoj zemlji.

Sud prihvaća priznanje tužbenog zahtjeva iako to, po mom mišljenju, nije mogao ni trebao raditi, ali u incestuoznom odnosu pravosuđa i izvršne vlasti to je zadnje što bi me trebalo čuditi. Zašto jedini preživjeli nije obuhvaćen tom nagodbom?

Mogu samo pretpostaviti da njegov tadašnji odvjetnik, koji možda nije među najboljima u klasi, ali je također pravnik i zna bolje, daje mudre savjete stranci, smatrajući da će zbog općeg senzibilnosti javnosti za slučaj preživjeli ishoditi još veći iznos u parnici. Problem parnice je to što prvo treba utvrditi pasivnu legitimaciju, dakle tko je odgovoran za strahotu koja se dogodila, a treba utvrditi i dokazati i neke druge pretpostavke nužne da bismo došli do obveze plaćanja štete. Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje jedino eventualno može biti u obvezi, nema novaca da takvu štetu plati pa se tužba proširuje na općinu Tisno kao osnivača DVD-a, makar osobno ne vidim temelja za tako formuliran tužbeni zahtjev, no tako je to zamislio odvjetnik. Kada se pokazalo da na tom mjestu nema rješenja ustaje se tužbom protiv RH i grada Šibenika u okviru radnog spora pred sudom u Zagrebu.

Nakaradni savjet, da ne kažem kockanje, odvjetnika, dovodi do nove nakaradne situacije koju sada premijer rješava na nakaradni način, dajući nalog da se sklopi nagodba, uz napomenu da se isključi odgovornost RH. Na temelju čega onda plaća? Na temelju čega su onda prethodno obeštećene obitelji? Što će biti s troškovima postupka, hoće li se opet rješavati po receptu g. Polančeca?

Na kraju, ali ne i manje važno, što je s ostalim korisnicima pravosuđa čiji predmeti traju predugo? Kako to da u njihovim slučajevima ne intervenira premijer nego imaju pravo na tzv. suđenje u razumnom roku i obeštećenje od cca 3 000 kn?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Imamo gadan problem ako nam je ministar osoba za koju je poštovanje zakona „samo formalnost“. K vragu, pa izabrali smo je da provodi iste te zakone.

/0 Comments/in /by

Riječ je o reakciji na članak Slučaj ministrice Žalac: Jesu li novinari ovaj put stvarno pretjerali? pa molim da, ako još niste, prethodno pročitate prvi tekst.

Postoji razlog zbog kojeg bi novinari trebali biti ekskulpirani od „neke“ odgovornosti ako, eto, stvarno pretjeraju. Ime mu je autocenzura. To je onaj mali crv u glavi novinara koji ga upozorava da bi u njegovom javnom djelovanju bilo dobro da izbjegava teme koje bi mogle biti nepoćudne vlasti; ministrima i županima, gradonačelnicima, moćnim poduzetnicima, ukratko svakome tko bi ga mogao tužiti.

Jer, svaka ga šuša, osim građanskom tužbom, može goniti i kazneno, zato imamo kazneno djelo sramoćenja. „Kazneno djelo sramoćenjase sastoji u iznošenju činjenične tvrdnje, pred drugim, o nekome, a koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu“ (čl. 148. st. 1. KZ-a). Primjećujete da se istinitost tvrdnje ne propisuje? Djelo je inače zamjena za nekadašnje „iznošenje osobnih i obiteljskih prilika“, kao i to famozno „predbacivanje kaznenog djela“.  „Kaznenog djela sramoćenja se počinitelj oslobađa ako dokaže istinitost tvrdnji koje je prenio ili ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući bona fide, povjerovao u njihovu istinitost. Takvo dokazivanje, međutim, nije dopušteno ako činjenična tvrdnja nije prenesena u javnom interesu ili zbog nekog drugog opravdanog razloga, te ako je osoba postupala s namjerom nanošenja povrede časti i ugledu drugoga.  Kod toga se osobito stavlja naglasak na osobni i obiteljski život druge osobe.“-tumači dalje pravna klinika, da izbjegnemo zamku da sam nešto krivo interpretirala, ipak ja nisam pravnik. Kao što ni sudac nije novinar, ali ga se ovime stavlja u ulogu da ocjenjuje što je javni interes.

Što je opravdano u interesu javnosti? Pa, otprilike sve što ste nabrojali. Javnost treba znati da ministrica nije produžila vozačku dozvolu tri godine. Nije, jadna, stigla od važnijih poslova koje ima? To je samo formalnost? Platila je kaznu? Imamo gadan problem ako nam je ministar osoba za koju je poštovanje zakona „samo formalnost“. Kvragu, pa izabrali smo je da provodi iste te zakone. Udarila je dijete? Svakome se može dogoditi! Da, shvaćam, večina, rekla bih gotovo nitko, ne gazi djecu s namjerom, zato se to i zove nehaj. Svaki vozač zna da je jednom nogom u zatvoru kad sjedne za upravljač jer ima posla s „opasnom stvari“, kako to volite reči. Večina, rekla bih gotovo svi, osjećaju osobnu odgovornost, da ne kažem krivnju, jedino ministrima „se dogodilo“. Dobro da nam je ministar osoba bez osjećaja ikakve osobne odgovornosti. Daljnje čerečenje priče? Ne bi ga bilo da je ministrica tog petka podnijela ostavku. Presumpcija nevinosti? Baš me zanima hoće li ministrica dati ostavku ako bude kazneno osuđena ili će se do tada zaboraviti na to što joj „se dogodilo“. Lanjski snijeg.

Kad smo kod tih kojima se dogodilo ne smijem preskočiti svijetli primjer g. Čačića. Uvidom u prekršajnu evidenciju da se zaključiti jedino da gospodin ne zna voziti. Unatoč tome vozio je do tragične nesreće, a bogami i poslije nje, uglavnom samo s materijalnom štetom. Unatoč tome što je imao vozača i istoga si mogao priuštiti. Osoba, dakle, bez stvarne kritičke slike o vlastitim sposobnostima. Samo što se vožnje tiče, dakako. Kazneno osuđena osoba, inače, u to doba nije mogla biti npr. policijski službenik i osobno znam nekoga tko je morao napustit službu zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj, usput rečeno, nitko nije izgubio glavu. No nema smetnje da i dalje bude ministar? Visoki su ti standardi koje namećemo našim predstavnicima u vlasti. Biramo da nas predstavljaju najbolji od nas, zar ne? A novinare imamo da paze jesu li oni zbilja takvi kakvima se predstavljaju.

Zato nije vijest kad liberalni političar ima ljubavnicu. Ni kad ima ljubavnika. Ni nekoliko njih. Vijest je kad konzervativni političar ima ljubavnicu. Jer je izabran da zastupa obiteljske vrijednosti, a nije da do istih baš puno drži. Vijest je kada toj ljubavnici plati abortus. A zastupa pro life politiku. Kada znamo da mlati ženu mnogo nam je jasnije zašto nas uvjerava da je Istanbulska konvencija loša za nas. Držeći do ženskog roda toliko koliko već pokazuje da drži možemo samo pretpostaviti kako će se odnositi npr. prema zapošljavanju žena u svojoj županiji. Hoće li odobriti financiranje Sigurnoj kući?

Novinari svojim pričama znaju doprinijeti i tome da uvidimo da je neki zakon ili procedura loš, manjkav i nedostatan. Kada neke službe ne rade svoj posao kako bi trebale, socijalna služba, naprimjer. Osvijestimo problem, jel. Pa se onda nešto poduzme i promijenimo ga. Smijenimo ravnateljicu. Shvatimo, naprimjer, da nema procedure zbog koje osoba koja trideset godina sije smrt na cesti, u vodi i u zraku ne bi slobodno upravljala vozilom, s valjanom vozačkom dozvolom. Dobro, pretjerujem, u zraku još ne. No, poanta je da uvidimo da treba uvesti nekakvu proceduru. U SAD-u npr. za treće kazneno djelo idete na doživotnu. Kod nas ste rehabilitirani i nitko vam ne može „predbaciti kazneno djelo“. Ali, svatko može poslužiti kao primjer. Treba li to biti g. Horvatinčić? Zašto ne? Gospodin je, imenom i prezimenom, odabrao da sudjeluje u javnom životu i bude javna osoba. Istina, želio se predstaviti kao ugledni poduzetnik, modni znalac i boem. To što nam je on želio prodati trebamo prihvatiti kao svetu i jedinu istinu, a pravo vidjeti drugu stranu medalje nemamo? Treba li nas hraniti jedino obiteljskim slikama u Gloriji, naslovnicama sa skupim cipelama i sa savršenim frizurama, tako da djeca misle da je to život i da nisu dovoljno vrijedna u tenisicama iz Lidla i s masnom kosom pubertetlije. Ako treba klince ubijati u pojam imamo Instagram, mediji bi trebali donositi neku drugu sliku.

Trebalo bi, istina, čuvati liječničku tajnu? No, tko bi to trebao činiti? Kao što sama riječ kaže, liječnici. Kao što bi odvjetničku tajnu trebali čuvati odvjetnici. Gospodina Lučića s velikim žarom u javnosti prostituira njegov odvjetnik. To je onaj gospodin koji je pozvao novinare da slikaju njega i njegovog klijenta kako obilaze Kornate. Koji nije ni u jednom trenutku tražio izuzeće javnosti dok se iznose osobni podaci njegovog klijenta. Socijalni radnici trebali bi čuvati svoju profesionalnu tajnu. Prava djece trebali bi štiti njihovi roditelji. Postoji i profesionalna novinarska tajna, bez brige. Odnosi se na to da novinar mora, pod svaku cijenu, zaštiti svoj izvor. A tko bi trebao štiti novinara?

Njegov izdavač. Tužilo se tako nekad novine, a ne novinara. Kao adresa novinara navodila se u tužbi  adresa redakcije, nije dolazila uniforma legitimirati piskarala po nalogu župana. No, izdavači danas odbijaju nadoknađivati troškove sudskih postupaka i odštete koje prema sudskoj odluci njihovi novinari trebaju platiti tužitelju, naravno ako izgube sudski postupak zbog klevete, sramoćenja ili uvrede. Jer bi to izdavaču umanjilo profit. A  novinar je tu da mu štanca paru, tekst na tekst, u ritmu u kojem ne stiže provjeriti tipfelere kamoli točnost informacije. A ako nešto zasere platiti će svojom godišnjom plaćom. Kakvo istraživačko novinarstvo, tko bi te hranio da tri mjeseca radiš na jednom tekstu? Pa onda lijepo sere po Severini, Tini Katanić, maloljetnoj djeci. O skvotu i o tome da su u Konzumu jaja na akciji. Sere jedino po onima koji nemaju nikakvu moć. I tako lijepo doprinosi tome da imamo društvo kakvo imamo. To je autoncenzura.

Osim ako radiš na HRT-u. Tamo imamo pravu cenzuru. Podobne urednike. Podobne novinare. Gledala sam dnevnik neki dan, dobro znate da to izbjegavam u mjeri da ne posjedujem televizor, ali, eto, da pravim mužu društvo. Prvih dvadeset minuta na ekranu su se izmjenjivala samo lica g. Plenkovića i gđe Grabar-Kitarović. Želudac mi se svezao u čvor, unatoč tome što su oba lika oku ugodne vanjštine. Toga bi se i drug Tito posramio. Posramio bi se svatko, osim Kimova; djeda, oca i sina.

Ili možda naših političara. Oni se ne srame u Liku doći sa satom na ruci koji vrijedi koliko i obiteljska kuća u tom kraju. Sve su to oni poštenim radom stekli, neka narod vidi što mu može donijeti odanost stranci. Socijalna osjetljivost? „I meni je pukla cijev u stanu“ – lupi jedan u poplavljenom selu. I ostade živ. Uistinu su visoki ti standardi koje namećemo našim predstavnicima u vlasti.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Slučaj ministrice Žalac: Jesu li novinari ovaj put stvarno pretjerali?

/0 Comments/in /by

Svekolika javnost danima razglaba o groznom događaju koji se, eto, desio nekoj ministrici koja je bila sudionik prometne nesreće u kojoj je dijete nastradalo pretrčavajući kolnik. Ne znam točno što je bilo, prenosim ono što se da zaključiti iz novinskih članaka. U konkretnom slučaju imamo već “krivca” imenom i prezimenom, imamo i oštećenu curicu, maloljetnu, sa slikama i nazivom ulice u kojoj je stradala, imamo komentare svih prometnih stručnjaka koji na neviđeno iznose svoje pretpostavke o tome što se u stvari dogodilo, uključujući i pretpostavljenu brzinu kretanja vozila okrivljene ministrice. Imamo i podatak o tome da joj je istekla vozačka dozvola. 

A, bogami, imamo i zakon o zaštiti osobnih podataka, imamo i presumpciju nevinosti, imamo i posebnu zaštitu maloljetnika, imamo i pravobraniteljicu. Svakog vraga imamo, imamo praviloo da ne smijemo dostavljati reklamne poruke niti letke na kućnu adresu, bankarske litanije o tome kako se štite osobni podaci…

A onda u izravnom prijenosu čitamo zdravstveni karton g. Horvatinčića. U mjeri da je laička javnost svladala zdravstveni termin sinkopa pa je on sada zaživio i u svakodnevnom razgovoru. Osim toga, na portalima smo još mogli pročitati koga je sve do sada ubio gospodin ubio pa, zaključno, i da je vratio, ili valjda poništio, vozačku dozvolu.

Svojedobno smo saznali i sve detalje prometne nesreće koju je uzrokovao tadašnji ministar Čačić. Doduše, to je bilo prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti osobnih podataka. Da ne bi ispalo da štitim samo one kojima moja zaštita nije potrebna, znamo točno, jer je vještački nalaz objavljen na svim portalima, da je Frani Lučiću 80 % smanjena životna aktivnost, uz još 20 % sa psihijatrijskog stanovišta.

Onda ti isti novinari organiziraju javni protest u kojem se struka buni kada ih netko tuži zbog objavljivanja određenih informacija. Ne znam kako bismo živjeli bez informacije da je neki požeški župan tukao svoju ženu. Je li zbilja važno da znamo kakav sat nosi HDZ-ov kandidat u Lici? I u kakvim je odnosima sa svojom bivšom suprugom? 

Meni se ipak čini da se tu negdje pobrkaše lonci. Nešto od prethodno navedenog, recimo zdravstveni karton, imalo bi spadati u liječničke tajne. Neki porodični odnosi i brakorazvodi, pa i njihovi uzroci, obično se utvrđuju u postupcima zatvorenima za javnost. Predbacivanje nekog kaznenog djela, kojeg je kazna izvršena i proteklo je propisano vrijeme, također nije dozvoljeno. 

Kakvog smisla ima govoriti o zaštiti osobnih podataka ako bi novinari prvi trebali biti eskulpirani od neke odgovornosti ako, eto, stvarno pretjeraju. Kao što su pretjerali objavom kartona centra za socijalnu skrb, unatoč tome što se svi slažemo da se dogodila strašna tragedija kada je otac pobacao četvero djece s balkona.  

Očito je da novinari ne bi o imali o čemu pisati, niti se političari o čemu izjašnjavati, da nema crne kronike. Valjda sam i suviše ostario pa se s nostalgijom sjećam vremena kada se u toj rubrici navodili samo inicijali, neovisno o činjenici da su svi znali o kome se radi. To je bilo prije zakona o zaštiti osobnih podataka. Danas imamo i takav zakon pa možete nastradati ako pošaljete neželjenu promotivnu poruku, poruku s informacijama tipa da je akcija u dućanu i jaja su po kunu. Ali slobodno možete napisati da se taj i taj ministar upustio u pedofiliju, pa i imenom i prezimenom navesti koga koga je zaveo, tako da svi znamo. Valjda od te informacije imamo više koristi.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Ako vaš tinejđer ne veže pojas ili ne nosi reflektirajući prsluk u sumrak bit ćete prijavljeni socijalnoj službi?

/0 Comments/in /by

„Pored povećavanja iznosa novčane kazne za svaki oblik nepropisnog prijevoza djece, zalažemo se da se, uz svako izricanje prekršajnim pravnih sankcija zbog nepropisnog prijevoza djece motornim vozilima uvede obveza izvještavanja nadležnog centra za socijalnu skrb radi poduzimanja mjera iz njihove nadležnosti.“- komentirala je putem portala e-savjetovanje povećanje kazne za nevezivanje pojasa i nekorištenje dječje sjedalice u prijelogu novog Zakona o sigurnosti prometa na cestama pravobraniteljica za djecu.

Dok bi još obveza izvještavanja nadležnog centra za socijalnu skrb i u slučajevima zaticanja djece koja protivno odredbama iz ZSPC upravljaju osobnim automobilom, mopedom, motociklom, traktorom i teretnim vozilom bila i razuman prijedlog, jer dati maloljetniku bez položenog ispita vozilo u ruke i nije baš pokazni primjer odgovornog roditeljstva, pa je zapravo čudno što se takva „mjera“ nije do sada provodila, ostatak rečenice nije tako samorazumljiv. Naime, pravobraniteljica se nadalje  zalaže za obvezu izvještavanja Centra u slučajevima zaticanja djece biciklista koja u prometu upravljaju biciklima protivno odredbi članka bez propisane opreme (kacige, svjetla, reflektirajuće opreme) ili se nepropisno prevoze na biciklima, mopedu ili motociklu te djece pješaka koja se noću i danju u slučaju smanjene vidljivosti kreću kolnikom, a nisu označena nekim izvorom svjetlosti ili reflektirajućom materijom.

Gospođa Helenca Pirnat Dragičević, u suglasnosti s udrugom Roda, predlaže i da se odredba članka 163. ZSPC nadopuni na način da se regulira zabrana prijevoza djece u motornom vozilu u kojem nisu ugrađeni sigurnosni pojasevi. Osoba se smatra djetetom do 18 godine života. Znači li to da se prije 18 godine ne biste smjeli voziti u autobusu ZET-a?

Dakle, svaki put kada se tinejđer vraća kući u sumrak, oko 18 sati u ovo doba godine, a da nije ponio reflektirajući prsluk, o tome bi policija trebala izvijestiti nadležni Centar za socijalnu skrb radi „poduzimanja mjera iz njihove nadležnosti“?

 Koje bi to „mjere“ bile ne znamo. Iz prakse naših javnih ustanova dalo bi se zaključiti jedino da bi centar imao obvezu odgovoriti na prijavu MUP-a, možda i sastaviti kakvo pismeno roditeljima, dakle, socijalni radnici bavili bi se dopisivanjem. To je svakako ugodnije nego obilaziti ugrožene obitelji po kojekakvim otocima. Ako djeca baš ne žive u kamp kućici potrebe za „mjerama“ nema?

No, izašlo je i nešto dobro iz prakse silnog dopisivanja, naši službenici vrlo oprezno i odmjereno važu riječi pa tako javna pravobraniteljica ništa ne predlaže nego „se zalaže“. Tako ne mora precizirati kojim bi zakonom navedeno bilo propisano, kojim sredstvima i kadrovima bi bilo provedeno i kojim bi učincima rezultiralo.

Kako se pravobraniteljica, za sada, samo „zalaže“ najvjerojatnije nema opasnosti da  bi se navedeno tako skoro moglo naći u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, no kakve su se sve gluposti u istom prijedlogu našle, poput aktualne o oduzimanju vozila, ništa nas ne smije iznenaditi.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

MUP će uvesti obvezne liječničke preglede za vozače starije od 67 godina. Što će biti s onima koji su vozačke produžili po starom zakonu?

/0 Comments/in /by

U prijedlogu izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je ovih dana pušten u e-savjetovanje, predložena je odredba koja propisuje uvođenje obveznog liječničkog pregleda za vozače starije od 67 godina pri produljenju vozačke dozvole.

Europska komisija još je 2014. jasno upozorila kako će stariji od 65 godina uskoro postati najrizičnija skupina vozača. Da broj nesreća koje su uzrokovali takvi vozači raste i kod nas postalo je jasno već i laicima. U nesrećama koje su skrivile osobe starije od 67 godina, smrtno je stradalo 28 osoba” – upozorio je nedavno i Josip Mataija, voditelj Službe za sigurnost cestovnog prometa MUP-a. Kada se tome pridoda činjenica da su stariji vozači 2017. godine skrivili 24 smrti i da su krivi za 70% nesreća u kojima sudjeluju za vjerovati je da plavci ovog puta neće tako lako odustati od svog nauma.

Riječ je, naime, o već četvrtom takvom pokušaju u posljednjih nekoliko godina. I baš svaki je propao, zahvaljujući umirovljeničkom lobiju, čije udruge i stranački predstavnici u Saboru od početka s gnušanjem gledaju na ideju da im se vožnja uvjetuje barem zadovoljavajućim zdravljem, a prije svega Matici umirovljenika, koja se u prošlosti već proslavila kovanicama da je tu riječ o “diskriminaciji po dobi” i “velikom financijskom opterećenju”, zanemarujući pritom činjenicu da je riječ o iznosu u visini cijene jednog spremnika benzina, koji također još uvijek, koliko znam, nije besplatan za siromašne umirovljenike. Za razliku od ZET-ovog pokaza, koji to jest.

Posljednji takav pokušaj imali smo prije godinu dana, u proljeće 2018., kada je u nacrtu izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama stajalo objašnjenje da “kod starijih od 65 dolazi do zdravstvenih promjena koje mogu utjecati na sposobnost upravljanja vozilima te im stoga treba propisati obavezni liječnički pregled barem kad produžuju vozačku dozvolu”. No, već u konačnom prijedlogu zakona prvi obavezni liječnički više se nije propisivao sa 65 nego sa 70 godina, da u konačnici niti to nebi prošlo u Saboru, jer se nijedna stranačka većina ne želi zamjeriti strankama umirovljenika.

I sada su izašli s kreativnim prijedlogom da se taj pregled pretvori u nekakvu potvrdu koju bi izdavali obiteljski liječnici. Jer su oni, kako su rekli, najupućeniji u njihovo zdravlje. Kakav je to paradoks jasno je iz dosadašnje prakse prema kojoj obiteljski liječnici gotovo nikad ne obavještavaju policiju kad njihov pacijent ima bolest zbog koje ne bi smio upravljati vozilom, a dužni su to činiti po prijetnjom kazne do 15000 kuna. S druge strane, nitko ne kontrolira niti obiteljske liječnike, i tako u krug.

Tako da se čini da je jedini izlaz iz ove situacije upravo ovo što MUP predlaže, obvezni liječnički pregleda za vozače starije od 67 godina pri produljenju vozačke dozvole. Skupina „problematičnih“ vozača koji su u prethodne tri godine iskoristili priliku i produljili svoju vozačku dozvolu na deset godina biti će i u tom slučaju prekrupan zalogaj za prijelazne i završne odredbe i ostati problem s kojim će se MUP morati nositi.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Gospodin Mrčela uvjeravao nas je ove nedjelje kod g. Stankovića da je naše pravosuđe ažurno, da se predmet Frane Lučića vuče 11 godina nije spominjao

/0 Comments/in /by

Cjelokupna je javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

Gospodin Stanković ugostio je ove nedelje zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, suca M. Mrčelu https://hrti.hrt.hr/videostore/moviedetails?referenceId=402031739&refer=search%7Cindex&customCatalogueReferenceId=search). Već jednom smo objavili osvrt na stavove g. Mrčele s tezom da gospodin brani nebranjivo, a da mi smrtnici napadamo neosvojivo (http://www.naknadastete.hr/misli-li-stvarno-taj-covjek-sto-govori-ili-brani-po-sluzbenoj-duznosti-instituciju-koju-predstavlja/).

Na stranu dojam da je g. Mrčela bio unaprijed pripremljen na svako pitanje koje će mu biti postavljeno, gledajući kako je spretno licitirao brojkama i statistikama iz svojih papira. Nije ni to najveći grijeh, područje pravosuđa je vrlo opsežno, a bilo bi nezgodno da o postavljenom pitanju nemaš pojma niti raspolažeš relevantnim podatkom da bi dao utemeljen odgovor.

Ono što me posebno razjarilo je podatak o većem broju riješenih predmeta, koji iznosi g. Mrčela, što je i inače teza koja se provlači kroz saborska izvješća, a da nikada nitko nije rekao što sve ulazi u statistiku i kako glasi definicija riješenog predmeta, a kamoli je li se ta metodologija vremenom mijenjala. Nitko drugi ne govori o našem pravosuđu afirmativno, osim onih koji u njemu sudjeluju kao dužnosnici. Srećom, jedino se njih pita.

Jedno od očekivanih pitanja je bilo pitanje korupcije u pravosuđu. Uobičajena definicija korupcije bila bi ja tebi novac, a ti ćeš presuditi tako kako ja očekujem (i toga je bilo, kako navodi g. Mrčela) No, to je, rekli bismo, jedan od najmanje očekivanih i vrlo glupih pristupa korupciji u pravosuđu. Teško je očekivati da je sudac toliko blesav da primi direktno novac od stranke koju ne pozna, to se obično radi provjerenim kanalima, dakle preko osoba od povjerenja dotičnom sucu pa je, kao i kod mafije, lanac čvrst dok netko u lancu ne propjeva.

Drugo je pitanje koga podmititi, suca prvostupanjskog postupka ili stvari treba rješavati na županijskom sudu. Jer, kakva ti je korist ako prvostupanjski sud kojeg si, recimo to tako, uvjerio da bi trebao suditi kako mu ti sugeriraš, ako nakon toga uslijedi žalba koja će predmet moguće preinačiti ili ukinuti. Opreza radi moramo navesti da se to teoretski može tako izvesti i to na način da upotrijebiš standardnu definiciju da si poklonio vjeru iskazu nekog svjedoka, a da nalaziš proturječnosti u iskazu drugog ili drugih svjedoka, pa temeljiš presudu baš na onome što ti paše, a da bi dokazao u presudi ono što hoćeš, ali za to treba dosta logike, znanja, ekvilibristike…

No, postoje određene kategorije predmeta gdje je očita intencija države da predmet bude riješen na određeni način, a država će te nagraditi kasnijom promocijom u okviru pravosudne piramide. Jedan od najljepših primjera toga bila je presuda vezana za kuponsku privatizaciju, u kojoj se samo jedan fond nagodio, i dobio puste milijune, dok je drugima, nakon pravomoćne presude, kada je  ministar financija već potpisao dinamiku isplate, Vrhovni sud revizijom odbio pravomoćno dosuđen iznos u nikad nadmašenom roku od samo 16 dana. (Više: http://www.naknadastete.hr/nema-nikakvih-pritisaka-na-samostalno-neovisno-pravosude/) Nikada nijedna revizija nije donesena u tom roku, a posebno ne u tako opsežnom predmetu. Ako postoji makar još jedna donesena u 16 dana onda garantiram da je i u toj slobodoumno, neovisno pravosuđe bilo korumpirano, samo ne novcem.

Potpuno sam siguran da gospodin Mrčela zna sve o tom predmetu pa mu zato ne vjerujem ni riječi od onoga što je rekao. Ponavljam mu zato da jedini način provjere pravosuđa nije statistika nego analitika. Bujrum gospodo.

Kao prilog ovoj gotovo birtaškoj raspravi, jer je takva svaka koja počinje i završava bez točnih podataka, a pogotovo kada završava bez konkretnih prijedolga za činjenje, dodao bih činjenicu da je cjelokupna javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

A Vi, gospodine Mrčela, slobodno i dalje po službenoj dužnosti branite nebranjivo, a mi ćemo i dalje napadati neosvojivo. Neka svatko radi svoj posao.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Aplikacije za označavanje policijskih patrola: Ugrožavaju li sigurnost prometa ili je svaka prevencija dobra?

/0 Comments/in /by

Ljetos proširena i na Hrvatsko tržište, popularna srbijanska aplikacija za izbjegavanje policije MyPatrol uvela je naplatu. Korisnici koji nemaju dovoljno doprinosa u obliku prijeđenih ruta i prijavljenih ili potvrđenih patrola prisiljeni su plaćati uporabu. Dakle, sigurni su samo taksisti, što je vijest koja je vjerojatno razočarala puno mladih vozača.

Za one nešto starije, koji baš nisu sigurni o kakvoj je patroli riječ, Moja patrola je aplikacija za pametne telefone koja omogućava svim korisnicima da samo jednim klikom prijave primijećenu policijsku patrolu i da uvijek budu obaviješteni o patrolama koje su prijavili drugi korisnici. Također, svaki korisnik može potvrditi ili negirati prijavljenu patrolu. Uz pomoć složenog algoritma računa se pouzdanost svakog korisnika, vjerojatnost postojanja patrole i uvijek se prikazuju maksimalno precizni podaci svim korisnicima. Vrlo je popularna u Srbiji, s više od sto tisuća korisnika, ljetos je proširena na Hrvatsku, a nedavno i na BiH. No, uvođenje naplate sigurno će odbiti velik broj korisnika koji će se okrenuti onome što je besplatno, a to je prvenstveno Google naš svagdašnji i njegov Waze.

Google Waze je besplatna aplikacija, ustrojena dobrim dijelom poput društvene mreže, koja u stvarnom vremenu donosi informacije s ceste, zahvaljujući tisućama revnih korisnika spremnih otkriti drugim vozačima gdje se nalaze policijske patrole ili promet usporava netom izazvana nesreća, kako bi brzinski izabrao drugu rutu. Posebna je mogućnost i uvid u lokaciju na kojoj policija mjeri brzinu. Za razliku od različitihuređaja za ometanje ili otkrivanje uređaja za mjerenje brzine, koji su zabranjeni Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, aplikacija je potpuno legalna. Policija New Yorka već se potužila kako aplikacija ugrožava njihov rad i sigurnost prometa i dobila hladan odgovor kako je tome upravo obrnuto, aplikacija upravo pridonosi sigurnosti prometa svojom preventivnom aktivnošću. No, je li tome baš tako?

U davna vremena, netom nakon što su izumrli dinosauri i izumljen kotač, vozači koji bi naišli na policijsku patrolu idućih su nekoliko kilometara blicanjem svjetala davali znak drugim vozačima da pripaze jer mogu očekivati da će ih zaustaviti policija. Bila je to zapravo dobra prevencija od prometnih nestašluka jer bi na toj dionici vozači vezali pojaseve i prilagodili brzinu, čime bi željeni učinak bio postignut i bez plaćanja kazne. Još bolje, vozač bi upamtio da na tom mjestu zna stajati patrola pa bi još neko vrijeme tom ulicom oprezno vozio. Rezultat; red i disciplina u prometu, i dok policajci mirno jedu svoje krafne.

Korisnik današnjih aplikacija, nasuprot tome, jedva da i registrira u kojoj se ulici zapravo nalazi, zauzet je praćenjem svoje aplikacije. K tome, nužno je da odmah po prolasku patrole počne tipkati po svom mobitelu kako bi istu potvrdio ili prijavio i zadržao svoj kredibilitet u aplikaciji, što je posebno bitno kod aplikacije MyPatrol, u kojoj propuštanjem akcije vozač gubi status korisnika bez naplate. Već pet kilometara kasnije aplikacija više neće dopustiti unos. O opasnostima distrakcije o vožnji već smo puno toga naučili, zar ne?

K tome, blicanjem ste bili upozoreni na policiju par minuta prije samog nailaska na patrolu, mogli ste smanjiti brzinu i eventualno svezati pojas, dok aplikacija omogućuje  korisniku planiranje rute na kojoj će u potpunosti izbjeći nadzor pa se, uzdajući se u aplikaciju, usudi voziti gradom pijan, drogiran ili neregistranim vozilom. Eh, to su već ozbiljne stvari. Kojima će policija morati stati na kraj. Istina, državni se aparat prilagođava sporo, ali se na kraju ipak nekako prilagodi. Što znači da će i policija morati uvesti tehnološke novotarije, bezbrojne kamere, koje će vas imati na oku u svakom trenutku. Pa se vi onda žalite kako vas Veliki Brat prati.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Je li, već u par navrata najavljivano, uvođenje presedanskog prava uistinu put koji nas vodi u obećanu zemlju pravne sigurnosti?

/0 Comments/in /by

Novinarka Ivanka Toma, koju pobožno pratim u zadnje vrijeme, dala mi je ponovno šlagvort za komentar.  U svom članku o očekivanim, odnosno najavljenim, promjenama u pravosudnom sustavu (DOZNAJEMO: SPREMA SE DRAMATIČNA TRANSFORMACIJA NAŠEG PRAVOSUDNOG SUSTAVA Mijenja se ključni procesni zakon kojim se u Hrvatsku uvodi presedansko pravo) prenosi dobivene informacije, iz dobro obavještenih izvora, ne zauzimajući stav o iznesenim idejama, što je, dakako, potaknulo mene da iznesem svoj stav.

Bez pretenzija prema cjelovitom osvrtu na najavljene promjene, skrećem pažnju da se radi o recikliranju svojedobne ideje bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljanića koja je svojedobno u medijima najavljivana kao preokret koji vodi prema uvođenju precedentnog prava u domaće pravosuđe. Jednostavno rečeno, idemo pokušati navesti pravosuđe da temeljem istih činjenica donosi iste odluke. U daljnjem tumačenju dalo bi se zaključiti da je to korak prema pravnoj sigurnosti ili da je dosta situacija u kojima slobodna ocjena dokaza može dovesti i dovodi do različitih sudskih odluka. Tko bi pošten imao išta protiv toga?

Očito, jedino ja. Zašto? Pa zato jer alati već postoje, i to odavno. Usuglašavanje sudske prakse moguće je i kroz zajedničke sjednice Vrhovnog suda, čije odluke su obvezujuće za sve nižestupanjske sudove, a moguće je na isti način regulirati sudsku praksu i kroz sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda, kao i Kaznenog odjela Vrhovnog suda, ovisno o kojoj kategoriji predmeta se radi. Dakle, alati postoje, i ne treba ništa mijenjati jer svaka promjena smjera, a osobito tako korjenita, nosi svoje probleme, počev od prijelaznih i završnih odredbi. To je komentar što se tiče  “oglednog spora”.

Što se pak tiče „ sindikalnih sporova“, nemojte me sasjeći prije nego izgovorim rečenicu do kraja, moje je viđenje stvari da su nastajale i propadale velike civilizacije, pregazilo ih vrijeme, pa na taj način gledam i ulogu sindikata. Bilo i prošlo.

Najveće uspjehe  današnjeg vremena su isposlovale udruge zainteresiranih, dakle lobističke u sadržaju. Svojedobni uspjeh umirovljenika artikulirala je politička stranka koja je ishodovala, doduše simboličko, obeštećenje umirovljenika, koje je ostvareno odlukom Ustavnog suda. Jasno je da se nakon toga sve radil, i uradilo,  da dođe do raskola u toj stranci. Sljedeći uspjeh realizirala je nevladina udruga Franak. Mislim da ne treba objašnjavati da se isto tako činilo se sve da ih se razjedini.

A sindikati su zaustavljeni na temi distribucije svinjskih polovica za zimnicu, što je korisna aktivnost, ili su dobacili do prvosvibanjskog graha. Ti famozni kolektivni ugovori, i zaštita od bilo kakvog otkaza ugovora o radu, pa makar ne dolazio na posao ili ništa ne radio, su rudiment nekih drugih društveno-političkih okolnosti. Ne biste vjerovali, upoznao sam ih dovoljno i u tzv. ekonomskom praktikumu.

Tema je opsežna, a ljudi ne vole čitati preduge tekstove pa ću završiti dubokom mišlju: „Kada bordel ne radi dobro valja mijenjati osoblje, a ne namještaj.“

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Sudski proces: Ponekad je zastrašujuće s kakvom vrstom nonšalancije učesnici rješavaju kojiput vrlo ozbiljne životne probleme.

/0 Comments/in /by

Nakon što smo prethodno utvrdili zašto je zašto je iznos VPS-a toliko važan, možemo govoriti o načinu na koji se utvrđuje vrijednost predmeta spora prilikom utuženja, a kako vaš predmet ne bi krenuo po zlu od samog početka, jer će tijekom suđenja biti dovoljno prilika da se to dogodi, i bez krivnje vašeg odvjetnika.

Iskustvo tu svakako pomaže. Neke su ozljede specifične za prometne nesreće i medicinska dokumentacija u takvim slučajevima je uglavnom jednoobrazna pa je već na prvi pogled prepoznaju odvjetnici koji se bave naknadom štete pa onda znaju i procijeniti u kojim se okvirima kreću očekivane odštete, npr trzajna ozljeda vratne kralježnice.

No, i tu postoje zamke zbog kojih stranka može završiti praznih ruku, pa i u minusu. Odlučujuće je pitanje jeste li u trenutku nesreće bili vezani sigurnosnim pojasom jer ako niste postaje upitno bi li do posljedica po zdravlje došlo da je bilo drugačije.  Tu se već stvara prostor za angažman sudskog vještaka kojeg, kao što mu ime kaže, određuje sud pa onda na temelju njegovog nalaza i donosi odluku.

Druga odlučujuća okolnost je to jeste li svoje liječenje završili jednim odlaskom liječniku, uzdajući se da će vrijeme i analgetici već sve zacijeliti, ili ste zbog smetnji i bolova odlazili na kontrole pa je to završilo nekom fizioterapijom, te jeste li i koliko dugo bili na bolovanju, jasno ako ste zaposleni.  

Kad ste sve te uvjete ispunili možete očekivati da će vam nešto biti i dosuđeno kao odšteta, ali opet uz ogradu da vam sud i dalje može odbiti tužbeni zahtjev, pozivajući se na članak 1100 Zakona o obveznim odnosima. Taj članak stavlja sud u poziciju da potpuno slobodno upotrijebi diskrecijsko pravo pa, temeljem provedenih dokaza i slobodnom ocjenom istih, zaključi da vaš zahtjev nije društveno prihvatljiv. Pazite, nije društveno prihvatljiv, a vi već imate trošak takse na tužbu, vještačenje (cca 1000 kuna), pa rasprave, računajte barem tri, i došli ste gotovo sigurno do 3000 kuna, često i više.

Obzirom na šaroliku primjenu ovog članka u praksi odvjetnici su dovedeni u situaciju da bi valjda trebali da gledati u staklenu kuglu, ako žele predvidjeti ishod suđenja, što u samom startu obeshrabruje oštećene u namjeri utuženja, što je i bila očita intencija guranja ovog članka u zakon. Dakle, ironično, „najlakši“ slučajevi stvaraju najveće poteškoće i najiskusnijim odvjetnicima.

Kod teških ozljeda situacija je već nešto jasnija. Ozbiljni odvjetnički uredi imaju svoje liječnike-vještake koji, na osnovu dostavljene dokumentacije, daju orijentire u pogledu klasifikacijskih elemenata, u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, pa temeljem takvog nalaza odvjetnici utvrđuju VPS.

Dakako, i osiguravatelji imaju svoje liječnike-cenzore, a sud će suditi na temelju vještačkog nalaza kojeg će sačiniti treći liječnik, a to je sudski vještak po odabiru suda, pa se onda, nakon što je medicinska ista dokumentacija prošla kroz ruke troje liječnika, očekuje objektivna ocjena, a zapravo se u praksi često dogodi da se cijenjeni kolege nikako ne mogu usuglasiti među sobom. Iskustava su upravo čudesna, a pravi je apsurd što sve postane predmet vještačenja. Najinteresantniji su svakako, makar je njihova nužnost upitna, nalazi psihijatara, koji opisuju stavku pretrpljeni strah. Tako jedan nalaz komentira da je oštećena nakon udesa zadobila strah koji joj otežava igru loptom.

Istine radi, nalazi vještaka rijetko su tako osobni, češće nastaju šablonski, kao masovni proizvod. Ponekad stranka niti ne bude pozvana na pregled nego se mišljenje donosi na temelju izvršenog uvida u dokumentaciju, bez potpune kliničke slike pacijenta pa i samog vještaka ponekad iznenadi stanje osobe koju, prvi put, ugleda na ročištu. To ne znači da će to reći na sudu, od njega ćete čuti uglavnom jedino famoznu rečenicu „u cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza od …“. Nije za očekivati da u kaosu koji vlada po svim sferama postoji pravosudna enklava koja je uređena, ali ponekad je zastrašujuće s kakvom vrstom nonšalancije svi učesnici rješavaju kojiput vrlo ozbiljne životne probleme.

Eto, na ponovljenom suđenju Horvatinčiću vještak kaže da ne može utvrditi da nije bilo sinkope kao niti potvrditi da je bilo sinkope. Pola sela kaže da je nevina, a pola sela da nije. E, sad je sve rečeno.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Postavljanje tužbenog zahtjeva u milijunskim iznosima nijedan vam ozbiljan odvjetnik neće predložiti

/0 Comments/in /by

O vrijednosti predmeta spora ovisi i visina odvjetničkih naknada, a samim time i troškova vođenja spora, koje ste dužni podmiriti ovisno o uspjehu u sporu, dok ste svaku obavljenu radnju svog odvjetnika dužni podmiriti po izdanom računu, neovisno o tome jeste li spor uopće dobili.

Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda donijeli su nešto dobro, ujednačavanje sudske prakse na području cijele države, jer su prije toga postojale velike razlike u visini dosuđenog, ovisno o županijskim sudovma, ali su, isto tako sveli suđenje na zbrajanje i oduzimanje, a bez nužnog procesa individualiziranja svakog pojedinog slučaja. Iznimke, istina, postoje, ali u toj mjeri da samo potvrđuju pravilo.

Kada se pokušate prisjetiti svih velikih, poznatih predmeta i iznosa koji su licitirani u tužbenim zahtjevima, zajedničko im je pusto nabacivanje milijunima, u potpunom raskoraku s Orijentacijskim kriterijima. Kada do nesreće dođe vi kao laik znate uglavnom ono što ste vidjeli u medijima pa možda i pomislite da bi bilo zgodno staviti milijunske iznose kao petit tužbe, kada ih neki odvjetnici za svoje stranke tako autoritativno traže. Od svakoga tko vas u tome potiče bježite glavom bez obzira, svaki iole etičan odvjetnik upozoriti će vas na kvaku zvanu odvjetničke naknade, odnosno troškovi vođenja spora.

Odvjetničke naknade su propisane odvjetničkom tarifom, odobrenom od Sabora RH kao cjenik koji propisuje nagradu odvjetniku za svaku obavljenu radnju. Cijena svake obavljene radnje ovisi o vrijednosti predmeta spora (VPS). Vaš odvjetnik vam je ovlašten ispostaviti račun i na njega dodati  PDV, a vi ste ga dužni podmiriti neovisno o ishodu spora. Dapače, s poreznog stanovišta, odvjetnik je dužan to učiniti i bez propisanih razloga nije ovlašten raditi pro bono, kako isto ne bi bilo tumačeno kao utaja poreza. Protivna strana, dakle tuženik također ima pravo na trošak po tarifi, a ovisno o VPS-u. Sud se u presudi određuje i prema trošku, a prema sadašnjoj praksi, sudi trošak svakoj strani u sporu, ovisno o uspjehu u sporu.

Što to znači? Znači da ste, ako ste postavili zahtjev na 100 000 kn, a sud vam dosudi 50 000, uspjeli u svom zahtjevu s 50% pa će vam sud suditi 50% troška, ali će isto tako suditi 50% protivnoj strani jer i ona ima jednak uspjeh u sporu. Sada zamislite da ste tražili 10 milijuna, a sud vam dosudi  milijun. Vi ste uspjeli s 10% svog zahtjeva, a protivna strana s 90%. Sud će obračunati temeljem obavljenih radnji vaš trošak i priznati ga sa 10%, pa će obračunati tuženiku po istom principu njegov trošak i priznati mu 90% troškovnika, jer toliki je njegov uspjeh u parnici. Tarifa nije šala, osobito kod velikih iznosa i dugotrajnih parnica. Dakle može vam se dogoditi da ste dobili spor, a da ostanete dužni tuženiku više nego on vama. Dodajte k tome i činjenicu da vaš odvjetnik ima pravo vama naplatiti svoj rad pa, sada kada vam je jasno zašto je iznos VPS-a toliko važan, možemo govoriti o načinu na koji se utvrđuje vrijednost predmeta spora prilikom utuženja.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail