Posts

Valja paziti na predatore. Kada dođu na red strvinari, onda je, gospođo predsjednice, ionako – kasno.

/0 Comments/in /by

Poštovana gospođo predsjednice,

Povremeno me razveselite svojim državničkim držanjem i komentarom, a posebno kada komentirate nešto što je u dometu vaših kvalifikacija i životnih opredjeljenja. Pa ću i ja sebi sada priuštiti isto zadovoljstvo.

Pravda za malog čovjeka, radnika, to je tema za prikupljanje poena. Kako li ste se samo spretno, u jednoj kratkoj i sažetoj rečenici, osvrnuli na disproporciju prihoda usporedivši konzultantske plaće i plaće radnika.

Upravo ste me podsjetili na vašeg bivšeg kolegu Milanovića kada je onomad bio u poplavljenoj Gunji pa je rekao da razumije malog poplavljenog čovjeka jer je eto i njemu pukla cijev u kupaoni pa je nastalo sranje s kojim se morao hrvati. I osobno se uhvatiti u koštac s – vodoinstalaterima.

Vi vjerojatno puno spretnije baratate engleskim jezikom od svoga bivšeg kolege Vuka Draškovića pa, i na engleskom i na hrvatskom, znate onu lijepu srpsku izreku o babama i žabama. Međutim, ne sjećam se da ste ikada komentirali disproporciju izmedu prihoda malog čovjeka i recimo predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, da približimo temu okruženju. Ili, recimo, vaše plaće i plaće blagajnice u Konzumu.

Pokušavam vam reči da i populizam treba imati neke granice. Jerbo inače ode u karikaturu. Pa postane kontraproduktivan. Barem kod suvislog naroda.

Inače, za vašu informaciju, jer ste puno godina poslom izbivali iz domovine pa Vam je možda nešto promaklo, Agrokor je od samih početaka sustav u kojem se, mudrim upravljanjem, stvorila posebna mješavina politike i poduzetništva, pa se to zatim napucalo ozbiljnom dozom steroida i začinilo masom regulatornih faktora. Pa se onda čudimo što je krepalo.

Eh, sada imamo napuhanu lešinu koja smrdi na cesti. I koju netko treba sa ceste maknuti. Na bolesnu životinju najprije kreću predatori. Pa potom slijeću strvinari. To se zove hranidbeni lanac. A ti koji danas to rade, na žalost, u prirodi, a niti u društvu, nemaju prirodnih neprijatelja. Ali imaju nos za strvinu. No, teba li prozivati njih ili one koji su proizveli genetski modificiranu firmu i pumpali je steroidima?

Vi ste svjetska žena, ili su nas barem uvjeravali u to, i znate za bolje običaje, pa vjerujem da ste nadrasli ideju da je narod stoka sitnog zuba. Djevojčica koja je trčkarala zelenim livadama oprostiti će mi patetičnost ako joj usporedim narod sa stadom. A stado treba pastira sa štapom, koji će ga voditi zelenim proplancima, punima potočića i meke trave, i paziti na red i poredak u stadu. To bi bila, čini mi se, Vaša dužnost, da ne kažem poslanje. Pri tome još valja paziti na predatore.

A kada dođu na red strvinari, onda je, gospođo predsjednice, ionako – kasno.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka.

/0 Comments/in /by

Opet isto.

Ima jedan stari vic koji volim. O kanjonu Neretve. Kaže, s jedne strane kanjona viču: “Fašistiii!” S druge viču: “Komunistiii!” A cijelim kanjonom odzvanja: “Istiii, istii!” Mislim da me onaj tko je živio u ovoj zemlji razumije.

Svojedobno da bi bio izabran za suca nekog od sudova u okviru organiziranog pravosuda, ili imenovan drzavnim tužiocem, morao si biti član partije. Ili te član partije morao ozbiljno gurati na pravi put. Iz tog razloga sam prilično sumnjičav prema sadašnjem vrhunskom sudačkom kadru. Jer sve je to začeto u ono doba.

Da se odmah razumijemo, ovo ne želim stavljati u kontekst lijevo/desno, ustaše/partizani. Želim samo prizvati sjećanje na to kako se u ona vremena biralo kadrove za provedbu zakona. Sadašnja metoda je, naime, potpuno drugačija. Jer razlike su stvarno velike. U kapitalizmu je izraženo izrabljivanje čovjeka po čovjeku, a u komunizmu je to potpuno obrnuto.

Samo što se ja jednako bojim. Možda se ovih bojim i više. Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka. I, na žalost, siguran sam da ništa od proizvedenog zla neće biti kažnjeno. Izbor sudaca, odnosno njihovo promaknuće, neovisno o prethodnim rezultatima, stvaranje negativne selekcije i obeshrabrivanje onih koji rade postaje sveti zadatak Državnog sudbenog vijeća.

Najnoviji dokaz u prilog toj teoriji je izbor Marine Boko za predsjednicu splitskog Općinskog suda. Tom prilikom, naime, Državno sudbeno vijeće je, između zainteresiranih kandidata, izabralo kandidatkinju koja je imala – manje bodova. I to je njihovo pravo, ako pitate Ustavni sud. Njihovo je tumačenje da ne postoji zakonska odredba koja to tijelo obvezuje da se pridržava redoslijeda, točnije bodovne rang liste, uspostavljene bodovanjem kandidata prema ranije utvrđenim kriterijima. Jer, nema testiranja koje može prepoznati potencijal suca kao što to može Državno sudbeno vijeće. Da gospođa potencijala ima razvidno je iz njenog blistavog napredovanja, od zapisničarke do predsjednice suda. Karijera za kakvu nisam čuo.

Što me opet bacilo na vic. Dakle, učio Mujo Mujicu plivati baci ga u rijeku i viče: Maši, Mujica, maši, maši!  E, jebi ga. Pa tako su tako i ovi iz DSV-a bacili pravosuđe niz rijeku pa maši, maši, maši. A oni će na kraju reći: “E, jebi ga.”

 

 

 

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Afera Kaptol: Ja ne znam o čemu je tu riječ, a odvjetnik Budimir ne zna zašto ga je vlastita stranka prijavila zbog iznude.

/0 Comments/in /by

Čvrsto sam odlučio da se više neću petljati u ono što me se ne tiče. Barem kad je o ovom blogu riječ. Naknada štete je moje područje, i dovoljno je široko da bih imao o čemu pisati do mirovine.  No, uvijek me zatekne neka vijest koja mi ne da mira. I, evo me opet. Ovog puta zatečen aferom Kaptol i onime što sam pročitao u novinama.

Nevjerujući sam sebi pokušavam se prisjetiti se kodeksa odvjetničke etike, začudo prilično uspješno, i, ovo doduše s manjim uspjehom, shvatiti o čemu se tu uopće radi, a da bih o ovom, meni važnom, pitanju stekao neki, da tako kažem, slobodan stav.

Moram priznati da sam upotrijebio i povećalo da bih uspio pročitati dokumente koje objavljuje Nacional pa sam, i nakon iscrpnog iščitavanja, i dalje u nedoumici. Naime uz pomoć tog tjednika i povećala, kao što sam već rekao, shvatio sam da su odvjetnik Budimir i odvjetnica Meter  podnijeli kaznenu prijavu protiv vlastite stranke, a radi malverzacija.

A da je dokumentaciju o tome nadbiskupu dostavio apostolski nuncij.

na što mogu jedino, u istom duhu, reči: “U ime Božje, Amen!”

Imajući u vidu svoje površno znanje, a i vodeći se mišlju da ne bih bio prvi koji je iz pamćenja ispustio pokoji redak odvjetničkog kodeksa, naoružan maksimom  blagoslovi Bože internet, detaljno provjeravam što piše u Kodeksu odvjetničke etike glede odvjetničke tajne, da nisam možebitno nešto krivo shvatio.

I nađoh tamo članak 26, molim pogledati, o obvezi odvjetnika i o čuvanju tajne o svemu što je saznao: “Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjerljivo od svoje stranke ili na drugi način.” Pa se onda prijeti disciplinskim mjerama i prestankom radnog odnosa zbog povrede istoga. Da uđemo još dublje u etička načela, protivi li se pak postupanje stranke višim načelima koja zastupa odvjetnik, primjerice načelu vladavine prava, odvjetnik mora jasno stranki dati do znanja da on ista ne može ugroziti iznoseći u njeno ime nečastan predmet pa i, ako je to nužno, otkazati zastupanje.

Ja stvarno o odvjetničkoj komori nemam baš puno lijepoga za reči, pa onda posljedično ni o odvjetnicima, čast pravednicima, ali da odvjetnik piše prijavu protiv vlastite stranke i govori o malverzacijama koje, budimo iskreni, prije svega provodi taj odvjetnik, i to kroz priličan period vremena, za prilične novce, e to nisam još čuo.

No, kada ne znaš o čemu je riječ, obično se radi o novcu. U nekim drugim novinama sam pročitao, mislim da je Jutarnji list u pitanju, kako odvjetnik Budimir iskazuje da ne zna zašto je odvjetnički ured Budimir&Meter vlastita stranka prijavila zbog iznude. E sada, ni ja ne znam, ali mi se sam od sebe nameće zaključak da je g. Budimir pokušao uvjeriti svoju stranku, utužiti čak što više, da mu plati odvjetnički honorar u nekom veselom iznosu pa ako ne plati… E, onda ćemo drugačije. Moguće je, naravno, da griješim pa ću to onda ispovjediti na nadležnom mjestu, nadajući se da će isto ostati ispovjednom tajnom, kako bi bilo i red.

Nakon toga sam pokušao shvatiti u čemu se sastoje malverzacije koje su prijavljene. Jedino što sam uspio shvatiti jest da se nije poštovala procedura prilikom upisa hipoteka, odnosno da nadležni nisu o tome obavješteni. Dakle, odvjetnik prijavljuje svoju stranku u Rim jer nije poštovala proceduru. Je li na taj način stvarno nastala šteta i u kojem iznosu potpisujem da za sada svi samo nagađaju.

No ovo mi samo pokazuje da Crkva u Hrvata pluta kao santa leda po hrvatskim bespućima. Jer ovo je otkrilo samo gornju trećinu, a preostale dvije su još ispod vode, i tek kada se sve otopi saznati ćemo tko, kada, zašto i protiv koga vodi križarske ratove.

Sada još samo očekujemo da papa sa balkona kaže da boga nema, pa odvjetnička komora nešto poduzme.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Inicijativa Udruge Bonus: Obvezno osiguranje za štete od divljači za samo 10 kuna

/0 Comments/in /by

Nalet na divljač jedna je čestih nesreća na našim cestama, a naplata odšteta iscrpljujuća i neizvjesna. Ukoliko bi se prikupilo 20 milijuna kuna pri Hrvatskom uredu za osiguranja od obvezne nove uplate, to bi potpuno promijenilo sadašnju lošu praksu

Zagreb, 1. travnja 2017. – Udruga stradalih u prometnim nesrećama Bonus želi pokrenuti javnu raspravu i izmjenu važećih zakona kako bi oštećenima omogućila jednostavnu naplatu odštete u slučaju naleta na divlju životinju. Takve nesreće, nažalost, prate dugotrajni postupci za naknadu štete, a nerijetko se događa da vozač nema od koga naplatiti štetu. Primjerice, onda kad je lovačko društvo nadležno za područje gdje se nesreća dogodila nelikvidno, odnosno u situacijama kada nije jasno koje bi lovačko društvo trebalo preuzeti odgovornost. Rješenje koje nudi udruga Bonus jednostavno je i elegantno – povećati obveznu premiju osiguranja za samo 10 kuna.

  • Ako uzmemo u obzir da u zemlji imamo oko dva milijuna vozila na koje se plaća premija autoosiguranja, namjensko povećanje obvezne premije od samo 10 kuna stvorilo bi fond premije od 20 milijuna kuna. Riječ je o prijedlogu obveznog osiguranja pa bi utoliko nadležnost za provedbu, jednako kao kod autoodogvornosti imao Hrvatski ured za osiguranja. Time bi se omogućila brza isplata odšteta, skoro možemo reći u jednom koraku. Sadašnja praksa je iznimno loša, efikasnost često nikakva, pa bi ovakvo rješenje olakšalo život vozačima koji se zateknu u doista teškoj situaciji i pred kojima je krajnje neizvjestan sudski postupak za naknadu štete koji se često može otegnuti i na više godina – predlaže Mihael Hribar, predsjednik Udruge Bonus.

Dodaje kako bi svoj fiksni dio u spomenutu premiju trebali uplaćivati i Hrvatske šume, Hrvatski lovački savez, koncesionari i vlasnici cesta, poput županija, u korist pojedinih osiguravatelja koji bi prihvatili ovaj program. Krajnji cilj je skraćivanje sudskih postupaka i efikasnija naplata štete. Na ovaj bi se način smanjili i financijski rizici kojima se zbog naleta automobila na životinje, uz sustav koji je trenutačno na snazi, izlažu baš svi odreda – od vozača do lovačkih društava i koncesionara cesta.

Udruga Bonus u svojoj inicijativi poziva Sabor RH, klubove zastupnika i Ministarstvo unutarnjih poslova, potom Hrvatski ured za osiguranje i osiguravateljske kuće da se uključe u raspravu i donošenje rješenja koje će koristiti svim sudionicima u prometu.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak

/0 Comments/in /by

Poštovani čitatelji,

imali smo želju pisati o ozbiljnim prometni problemima, što smo morali ostaviti za kasnije obzirom da nas recentni događaji ponovno vraćaju na temu pravosuđa. Moj znanac gospodin Albert Einstain svojedobno je rekao da dvije stvari nemaju granice nemaju granice, jedno je svemir, a drugo ljudska glupost. Pri čemu za svemir nije siguran. U Jutarnjem listu od 08. siječnja novinarka gđa Slavica Lukić napisala je tekst o odlukama DSV u pogledu izbora sutkinje Ane Jeleč Pecirep za sutkinju županijskog suda Zagreb, kazneni odjel. Za one koji ne znaju, gospođa sudac je 20 godina karijere radila kao sutkinja građanskog odjela no na usmenom intervjuu otprilike je rekla: “Daj što daš” pa je, eto, unatoč činjenici da je 20 g. radila u građanskom odjelu, izabrana, a i potvrđena, kao sutkinja kaznenog suda, i to odlukom 11 članova DSV-a, od čega su tri člana bila protiv. Sastav DSV-a je nešto sudaca Vrhovnog suda, nešto bivših ministara pravosuđa, nešto saborskih zastupnika i nešto sudaca općinskih sudova. Ono što je interesantno je da, u jednom ovakvom vrlo pravno kompliciranom predmetu, pretpostavljamo reguliranom nekim poslovnikom, predsjednik DSV-a (sudac Vrhovnog suda), jedan profesor prava i jedan sudac županijskog suda, koji glasaju da se poništi komično imenovanje sutkinje na mjesto za koje nema apsolutno nikakvih iskustava, iako, moramo priznati, formalnih kvalifikacija ima, budu preglasani od ostatka DSV-a. Dakle crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak. Što vi mislite da se događa u vašim predmetima u kojima manje vrijedni od ovih u DSV-u lupaju sudačkim čekićem i donose pravomoćne presude. Za stjecanje točnijeg dojma dobro bi bilo ponovno pogledati jednu od boljih serija snimljenih u hrvatskoj produkciji “Kuda idu divlje svinje”. A sugestija Hrvatima je da je Irska preblizu i da valja otići čim dalje. Jer i iz Irske se i vraćaju.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Žuti kvadrati: Ono što je dobro za prometno uređene i kulturne sredine nije i za nas?

/0 Comments/in /by

Čini se da nije, ako je vjerovati izjavama prometnog stručnjaka. Naime, prof. dr. Željko Marušić objavio je na “Autoportalu” komentar u kojem se strastveno protivi uvođenju tzv. yellow box-a, kod nas nazvanog žuti kvadrat, na zagrebačka raskrižja. Jer da će pedeset godina staro rješenje, koje funkcionira u brojnim svjetskim metropolama, donijeti više štete nego koristi te će se time smanjiti protočnost i povećati gužve na ionako zakrčenim prometnicama jer “ono što je dobro u prometno uređenim i kulturnim sredinama ne mora biti korisno i kod nas.  Evo i zašto: mnogi vozači, koji bi vozilom mogli proći kroz raskrižje, zaustavit će se pred zelenim svjetlom, bojeći se kazne. A oni koji dolaze iz drugih sredina bit će zbunjeni, uz nepredvidive posljedice. Time se istodobno želi pokazati da je policija neučinkovita te nesposobna nadzirati i sankcionirati prema Zakonu o sigurnosti prometa. Stoga će, eto, pomoći ‘čarobni’ žuti kvadrat i prometni redari. Kao da se nedisciplinirane vozače i sada ne može sankcionirati za propisane prekršaje.” Uz dužno poštovanje g. Marušiću i njegovoj profesuri na katedri za aeronautiku, spustimo se na zemlju, točnije na cestu.

Dakle, točno je vozila, koja su ostajala u križanju uzrokuju kašnjenja i zastoj zbog toga što time onemogućuju poprečni tok prometa. Neosporno je da guranje vozača u smjeru ravno za trajanja zelenog svjetla u raskrižje, kojim očito neće moći proći, gotovo pa onemogućuje kretanje lijevih skretača. Zato je člankom 62 Zakona o sigurnosti prometa na cestama definirano je da “vozač ne smije vozilom ući u raskrižje ako je gustoća prometa takva da se očito mora zaustaviti u raskrižju ili na obilježenom pješačkom prijelazu”, a predviđena kazna je 1000 kuna. Koliko je takvih kazni ispisano? U 2015. godini – jedna. Zašto je tome tako pitali smo prometnog policajca s više od trideset godina iskustva. I dobili banalan odgovor. “Jer u pretrpanom raskrižju u prometnoj špici nedostajem još jedino ja, da utrčim u raskrižje i bezobraznog vozača zadržim tamo još petnaestak minuta da bih mu napisao kaznu.” U prijevodu, navedeni je prekršaj teško sankcionirati sredstvima kojima sada raspolažu prometni policajci jer je teško naći pogodna mjesta za zaustavljanje, kontrolu i sankcioniranje prekršitelja.

Hoće li žuti kvadrat pomoći u utvrđivanju odgovornosti kod takvih prekršaja? Stalni sudski vještak za cestovni promet Goran Husinec smatra da hoće: ”Točno će se na kameri moći vidjeti kada je vozač ušao u “žuto” područje te je li upravo on kriv za izazivanje zastoja.” Grad Zagreb predlaže uvođenje takvog rješenja na raskrižja koja su pokrivena prometnim kamerama, koje su ionako već kupljene i plaćene. Nešto žute boje bi se moglo smatrati manjom investicijom. Prometno redarstvo je oformljeno i ima svoje zaposlenike, da sada ne ulazimo u njegovu strukturu i učinkovitost. Tu se pojavljuje problem utvrđivanja identiteta vozača, što će vjerojatno biti riješeno slanjem upita vlasnicima vozila, kao za parkiranje, pa će se “zbog povećanog obujma posla” gradske snage pojačati za još nekoliko zaposlenika. Unatoč tome, doprinese li povećanju protočnosti prometa i manjem broju prometnih nesreća, kako predviđaju iz Grada, to bi moglo biti jedno od rijetko racionalnih rješenja ove garniture gradske uprave.

Nema, dakle, stvarnog argumenta zbog kojega ne bismo pokušali i s takvim rješenjem. To da se čak ni oni vozači koji bi mogli proći raskrižjem neće to usuditi zbog straha od kazne nije baš najočekivanija opcija. Sve o tome koliko se zagrebački vozači boje kazne govori to da Policijska uprava zagrebačka svake godine sankcionira gotovo dvjesto tisuća prometnih prekršaja. Koje su pak to nepredvidive posljedice koje bi mogla uzrokovati zbunjenost vozača koji dolaze iz drugih sredina je, kako to i sama riječ kaže, teško predvidjeti. Za očekivati je poneki oštar zvuk trubljenja, a moguće čak i koji autohtoni jezični izraz nestrpljenja urođenika. Argument je argument, a ovi su slabi. Pa čak i taj da ovaj grad ima prioritetnijih prometnih rješenja. Istina, samo su ta nešto skuplja od kante boje. Razlog protivljenja prijedlogu u ovom slučaju, kako se da zaključiti iz komentara u Autoportalu, moglo biti prvenstveno neslaganje s politikom predlagača.  Konačnu presudu donijeti će pak Ministarstvo prometa.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Novogodišnja čestitka premijeru Andreju Plenkoviću

/0 Comments/in /by

 

 

Poštovani g. Plenkoviću,

u svoje osobno ime a, nadam se, i u ime naših članova želim vam uspješnu novu godinu. Prije svega  zato što i ja živim u zemlji koju vodite.

Moram reći da ste me uplašili ciljevima koje ste si zadali u novoj godini, a pri tome ste još izostavili važan projekt uvođenja koruptivnog dinara. Taj projekt mogao bi, uz vašu podršku, potpuno riješiti sve probleme koje ste istaknuli kao prioritete. Naš projekt smo već ranije izložili pa se nećemo danas vraćati na već objašnjeno.

Danas, u ovom blagdanskom raspoloženju, osvrnuo bih se samo na vašu poruku o nužnosti reformiranja pravosuđa, kao jedan od četiri cilja koje ste si zadali. I, nažalost, najavili koji su to alati i metode koje ćete primijeniti; “ukinuti nešto malih sudova, a otvoriti neke nove u gradovima, a kako bismo pravosuđe približili građanima“.

To je toliko revolucionarno da me podsjetilo na komentar mog pokojnog oca koji mi je oko 1970-e rekao „sine, kada ne znaju što će, onda prvo centraliziraju, pa onda, da bi nešto kao radili, decentraliziraju”. Na tom svijetu samo mijena vječna jest! Ponavljao je još jednu priču/moj pokojni otac:/“Sinek, u domobranima smo furt nekam žurili i kada smo se dobro oznojili onda smo nekoga čekali.“ Ja sam se nad Vašim prijedlogom dobro oznojio, a sada ću tako znojan čekati/vjerojatno Godota, a nadajući se da ni ovog puta Godot neće stići.

Ako se dobro sjećam, Vi ste, zajedno sa g. Milanovićem, kao najbolji u generaciji pravnog fakulteta, dobili zaposlenje u ministarstvu vanjskih a kasnije i europskih poslova. Pitanje je koje užasava; pa kakvi su onda bili ostali?!

A sada jedan stvarno dobronamjerni savjet. Reforma pravosuđa trebala bi početi na pravnom fakultetu, ili možda i prije, selekcijom prilikom upisa na pravni fakultet, pa onda ponovnom selekcijom prilikom polaganja pravosudnog ispita, pa selekcijom u toku vježbeničkog staža pa bismo time došli do nekakvih preduvjeta za kadrove koji će jednog dana lupati sudačkim čekićem.

Jasno je da, u svim prethodno nabrojanim stepenicama, treba krenuti reformirajući programe nabrojanih institucija.

Nema smisla da se u novogodišnjoj atmosferi bavimo detaljima, pa da sada navodimo ulogu famoznog Državnog sudbenog vijeća i onih, čini mi se 20, bodova koje DSV može na osnovu osobnog dojma dodijeliti ljupkom kandidatu. Ili možda o načinu odabira ustavnih sudaca Ni na drugoj strani o upisu u odvjetničku komoru, a ni o državnom odvjetništvu nećemo reći niti riječi.

Kako su ovo procesi koje niti tko želi, a bojim se niti itko zna provesti, koruptivni dinar, usput i kao izvozni proizvod u zemlje u tranziciji, je jedino pravo prijelazno rješenje.

Sve postaje, kako se to lijepo kaže, transparentno. Ovako samo naslućujemo koji su motivi sinkope, čime je motiviran sud da tretira prst u šupak kao način pozdrava uobičajen na području općinskog suda gdje je donesen pravorijek, iz kojeg je motiva amnestiran ubojica Reihl-Kira ili ubojice obitelji Zec. Kako si objasniti procesuiranje generala, unatoč činjenici da u vrijeme izvršenja kaznenog djela isto nije bilo predviđeno kaznenim zakonom zemlje koja ih izručuje a, usput, niti u materijalnim propisima suda koji ih sudi. Jedini odgovor mi je na pameti je prvi put rečen od strane tadašnjeg predsjednika vrhovnog suda, a to je da u obrani domovine nema kaznenih djela. I drugi, rečen od, čini mi se, tadašnjeg predsjednika ustavnog suda, da novac nije imovina. Jedan od navedenih inače je na sudskim hodnicima bio slavan po izreci: “Sve što nosi novac nije sramota!”

Eto, zato ja mislim da je uvođenje koruptivnog dinara RJEŠENJE.

S poštovanjem i dobrim željama,

Mihael Hribar

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti.

/0 Comments/in /by

Sve je lako kada znaš kako. Vrijedi i za davanje mita. Inače se nađete u problem poput bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, koji se nedavno, opet nespretno, pravdao jednim dnevnim novinama.

Da je gospodin Sabo raspolagao dovoljnom količinom koruptivnih dinara, bez ikakvog naknadnog penaliziranja mogao je mirno potkupiti gradsku vijećnicu, a ovako je morao izvesti jednu ekvilibristiku tvrdeći da nisu ispunjeni zakonski preduvjeti, dakle korumpirao je prije nego što su se stekle formalnopravne pretpostavke. Dakle, g. Sabo, nije govno nego se pas posrao. Samo usput, gospodine Sabo, što bi bilo da je gospođa prihvatila časnu ponudu i prešla u redove SDP-a, biste li vi časno izvršili ono što ste obećali. To što su vam na teret stavljena još dva kaznena djela, pokušajte sve skupa strpati u sinkopu, ali sada vam je puno teže nego da ste imali koruptivni dinar, platili porez i lijepo dalje mitili.

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti. Problem onoga koga u tome uhvate lijepo opisuje već naslovna slika. Ili je to rješenje problema? Uglavnom, riječ je o slici Smaknuće Sismanesovo nizozemskog renesansnog slikara Gerarda Davida. Prikazuje kažnjavanje korumpiranog suca Sisamnesa, kojega je Perzijski kralj Kambiz osudio zbog korupcije. Nesretnog su suca, naime, uhvatili u primanju mita zbog čega nije sudio po kraljevoj i Božjoj pravdi, kako mu je uloga nalagala. Kralj Kambiz zbog toga ga je osudio i kaznio na način da su mu pred građanima živom oderali kožu. Ova zastrašujuća poruka upozoravala je suce da je njihov status toliko bitan za funkcioniranje države da bi bilo kakvo odstupanje od načela pravde bilo pogubno za moral i sustav države.

Ali tu priči nije kraj, a bogami ni komentaru. Slika je zamišljena kao diptih i dolazi u paru s idućom. Ona se zove Kambizov sud. Dakle, mudri kralj Kambiz u Sismonesovu sudačku stolicu postavio njegovog sina. Samo što ju je prije toga dao presvući kožom njegova oca. Da ga svaki dan podsjeća na očevu sudbinu, ako bi i sam kadgod došao u napast da krene njegovim stopama.

Da je stolica svakog direktora/saborskog zastupnika/vijećnika/gradonačelnika štavljena kožom prethodnika smo čuli. Ova solucija u kojoj je stolica suca štavljena kožom njegova oca čini nam se jednako prihvatljivom, ako ne i prihvatljivijom.

Mihael Hribar

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Država slučaja – serija otvorenih pisama Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa

/0 Comments/in /by

Revoltiran apsurdnim sudskim presudama, nevjerojatnom neučinkovitošću, friziranjem statistike i općom konsternacijom javnosti stanjem u pravosuđu, Mihael Hribar, pravnik i predsjednik Udruge, počeo je danas pisati blog kroz seriju otvorenih pisama Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa, u kojima se osvrće jednako na općenito stanje pravosuđa, kao i na pojedinačne pravne ekcese, a sve to pomalo ironičnim vokabularom iskusnog insajdera koji na reformu pravosuđa čeka – već trideset godina.

“Svojedobno je bivši premijer Zoran Milanović dao izjavu o “slučajnoj državi” pa, u cilju dopune te izjave, smatram da se radi i o “državi slučaja”. Ovime mislim prvenstveno na opće stanje pravosuđa i želim ukazati na odgovorne za isto.” – započinje Hribar. Više…

Iz pera Mihaela Hribara-Kako uvesti reda u državne financije i riješiti nas sive ekonomije?

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Otvoreno pismo Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa

/0 Comments/in /by

Svojedobno je bivši premijer Zoran Milanović dao izjavu o “slučajnoj državi” pa, u cilju dopune te izjave, smatram da se radi i o “državi slučaja”. Ovime mislim prvenstveno na opće stanje pravosuđa i želim ukazati na odgovorne za isto. Pa krenimo, od općeg ka posebnom, kako logika nalaže.

Navodi ministarstva pravosuđa da je smanjen broj neriješenih predmeta su lažni. Dakle, nas kao javnost lažu oni koje smo izabrali da nas zastupaju. Godine 2008. navodno je broj nerješenih predmeta bio oko 1,6 milijuna a, opet navodno, je taj broj danas oko 400000. Da bismo o bilo kojem broju razgovarali, morali bismo znati definiciju rješenog predmeta, odnosno nerješenog, a kako bismo mogli pratiti stanje kupus-meso, prosjek sarma. Laganje o rješenim predmetima počinje tako da svaka ukidna odluka i vraćanje na novo suđenje dobiva novi broj pa se valjda stari broj tretira rješenim, a novi novozaprimljenim što, jasno, nije točno. Ubrajaju li se u rješene predmete oni veličanstveno komplicirani predmeti tipa ovrhe radi neplaćene TV pretplate.

Naime, kao Udruga i dalje svjedočimo činjenici da u najjednostavnijem postupku naknade štete oštećena osoba u sjučaju žalbe na županijski sud može izvjesno računati sa cca sedam godina vođenja spora. I dalje svjedočimo predmetima u kojima se čeka odluka suda 20-30 godina. Čak i ako izbjegnemo termin “pravda” i zamijenimo ga riječju “zakonito”, ili se pozovemo na članak 29 Ustava RH, u kojem  naglašavam termin “u razumnom roku”, teško se oteti dojmu da se niti zakonodavac, niti Vrhovni sud, niti Ministarstvo pravosuđa ne trude stvoriti uvjete da se ova ustavna odredba u stvarnosti primijeni. Nemoguće je vidjeti ikakav smisao u pravosuđu koje je samo sebi svrha, a koje je ne ispunjava niti približno razlog svog postojanja. Skrećem pažnju da, u civiliziranim zemljama, postoji propis da, u slučaju da predmet nije rješen u primjerenom roku, država odgovara za štetu koju producira neefikasno pravosuđe.

Sudjelujući u pravosuđu kroz nekoliko decenija, ne mogu se oteti dojmu da je od zlog krenulo na gore. Na jednoj strani, tražila se opravdana zaštita sudaca za obavljanje samostalnog i neovisnog pravosuđa, ali na drugoj strani svjedoci smo potpunoj neodgovornosti pojedinaca, koja prelazi u opću atmosferu nerada. I evo nas već na posebnom, da citiram izjavu Iris Živković, predsjednice općinskog suda Šibenik, koja više od dvije godine pokušava natjerati suca toga suda da napiše pisani otpravak presude: “Činjenica je da odluka još nije napisana i da je bilo intervencija i s moje strane, i sa strane stranke, koja je bila vrlo strpljiva. Neću negirati činjenicu opterećenosti svih naših sudaca no nikakav razlog ne može biti opravdanje za ovakvo postupanje. I da, isti je sudac već stegovno kažnjavan.” Ovaj primjer nije primjer nego stanje u pravosuđu. Danas svatko može na tzv. e-spisu vidjeti da predmeti stoje po godinu dana na sudovima i ne budu proslijeđeni nadležnom sudu na daljnju odluku. Jasno je da postoji obrazloženje, i jasno je da postoje i godišnji odmori, i svetkovine, i bolesti, i porodiljni dopusti, ali sve te okolnosti imaju i rješenja, pod pretpostavkom da ih netko želi potražiti.

Da, za sada, izbjegnemo ulazak u meritum, odnosno zakonske propise koji reguliraju pojedine materije i dopuštaju i upotrebu i zloupotrebu, dereguliraju i reguliraju treba naglasiti da bi to koliko ćemo izdvajati iz budžeta za pravosuđe, i to počevši od pravnog fakulteta, pa do selektiranja pravosudnih djelatnika, trebalo bi imati refleksiju na efikasnost, dakle, rješenje u razumnom roku. Jer, ako predsjednik županijskog suda kaže da je za očekivati trajanje postupka 10 godina, a eminentni odvjetnik da je sigurniji u 20 godina trajanja, pitanje je hoće li itko od onih koji traže pravnu zaštitu živ dočekati presudu.

 

O reformi pravosuđa slušamo već trideset godina. Stvari se uporno ne mijenjaju. Zato što netko to ne zna učiniti ili zato što to ne želi učiniti? Svakako rezati treba jer, ili im nije za oprostiti jer znaju što rade, ili ih treba sve zamijeniti, ako nađemo za točan katolički “ljudi oprostite im, jer ne znaju što rade”.

Mihael Hribar,

predsjednik Udruge

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail