1. travnja: Međunarodni dan stradalih u bespućima pravosuđa

/0 Comments/in /by

Kao udruga stradalih u prometu predlažemo proglasiti 1. travnja međunarodnim danom stradalih u bespućima pravosuđa. Povod ovog prijedloga je recentna presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici br. P-565/16, sutkinja Jelena Rajić, u predmetu tužiteljice Jerine Malešević, zastupane po 70 (slovima: sedamdeset) odvjetnika, protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po državnom odvjetništvu.

Donosimo skraćenu verziju veličanstvenog događanja koje počinje odlukom tužiteljice da kupi nekretninu, u naravi stan u Gradu Zagrebu. To je inače, u svakoj normalnoj državi osim u slučajnoj ili državi slučaja, vrlo jednostavan postupak koji je u prethodnoj bio obavljan preko formulara koji ste mogli kupiti u Narodnim novinama, a oprezniji su odlazili kod odvjetnika.

Treba naglasiti je da je tužiteljica tada odvjetnica sa nešto decenija iskustva, a i njen je otac bio odvjetnik, dakle iskustva ne nedostaje. Uza sve mjere opreza koje tužiteljica poduzima, jer kupuje nekretninu za sebe, ono što inače nije moguće ipak se dešava. Sporna nekretnina prodana je istovremeno ne samo tužiteljici nego i još nekim kupcima. Svi kupci pošteno plaćaju nekretninu, ali se svi ne mogu uknjižiti kao vlasnici. Riječ je o prijevari od strane prodavatelja koji je kasnije i osuđen zbog toga, ali para nema. Nema ni vlasništva niti upisa u Zemljišne knjige za tužiteljicu Jerinu Malešević, odvjetnicu iz Zagreba.

Odvjetnica, shvaćajući da najobičniji postupak kupoprodaje nekretnine, unatoč pažnji dobrog gospodara, poznavanju procedure i znanja prava ovjerenog pravosudnim ispitom, nije u stanju za sebe osobno provesti zaključuje da očito to nije u mogućnosti učiniti niti za svoje stranke i traži ispis iz Hrvatske odvjetničke komore, čemu je udovoljeno. Jasno, bez reakcije Hrvatske odvjetničke komore pa barem i na simboličkoj razini. Međutim kolegijalno 70 odvjetnika pro bono iskazuje spremnost zastupati kolegicu, vjerojatno se vodeći idejom da kada čuješ da zvona zvone nemoj misliti da i tebi neće zvoniti.

Tužba je protiv RH, a zbog moguće pristranosti, u okviru Općinskog suda u Zagrebu funkcionira i gruntovnica koja je alat prevare, predmet se delegira Općinskom sudu u Velikoj Gorici. Care Pero, cveće naše, daleko te oteraše! 70 odvjetnika dolazi na rasprave s porukom da je ovo moguće samo ako sustav ne funkcionira, a za sustav odgovara RH ili je netko tko je zaposlen u tom sustavu, a iz nekih razloga je želio da sustav zakaže (vidi članak o koruptivnom dinaru na http://www.naknadastete.hr/iz-pera-mihaela-hribara-kako-uvesti-reda-u-drzavne-financije-rijesiti-nas-sive-ekonomije-k/). No, sutkinja sudi pro patria i odbija tužbeni zahtjev.

Sedamdeset prilično uglednih ovjetničkih glava skupilo se da napiše žalbu i žalba je, gle čuda, usvojena, a predmet vračen na ponovnu odluku uz, kako je i red, uputu prvostupanjskom sudu koje dokaze treba izvesti, a da bi se došlo do zakonite presude. Pametnom dosta, ali ne i uređujučoj sutkinji. Nisam bio na objavi presude, ali kažu da su joj se ruke tresle dok je čitala, pazi sad ovo, istu presudu koju je i prvi put donijela, a koja je bila ukinuta. Ali je ipak povećala font, čini mi se zbog uvjerljivosti. Ako niste znali čitati mala slova…

Eto, zbog toga smatramo da treba usvojiti prijedlog i proglasiti 1.travnja međunarodnim danom stradalih od pravosuđa i paralelno osnovati udrugu, a za predsjednicu udruge imenovati Jerinu Malešević. Za glasnogovornika bi bilo dobro uzeti novinara Grčara jer taj već ima nešto materijala obzirom da čovjek skuplja godinama bisere našeg pravosuđa. Bilo bi za očekivati da će i onih 70 odvjetnika podržati inicijativu. NGO nam očito treba jer je sigurno da pravosuđe treba biti neovisno i samostalno, ali je još sigurnije da moramo imati i zaštitne mehanizme jer, šale radi, zamislite samostalnog i neovisnog vuka u stadu ovaca. Ta situacija odgovara samo vuku i nikom drugom.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Pregažen uskrsni zeko

/0 Comments/in /by

Dolaskom blagdana i slobodnih dana, a i toplijeg vremena i povoljnijih vremenskih prilika koje najavljuju meteorolozi, na prometnicama se očekuje sve više vozača bicikala, mopeda i motocikala radi čega policija na svojim stranicama vozačima ostalih vozila napominje da prilikom uključivanja u promet, prestrojavanja, pretjecanja, obilaženja, polukružnog okretanja i skretanja vozilom kontroliraju tzv. mrtvi kut i veću pozornost obrate na ove kategorije sudionika u prometu te da im ne oduzimaju prednost prolaska na raskrižjima. 

Uz poštivanje svih prometnih pravila i propisa, vozače mopeda i motocikala valja podsjetiti i na obvezu nošenja propisane, homologirane i uredno pričvršćene kacige. Treba naglasiti da mopedima i motociklima za vrijeme vožnje cijele godine moraju biti upaljena kratka svjetla i za njih ne prestaje obveza vožnje s upaljenim svjetlima danju.

Biciklisti, koji se kreću kolnikom na javnoj cesti podsjećamo da su noću i danju u slučaju smanjene vidljivosti, dužni nositi reflektirajući prsluk ili reflektirajuću biciklističku odjeću, a što je novost u ZSPC-u koja je na snagu stupila ove godine. Izvorom svjetlosti ili reflektirajućom materijom, također trebaju biti označeni i pješaci ukoliko se noću ili danju u slučaju smanjene vidljivosti kreću kolnikom na javnoj cesti.

Ukratko, pazite na sebe, a onda i jedni na druge, a posebno na najosjetljivije kategorije u prometu kao što su motociklisti, biciklisti i pješaci udio kojih se u ukupnom broju stradalih lani ipak nešto smanjio pa neka tako i ostane. Školarcima su također školski praznici pa neka vas ni njihovo prisutstvo na ulicama ne iznenadi ovih dana. U prometu vas zapravo ništa ne bi smjelo iznenaditi.Pa ni zečevi.

Sretan Uskrs i bezbrižnu vožnju želi vam Udruga Bonus.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Okrugli stol: “Informiranost potrošača u trenutku nastale štete na vozilu”

/0 Comments/in /by

Split, 21. ožujka – Na inicijativu Strukovne grupacije trgovine motornim vozilima i dijelovima pri Hrvatskoj gospodarskoj komori Županijskoj komori Split u prostorijama komore održan je okrugli stol na temu “Informiranost potrošača u trenutku nastale štete na vozilu”, a na kojem smo sudjelovali kao pozvani sudionici, a zajedno s predstavnicima Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Hrvatske udruge auto struke, Grada Splita, Ureda državne uprave SDŽ, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Regionalnog ureda u  Splitu. 

Kada vam je vozilo oštećeno u prometnoj nesreći, a procjenitelj osiguravatelja zaključi da je popravak ekonomski isplativ, imate pravo svoje vozilo odvesti u servis koji želite, najbolje ovlašteni, gdje će biti popravljeno prema specifikaciji štete, a račun je dužan podmiriti osiguravatelj.

No, ušlo je u običaj da osiguravatelj učini sve moguće da ne bude tako, a sve radi vlastite uštede. Prije svega, predstavnik osiguravatelja će se nastojati nagoditi s vama na način da vam ponudi neki iznos, obično oko 60 posto stvarne štete, s kojim biste mogli pokrpati automobil zamjenskim ili rabljenim dijelovima u nečijoj garaži, a da vam pritom ostane koja kuna, uvjeravajući vas da je to najpovoljnija opcija. Jest, ali za njega. Zatim će nastojati vas uputiti u servis s kojim imaju ugovor. To što će vaše vozilo marke npr. BMW biti popravljeno u ovlaštenom Renaultovom servisu, sa upitnim ishodom popravka, postaje vaš, a ne njihov problem. I problem legalnih autoservisera čije su radionice ispražnjene ovakvom praksom.

Na inicijativu Strukovne grupacije trgovine motornim vozilima i dijelovima pri Hrvatskoj gospodarskoj komori Županijskoj komori Split 21. ožujka u prostorijama komore održan je okrugli stol na temu “Informiranost potrošača u trenutku nastale štete na vozilu”, a na kojem smo sudjelovali kao pozvani sudionici, a zajedno s predstavnicima Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta, Hrvatske udruge auto struke, Grada Splita, Ureda državne uprave SDŽ, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje Regionalnog ureda u  Splitu. Na okrugli stol pozvana je i HANFA kao regulator koja je svoje nesudjelovanje objasnila tezom da nije nadležna komentirati ugovor, odnosno cijene koje dogovaraju osiguravatelji s pojedinim servisima što je, u principu, točan komentar.

Rasprava je naznačila širinu problema i tema s kojima se potrošač (oštećena osoba) suočava prilikom regulacije svoje štete na automobilu. Dotaknute su i  teme međusobnih odnosa između osiguravatelja i servisera te različitost između ovlaštenih i neovlaštenih servisa. G. Mihael Hribar, kao predstavnik Udruge Bonus napomenuo je da iz Zakona o zaštiti potrošača, odnosno točke 15 čl. 5 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao… Obzirom da su serviseri pravne osobe dalo bi se zaključiti da se Zakon o potrošačima ne odnosi na njih, što donekle sužava okvire rasprave, ali svakako ćemo predložiti da, za sljedeći okrugli stol, HANFA bude pozvana s temom “Način kontrole osiguravajućih društava u ispunjavanju svojih obveza prema osiguraniku, odnosno oštećeniku”.

Osnovno pitanje koje se nametnulo u toku diskusije je bilo kome se i kojoj instituciji treba obratiti oštećeni u prometnoj nesreći, a da bi realizirao svoja prava koja proizlaze iz zakona. Nažalost, prema zaključku rasprave ispalo je da smo jedini (od prisutnih) koji mogu konkretno zaštiti oštećenu osobu, a isto tako i servisere. Naime, konstatiralo se da u svim situacijama institucije sebe proglašavaju nenadležnima pa je oštećeni još uvijek osuđen na rješavanje problema van postojećih institucija. Želite li postati član naše udruge možete se učlaniti pomoću obrasca na našim stranicama te, za primjerenu čalnarinu na godišnjem nivou, dobiti usluge koje su vam potrebne. Posebno ističemo da je u okviru članarine imate besplatnu pravnu pomoć, a i besplatno zastupanje u slučaju da vam se prometna nezgoda dogodi.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Sudjelovanje na okruglom stolu

/0 Comments/in /by

Predsjednik Udruge Bonus g. Mihael Hribar sudjelovati će 21. ožujka 2018. u Splitu na okruglom stolu Informiranost potrošača u trenutku nastale štete na vozilu, a kojega organizira Hrvatska gospodarska komora, Županijska komora Split.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Stotinama oštećenih štete od divljači ne podmiruje nitko dok zakonodavac nepotrebno komplicira

/0 Comments/in /by

Prijedlog zakona o lovstvu, nacrt kojeg je sredinom prošle godine bio u javnoj raspravi, kojega su vlasnici automobila čija su vozila oštećena u naletu na divljač željno iščekivali, jer je njime trebalo biti riješeno i pitanje njihovih šteta, još uvijek nije prošao ni prvo saborsko čitanje iako je bilo predviđeno njegovo donošenje do kraja prošle godine. To pitanje već više od godinu dana nije zakonski regulirano i štete se ne isplaćuju, a vlasnici vozila očajavaju.

Upravo je nezadovoljstvo tim rješenjem navodno razlog dorade zakona koji je sada, prema informacijama iz državnog tajništva, u njihovoj nadležnosti, a neministarstva poljoprivrede, odjel lovstva, što nije osobito logično. Nešto je logičniji prijedlog da generalne police osiguranja koja bi pokrivala sve štete od divljači, a sklopio bi je Hrvatski lovački savez u ime svih lovačkih društava i udruga. Pojedina osiguravajuća društva potvrdila su da je od njih već zatražena takva ponuda i cijena police kreće se u iznosima od dvadeset do pedeset milijuna kuna. Kako je to velik novac i za Lovački savez, čiji predsjednik g. Đuro Dečak ima stav da postoje i štete na divljači, što bi značilo da bi lovački savez volio štogod od toga uprihoditi radije nego platiti, postoji čak ideja da premiju plati Republika Hrvatska, koja prihoduje po toj osnovi oko 30 milijuna kuna, što bi značilo da se RH odriče bilo kakavog prihoda i da dopušta eksploataciju lovišta besplatno. Pritom treba imati u vidu da divljač zna odlutati i van lovnih područja, pa i u naseljena mjesta, što će gotovo sigurno ponovno dovesti do sudskih sporova u kojima će osiguravatelj tvrditi da to područje ne pokriva. Problem naleta na životinje koje se ne smatraju divljači, primjerice ptice i vlasničke ili nevlasničke pse, time i dalje ostaje neriješen.

Ideja franšize kojom bi se šteta podmirivala do iznosa od deset tisuća kuna, a preko toga padala na teret oštećenooga upravo je obrnuta smislu osiguranja, a to je da pokrije štetu koju osiguranik sam nije u stanju podnijeti. Franšiza je moguća na način da štete do, primjerice, dvije tisuće kuna padaju na teret oštećenog, a poslije toga namiruje osiguravatelj. Ovo zato što svaki i najmanji izvid štete traži angažman procjenitelja i stvara troškove osiguratelju pa je to svakome ekonomski neisplativo. Zakonodavac, dakle, nepotrebno komplicira pokušavajući riješiti nerješivo.

Ne postoji, naime, niti jedan razlog zašto bi šteta na automobilima bila predmet Zakona o lovstvu, a ne Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kao što je to Udruga stradalih u prometnim nesrećama Bonus predlagala na svojim web stranicama prije gotovo godinu dana u tekstu “Obvezno osiguranje za štete od divljači za samo 10 kuna”.  Prijedlog je Udruge izravni doplatak od 10 kuna po svakom registriranom vozilu kako bi se pokrila šteta koja nastaje vozačima uslijed naleta na divljač. Ovaj prijedlog je na linijama uzajamnosti i solidarnosti, što je i bit svih vrsta osiguranja. Unatoč očekivanom protivljenju vozača na dodatni namet, bilo bi ovo efikasno, zakonito pa čak i pravedno kojim bi bila namirena potraživanje oštećenih vozača, a bez nepotrebnog opterećivanja pravosuđa predmetima koji su rješivi na drugi način. Štete pak koje divljač učini poljoprivrednicima mogle bi pak biti obuhvaćene Zakonom o obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, kojim bi se uvela obvezna polica osiguranja za sve OPG-ove, moguće uz subvenciju lokalne zajednice pa čak i države.

Iz iskustva dosadašnjih promjena u zakonodavstvu, i seljenja odgovornosti s lovačkih društava na lokalne i regionalne ceste, postane li navedeno unatoč svemu dio Zakona o lovstvu, za napomenuti je da je nužno osobito voditi računa o prijelaznim i završnim odredbama zakona i kojim slovom se osvrnuti na više stotina predmeta koji su već u toku kao i već postojeće, a neprijavljene štete. Dobar je običaj u boljem svijetu da se prilikom pisanja zakona konzultira zainteresirana stručna javnost, u ovom slučaju Hrvatska odvjetnička komora, Hrvatski lovački savez, lovačke udruge, pravosudna akademija, ministarstvo poljoprivrede, osiguravajuća društva, što smo predano radili prethodnih godinu dana pa, ako zakonodavac nije u stanju nikako drugačije napisati zakon, možemo i mi to učiniti za njega.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Mi ne prodajemo automobilske gume, samo upozoravamo da bi vas neke uštede mogle skupo koštati.

/0 Comments/in /by

Zimski uvjeti na cestama i strašna prometna nesreća kod Gornjeg Jelenja, s više od dvadeset ozlijeđenih podsjetili su nas na jednu od najstrašnijih prometnih nesreća u, nažalost, prebogatom iskustvu ovog ureda.

Put je započeo iz Mostara. Djevojčicu, onkološkog pacijenta, trebalo je iz Mostara kolima hitne pomoći prebaciti na terapiju u Zagreb. Dijete je ukrcano u kola hitne pomoći, a roditelji i drugo dvoje djece slijedili su ih svojim automobilom.

Uvjeti na cesti iz Mostara su bili uobičajni zimski uvjeti, metereološki, rekli bismo, bez osobitosti. No dolaskom u Hrvatsku počeo je padati snijeg, uz vijavicu koja je stvarala snježne nanose i uvelike otežavala vožnju. I onda, u jednom relativno blagom zavoju, automobil se zarotirao i prešao u lijevu traku pri čemu je na njega je naletjelo vozilo koje je dolazilo iz smjera Zagreba. Supruga vozača, koja je sjedila na mjestu suvozača, smrtno je stradala, kao i kćer koja je sjedila iza nje. Vozač i dijete koje je sjedilo iza njega teško su ozlijeđeni.

Vozač u početku, vjerojatno još nesposoban prihvatiti činjenicu da je odgovoran za stradanje svoje obitelji, tvrdi da je na njega naletjelo drugo vozilo koje je udarilo u stražnji dio njegovog automobila, a što je dovelo do nesreće. Da bismo potvrdili njegovu teoriju angažirali smo prometnog vještaka. Nažalost njegova priča nije držala vodu.

No, vještak nam je objasnio zbog čega je najvjerojatnije došlo do nesreće. Na prednjim, pogonskim kotačima bile su postavljene tzv. univerzalne gume (ljeto/zima), a na stražnjima ljetne gume. Uslijed udara vjetra, i u blagom zavoju, stražnji kotači prestali su prianjati uz cestu što je dovelo do rotacije automobila, koji je prešao na drugu stranu ceste gdje dolazi do naleta drugog vozila i strašnih posljedica.

Kao posebnu okolnost treba navesti da je otac profesionalni vozač, zaposlen u međunarodnim transportima. Dakle, kvalifikacije i znanje su neupitni. Nije bilo brzine, vozio je sporije od kola hitne pomoći. Nije bilo alkohola. Profesionalni vozač vozio je svoju obitelj, a opet se dogodilo.

Mi ne prodajemo gume, samo upozoravamo da štedjeti na onome što čuva glavu vama i vašoj obitelji nije najbolja odluka. Štete po suputništvu smo naplatili, ali živote nismo vratili.

Pokušali smo obraniti i vozača tezom da je cesta trebala biti zatvorena za promet, obzirom na uvjete, ali je on u strahu od kaznene odgovornosti, i posljedično gubitka egzistencije, radije prihvatio nagodbu s državnim odvjetnikom kojom je oslobođen od kazne, ali proglašen krivim.

Činjenica je da su uvjeti na cesti u trenutku nesreće bili nemogući, ali isto tako i da je vozilo trebalo imati barem univerzalke na sva četiri kotača, ili lance na pogonskim kotačima. Žao nam je što predmet nije završen sudskom odlukom jer bi vozač možda lakše živio sa sudskom presudom da je smrt njegove žene i djeteta odgovornost nekoga drugoga, ali dužni smo razumjeti i njegovu želju da sve što prije okonča.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Čak i ako se utvrdi da je do nesreće došlo greškom vozača, to ne znači da obitelj stradalih nema nikakva prava

/0 Comments/in /by

U nedjelju oko podne mladi bračni par iz Karlovca podletio je svojim vozilom pod teretni vlak na pružnom prijelazu u Donjem Zvečaju. Nije to prva nesreća koja se dogodila na tom mjestu, no provedenim očevidom utvrđeno je da je na prijelazu postavljen Andrijin križ i svjetlosna signalizacija koja je, u trenutku nesreće, radila ispravno. Kako je vlakovođa energično trubio, makar je to i inače praksa kada se vlak približava pružnom prijelazu, pretpostavlja se da je vidio vozilo na tračnicama, ali nije mogao zaustaviti vlak te ga je udario u lijevu bočnu stranu. Obzirom na to, velika je vjerojatnost da je u tom trenutku vozilo bilo zaustavljeno na pruzi, moguće zato što je zapelo u snijegu ili zato što vozač nije mogao upaliti motor, prestravljen u trenutku kada je ugledao vlak. Pitanje uzroka nesreće vjerojatno će ostati nerazriješeno jer su jedini koji znaju što se uistinu dogodilo, vozač i njegova suputnica, smrtno stradali.

No, čak i ako se utvrdi da je do nesreće došlo greškom vozača, to ne znači da obitelj stradalih nema nikakva prava. Vozilo je imalo važeću policu osiguranja temeljem koje roditelji, braća i sestre i djeca stradale putnice, imaju pravo na određene novčane iznose predviđene Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda. Bračni drug putnice također bi imao pravo na odštetu, da nije sam skrivio nesreću, a i djeca, kada bi ona postojala.

Naime, putnik u vozilu je treća osoba i sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti i služi upravo tome da ne samo pokrije nastalu štetu drugom sudioniku nesreće, nego i putnicima u vašem vozilu, a to su često vaši najmiliji. Zato, vodite o tome računa prilikom sklapanja police osiguranja i nemojte biti ponosni na to kako je vaše osiguranje tvrdo na isplatama. Najčešće su oštećeni u tom slučaju upravo članovi vaše obitelji. A novac koji osiguranje na taj način uštedi ne ostaje vama nego je čista zarada osiguranja. Čak i ako ste skrivili nesreću pod utjecajem alkohola osiguranje se može regresno naplatiti do određenog broja mjesečnih plaća i ne može od vas potraživati cjelokupni iznos plaćene štete. Ne trebate se bojati niti značajnijeg gubitka bonusa jer je sistem bonusa i malusa je odavno zanemaren. Jedino o čemu trebate voditi računa je cijena police osiguranja. Razlike u cijeni ponekad znaju biti zanemarive, a naplata štete od nekih osiguranja u pravilu je nemoguća bez dugotrajnih sudskih parnica. Vodite o tome računa prilikom sklapanja police osiguranja.

Isto tako, razmislite o tome da tzv. dopunsku policu osiguranja putnika i vozača, koju često smatrate nepotrebnim troškom, uplatite i u većem iznosu od minimalnog. Taj, relativno malen iznos, može vam osigurati u slučaju najtežih ozljeda, čak i kada ste sami skrivili nesreću, određena sredstva koja će vam puno značiti u fazi liječenja i rehabilitacije.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Žuti kvadrati: Ono što je dobro za prometno uređene i kulturne sredine nije i za nas?

/0 Comments/in /by

Čini se da nije, ako je vjerovati izjavama prometnog stručnjaka. Naime, prof. dr. Željko Marušić objavio je na “Autoportalu” komentar u kojem se strastveno protivi uvođenju tzv. yellow box-a, kod nas nazvanog žuti kvadrat, na zagrebačka raskrižja. Jer da će pedeset godina staro rješenje, koje funkcionira u brojnim svjetskim metropolama, donijeti više štete nego koristi te će se time smanjiti protočnost i povećati gužve na ionako zakrčenim prometnicama jer “ono što je dobro u prometno uređenim i kulturnim sredinama ne mora biti korisno i kod nas.  Evo i zašto: mnogi vozači, koji bi vozilom mogli proći kroz raskrižje, zaustavit će se pred zelenim svjetlom, bojeći se kazne. A oni koji dolaze iz drugih sredina bit će zbunjeni, uz nepredvidive posljedice. Time se istodobno želi pokazati da je policija neučinkovita te nesposobna nadzirati i sankcionirati prema Zakonu o sigurnosti prometa. Stoga će, eto, pomoći ‘čarobni’ žuti kvadrat i prometni redari. Kao da se nedisciplinirane vozače i sada ne može sankcionirati za propisane prekršaje.” Uz dužno poštovanje g. Marušiću i njegovoj profesuri na katedri za aeronautiku, spustimo se na zemlju, točnije na cestu.

Dakle, točno je vozila, koja su ostajala u križanju uzrokuju kašnjenja i zastoj zbog toga što time onemogućuju poprečni tok prometa. Neosporno je da guranje vozača u smjeru ravno za trajanja zelenog svjetla u raskrižje, kojim očito neće moći proći, gotovo pa onemogućuje kretanje lijevih skretača. Zato je člankom 62 Zakona o sigurnosti prometa na cestama definirano je da “vozač ne smije vozilom ući u raskrižje ako je gustoća prometa takva da se očito mora zaustaviti u raskrižju ili na obilježenom pješačkom prijelazu”, a predviđena kazna je 1000 kuna. Koliko je takvih kazni ispisano? U 2015. godini – jedna. Zašto je tome tako pitali smo prometnog policajca s više od trideset godina iskustva. I dobili banalan odgovor. “Jer u pretrpanom raskrižju u prometnoj špici nedostajem još jedino ja, da utrčim u raskrižje i bezobraznog vozača zadržim tamo još petnaestak minuta da bih mu napisao kaznu.” U prijevodu, navedeni je prekršaj teško sankcionirati sredstvima kojima sada raspolažu prometni policajci jer je teško naći pogodna mjesta za zaustavljanje, kontrolu i sankcioniranje prekršitelja.

Hoće li žuti kvadrat pomoći u utvrđivanju odgovornosti kod takvih prekršaja? Stalni sudski vještak za cestovni promet Goran Husinec smatra da hoće: ”Točno će se na kameri moći vidjeti kada je vozač ušao u “žuto” područje te je li upravo on kriv za izazivanje zastoja.” Grad Zagreb predlaže uvođenje takvog rješenja na raskrižja koja su pokrivena prometnim kamerama, koje su ionako već kupljene i plaćene. Nešto žute boje bi se moglo smatrati manjom investicijom. Prometno redarstvo je oformljeno i ima svoje zaposlenike, da sada ne ulazimo u njegovu strukturu i učinkovitost. Tu se pojavljuje problem utvrđivanja identiteta vozača, što će vjerojatno biti riješeno slanjem upita vlasnicima vozila, kao za parkiranje, pa će se “zbog povećanog obujma posla” gradske snage pojačati za još nekoliko zaposlenika. Unatoč tome, doprinese li povećanju protočnosti prometa i manjem broju prometnih nesreća, kako predviđaju iz Grada, to bi moglo biti jedno od rijetko racionalnih rješenja ove garniture gradske uprave.

Nema, dakle, stvarnog argumenta zbog kojega ne bismo pokušali i s takvim rješenjem. To da se čak ni oni vozači koji bi mogli proći raskrižjem neće to usuditi zbog straha od kazne nije baš najočekivanija opcija. Sve o tome koliko se zagrebački vozači boje kazne govori to da Policijska uprava zagrebačka svake godine sankcionira gotovo dvjesto tisuća prometnih prekršaja. Koje su pak to nepredvidive posljedice koje bi mogla uzrokovati zbunjenost vozača koji dolaze iz drugih sredina je, kako to i sama riječ kaže, teško predvidjeti. Za očekivati je poneki oštar zvuk trubljenja, a moguće čak i koji autohtoni jezični izraz nestrpljenja urođenika. Argument je argument, a ovi su slabi. Pa čak i taj da ovaj grad ima prioritetnijih prometnih rješenja. Istina, samo su ta nešto skuplja od kante boje. Razlog protivljenja prijedlogu u ovom slučaju, kako se da zaključiti iz komentara u Autoportalu, moglo biti prvenstveno neslaganje s politikom predlagača.  Konačnu presudu donijeti će pak Ministarstvo prometa.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Pravosuđe je jedan od temeljnih problema ove države, ne zato što mi tako kažemo…

/0 Comments/in /by

Prof. dr. sc. Ivo Bićanić objavio je u prošlom broju Globusa komentar novog proračuna u članku “Vlada koja je sebi zadala samo lake ciljeve: Posvetila se vraćanju dugova umjesto vraćanju rasta…”, u kojem se osvrće na četiri osnovna problema ove države od kojih je jedan, pogađate, pravosuđe. Nastavno na nedavnu seriju tekstova o pravosuđu, čini se da svi upiremo prstom u istom smjeru. Valjda je prvi korak u rješavanju nekog problema prepoznavanje problema.

Prenosimo dio teksta prof. Bićanića vezan uz problem pravosuđa: “Hrvatska država ima četiri problema (društvo ih, naravno, ima mnogo više) koji su važniji od duga. Dva su problema lakša, zdravstvo i penzije. Druga dva su izrazito teška, za našu državu možda i preteška: uprava i pravosuđe.

Prva dva problema relativno je lako riješiti jer su oba prvenstveno fiskalne naravi, no uprava i pravosuđe su veoma teško rješivi jer je u pitanju nedostatak raspoloživog znanja. Sva su četiri problema ostala na razini velikih riječi i najavljenih reformi. Zajedničko im je to što njihova provedba može tražiti dodatno zaduženje, i to radi provedbe promjena i za osiguranje podrške. U oba slučaja usredotočenost na dug može biti kontraproduktivna.

Liječnici i ostalo medicinsko osoblje dobri su stručnjaci i unatoč Kujundžićeva dictuma da ne treba svakog liječiti, oni liječe sve ljude kako najbolje znaju i umiju. Nakon neizostavnog povuci-potegni dugovi im se na koncu uvijek pokriju na ovaj ili onaj način. Nije ugodno, svi se posvade, ali pacijenti ne ostanu pred vratima. Kako cijelu tu stvar riješiti bez stresa i bez nepotrebnih napetosti, fiskalno je pitanje. Fiskalni je problem kako zdravstvu za njegovu djelatnost dati dovoljno novca, i to nije rocket science.

Isto tako, zna se koliko u državi ima penzionera i koliko će ih biti. Ponovno, fiskalni je problem kako im osigurati njihovu crkavicu od penzije. Ni to nije rocket science, nego problem koji je još lakše rješiv od onoga u zdravstvu. Doduše, zdravstvo ministre više zanima jer će se svi kad-tad razboljeti pa se liječnicima ne valja zamjeriti, a za svoje penzije su se ionako dobro pobrinuli. Uostalom, penzionera kao glasača ne treba se previše bojati.

Pitanje činovnika (javne uprave) te sudaca i državnih odvjetnika (pravosuđa) posve je drugačije prirode. Stvari su tu daleko teže. Tu rješenje nije fiskalno, više novca neće riješiti problem. Stvar nije ni u fizičkoj organizaciji. Više općinskih, a manje županijskih sudova, bolji kompjuteri i oličene prostorije nisu bitni za rješenje. Nije stvar ni u broju općina i gradova ni u tome imamo li više agencija ili manje ureda.

I u pravosuđu i u javnoj upravi stvar je u nedostatku znanja, nedostatku kompetencija ljudi koji se tim poslovima bave, drugim riječima u nedostatku ljudskog kapitala, što se često prikriva bijegom u nepristojnost, bahatost i lažnu nedodirljivost. Sudstvo je loše jer su suci loši, javna uprava je loša jer ne valjaju činovnici. Naravno, u ta osinja gnijezda stečenih prava i utjecajnih lobija ni jedna vlada ne želi dirati.

Prčkati s lijekovima i mirovinama mačji je kašalj u usporedbi s napadom na tvrđavu sudova i činovnika, zaštićenu i opasanu mnogobrojnim rovovima. Uz pomoć korupcije, velike i male, problem se donekle zaobilazi, ali time se ništa ne rješava, naprotiv.

No, najozbiljnije je pitanje sudstva, barem se takav dojam stječe iz anketa, upitnika ili intervjua. U tom smislu glavni su problem Hrvatske ljudi u pravosuđu: prvenstveno suci i državni odvjetnici, a u nešto manjoj mjeri odvjetnici. Pritužbe na sudstvo u Hrvatskoj iznose se već desetljećima i nerijetko se uz uvjerljiva obrazloženja tvrdi da je upravo to glavna prepreka za sve. Sudstvo je sporo u pokretanju postupaka, a držanje spisa u ladicama je legendarno (i visi nad glavom kao dobro sredstvo ucjene).

Sporo je u donošenju odluka i završavanju postupaka. Previše često služi za usputno postizanje drugih ciljeva (dovoljno je sjetiti se postupaka protiv korupcije kada su oni bili potrebni za članstvo u EU). O potpunom nepovjerenju stanovništva i poslovnog svijeta u hrvatsko sudstvo da i ne govorimo. I što se nudi kao rješenje? Reforma sudova, preraspodjela spisa i kompjuterizacija. Poznata priča koja ne nudi nikakvo rješenje. Jer kada u kupleraju ne ide posao, ne premješta se namještaj i ne stavljaju se nove žarulje, nego se mijenja personal.

Dijagnoza sudstva

Reforme su potrebne, no ponovimo: hrvatsko sudstvo je loše jer su loši suci. Odluke se odgađaju zbog neznanja i nesnalaženja onih koji ih moraju donijeti, odluke se na raznim instancama mijenjaju jer su ih suci krivo formulirali, procesi padaju u vodu jer nisu dobro pripremljeni. Broj spisa, derutne zgrade i informatički nedovoljno obrazovani daktilografi problem su koji bi se dao lako riješiti, no kako se izboriti s ljudima kojima je posao donositi odluke: sucima i predsjednicima sudova, državnim odvjetnicima i sudskim činovnicima?

Kao primjere dovoljno je spomenuti izbor ustavnih sudaca, ili Ingrid Antičević-Marinović koja je pobjegla s mjesta nesreće, ili Davorina Mlakara koji se u Austriji lažno predstavio kako bi dobio prave pare, ili pak Snježanu Bagić koja plagira i prepisuje. U ovom kontekstu ne treba zaboraviti na još jednu široko raširenu boljku, odnosno na zakone. Na njih se svi žale jer zakoni se često mijenjaju, nerazumljivi su, teško ih je primijeniti, a još teže pratiti. To, naravno, ne mora nužno biti tako, no oni koji zakone kod nas pišu ne znaju ih pisati. Naravno, u kukolju ima i žita, ovo ipak ne vrijedi za sve.

Kako od loših sudaca napraviti dobre? Za nas bi idealno bilo njemačko rješenje. Odmah nakon ujedinjenja 1990. godine njemačka država je trenutačno penzionirala suce DDR-a i zamijenila ih sucima SRNJ (pri čemu je neke u tu svrhu izvukla iz penzije). Ovakvo najbolje rješenje, odnosno “šok-terapija”, Hrvatskoj nije dostupno jer ona za to naprosto nema fizički dovoljno ljudi.

Alternativa je stvoriti čvrstu jezgru novih sudaca tako što će se oni postojeći preobrazovati, a novi obrazovati. I jedno i drugo dugotrajan je proces. I u tome je glavni problem. Za takav proces potrebno je vrijeme jer su upravo pravni fakulteti (i ekonomski za činovnike) nedvojbeno najslabije sastavnice svojih sveučilišta. Loši fakulteti ne mogu proizvoditi dobre suce ni činovnike.

Ministar bez znanja

I kakvo rješenje za sve ovo nudi Vlada? Ministarstvu pravosuđa proračun za 2017. daje oko 2 posto više novca. Dovoljno za određeni broj novih kompjutera koji se neće koristiti i za novi namještaj koji će održavati grandioznost pravde. I ne samo to. Kadroviranje koje provodi Vlada jasno pokazuje koliko joj je stalo do uklanjanja glavne prepreke. Ministar pravosuđa nema ni temperament ni znanje, a, bogami, ni poštovanje potrebno za uspješnog reformatora (isto vrijedi i za ministra javne uprave).

Ekonomisti u svojim razmišljanjima obično kreću od pretpostavke da se ljudi racionalno ponašaju (racionalno ne znači pametno, nego da u istim uvjetima donose istu odluku). Ako već 20 godina znamo da nam je sudstvo problem, ako nam to svi govore, a s tim u vezi se i dalje ništa bitno ne poduzima, onda je jedino objašnjenje da takvo stanje odgovara onima koji su za to odgovorni.

Da sam ja političar policijskog tipa i nedemokratskih sklonosti, meni bi jako odgovaralo imati optužnice u ladici, paralelnim kanalima upravljati sudskim postupcima koji se mogu odugovlačiti ili po potrebi ubrzati odnosno usporiti, a iznad svega bi mi odgovarala klima u kojoj u sudstvo nitko nema povjerenja pa optuženi bez obzira na stranku mogu biti osuđeni a da to naposljetku ne znači ništa. Mogu nastaviti lemati žene, kokošariti s dnevnicama ili pogodovati rođacima i – nikome ništa.”  Ostatak teksta pročitajte ovdje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail