Gostovanje u emisiji Autoservis
Predsjednik udruge g. Mihael Hribar gostovao je u emisiji Autoservis Majde Lojo Pavlović. Poznata automobilska novinarka pitala ga je sve što bi vas moglo zanimati o nama. Poslušajte kako je bilo.
Moja žena vozi bolje od mene!
Da žene ne znaju voziti poznata je stvar. Kad vidite da ne zna u koju bi traku, da se vozi u kontra smjeru, da čaga ispred semafora, jasno vam je „baba za volanom“. Pametan čovjek ne bi nikad dao auto ženi u ruke. Žene stvarno jako loše voze. Prvenstveno zbog njihovog straha. Onda kada svi muškarci ostaju pribrani, žene se uspaniče i miču ruke s volana i krenu plakat. Koze. Dođe nekakav konflikt na cesti, a ona zaboravi prometna pravila, tj. Da onaj koji skreće desno ima prednost. I skoro napravi udes, pa joj veliš: „oduzela si čovjeku prednost!“, a ona se još počne prepirati u autu s tobom. Ima još jedan fenomen izričito povezan sa ženama, vožnja sa zaklopljenim retrovizorima. Sklopljen retrovizor, žensko za volanom. I onda počne pričat okolo kolegicama kako je ona super vozačica. Je. Posebno se spretno parkira – preko dva parkirna mjesta. I još ste sretni ako vam pritom ne ogrebe auto. Žene uopće nemaju osjećaja za prostor. Jedna je japanska firma napravila posebna parkirna mjesta za žene, jedno pedeset posto šira od ostalih, da ne biste rekli da su to balkanske predrasude.
Muškarci, s druge strane, su odreda sjajni vozači. Moj brat, na primjer, koji je na vozački ispit izlazio pet puta. Moj bratić, koji je teoretski dio ispita polagao uzastopce godinu dana. Moj momak kojem se, kada me prvi put izveo na kavu, ugasio motor pri kretanju na uzbrdici koja, brat bratu, ima manji nagib od onog na mojoj traci za trčanje. Oni su, naprosto, za to rođeni. I kad muškarac popije malo, pivu, dvije, gajbu, još uvijek je bolje da on vozi nego žena koja posve trijezna sjedi pored njega. Razumna žena to zna i ne otima se za upravljač. Jer je lakše podnijeti da razbije auto, polomi nju, sebe, ma i djecu im ostavi siročadi, nego voziti uz uspaničene krikove – upute pijanog vozača genijalca kraj sebe. Sve za mir u kući. Očuvanje mira u kući, to je žensko umijeće. Ne vožnja. Recite mi, među dvjesta najboljih vozača Formule 1, na kojem je mjestu najviše rangirana vozačica? Pa, otprilike istom kao i najbolje rangirana šahistkinja među dvjesta najboljih šahista na svijetu. Je li to dokaz da su žene manje inteligentne od muškaraca pa je stoga i pravedno da budu manje plaćene, kao što bi rekao onaj gospodin iz Poljske? Ili lošiji vozači?
Jedno, rekli bi ljudi prilično relevantno, britansko istraživanje iz pretprošle godine pokazalo je da žene, s obzirom na postotak u kojem su zastupljene kao vozači, uzrokuju značajno manje prometnih nesreća s ozlijeđenim osobama nego muškarci, K tome, počine i petnaestak posto manje prometnih prekršaja. U prilog tome, osiguravajuća društva u SAD-u policu osiguranja od automobilske odgovornosti prodaju, u prosjeku, ženama dvadesetak posto jeftinije nego muškarcima. Vozi li vas, dakle, vozačica, dokazano su vam veće šanse da ćete do odredišta dospjeti živi i zdravi. Samo je pitanje hoćete li dospjeti na vrijeme, rekli bi zlobnici. Ne, pitanje je koje je od toga vama važnije. Žena će sigurno prije pronaći parkirno mjesto, pokazalo je isto istraživanje. A parkiranje? Kad se ja parkiram stanem, odmjerim, uparkiram se. Kada se muškarac parkira… Taman kad se ponadate da se napokon maknuo s ceste, on izađe još jedanput, da se poravna. Jeste li ikad vidjeli muškarca koji se uparkirao iz prve? Poravnavanje, to njima dođe kao ritual, kao i dodavanje malo gasa prije nego startaju. Jedino u čemu su žene podbacile u tom istraživanju jest to da su nervoznije u prometu i više psuju. Nije ni čudno u takvom okruženju, rekli bi neki. Jesu li žene zato bolji vozači?
Ne znam. Da vam pravo kažem ne vidim razliku između muških i ženskih vozača. Razlika između ženskog i muškog mozga? Nismo li tu priču prevazišli nekoć davno kada smo se pomirili sa ženama liječnicama… i novinarkama? Drugo mi sve izgleda isto. Lijeva ruka na upravljaču, desna na mjenjaču; lijeva noga na kvačilu, desna na gasu ili kočnici. Vidite li neku razliku koja je meni promakla? Možda neku koja vas sprječava da budete objektivni i prepustite upravljač svojoj supruzi, djevojci, majci… Dragi muškarci, danas je Međunarodni dan žena, učinite nam samo danas to malo veselje i priznajte ako bolje vozimo od vas. Naprosto stanite pred ogledalo i recite: „Moja žena vozi bolje od mene!“. Ili još bolje pred tipkovnicu i napišite to ovdje, javno.
Posebno ako ste zaboravili kupiti cvijeće.
Zašto se događaju prometne nesreće?
Vi, dakako, pazite u prometu. Ne sjedate pijani za volan. Ne vozite suludim brzinama. Ne prolazite na crveno na semaforu. Nažalost, to neće osobito popraviti situaciju u Vašu korist. Read more →
Hrvatska po sigurnosti u prometu među najgorima
Europsko izvješće o sigurnosti prometa Hrvatsku stavlja na samo dno, a Zagreb je, kao glavni grad, također na posljednjem mjestu, s najviše poginulih na stotinu tisuća stanovnika. Donosimo i naš komentar svježe objavljenih podataka kao i razloga zbog kojih je situacija na hrvatskim cestama, u pogledu broja ozlijeđenih i stradalih osoba, takva kakva nažalost jest…
Večernji list danas piše o rezultatima europskog izvješća o sigurnosti prometa. Neki od ključnih podataka koje smatramo važnima i koje valja izdvojiti, te prokomentirati, su sljedeći:
U Hrvatskoj je, nakon pozitivnog trenda smanjenja broja smrtno stradalih osoba u prometnim nesrećama od 2011. do 2014. godine, u 2015. došlo do značajnog pogoršanja stanja jer je te godine poginulo 348 osoba, a u 2016. broj poginulih identičan je onom iz 2014. godine – 307.
Sa 72 poginula u prometu na milijun stanovnika Hrvatska je na europskom dnu. Prosjek EU je 51 poginuli na milijun stanovnika. Lani je broj poginulih vozača i putnika bio manji nego 2015., no u 2016. poginulo je 67 pješaka, šest više nego godinu prije. Hrvatski je cilj do 2020. godine smanjiti broj poginulih u prometu na najviše 213.
Zagreb je na posljednjem mjestu s najviše poginulih (6) na 100.000 stanovnika. Najsigurnija metropola je Stockholm (0,7 poginulih) a slijede Beč (1,1), Berlin (1,2) i Dublin (1,2). Ovi podaci upućuju na zaključak kako je šest puta veća vjerojatnost fatalnog stradavanja u Zagrebu nego u Stockholmu.
No ostvarenju tog cilja nimalo ne pridonosi stanje hrvatskog voznog parka, čija je prosječna starost gotovo 15 godina.
Naše mišljenje i iskustva udruge uglavnom se podudaraju sa zaključcima okruglog stola, uz nekoliko dopunskih komentara s naše strane i temeljem našeg iskustva:
- Starost voznog parka u Hrvatskoj uvjetovana je općim siromaštvom zemlje te fiskalnom politikom RH koja praktički pospješuje uvez polovnog voznog parka;
- Naše iskustvo govori da nam se zbog prometnih nesreća obraćaju osobe koje su prilikom nesreća upravljale vozilom starim 20 i više godina, što svakako doprinosi nesigurnosti u prometu, kako vozača takvih vozila, tako i drugih sudionika u prometu (pješaci, biciklisti i drugi);
- Vrlo važan uzrok nesreća je i stanje na prometnicama koje ili nisu nikako ili su neadekvatno održavane, a pogotovo u zimskim uvjetima, što se posebice odnosi na lokalne i neraspoređene ceste gdje vlasnici cesta imaju ugovore s koncesionarima o održavanju. Te bi koncesionare netko trebao i kontrolirati ispunjavaju li preuzete obveze, što se uglavnom ne čini, pa nam se događaju zaleđeni kolnici, proliveno ulje po cesti, neadekvatni odbojnici, nepostavljeni znakovi opasnosti zbog divljači na cestama kao i nepropisno izvedene prometnice.
- Vrlo česta pojava su i neadekvatno izvedeni nagibi ceste te, uslijed toga, zadržavanje vode na kolnicima, što na autocestama izaziva i fatalne posljedice, a zbog većih brzina kretanja.
Također, smatramo kako statistike koje su iznesene ovom prigodom:
Prema nekim procjenama, trošak po poginulom u prometnoj nesreći u Hrvatskoj je oko 1,3 milijuna eura, za teže ozlijeđenog 173.300 eura, a za lakše ozlijeđenog oko 13.300 eura. Ukupni trošak prouzročenih posljedica od prometnih nesreća u Hrvatskoj procjenjuje se na oko 2,5 posto BDP-a.
vjerojatno i nisu posve točne jer su stvarni iznosi, prema našem iskustvu i praksi, bitno niži od navedenih, a pogotovo kada se radi o lakšim tjelesnim ozljedama. O problematici orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda za naknadu nematerijalnih šteta već smo u nekoliko navrata pisali na našim stranicama.
Također, valja istaknuti da povećana prisutnost policije na cestama – posebice kod lošijih vremenskih uvjeta – bitno smanjuje frekvenciju šteta, a isti učinak ima i “strože” zakonodavstvo prilikom kažnjavanja ponavljača prometnih prekršaja i počinjenja prometnih nesreća.
Osnovana Udruga Bonus: pruža svu potrebnu pomoć ljudima kojima se dogodila prometna nesreća
– OBJAVA ZA MEDIJE –
Udruga Bonus svojim članovima nudi svu pravnu pomoć, besplatno zastupanje pred sudom, upotrebu šlep-službe u trenutku nesreće, savjete liječnika, a u određenim slučajevima i beskamatno kreditiranje za sve nužne troškove
Zagreb, 3. veljače 2017. – Udruga Bonus osnovana je kako bi pomogla svima koji su doživjeli prometnu nesreću kroz besplatno savjetovanje, pravnu podršku i vođenje postupaka za naknadu štete pred sudom, neovisno o tome jesu li sudionici u prometu stradali u nesreći svojom ili tuđom krivnjom. Velik broj neriješenih i dugotrajnih predmeta vezanih uz naknadu štete, neujednačeni sudski kriteriji i praksa, nedosljedna primjena zakonskih propisa te visoki troškovi parničnih postupaka utječu na odluku mnogih stradalih da u sudske postupke ne idu, iako na njih imaju potpuno pravo i izgledno je da bi presude bile u njihovu korist.
Udruga Bonus svojim članovima nudi niz pogodnosti koje će im biti dobrodošle i koje će im značajno smanjiti stres i probleme u slučaju nesreće. Od besplatne upotrebe šlep-službe za nepokretno vozilo pa do besplatnog savjeta stručnjaka što sve učiniti na mjestu nesreće, Udruga Bonus brine za svoje članove od trenutka kada se nesreća dogodila i dostupna je 0-24. Također, kroz svoju komunikaciju prema javnosti djelovat će i preventivno, upozoravajući na najčešće probleme koji se javljaju u praksi.
U mnogim slučajevima stradale čeka dugotrajan sudski proces, a na drugoj strani su najčešće velika osiguravajuća društva, pa je stoga pravna pomoć – u vidu besplatnog zastupanja odvjetnika i druge vidove pravne pomoći – područje na kojem će Udruga Bonus svojim članovima najviše pomoći. Udruga Bonus svojim će članovima također ponuditi savjete liječnika kako bi saznali na koje pregled trebaju otići kako bi se utvrdila stvarna šteta po zdravlje. Svoje će članove u određenim slučajevima i beskamatno kreditirati za sve nužne troškove do naplate štete od osiguravatelja jer mnogi odustaju od postupka upravo u strahu od visokih naknada. Više informacija o svim pogodnostima koje Udruga Bonus nudi članovima može se pronaći na www.naknadastete.hr.
“Našim članovima stavljamo na raspolaganje odvjetnike specijaliste iz nekoliko odvjetničkih ureda koji su partneri Udruge Bonus i koji imaju i po više od 20 godina iskustva upravo na predmetima vezanima uz naknadu štete nakon prometnih nesreća. U najtežim trenucima nakon nesreće, bez obzira je li u njoj bilo ozlijeđenih ili ljudskih žrtava, oštećeni često niti ne stignu misliti na sve stvari koje je potrebno napraviti. Udruga Bonus bit će s njima i tada, pomažući im pravnim savjetima od trenutka kada se nesreća dogodila pa do zaključenja sudskih postupaka. Našim članovima pritom ćemo pružati savjetodavnu podršku 0-24, a također smo razvili i informativni portal na adresi www.naknadastete.hr na kojemu upozoravamo na neke česte probleme i situacije vezane uz naknadu štete te razmatramo slučajeve prometnih nesreća i sudsku praksu, kako bi i oni koji nisu naši članovi mogli vidjeti koji su najčešći problemi kada se prometna nesreća dogodi“, naglašava Mihael Hribar, predsjednik Udruge Bonus.
Član Udruge Bonus može postati bilo koja fizička ili pravna osoba koja će u slučaju prometne nesreće potom imati pristup svim pogodnostima za članove, a godišnja članarina iznosi 125 kuna.
“U slučaju da je već započelo postupak, a stradala osoba nije član naše Udruge, svejedno nam se može javiti i učlaniti. I tim ćemo osobama dati savjete čim postanu članovi“, najavljuje Mihael Hribar, predsjednik Udruge Bonus.
Udruga Bonus također je razvila i IT sustav koji članovima omogućava učlanjenje putem weba, te kasniji pristup korisničkom računu i svim uslugama putem posebno razvijenih web i mobilnih aplikacija koje su na raspolaganju za iOS i Android. Pogodnosti članstva tako će članovima biti dostupne u svega nekoliko klikova, odnosno odmah nakon pokretanja mobilne aplikacije. Uskoro će Udruga Bonus omogućiti i fizičko učlanjenje članova, na licu mjesta u poslovnicama udruge.
MUP upozorava na sve veći broj nesreća koje su posljedica distrakcije pažnje zbog uporabe mobitela!
Ministarstvo unutarnjih poslova na svojim je stranicama objavilo upozorenje kako je kod sve većeg broja prometnih nesreća kao uzrok utvrđena distrakcija, odnosno nedostatak pažnje zbog korištenja mobilnog telefona. Budući da priopćenje smatramo korisnim i dobro napisanim, prenosimo ga u cijelosti.
U Zagrebu je prošlu srijedu, 16. studenog, održan kongres TISPOL-a, Mreže europskih prometnih policija. Jedan od uvodničara bio je novoimenovani predsjednik TISPOL-a Paolo Cestra, pripadnik talijanske policije. Upečatljiv dio njegovog govora bilo je imenovanje novog „ubojice“ na europskim cestama. Generalno gledano, do sada su glavni razlozi za najteža stradavanja u cestovnom prometu bili brzina, alkohol i nekorištenje komponenti pasivne sigurnosti. Unatrag nekoliko godina postajemo svjesni nove pošasti, ona se naziva distrakcija, a utjelovljena je kroz uređaje bez kojih nam je današnji život gotovo nezamisliv. Riječ je, naravno, o mobitelima.
Općenito, pojam distrakcija se može prevesti kao nepažnja, a u prometnom kontekstu to znači, skretanje pažnje s vožnje, uzrokovane nekim događajem, objektom (uređajem) ili osobom unutar ili izvan vozila. Valja naglasiti da se prometni kontekst ne tiče samo vozača motornih vozila, nego je sveprisutan i kod pješaka, a nažalost vrlo često i kod vozača bicikala.
Događaju se razne distrakcije tijekom vožnje: jedenje, pijenje, pušenje, razgovor s putnicima u vozilu, ali niti jedna nije kao korištenje mobitela. Psihologijska struka se slaže da su razgovor mobitelom i upravljanje vozilima dvije kognitivno zahtjevne aktivnosti, odnosno da je za kvalitetan razgovor i upravljanje vozilom potrebna umna usredotočenost pa je jasno da se te dvije aktivnosti međusobno ometaju. S obzirom na navedeno, jasno je da je ozakonjena uporaba komunikacijskih uređaja korištenjem hands-free pomagala zapravo jedno prijelazno i nesvrhovito alibi rješenje.
S druge strane, znanstvenici su došli do spoznaje da razgovor sa suvozačem ima za razliku od razgovora telefonom, pozitivan utjecaj na vozača jer ga održava budnim i može mu ukazivati na uočene situacije na cesti i eventualno nešto korisno sugerirati.
S obzirom da je već opće poznata, doduše teško dokaziva, ali razumski jasna, opasnost od korištenja mobitela za vrijeme prometovanja u smislu teških stradavanja, apsolutno sveprisutna, a novija relevantna istraživanja obeshrabrujući govore o korištenju zakonski „sigurnih“ hands-free uređaja, najbolje rješenje bilo bi utišati mobitel i ne javljati se na njega tijekom vožnje.
Temeljem iznesenog, policija će ubuduće na području cijele Hrvatske kroz svakodnevne i ciljane aktivnosti posvetiti dodatnu pažnju sankcioniranju nepropisnog korištenja mobilnih telefona, a kroz svoje proaktivno djelovanje ukazivati građanima na potrebu izbjegavanja svih distrakcija tijekom sudjelovanja u prometu u bilo kojem svojstvu, jer bez usredotočenosti nema niti sigurnog prometa.
Uz sve navedeno, ukazujemo na još jedan veliki problem, koji dovodi do najtežih stradavanja, a raširen je diljem Hrvatske. To je nekorištenje sigurnosnih pojaseva, pogotovo na stražnjim sjedalima automobila. Gotovo je nevjerojatan izostanak percepcije o veličini ovog problema kada je stradavanje u pitanju. Ljudi nisu svjesni da ih nevezanjem, prilikom slijetanja vozila s ceste ili prevrtanja, sile koje djeluju u tim trenucima pretvaraju u projektile, koji donose zlo sebi i drugima u vozilu. Osim toga, izuzetno su česta izlijetanja osoba iz vozila, koje gotovo u pravilu smrtno stradavaju, a oni koji su bili vezani, ostaju u vozilima s lakšim ozljedama.
U skladu s navedenim, u razdoblju pred nama, policija će posebnu pozornost posvetiti korištenju sigurnosnih pojaseva u vozilima, s posebnim naglaskom na vezanje na stražnjim sjedalima.
Izvorno priopćenje na stranicama Ministarstva unutarnjih poslova
Može li se spriječiti “divljanje” biciklista po gradu i što možemo zaključiti iz uvjetne zatvorske kazne za biciklista koji je ozlijedio pješakinju
Slučaj nesavjesne vožnje bicikla koja je u Zagrebu završila ozbiljnim ozljedama stopala za pješakinju na koju je, beobzirnom i prebrzom vožnjom, na nogostupu naletio biciklist tjera na razmišljanje: ne podigne li se razina svijesti o prometnoj kulturi među biciklistima, ne počne li policija raditi svoj posao i ne poboljša li se prometna infrastruktura, ovakvih će nesreća, sigurni smo, biti i više!
Ovih dana mnogo je pažnje izazvala vijest o tome kako je biciklist iz Zagreba osuđen, doduše još nepravomoćno te uz uvjetnu zatvorsku kaznu, na 5 mjeseci zatvora s rokom kušnje od dvije godine zbog toga što je naletio na pješakinju kojoj je slomio nogu. Sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu u svojoj je presudi jasno naglasio kako bi “ova presuda trebala biti poruka svim biciklistima koji u posljednje vrijeme sve više divljaju gradom”.
Biciklist je u ovom slučaju žurio biciklom po sina u vrtić, u jednom se trenutku s ceste uspeo na nogostup ali nije prilagodio brzinu kretanja pa je naletio na gospođu koju je udario bočnom stranom bicikla. Pješakinja je pala i zadobila tešku ozljedu stopala.
Slučaj dodatno zanimljivim čini reakcija jednog od policajaca koji je tijekom očevida, ustanovilo se na sudu, biciklista upitao “Zašto nisi pobjegao?”, čime je sudac bio zgrožen (a i mi smo, jer bježanje s mjesta prometne nesreće kazneno je djelo).
Naš komentar ove vijesti
Ovo nikako nije prvi slučaj “divljanja” biciklista po gradu, samo što je prvi koji je prouzročio ovako veliku medijsku pažnju jer je imao ozbiljne posljedice kao i sudsku presudu. Za sve sudionike u prometu – uključujući i pješake i bicikliste – vrijede pravila koja nam omogućavaju da, kada izađemo na cestu ili ulicu, imamo pravo nadati se da nećemo pritom stradati.
Često primjećujemo nepoštivanje prometnih propisa od strane vozača motornih vozila a posve nam promiče nekoliko drugih kategorija sudionika u prometu, uključujući i pješake, bicikliste i motocikliste. Naravno, kao i u svim drugim kategorijama sudionika u prometu, i među njima postoje oni koji se drže propisa, no usudili bismo se reći da je takvih malo. Pritom biciklistička “divljanja” po gradu nikako nisu samo zagrebačka (ili hrvatska) specifičnost jer smo se uvjerili da “kamikaza” na biciklima ima posvuda u svijetu. Govorimo, dakle, o onima koji su posve nekritični prema svojim postupcima i neobzirni prema drugim sudionicima u prometu.
Nekoliko je kategorija vozača bicikla, a svaka se različito ponaša u prometu – barem su takva naša zapažanja. Rekreativci su, u pravilu, po našem mišljenju najpristojnija i relativno oprezna kategorija biciklista koja, uglavnom pazeći na svoje zdravlje, koristi slabo frekventne prometnice, no često zalaze i u parkove.
Upravo su to situacije u kojima biciklist može postati opasan za sebe i druge jer, kako su nečujni a stoga i posve neočekivani, mogu naletjeti na dijete u parku ili na kućne ljubimce koji ondje često nisu na vezici. Biciklisti bi u ovakvim situacijama – a naročito voze li u raznoraznim košarama i drugim neadekvatnim pomagalima i svoju djecu – trebali biti svjesni opasnosti koju potencijalno predstavljaju i za druge i za sebe.
Najopasnijom kategorijom biciklista čine nam se oni koji na biciklima obavljaju neki posao, poput poslova dostave, te su zbog toga u vremenskoj stisci jer im prihod i zarada direktno ovise o mogućnosti da u što kraćem vremenu obave dostavu na što više mjesta. To dovodi do nervoze i žurbe, kao i velikog nepridržavanja prometnih pravila: ne obraća se pažnja na svjetlo na semaforu, postojanje pješačkog prijelaza (koji bi trebalo prijeći guranjem bicikla, osim ukoliko je posebno uz pješački prijelaz obilježena i biciklistička staza) ili činjenicu da je neka ulica jednosmjerna (pa voze u suprotnom smjeru).
Kada se uzme u obzir da ovi biciklisti često voze i brzinom od oko 20 km/h, valja imati na umu da su time već ušli u kategoriju vozila koja se ne mogu zaustaviti trenutačno, tj. koja se ne mogu “ukopati” u mjestu, pa je vrijeme reakcije ukoliko se dogodi neka neočekivana situacija – poput izlaska osobe iz haustora na nogostup ili promjene smjera kretanja pješaka kojem se približavaju s leđa – bitno produženo.
Konačno, u treću kategoriju biciklista svrstali bismo, prema našim opažanjima svakodnevnog ponašanja biciklista u Zagrebu, one koji koriste bicikl za dolazak na posao. Do problema i potencijalno vrlo opasnih situacija dolazi zbog toga što vozači na prometnicama očekuju da ih druga vozila pretječu s lijeve strane, a ne da se provlače između kolone vozila vozeći “slalom” (čemu često pribjegavaju i motociklisti).
Ovakva kršenja prometnih pravila i prometne kulture, te nedovoljno posvećivanje pažnje na druge sudionike u prometu, u konačnici dovode do općeg dojma kako su upravo biciklisti počesto oni koji se najmanje solidarno ponašaju u prometu, naročito u suživotu na nogostupu s pješacima. Kada se tome doda činjenica da gotovo svi biciklisti zaboravljaju kako bi morali imati fluorescentni prsluk – naročito ukoliko voze noću i po kiši – ispunjeni su preduvjeti da nesreća poput spomenute bude i više.
Povrh svega, posebno je nedopustivo – štoviše, rekli bismo: tragično – da policija ovakvo ponašanje u prometu najčešće pušta bez kazni i upozorenja. Ništa ne sprječava bicikliste da katkada budu i alkoholizirani, što dodatno potencira mogućnost nesreće.
Pritom, naravno, još jednom naglašavamo kako Zagreb po ponašanju biciklista i općenito prometnoj kulturi svakako nije najgori grad na svijetu (poznajemo gradove s bitno lošijom situacijom u tom pogledu), no ukoliko se u ovom području ne uvede reda (pri čemu podjednako mislimo na prometnu kulturu biciklista, djelovanje policije kao i prometnu infrastrukturu), stvari će teško krenuti prema boljem.
Za kraj, naš prijedlog bio bi uvođenje registarskih pločica za bicikle. Što mislite o tome?
Željko Marušić u Jutarnjem o povećanim naknadama za okoliš: “Kod nas posao rade ljudi koji mu nisu dorasli”
Prenosimo članak iz Jutarnjeg lista
Prometni stručnjak Željko Marušić ocijenio je da je povećanje cijene naknade za okoliš koju predlaže Ministarstvo zaštite okoliša i prirode za vozila koja godišnje prijeđu više od 10.000 kilometara nepotrebno, pogrešno te da se radi o demagoškoj mjeri “koja vodi u slijepu ulicu, premda je namjera bila put prema pravednosti”.
To je kao kad bi vam zdravstveno osiguranje bilo skuplje ako se više liječite, rekao je Marušić za Hinu. Mislim da je to pogrešan put i jedna demagoška metoda, treba ići generalnim promicanjem ekoloških rješenja, ističe. Ekologija je jednako sigurnost, kad vozite ekološki, vozite sigurno budući su ekološka vozila ujedno vrlo sigurna. Trebalo bi uvesti benefite na trošarine za nova vozila od 50 do 100 posto i koja imaju pet zvjezdica (na NCAP testu sigurnosti novih automobila) i zadovoljavaju normu Euro 6 emisije štetnih plinova, smatra Marušić.
Predložena mjera i nije toliko ni loša, ali sam protiv jer je to krivi pristup budući se na gorivo plaćanju nesrazmjerno velika davanja, jer kada vozite puno kilometara onda itekako kroz gorivo platite i sve ostalo. To je jednostavno loš put, smatra Marušić. Kod nas posao rade ljudi koji mu nisu dorasli, dodao je.
Ministarstvo zaštite okoliša i prirode namjerava Vladi predložiti povećanje ekološke naknade za osobna vozila koja godišnje prijeđu više od 10.000 kilometara, i to od 15 do 40 kuna godišnje ovisno o prijeđenoj kilometraži i količini ispuštenih emisija ugljikovog dioksida. Usvoji li Vlada taj prijedlog, ekološka naknada za osobna vozila koja godišnje prijeđu više od 10.000 kilometara povećala bi se u prosjeku za 15 kuna, za one koji prijeđu od 20.000 do 30.000 kilometara za 30 kuna godišnje, a one iznad 30.000 kilometara naknada bi poskupjela za 40 kuna godišnje.
Čak polovica automobila koji su sudjelovali u prometnim nesrećama sa smrtnim posljedicama bila je tehnički neispravna!
Prosječna starost automobila u Hrvatskoj prelazi 13,5 godina pa ne čudi podatak iz četverogodišnjeg istraživanja Prometnog fakulteta i MUP-a koji kaže kako je gotovo polovica automobila u prometnim nesrećama gdje je bilo ljudskih žrtava bila tehnički neispravna. Ovo je dobar povod da se upozori na činjenicu da neodgovarajuće tehničko održavanje vozila može bitno utjecati na odgovornost pojedinih sudionika u prometu u kasnijem kaznenom postupku pred sudom.
Svako drugo vozilo u kojem je netko poginuo na hrvatskim cestama bilo je tehnički neispravno, pokazala je velika četverogodišnja analiza koju su proveli studenti i profesori Prometnog fakulteta u Zagrebu. Profesori i studenti ovog fakulteta tijekom četiri godine su, u suradnji s Ministarstvom unutarnjih poslova, analizirali podatke o 166 prometnih nesreća u kojima su sudjelovali automobili i koje su, nažalost, završile s kobnim posljedicama.
“Za njih 42%, odnosno kod 70 vozila, utvrdili su da su bila tehnički neispravna i prije nesreće, a u najmanje 12%, odnosno kod 20 automobila, taj kvar je direktno uzrokovao samu nesreću. Ta je analiza prva takvog tipa i iznimno značajna je jer itekako ukazuje na važnost održavanja vozila”, piše RTL.
Goran Zovak iz Zavoda za prometno-tehnička vještačenja dodatno naglašava kako vozni park u Hrvatskoj stalno zastarijeva te je današnji prosjek 13,5 godina, a samim time raste i tehnička neispravnost vozila.
Nažalost se, zbog ovakvog trenda, povećava i broj nesreća sa smrtnim posljedicama: u 2014. u Hrvatskoj je u nesrećama poginulo 313 ljudi, a prošle, 2015. godine 348. Zasad je trend u ovoj, 2016. godini, u padu, jer je u prvih osam mjeseci u prometnim nesrećama poginulo 196 ljudi, no smrtnost u prometnim nesrećama i dalje je, prema tom podatku, znatno viša od prosjeka EU.
Naš komentar ove vijesti
Podatak koji kaže da je u polovici nesreća sa smrtnim ishodom sudjelovalo tehnički neispravno vozilo sam po sebi je zabrinjavajuć jer pokazuje da građani nedovoljno pažnje posvećuju tehničkoj ispravnosti vozila i sigurnosti na cestama. I neki od slučajeva iz prakse o kojima pišemo u rubrici pokazuju da građani često štede na troškovima održavanja, poput odgovarajućih guma, zamjene akumulatora, amortizera i ostalih potrošnih dijelova automobila.
Pohvalno je istraživanje studenata i profesora Prometnog fakulteta jer ovakve analize mogu ukazati da pretežite razloge prometnih nesreća, zbog čega se, pak, može krenuti u prevenciju. Preventivne mjere mogle bi, primjerice, uključivati češće upućivanje vozila na tehnički pregled ukoliko policijska patrola na cesti ima određene sumnje u tehničku neispravnost vozila.
S druge strane, uvijek naglašavamo kako je važno znati točne uzroke prometnih nesreća jer se kasnije, u sudskom postupku, pojavljuje pitanje odgovornosti pa je neophodno utvrditi razinu krivnje i odgovornosti prije kaznenog postupka.
Neodgovarajuće održavanje vozila i njegova tehnička neispravnost svakako su otegotna okolnost za sudionika u prometnoj nesreći koji je upravljao takvim vozilom. Ne treba smetnuti s uma niti potencijalnu, ali vrlo realnu mogućnost da ste upravljali tehnički neispravnim vozilom za koje niste niti znali da je neispravno (jer se, primjerice, radi o posuđenom, tuđem vozilu). Sjednete li u tuđi auto ne znajući za točno stanje tehničke ispravnosti auta, to bi moglo utjecati na vašu odgovornost u slučaju sudskog postupka zbog prometne nesreće!
Komentar vijesti: Kako bi se mogao razvijati slučaj stradalog radnika kojega je pregazio stroj za asfaltiranje?
Strašna nesreća koja se ovih dana dogodila u Međimurju sasvim sigurno će prije ili kasnije dobiti sudski epilog. Iako u ovom trenutku ne znamo odgovore na brojna pitanja – uključujući i ono kakvim su osiguranjima bili pokriveni strojevi, ako ikakvim – ipak možemo nagađati o tome što bi se sve moglo dogoditi kada obitelj stradalog radnika zatraži naknadu štete putem suda.
Međimurske novine ovih su dana izvještavale o prilično neobičnoj, mogli bismo čak reći i bizarnoj nesreći: stroj za asfaltiranje i radni stroj-valjak prešli su preko radnika koji je upravljao valjkom i ubili ga. Ta se strašna nesreća dogodila kada se stroj za asfaltiranje nekontrolirano počeo kretati unazad na uzbrdici nerazvrstane ceste, potom udario u radni stroj, tzv. “valjak”, a zbog udara došlo je do prevrtanja valjka, pri čemu je radnik ispao na cestu.
Naravno, o ovoj strašnoj nesreći nije još poznato mnogo detalja budući da se dogodila upravo ovih dana, međutim već je i iz samog kratkog članka o nesreći jasno koji bi se problemi i poteškoće mogli pojaviti u daljnjim postupcima, budući da je i više nego jasno kako će ovaj slučaj prije ili kasnije završiti na sudu.
Obitelj tragično preminulog radnika sasvim će sigurno tražiti naknadu štete a tu će se, prije isplate naknade oštećenima, postaviti pitanje odgovornosti za ovu nesreću. U člancima o ovoj nesreći nema informacija o tome je su li strojevi koji su sudjelovali u nesreći imali obavezno osiguranje; vjerojatno ste primijetili da radni strojevi koji ne sudjeluju u normalnom prometovanju već se na gradilište dovoze kamionima i tegljačima često niti nemaju registarske tablice.
Ukoliko obaveznog osiguranja radnih strojeva u ovom slučaju nema, postavlja se pitanje je li ipak sklopljeno neko drugo osiguranje (iz područja neobaveznih osiguranja) za zaštitu odgovornosti u ovakvim slučajevima. Ako jest, tada će oštećeni vjerojatno moći dobiti naknadu od tog osiguranja.
Situacija će se dodatno zakomplicirati ako niti tog osiguranja nema: obitelj preminulog radnika morat će tužiti vlasnika opasnog sredstva – dakle, građevinsku tvrtku u čijem je vlasništvu stroj za asfaltiranje – a to, nažalost, prema našem iskustvu i aktualnoj sudskoj praksi u kojoj slučajevi za naknadu štete traju i po 7 godina, može biti dugotrajan sudski proces neizvjesnog ishoda već i zbog same mogućnosti da ta tvrtka u trenutku dovršetka procesa više neće postojati.
Kratkim komentarom ovakve nesreće koja se tek nedavno dogodila želimo ukazati na nekoliko aspekata koji su važni našim članovima, ali su važni i općenito za razumijevanje problematike o naknadi raznih vrsta šteta u prometnim nesrećama. Osiguranje vozila, uključujući i radne strojeve, izuzetno je važno, no bilo bi još važnije da se skrati trajanje sudskih postupaka u ovakvim situacijama a do mnogih je odugovlačenja dolazilo zbog brojnih žalbi zbog nedovoljno preciznog utvrđivanja činjenica koje su dovele do nesreće na prvostupanjskim sudovima.
