Samo jednim člankom zakona dokazat ću da pravosuđem rukovode pojedini ljudi koji donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas

/0 Comments/in /by

Napomena: Ovaj tekst je prije svega namijenjen ljudima koji rade u pravosuđu, a osobno ga naslovljujem na g. Hrvatina jer je puna primjenu ovog zakona nastupila u njegovim mandatima

Posve se uvriježilo da u vezi pravosuđa uglavnom relevantene osobe ili osobe sa stavom  ponavljaju tezu, koju i ne dokazuju, nego paušalno i von oben (odozgo) daju informaciju da pravosuđe ne funkcionira. To je postalo gotovo mantra,  nažalost točna. Koliko je to točno potvrdit ću samo jednim člankom zakona kojim ću pokušati pokazati i dokazati da pravosuđem rukovode pojedini ljudi ili, da ne pretjerujem, institucije koje donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas. Primjer nije bezazlen jer se na temelju jedne odluke, koja dobiva zakonske okvire, dolazi do nesuvislih odnosa i, pravno gledano, do koncepta čudnovatog kljunaša. Da odmah na početku kažem popu pop, a bobu bob, za ovo je odgovoran bivši predsjednik Vrhovnog suda g. Hrvatin.

 Ideja g. Hrvatina je bila da, zbog preopterećenosti pojedinih sudova, prvenstveno zagrebačkog, sud predmete delegira, a u skladu sa svojim ovlastima, na rješavanje drugim sudovima, što je trebalo raspodijeliti količine predmeta na manje opterećene sudove, a što bi  rezultiralo bržim rješavanjem spisa i poboljšalo efikasnost sudova i sudovanja. Teoretski. U praksi smo dobili Članak 10 st. 2, a u vezi st. 5 Zakona o sudovima.

Očekuje se da je autor teksta u stanju zamisliti kako bi trebao izgledati članak zakona te kako će ga oni koji ga primjenjuju primijniti u konkretnim slučajevima, a ako dođe do različitih tumačenja zakazati sjednicu, može čak i opću sjednicu, pa na njoj odlučiti o načinu primjene onoga što si je mali Perica zamislio. Čini se da su očekivanja bila prevelika. Evo što smo dobili:

– Gotovo automatikom se u predmetima naknade štete, koji su u mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, jer sva osiguravajuća društva imaju sjedište u Zagrebu, ta nadležnost odlukom predsjednika Vrhovnog suda prebacivala na sudove gdje su ostećeni imali prijavljeno boravište što je automatski povećalo troškove vođenja postupka jer se odvjetnicima odobravao novonastali trošak putovanja na raspravu te plaćala satnica izostanka iz pisarnice.

– Nepoznat broj žalbi koje su uložene povodom predmeta o delegaciji, ali sam siguran da ih je na tisuće.

– Nepoznat broj izvanrednih revizija koje su uložene zbog nesuvislih odluka nižestupanjskih sudova koji čitaju isti zakonski tekst, a imaju potpuno različite pristupe i tumačenja.

– Situacije poput one u kojoj su na istom sudu kod dva različita suca održane rasprave po dva predmeta te su postavljeni zahtjevi za delegacije dvostruko. Odluke su bile, jasno, različite, ovisno o tome jesu li suci saznali ili shvatili da je isti dan pred istim sudom održana dva ročišta. Zakon to nije predvidio.

– Odbijanje zahtjeva od strane nekih sudova koji su smatrali da odvjetnički vježbenik nije odvjetnik pa utoliko nema pravo odvjetnički ured potraživati trošak delegacije. Vjerojatno se u tim slučajevima očekivala teleportacija. Dakako, ni to zakon nije predvidio.

– Odredbu iz stavka 5 koja kaže: “troškovi iz stavka 1 ovog članka isplatit će se na teret državnog proračuna” Ne znam je li se autor zakona zajebavao, ali državni proračun nije pravna osoba pa je onda upitno kako treba glasiti petit, a kako izreka presude.

– Činjenici, u usporedbi s kojom sve gore navedeno nije ništa, da u parničnom postupku onaj koji zastupa RH, a to je Dražavno odvjetništvo, ne sudjeluje u raspravi, a i rješenja o dosuđenoj delegaciji mu se ne dostavljaju na vrijeme, ili mu se uopće ne dostavljaju, tako da mu je onemogućena žalba. Čak i kada mu se dostavi na vrijeme ne preostaje mu ništa drugo nego da  pažljivo broji kilometre.

– Naknada odvjetniku iznosi 3 kn po kilometru dok ostatak Hrvatske ima pravo na 2 kn po kilometru. Zašto je tome tako zna samo autor zakona.

– Klauzulu pravomoćnosti vezanu za trošak niste u mogućnosti ishoditi po prvostupanjskoj presudi ukoliko je druga strana, recimo tuženo osiguravajuće društvo, uložila žalbu. Znamo da rješenje žalbe čekamo 2-3 godine, a u tom intervalu teče kamata, jasno prema državnom proračunu, odnosno RH.

Evo sada koliko nas sve to košta na primjeru samo jednog predmeta: Nakon tužbe (2009. g.) spis je, odlukom predsjednika Vrhovnog suda, delegiran na sud u Slatini. Radi toga je suđen trošak delegacije od 5518,00 kn. U srpnju 2017. podnesen je zahtjev za ovrhu što je troškove povećalo za dodatnih 1150,00 kn. U veljači 2018. na račun odvjetnika ovrhom je prebačen iznos od 11000,00 kn. Razliku čine kamate. A vrijednost predmeta nije ni 20000,00 kn. Naravno, nije riječ o samo jednom predmetu nego je više kao u onom vicu kada Mujo sluša radio i čuje objavu da se jedan vozač po autoputu kreće u krivom smjeru pa će sav začuđen: “Ma nije jedan, nego tisuće!”

E, pa naslušali smo se obrazloženja, koja su nudili sudovi, kako loše zakonodavstvo, odnosno loše napisan zakon, dovodi do različite primjene, različitog shvaćanja i sl. Baš me zanima što imaju za reći o Zakonu o sudovima predlagatelj kojega je očito iz pravosuđa.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Vlasnici svih zemalja ujedinite se!

/0 Comments/in /by

Problem svih država, još od doba staroga Rima, počinje kada se pobjedničke legije vraćaju kući. Problem je tim veći ako su, a obično jesu, dobro naoružane i dobro organizirane s, nedaj bože, ambicioznim vodstvom koje je u tom pobjedničkom vremenu uspjelo nametnuti disciplinu i poslušnost. Ne bih volio raspravljati o recentnim događajima jer krv je još vruća već bih se rado vratio na prethodnu državu i njene odluke koje, eto, i dan danas imaju neke reperkusije.

Ne znam razumije li mlada generacija što je to stanarsko pravo ili sustanar, ali joj se pred očima danas događa pobuna nosioca stanarskog prava nad privatnim stanovima odnosno stanovima koje je prethodna država dodijelila zaslužnima, a sljedeća, dakle egzistentna, zakonom deklarirala povrat ranije oduzetih nekretnina prijašnjim vlasnicima ili njihovim nasljednicima.

Ipak, moram napomenuti da je i naš prvi predsjednik živio u jednom takvom objektu, a prvi susjed mu je bio legendarni Joža Manolić. Tu se doduše radilo o židovskoj imovini pa se našla neka ekvilibristika temeljem koje naš pokojni predsjednik, kojem žena srećom nije bila ni Židovka ni Srpkinja, ipak nalazi načina da pošteno otkupi kućicu u Nazorovoj po pristojnoj i društveno prihvatljivoj cijeni, kako on tako i Joža pa i neki drugi, neovisno o tome što je to neupitno bila židovska imovina. Jedan moj prijatelj Međimurec je lepo rekel: “Ma nije fkral, si je zel, mu je trebalo.” A kome danas stan ne treba?

Po skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka stanarsko pravo bilo je u početku podjela ratnog plijena (jasno, sve po zakonu), a u nastavku, dakle u vremenu koje slijedi, zakonit način korupcije očekivanih poslušnika i njihovih pobočnika. No, potkrala se neka sitna greška. Nova država-novi zakoni, donesena je odredba o vraćanju nacionaliziranog pa i povratu stanova u kojima, gle čuda, žive neki ljudi koji nisu vlasnici već su nosioci stanarskog prava. Oni postaju zaštićeni najmoprimci pa imaju zastićene, odnosno određene, najamnine. Da se referiram na prof. Smerdela koji kaže da nešto ili jest ustavno ili nije. Sredine nema. Tamo, u tom rekli bismo, važnom dokumentu piše nešto o privatnom vlasništvu. Pa i u nekom zakonu piše da se ima vratiti. Pa su zadani i neki rokovi. A problem i dalje postoji.

Jer bi postojeći korisnici i nakon pola stoljeća, usuđujem se reći besplatnog, korištenja rado i dalje koristili tuđu nekretninu za koju plaćaju stanarinu manju od iznosa pričuve, a rado bi i da vlasnici održavaju objekt. Jer bez održavanja tu nema uvjeta za stanovanje; krov prokišnjava, fasada traži svoje, drvenarija više ne dihta, a i instalacije su dale svoje. Pa su se gospoda organizirala kako bi i dalje besplatno koristila. Sada samo čekajmo da se povežu sa Živim zidom kao političkim mentorom, a ujedno i fizičkom zaštitom po potrebi.

Neki od njih vrlo komercijalno iznajmljuju svoje vikendice na moru izgrađene iz nikada realno vraćenih kredita. Naravno, ne uz najamninu od 200 kuna mjesečno nego po cijeni od 200 eura dnevno i, koliko vidim, redovno održavaju. A politički kurvarluk koji se zove odgađanje im to omogućuje.

Rekao je pjesnik da na ljutu ranu ide samo ljuta trava pa, gospodo vlasnici, organizirajte se. Jedina adresa koja vam može pomoći u samostalnoj, suverenoj, granicama omeđenoj Republici Hrvatskoj vam je u Strasbourgu ili Bruxellesu.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Za izbacivanje komunističkog softvera trebaju nam egzorcisti

/0 Comments/in /by

U prilogu Jutarnjeg lista od subote naišao sam na članak o tužnoj sudbini obitelji Nola. Toliko tužnoj da me to izbezumilo. Ne znam čije stavove novinarka zastupa, očito ne onog dijela stanovništva koji se žestoko bunio kada je, kako kažu, nepravdom obitelj Nola dobila stan u centru Zagreba, hajde budimo iskreni, na besplatno korištenje. Pa kažu da je vlasnik stana samo nominalno, eto, ostao upisan u vlasničke knjige. Vjerojatno bi bili puno sretniji i mirniji da su se oni stvarno upisali kao vlasnici pa bi im to donijelo mir u duši, kako njima tako i nasljednicima.

O baljezganju o Ustavu ne bih. Žao mi je što ova država nema četiri i po milijuna sisa pa da svaki od nas legne pod jednu i ne zamara se time tko će hraniti kravu. Ja bih, ali svoju!

Kažu da su najbolje godine proveli u iščekivanju. Jasno, u tim najboljim godinama nisu pokušali platiti vlasniku stana realnu najamninu, niti pokušali kupiti stan negdje, pa se zahvaliti pravedniku vlasniku i predati mu ključeve oličenog i urednog stana u kojem su, eto, preko pola stoljeća besplatno živjeli. A taj, koji je radi njih i takvih otišao u Ameriku, sigurno je dobio stanarsko pravo na Manhattnu, vjerujem 60 Str East, s pogledom na Central Park.

Kažu da su popravljali i uređivali, valjda Amerikancu, ili su mislili da bi on kao vlasnik u stvari trebao oličiti periodično, a da bi oni bili zadovoljni i sretni. Da bi i kada ode gumica na pipi trebao, a radi sreće obitelji Nola, trebao priskočiti vlasnik. Bez brige, i takvih presuda ima.

Vidim tužne poglede na fotografiji obitelji Nola, umjesto sreće što šezdeset godina stanuju badava, mukte, đabalebaroški. Eh, ali nakon šezdeset godina sreće za pet godina sreći dolazi kraj. Umjesto gađenja što se u tuđem ovako lijepo valjuškaju oni očekuju da ih, pazi sad ovo, država obešteti. Podsjećam, država to smo mi. Od ovoga mi je već zlo. Umjesto da oni obeštete vlasnika njih bi trebala obeštetiti država, zbog štete koju su oni činili drugom. A riječ je evidentno o akademskim građanima.

E kada smo već došli do termina evidentno; učiteljica je tražila od učenika da za ponedeljak prirede objašnjenje riječi evidentno. Prvo objašnjenje je dao Ivica koji kaže: „Janica Kostelić je sportašica, Ivica Kostelić je sportaš, tata i mama su sportaši, evidentno je da su oni sportska obitelj.“ „Bravo“-  kaže učiteljica. „A što ti kažeš Marice?“ Kaže Marica: „Gledam kroz prozor, baba Mara nosi pod miškom The New York Times. Baba Mara ne zna engleski, evidentno, baba Mara ide srat.“ Obitelj Nola evidentno čini to isto.

Moj je jedini prijedlog glasi vlasnici cijelog svijeta ujedinite se jer evidentno imate po ustavu ove zemlje pravo doći do svojega. Kasno i prekasno, ali sve možemo nadoknaditi, osim izgubljenog vremena.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Agrokoru bi bilo potrebno, u najmanju ruku, čudo. I čudotvorac. Pada mi na pamet jedan koji je mrtvog Lazara nakon tri dana oživio, ali svi znamo kako je to završilo.

/0 Comments/in /by

Pravni fakultet, tolike godine pravnog iskustva, a ja još uvijek neke pojmove nikako da shvatim. Svojedobno sam, recimo, u onoj omraženoj zemlji, uporno pitao svoje profesore da mi objasne sadržaj termina stanarsko pravo i da ga nekom definicijom distanciraju od kaznenog djela koje se i tada se to zvalo mito ili kazneno djelo krađe. Zainteresirani molim neka provjere Kazneni zakon. Jedini pravno utemeljeni odgovor bio je takav je zakon pa, temeljem zakona, nema protupravnosti. Morao sam se složiti, iako nerado.

Nadao sam se da u ovom, navodno pravnom sustavu, neće više biti seksa između politike i pravosuđa jer je plod takvog incesta u pravilu defektan. Bilo je, jasno. Dosta zakona, a o propisima uredbama da i ne govorimo, nisu, rekli bismo, posve u skladu s ustavom, ali teška su vremena bila. Bilo je i boljih dana, podsjećam na svojedobnu odluku ustavnog suda vezanu za umirovljenike, a koja je ipak dovela do nekog obeštećenja, jasno simboličnog. Ali ovo s lex Agrokorom mi izgleda kao da je opet uvedeno stanarsko pravo nad Agrokorom, a korisnik stanarskog prava je vlada RH. Nema vlasničkih aspiracija nego samo posjedovnu kategoriju.

Žao mi je što ponovno ne razumijem, ali kako to da g. Ante Ramljak podnosi ostavku premijeru, a vlada nakon ostavke bira novog sretnika kojeg će potvrditi sud. Sud, dakle, ne može ništa drugo osim potvrditi predloženog, a vlada i dalje smatra da za eventualnu štetu ne odgovara, jasno ne vlada nego Republika Hrvatska. Zar je uistinu odnos ustavnog suda i vlade tako harmoničan ili se incest očekuje po samoj prirodi tog odnosa jer, ako toliko dugo spavaju u istom krevetu, pitanje je trenutka kada će do njega doći.

A čak i vrlo površno čitanje zakona otvara puno pitanja. Prvo, čl. 14 kaže  da je isključivo sud nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika. Ja tu ne vidim niti premijera, niti ministra, niti javnost, niti Sabor niti predsjednika Sabora. Ili sam ja tu nešto krivo pročitao. Pa onda sljedeći član kaže da sud može opozvati izvanrednog povjerenika te imenovati novog na prijedlog vlade. Koliko vidim nije predviđena zakonom ostavka povjerenika, niti da umre u toku postupka ili, recimo, da tri dana ne dođe na posao. Valjda opet sud tu nešto treba jer ja ne vidim u tekstu zakona neke druge faktore.

Sada još govore o višečlanoj upravi. Postojeći zakon predviđa da sve odluke donosi povjerenik. On može imati pomoćnike, ali oni ne mogu donositi odluke. Trebalo bi, dakle mijenjati zakon, a to podrazumijeva određene procedure. Ili ćemo imati fikuse i tajnice?

Ja osobno nisam shvatio ni to tko je na kraju pisao ovaj zakon, jer ima raznih verzija priče, pa si ja zamišljam nekog her Flicka, dugi kožni, kaput kratka cijev, još kraći fitilj. Ili možda neka frau Flick. Brine me samo to što povratka nema. Ovo mora ići dalje, a kamo će nas sve to odvesti  ne zna nitko.

Agrokoru bi bilo potrebno, u najmanju ruku, čudo. I čudotvorac. Pada mi na pamet jedan koji je mrtvog Lazara nakon tri dana oživio, ali svi znamo kako je to završilo. Usprkos svim čudima koja je radio stado je oslobodilo Barabu.  A osudilo pravednika. Pa da završim u njegovom stilu: „Oprosti im oče, jer ne znaju što čine.“ U najboljem slučaju.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Davno je narod rekao da nitko nije dovoljno bogat da bi kupio svoju prošlost. I to je sve što imam za reći o našem dragom gostu.

/0 Comments/in /by

Prije mnogo ljeta, u skromnoj zagorskoj klijeti, na inicijativu našeg budućeg tajnika okupila se jedna vesela grupa; osnivači tada pokreta,a buduće stranke, Guske u magli. Nije to bilo  slučajno u Zagorju, odakle su zla oduvijek dolazila, a ni datum nije izabran slučajno. Bio je to dan potpisivanja pristupa  Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Velike smo planove imali puno pametnog izgovorili. Srećom, ili lijenošću našeg tajnika, nikada nismo formalizirali naš, status pa vjerujem da niti nećemo. Srećom, kažem, jer da smo krenuli kako smo namjeravali morali bismo se službeno oglašavati o svim političkim pitanjima, a ovako mogu i ja sam, bez da koga pitam, reći riječ-dvije o posjetu g. Vučića našoj domovini. Moj je, dakle, stav neovisan o stavu članstva.

Davno je narod rekao da nitko nije dovoljno bogat da bi kupio svoju prošlost. I to je sve što imam za reći o našem dragom gostu. Kako ni mi, Guske u magli, nismo proveli formalnu proceduru životno je i vjerujem našem gostu kada kaže da nije četnik. Formalno nije, jer ne znam uplaćuje li neku članarinu na kakav ravnogorski račun, ali valjda nije sporno da je služio vojvodu. Osim ako se vojvoda lažno za vojvodu izdaje.

No, to su stvari koje valjda on sam treba sa sobom riješiti. Ili oni koji su ga birali. Ja imam svoj problem, koji me muči više od toga. Muči me, naime, naša predstavnica. Koga ta gospođa predstavlja?

Žao mi je što je nismo svojedobno kooptirali u nas pokret jer bi danas ime stranke ili, bolje, inicijative apsolutno odgovaralo tekstu na pozivnici uvaženom gostu. Naš je problem bio što smo, po nepisanom statutu, primali samo muške članove. Za žene smo imali predviđeno samo osnivanje zajednice žena. Još bolje, ženske mladeži. Ideja je bila da lijepe plakate.

Govorio sam već zadnji put o tome kako je posao odgovornog pastira okupiti stado i voditi ga pašnjacima koji obiluju svježom vodom. Dijeliti stado i pustiti ga da se osipa slijedeći neki svoj osobni stav i put nije baš odgovorno. A ona? Ona još vuka zove na ručak.

Valjda je i jelovnik prilagodila. Počeli su sa mooving cake ili ti gibanicom,a završili sa manekenom na rotaciji – prasetom na ražnju. Pa beli mrs i – jagnjeće pečenje.

E, moja gospođo, loš ste sluga lošeg gospodara. I, obavezo mi ih pozdravite kad budete opet išli preko bare. Ja ću se ipak još neko vrijeme zadržati ovdje, razmišljajući o davno postavljenom pitanju:

Rade li dobri susjedi visoke zidove ili visoki zidovi rade dobre susjede?

Mihael Hribar

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Valja paziti na predatore. Kada dođu na red strvinari, onda je, gospođo predsjednice, ionako – kasno.

/0 Comments/in /by

Poštovana gospođo predsjednice,

Povremeno me razveselite svojim državničkim držanjem i komentarom, a posebno kada komentirate nešto što je u dometu vaših kvalifikacija i životnih opredjeljenja. Pa ću i ja sebi sada priuštiti isto zadovoljstvo.

Pravda za malog čovjeka, radnika, to je tema za prikupljanje poena. Kako li ste se samo spretno, u jednoj kratkoj i sažetoj rečenici, osvrnuli na disproporciju prihoda usporedivši konzultantske plaće i plaće radnika.

Upravo ste me podsjetili na vašeg bivšeg kolegu Milanovića kada je onomad bio u poplavljenoj Gunji pa je rekao da razumije malog poplavljenog čovjeka jer je eto i njemu pukla cijev u kupaoni pa je nastalo sranje s kojim se morao hrvati. I osobno se uhvatiti u koštac s – vodoinstalaterima.

Vi vjerojatno puno spretnije baratate engleskim jezikom od svoga bivšeg kolege Vuka Draškovića pa, i na engleskom i na hrvatskom, znate onu lijepu srpsku izreku o babama i žabama. Međutim, ne sjećam se da ste ikada komentirali disproporciju izmedu prihoda malog čovjeka i recimo predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, da približimo temu okruženju. Ili, recimo, vaše plaće i plaće blagajnice u Konzumu.

Pokušavam vam reči da i populizam treba imati neke granice. Jerbo inače ode u karikaturu. Pa postane kontraproduktivan. Barem kod suvislog naroda.

Inače, za vašu informaciju, jer ste puno godina poslom izbivali iz domovine pa Vam je možda nešto promaklo, Agrokor je od samih početaka sustav u kojem se, mudrim upravljanjem, stvorila posebna mješavina politike i poduzetništva, pa se to zatim napucalo ozbiljnom dozom steroida i začinilo masom regulatornih faktora. Pa se onda čudimo što je krepalo.

Eh, sada imamo napuhanu lešinu koja smrdi na cesti. I koju netko treba sa ceste maknuti. Na bolesnu životinju najprije kreću predatori. Pa potom slijeću strvinari. To se zove hranidbeni lanac. A ti koji danas to rade, na žalost, u prirodi, a niti u društvu, nemaju prirodnih neprijatelja. Ali imaju nos za strvinu. No, teba li prozivati njih ili one koji su proizveli genetski modificiranu firmu i pumpali je steroidima?

Vi ste svjetska žena, ili su nas barem uvjeravali u to, i znate za bolje običaje, pa vjerujem da ste nadrasli ideju da je narod stoka sitnog zuba. Djevojčica koja je trčkarala zelenim livadama oprostiti će mi patetičnost ako joj usporedim narod sa stadom. A stado treba pastira sa štapom, koji će ga voditi zelenim proplancima, punima potočića i meke trave, i paziti na red i poredak u stadu. To bi bila, čini mi se, Vaša dužnost, da ne kažem poslanje. Pri tome još valja paziti na predatore.

A kada dođu na red strvinari, onda je, gospođo predsjednice, ionako – kasno.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka.

/0 Comments/in /by

Opet isto.

Ima jedan stari vic koji volim. O kanjonu Neretve. Kaže, s jedne strane kanjona viču: “Fašistiii!” S druge viču: “Komunistiii!” A cijelim kanjonom odzvanja: “Istiii, istii!” Mislim da me onaj tko je živio u ovoj zemlji razumije.

Svojedobno da bi bio izabran za suca nekog od sudova u okviru organiziranog pravosuda, ili imenovan drzavnim tužiocem, morao si biti član partije. Ili te član partije morao ozbiljno gurati na pravi put. Iz tog razloga sam prilično sumnjičav prema sadašnjem vrhunskom sudačkom kadru. Jer sve je to začeto u ono doba.

Da se odmah razumijemo, ovo ne želim stavljati u kontekst lijevo/desno, ustaše/partizani. Želim samo prizvati sjećanje na to kako se u ona vremena biralo kadrove za provedbu zakona. Sadašnja metoda je, naime, potpuno drugačija. Jer razlike su stvarno velike. U kapitalizmu je izraženo izrabljivanje čovjeka po čovjeku, a u komunizmu je to potpuno obrnuto.

Samo što se ja jednako bojim. Možda se ovih bojim i više. Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka. I, na žalost, siguran sam da ništa od proizvedenog zla neće biti kažnjeno. Izbor sudaca, odnosno njihovo promaknuće, neovisno o prethodnim rezultatima, stvaranje negativne selekcije i obeshrabrivanje onih koji rade postaje sveti zadatak Državnog sudbenog vijeća.

Najnoviji dokaz u prilog toj teoriji je izbor Marine Boko za predsjednicu splitskog Općinskog suda. Tom prilikom, naime, Državno sudbeno vijeće je, između zainteresiranih kandidata, izabralo kandidatkinju koja je imala – manje bodova. I to je njihovo pravo, ako pitate Ustavni sud. Njihovo je tumačenje da ne postoji zakonska odredba koja to tijelo obvezuje da se pridržava redoslijeda, točnije bodovne rang liste, uspostavljene bodovanjem kandidata prema ranije utvrđenim kriterijima. Jer, nema testiranja koje može prepoznati potencijal suca kao što to može Državno sudbeno vijeće. Da gospođa potencijala ima razvidno je iz njenog blistavog napredovanja, od zapisničarke do predsjednice suda. Karijera za kakvu nisam čuo.

Što me opet bacilo na vic. Dakle, učio Mujo Mujicu plivati baci ga u rijeku i viče: Maši, Mujica, maši, maši!  E, jebi ga. Pa tako su tako i ovi iz DSV-a bacili pravosuđe niz rijeku pa maši, maši, maši. A oni će na kraju reći: “E, jebi ga.”

 

 

 

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Quo vadis, Domine?-Je li odvjetnik uistinu ucjenjivao prebendare?

/0 Comments/in /by

O ulozi odvjetnika koji prijavljuje svoju stranku, dostavlja dokumentaciju, šalje kaznene prijave protiv vlastite stranke i slično već smo se oglasili. I ne samo mi. Čudesno je da se stvari u aferi Kaptol vuku kroz razne novine, internetske portale, kuloarske priče, a nikako da se pojave oni akteri koji bi bili mjerodavni ocijeniti što se ustvari dogodilo i o čemu se tu radi. Koliko je meni poznato nadbiskupija ima glasnogovornika, ne očekujem, naime, da nadbiskup osobno opere noge g. Budimiru, ali sam mislio da Hrvatska odvjetnička komora ima što za reči vezano za aktivnosti g. Budimira.

Stvar je dospjela i na naslovnicu Večernjeg lista. Na tekst očito dobro (čitaj: insajderski) obavještenih novinara Darka Pavičića te Ivane Boban Valečić imam samo jedan komentar, sve u duhu Deset Božjih zapovijedi. S posebnim osvrtom na osmu. “Ne reci lažna svjedočanstva.” Navedeno se, suprotno možebitnim očekivanjima, ne odnosi na novinare nego na izjavu donedavnog apostolskog nuncija, njegove ekselncije nadbiskupa Alessandra D`Errica. “…nikada nisam upoznao odvjetnika Budimira i sigurno ga nisam nikada susreo. U cijelom tom događaju moja je uloga bila samo da prenesem kardinalu Josipu Bozaniću dokumentaciju vezanu uz taj slučaj koja je došla iz Rima. Ništa više od toga. Sve ostalo je čista fantazija.” E, pa dopustiti ću sebi tu fantaziju, koju temeljim na pisanim dokumentima javno objavljenima u Nacionalu. Nisam uzalud kupovao povećalo, svakome koga zanima, rado ću ga posuditi.

I sam sam, uza sav svoj katolički pedigree, pokušao doći do raznih papa, i svašta im pisao, međutim nikad nisam dobio neki odgovor i moji dopisi očito nisu bili “prineseni na pozornost”. Odvjetnik Budimir očito nije imao takvih problema.

Interesantno je i kako odvjetnički ured Budimir&Meter ne želi odgovoriti na pitanje je li odvjetnik Budimir osobno prijavio slučaj Vatikanu, uz napomenu da nisu ovlašteni odgovarati na pitanja koja se tiču Zagrebačke nadbiskupije i Vatikana. Pitanje je glasilo jeste li ili niste podnijeli? Vi. Kao što bi se dalo iščitati iz dokumentacije u Nacionalu. No, nije snijeg da pokrije brijeg nego da zvijer otkrije trag.

Za sada ću šutjeti o šteti, koja je moje područje, jer za sada jedinu štetu vidim kao angažman odvjetničkog ureda i honorar koji je plaćen. Sudskom nagodbom. Kakvom? Kako je do nje došlo? Zašto? Ovo je samo početak, čitajte dalje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Afera Kaptol: Ja ne znam o čemu je tu riječ, a odvjetnik Budimir ne zna zašto ga je vlastita stranka prijavila zbog iznude.

/0 Comments/in /by

Čvrsto sam odlučio da se više neću petljati u ono što me se ne tiče. Barem kad je o ovom blogu riječ. Naknada štete je moje područje, i dovoljno je široko da bih imao o čemu pisati do mirovine.  No, uvijek me zatekne neka vijest koja mi ne da mira. I, evo me opet. Ovog puta zatečen aferom Kaptol i onime što sam pročitao u novinama.

Nevjerujući sam sebi pokušavam se prisjetiti se kodeksa odvjetničke etike, začudo prilično uspješno, i, ovo doduše s manjim uspjehom, shvatiti o čemu se tu uopće radi, a da bih o ovom, meni važnom, pitanju stekao neki, da tako kažem, slobodan stav.

Moram priznati da sam upotrijebio i povećalo da bih uspio pročitati dokumente koje objavljuje Nacional pa sam, i nakon iscrpnog iščitavanja, i dalje u nedoumici. Naime uz pomoć tog tjednika i povećala, kao što sam već rekao, shvatio sam da su odvjetnik Budimir i odvjetnica Meter  podnijeli kaznenu prijavu protiv vlastite stranke, a radi malverzacija.

A da je dokumentaciju o tome nadbiskupu dostavio apostolski nuncij.

na što mogu jedino, u istom duhu, reči: “U ime Božje, Amen!”

Imajući u vidu svoje površno znanje, a i vodeći se mišlju da ne bih bio prvi koji je iz pamćenja ispustio pokoji redak odvjetničkog kodeksa, naoružan maksimom  blagoslovi Bože internet, detaljno provjeravam što piše u Kodeksu odvjetničke etike glede odvjetničke tajne, da nisam možebitno nešto krivo shvatio.

I nađoh tamo članak 26, molim pogledati, o obvezi odvjetnika i o čuvanju tajne o svemu što je saznao: “Odvjetnik je dužan čuvati kao tajnu sve ono što je prigodom pružanja pravne pomoći, osobito prigodom zastupanja ili obrane, saznao kao povjerljivo od svoje stranke ili na drugi način.” Pa se onda prijeti disciplinskim mjerama i prestankom radnog odnosa zbog povrede istoga. Da uđemo još dublje u etička načela, protivi li se pak postupanje stranke višim načelima koja zastupa odvjetnik, primjerice načelu vladavine prava, odvjetnik mora jasno stranki dati do znanja da on ista ne može ugroziti iznoseći u njeno ime nečastan predmet pa i, ako je to nužno, otkazati zastupanje.

Ja stvarno o odvjetničkoj komori nemam baš puno lijepoga za reči, pa onda posljedično ni o odvjetnicima, čast pravednicima, ali da odvjetnik piše prijavu protiv vlastite stranke i govori o malverzacijama koje, budimo iskreni, prije svega provodi taj odvjetnik, i to kroz priličan period vremena, za prilične novce, e to nisam još čuo.

No, kada ne znaš o čemu je riječ, obično se radi o novcu. U nekim drugim novinama sam pročitao, mislim da je Jutarnji list u pitanju, kako odvjetnik Budimir iskazuje da ne zna zašto je odvjetnički ured Budimir&Meter vlastita stranka prijavila zbog iznude. E sada, ni ja ne znam, ali mi se sam od sebe nameće zaključak da je g. Budimir pokušao uvjeriti svoju stranku, utužiti čak što više, da mu plati odvjetnički honorar u nekom veselom iznosu pa ako ne plati… E, onda ćemo drugačije. Moguće je, naravno, da griješim pa ću to onda ispovjediti na nadležnom mjestu, nadajući se da će isto ostati ispovjednom tajnom, kako bi bilo i red.

Nakon toga sam pokušao shvatiti u čemu se sastoje malverzacije koje su prijavljene. Jedino što sam uspio shvatiti jest da se nije poštovala procedura prilikom upisa hipoteka, odnosno da nadležni nisu o tome obavješteni. Dakle, odvjetnik prijavljuje svoju stranku u Rim jer nije poštovala proceduru. Je li na taj način stvarno nastala šteta i u kojem iznosu potpisujem da za sada svi samo nagađaju.

No ovo mi samo pokazuje da Crkva u Hrvata pluta kao santa leda po hrvatskim bespućima. Jer ovo je otkrilo samo gornju trećinu, a preostale dvije su još ispod vode, i tek kada se sve otopi saznati ćemo tko, kada, zašto i protiv koga vodi križarske ratove.

Sada još samo očekujemo da papa sa balkona kaže da boga nema, pa odvjetnička komora nešto poduzme.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak

/0 Comments/in /by

Poštovani čitatelji,

imali smo želju pisati o ozbiljnim prometni problemima, što smo morali ostaviti za kasnije obzirom da nas recentni događaji ponovno vraćaju na temu pravosuđa. Moj znanac gospodin Albert Einstain svojedobno je rekao da dvije stvari nemaju granice nemaju granice, jedno je svemir, a drugo ljudska glupost. Pri čemu za svemir nije siguran. U Jutarnjem listu od 08. siječnja novinarka gđa Slavica Lukić napisala je tekst o odlukama DSV u pogledu izbora sutkinje Ane Jeleč Pecirep za sutkinju županijskog suda Zagreb, kazneni odjel. Za one koji ne znaju, gospođa sudac je 20 godina karijere radila kao sutkinja građanskog odjela no na usmenom intervjuu otprilike je rekla: “Daj što daš” pa je, eto, unatoč činjenici da je 20 g. radila u građanskom odjelu, izabrana, a i potvrđena, kao sutkinja kaznenog suda, i to odlukom 11 članova DSV-a, od čega su tri člana bila protiv. Sastav DSV-a je nešto sudaca Vrhovnog suda, nešto bivših ministara pravosuđa, nešto saborskih zastupnika i nešto sudaca općinskih sudova. Ono što je interesantno je da, u jednom ovakvom vrlo pravno kompliciranom predmetu, pretpostavljamo reguliranom nekim poslovnikom, predsjednik DSV-a (sudac Vrhovnog suda), jedan profesor prava i jedan sudac županijskog suda, koji glasaju da se poništi komično imenovanje sutkinje na mjesto za koje nema apsolutno nikakvih iskustava, iako, moramo priznati, formalnih kvalifikacija ima, budu preglasani od ostatka DSV-a. Dakle crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak. Što vi mislite da se događa u vašim predmetima u kojima manje vrijedni od ovih u DSV-u lupaju sudačkim čekićem i donose pravomoćne presude. Za stjecanje točnijeg dojma dobro bi bilo ponovno pogledati jednu od boljih serija snimljenih u hrvatskoj produkciji “Kuda idu divlje svinje”. A sugestija Hrvatima je da je Irska preblizu i da valja otići čim dalje. Jer i iz Irske se i vraćaju.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail