Novogodišnja čestitka premijeru Andreju Plenkoviću

/0 Comments/in /by

 

 

Poštovani g. Plenkoviću,

u svoje osobno ime a, nadam se, i u ime naših članova želim vam uspješnu novu godinu. Prije svega  zato što i ja živim u zemlji koju vodite.

Moram reći da ste me uplašili ciljevima koje ste si zadali u novoj godini, a pri tome ste još izostavili važan projekt uvođenja koruptivnog dinara. Taj projekt mogao bi, uz vašu podršku, potpuno riješiti sve probleme koje ste istaknuli kao prioritete. Naš projekt smo već ranije izložili pa se nećemo danas vraćati na već objašnjeno.

Danas, u ovom blagdanskom raspoloženju, osvrnuo bih se samo na vašu poruku o nužnosti reformiranja pravosuđa, kao jedan od četiri cilja koje ste si zadali. I, nažalost, najavili koji su to alati i metode koje ćete primijeniti; “ukinuti nešto malih sudova, a otvoriti neke nove u gradovima, a kako bismo pravosuđe približili građanima“.

To je toliko revolucionarno da me podsjetilo na komentar mog pokojnog oca koji mi je oko 1970-e rekao „sine, kada ne znaju što će, onda prvo centraliziraju, pa onda, da bi nešto kao radili, decentraliziraju”. Na tom svijetu samo mijena vječna jest! Ponavljao je još jednu priču/moj pokojni otac:/“Sinek, u domobranima smo furt nekam žurili i kada smo se dobro oznojili onda smo nekoga čekali.“ Ja sam se nad Vašim prijedlogom dobro oznojio, a sada ću tako znojan čekati/vjerojatno Godota, a nadajući se da ni ovog puta Godot neće stići.

Ako se dobro sjećam, Vi ste, zajedno sa g. Milanovićem, kao najbolji u generaciji pravnog fakulteta, dobili zaposlenje u ministarstvu vanjskih a kasnije i europskih poslova. Pitanje je koje užasava; pa kakvi su onda bili ostali?!

A sada jedan stvarno dobronamjerni savjet. Reforma pravosuđa trebala bi početi na pravnom fakultetu, ili možda i prije, selekcijom prilikom upisa na pravni fakultet, pa onda ponovnom selekcijom prilikom polaganja pravosudnog ispita, pa selekcijom u toku vježbeničkog staža pa bismo time došli do nekakvih preduvjeta za kadrove koji će jednog dana lupati sudačkim čekićem.

Jasno je da, u svim prethodno nabrojanim stepenicama, treba krenuti reformirajući programe nabrojanih institucija.

Nema smisla da se u novogodišnjoj atmosferi bavimo detaljima, pa da sada navodimo ulogu famoznog Državnog sudbenog vijeća i onih, čini mi se 20, bodova koje DSV može na osnovu osobnog dojma dodijeliti ljupkom kandidatu. Ili možda o načinu odabira ustavnih sudaca Ni na drugoj strani o upisu u odvjetničku komoru, a ni o državnom odvjetništvu nećemo reći niti riječi.

Kako su ovo procesi koje niti tko želi, a bojim se niti itko zna provesti, koruptivni dinar, usput i kao izvozni proizvod u zemlje u tranziciji, je jedino pravo prijelazno rješenje.

Sve postaje, kako se to lijepo kaže, transparentno. Ovako samo naslućujemo koji su motivi sinkope, čime je motiviran sud da tretira prst u šupak kao način pozdrava uobičajen na području općinskog suda gdje je donesen pravorijek, iz kojeg je motiva amnestiran ubojica Reihl-Kira ili ubojice obitelji Zec. Kako si objasniti procesuiranje generala, unatoč činjenici da u vrijeme izvršenja kaznenog djela isto nije bilo predviđeno kaznenim zakonom zemlje koja ih izručuje a, usput, niti u materijalnim propisima suda koji ih sudi. Jedini odgovor mi je na pameti je prvi put rečen od strane tadašnjeg predsjednika vrhovnog suda, a to je da u obrani domovine nema kaznenih djela. I drugi, rečen od, čini mi se, tadašnjeg predsjednika ustavnog suda, da novac nije imovina. Jedan od navedenih inače je na sudskim hodnicima bio slavan po izreci: “Sve što nosi novac nije sramota!”

Eto, zato ja mislim da je uvođenje koruptivnog dinara RJEŠENJE.

S poštovanjem i dobrim željama,

Mihael Hribar

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti.

/0 Comments/in /by

Sve je lako kada znaš kako. Vrijedi i za davanje mita. Inače se nađete u problem poput bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, koji se nedavno, opet nespretno, pravdao jednim dnevnim novinama.

Da je gospodin Sabo raspolagao dovoljnom količinom koruptivnih dinara, bez ikakvog naknadnog penaliziranja mogao je mirno potkupiti gradsku vijećnicu, a ovako je morao izvesti jednu ekvilibristiku tvrdeći da nisu ispunjeni zakonski preduvjeti, dakle korumpirao je prije nego što su se stekle formalnopravne pretpostavke. Dakle, g. Sabo, nije govno nego se pas posrao. Samo usput, gospodine Sabo, što bi bilo da je gospođa prihvatila časnu ponudu i prešla u redove SDP-a, biste li vi časno izvršili ono što ste obećali. To što su vam na teret stavljena još dva kaznena djela, pokušajte sve skupa strpati u sinkopu, ali sada vam je puno teže nego da ste imali koruptivni dinar, platili porez i lijepo dalje mitili.

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti. Problem onoga koga u tome uhvate lijepo opisuje već naslovna slika. Ili je to rješenje problema? Uglavnom, riječ je o slici Smaknuće Sismanesovo nizozemskog renesansnog slikara Gerarda Davida. Prikazuje kažnjavanje korumpiranog suca Sisamnesa, kojega je Perzijski kralj Kambiz osudio zbog korupcije. Nesretnog su suca, naime, uhvatili u primanju mita zbog čega nije sudio po kraljevoj i Božjoj pravdi, kako mu je uloga nalagala. Kralj Kambiz zbog toga ga je osudio i kaznio na način da su mu pred građanima živom oderali kožu. Ova zastrašujuća poruka upozoravala je suce da je njihov status toliko bitan za funkcioniranje države da bi bilo kakvo odstupanje od načela pravde bilo pogubno za moral i sustav države.

Ali tu priči nije kraj, a bogami ni komentaru. Slika je zamišljena kao diptih i dolazi u paru s idućom. Ona se zove Kambizov sud. Dakle, mudri kralj Kambiz u Sismonesovu sudačku stolicu postavio njegovog sina. Samo što ju je prije toga dao presvući kožom njegova oca. Da ga svaki dan podsjeća na očevu sudbinu, ako bi i sam kadgod došao u napast da krene njegovim stopama.

Da je stolica svakog direktora/saborskog zastupnika/vijećnika/gradonačelnika štavljena kožom prethodnika smo čuli. Ova solucija u kojoj je stolica suca štavljena kožom njegova oca čini nam se jednako prihvatljivom, ako ne i prihvatljivijom.

Mihael Hribar

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Iz pera Mihaela Hribara-Kako uvesti reda u državne financije i riješiti nas sive ekonomije?

/0 Comments/in /by

Već dulje vremena u okviru neregistriranog pokreta nekolicine entuzijasta njedri se ideja o uvođenju koruptivnog dinara. Nakon današnjeg sastanka, kojem su prisustvovali eminentni građani, shvatili smo da je ideja dobro prihvaćena i da je čak nešto perspektivnija od bitcoina.

Radi očuvanja autorskih prava, kako bismo zaštitili intelektualno vlasništvo autora ideje, jedanog od članova nikad registriranog pokreta/stranke “Guske u magli”, nastale na dan potpisivanja pristupu u EU, u jednoj skromnoj zagorskoj kleti, želimo istaknuti osnove ideje a da nas ne bi tko pretekao.

Počevši od teze da je korupcija  sveprisutna, zamislili smo da je legaliziramo upravo kroz koruptivni dinar. Dinar zato što je od njega sve počelo, a i zbog toga što je to potenciajalno naš izvozni proizvod zemljama bivše Jugoslavije i utoliko neće biti troškova brendiranja.

Osnova je štampanje i distribucija novčanica, pod nadzorom HNB-a, a prilikom izlaska iz tiskare automatski bi se plaćalo 30% poreza državi, dakle 5% više nego PDV, i time smo dali bogu božje (to smo mi), a caru carevo (to je država). Od onih 30%, koje bismo unaprijed platili državi, istoj prepuštamo da uredi piramidu, koliko će dobiti ministar pa naniže, da se slučajno ne bismo uplitali u odnos snaga u visokoj politici.

Na pojedinim serijama naznačili bismo odmah namjenu, npr. koruptivni dinar-građevinarstvo ili koruptivni dinar-zdravstvo, koruptivni dinar-pravosuđe. To su osnovne grupacije time da, recimo, unutarnji poslovi spadaju pod pravosuđe, industrija cementa pod građevinarstvo, a ako nastane potreba za formiranje novih grana morali bismo tražiti odobrenje HNB-a. Koruptivni dinar među granama mijenja bi se 1/1, dakle ne omalovažavamo niti jednu granu korupcije.

Svaka od grana imala bi recezenta pojedinog poglavlja, pa je, recimo, za pravosuđe predložena i usvojena autorica sinkope, iako je bilo borbe između više kandidata, gospođe koja se snašla sa stečajevima npr., a bilo je govora i o gospodinu iz Petrinje koji je rekao da, nakon što je priznao da je uzeo mito, kao sudac i kao čovjek, jedva da izlazi iz kuće od srama. Eh, da je primio koruptivni dinar on bi svijetla obraza koračao Petrinjom i na svaku zajedliivu bi mogao odgovoriti da je porez plaćen.

Na poleđini novčanice pisao bi tekst, ćirilicom i latinicom, “U MITO MI VJERUJEMO”, a kao poučak, sitnim tekstom na engleskom jeziku, “ruka ruku mije, a mito obadvije”. Dakle, jednog dana računamo na međunarodno tržište, kada isto prepozna koristi od ovakve valute.

Uz navedeno, bilo bi potrebno štampati priručnik za pravnike i bankare sa općim i posebnim uvjetima primjene. Suština je da korisnicima objasnimo kako, koga, kada, zašto i, što je najvažnije koliko treba podmititi, a da ne bi došlo do nereda na tržištu i moguće, nedaj Bože, zloupotrebe.

Ulagačima jamčimo uloge temeljnim kapitalom, koji mora biti 30% veći nego za banke velikih ovlaštenja. U pregovorima smo s nacionalnim bankama radi osiguranja konvertibilnosti. Smatramo da se trebamo vezati za potrošačku košaricu u Hrvatskoj, a radi socijalne dimenzije projekta. Svakako moramo imati i fiksni, a ne oscilirajući, tečaj prema zlatu.

Moram napomenuti da je naš tajnik oštro intervenirao tražeći da na novčanici piše da nedeljom ne radimo ili, točnije rečeno, da šest dana korumpiramo a sedmi dan se odmaramo. Jedna grana se tu odvojila s tezom da je dobro biti sekularan, jer da će možda u susjednim drzavama onda tražiti i Božić neradan. Uskrs je, hvala Bogu, uvijek nedjeljom. Oko toga se još vodi rasprava ali, ako je naš tajnik ateist tražio jedan dan odmora, mislim da će to na kraju biti usvojeno, no svakako moramo tražiti odobrenje HNB-a.

Kao zaključak bih naveo da smatramo da će primjena revolucionarne ideje koruptivnog dinara uvesti reda u državne financije i riješiti nas sive ekonomije.

Mihael Hribar

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Otvoreno pismo Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa

/0 Comments/in /by

Svojedobno je bivši premijer Zoran Milanović dao izjavu o “slučajnoj državi” pa, u cilju dopune te izjave, smatram da se radi i o “državi slučaja”. Ovime mislim prvenstveno na opće stanje pravosuđa i želim ukazati na odgovorne za isto. Pa krenimo, od općeg ka posebnom, kako logika nalaže.

Navodi ministarstva pravosuđa da je smanjen broj neriješenih predmeta su lažni. Dakle, nas kao javnost lažu oni koje smo izabrali da nas zastupaju. Godine 2008. navodno je broj nerješenih predmeta bio oko 1,6 milijuna a, opet navodno, je taj broj danas oko 400000. Da bismo o bilo kojem broju razgovarali, morali bismo znati definiciju rješenog predmeta, odnosno nerješenog, a kako bismo mogli pratiti stanje kupus-meso, prosjek sarma. Laganje o rješenim predmetima počinje tako da svaka ukidna odluka i vraćanje na novo suđenje dobiva novi broj pa se valjda stari broj tretira rješenim, a novi novozaprimljenim što, jasno, nije točno. Ubrajaju li se u rješene predmete oni veličanstveno komplicirani predmeti tipa ovrhe radi neplaćene TV pretplate.

Naime, kao Udruga i dalje svjedočimo činjenici da u najjednostavnijem postupku naknade štete oštećena osoba u sjučaju žalbe na županijski sud može izvjesno računati sa cca sedam godina vođenja spora. I dalje svjedočimo predmetima u kojima se čeka odluka suda 20-30 godina. Čak i ako izbjegnemo termin “pravda” i zamijenimo ga riječju “zakonito”, ili se pozovemo na članak 29 Ustava RH, u kojem  naglašavam termin “u razumnom roku”, teško se oteti dojmu da se niti zakonodavac, niti Vrhovni sud, niti Ministarstvo pravosuđa ne trude stvoriti uvjete da se ova ustavna odredba u stvarnosti primijeni. Nemoguće je vidjeti ikakav smisao u pravosuđu koje je samo sebi svrha, a koje je ne ispunjava niti približno razlog svog postojanja. Skrećem pažnju da, u civiliziranim zemljama, postoji propis da, u slučaju da predmet nije rješen u primjerenom roku, država odgovara za štetu koju producira neefikasno pravosuđe.

Sudjelujući u pravosuđu kroz nekoliko decenija, ne mogu se oteti dojmu da je od zlog krenulo na gore. Na jednoj strani, tražila se opravdana zaštita sudaca za obavljanje samostalnog i neovisnog pravosuđa, ali na drugoj strani svjedoci smo potpunoj neodgovornosti pojedinaca, koja prelazi u opću atmosferu nerada. I evo nas već na posebnom, da citiram izjavu Iris Živković, predsjednice općinskog suda Šibenik, koja više od dvije godine pokušava natjerati suca toga suda da napiše pisani otpravak presude: “Činjenica je da odluka još nije napisana i da je bilo intervencija i s moje strane, i sa strane stranke, koja je bila vrlo strpljiva. Neću negirati činjenicu opterećenosti svih naših sudaca no nikakav razlog ne može biti opravdanje za ovakvo postupanje. I da, isti je sudac već stegovno kažnjavan.” Ovaj primjer nije primjer nego stanje u pravosuđu. Danas svatko može na tzv. e-spisu vidjeti da predmeti stoje po godinu dana na sudovima i ne budu proslijeđeni nadležnom sudu na daljnju odluku. Jasno je da postoji obrazloženje, i jasno je da postoje i godišnji odmori, i svetkovine, i bolesti, i porodiljni dopusti, ali sve te okolnosti imaju i rješenja, pod pretpostavkom da ih netko želi potražiti.

Da, za sada, izbjegnemo ulazak u meritum, odnosno zakonske propise koji reguliraju pojedine materije i dopuštaju i upotrebu i zloupotrebu, dereguliraju i reguliraju treba naglasiti da bi to koliko ćemo izdvajati iz budžeta za pravosuđe, i to počevši od pravnog fakulteta, pa do selektiranja pravosudnih djelatnika, trebalo bi imati refleksiju na efikasnost, dakle, rješenje u razumnom roku. Jer, ako predsjednik županijskog suda kaže da je za očekivati trajanje postupka 10 godina, a eminentni odvjetnik da je sigurniji u 20 godina trajanja, pitanje je hoće li itko od onih koji traže pravnu zaštitu živ dočekati presudu.

 

O reformi pravosuđa slušamo već trideset godina. Stvari se uporno ne mijenjaju. Zato što netko to ne zna učiniti ili zato što to ne želi učiniti? Svakako rezati treba jer, ili im nije za oprostiti jer znaju što rade, ili ih treba sve zamijeniti, ako nađemo za točan katolički “ljudi oprostite im, jer ne znaju što rade”.

Mihael Hribar,

predsjednik Udruge

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail