Kako nadoknaditi štetu osobi kojoj je nakon prometne nesreće amputirana ruka ili noga?U svakom slučaju u kojem postoji medicinska indikacija da se nadogradi standardna protetika takav zahtjev osiguratelju je opravdano podnijeti.
Kako nadoknaditi štetu osobi kojoj je nakon prometne nesreće amputirana ruka ili noga? U praksi, večina osiguravatelja isplaćuje određenu novčanu naknadu i/ili neki oblik novčane rente, ako je osobi trajno potrebna pomoć druge osobe, i to, u pravilu, tek nakon što sud dosudi istu. No, da pitate bilo koju od stradalih osoba vjerojatno bi vam odgovorili da bi više od bilo kojeg novca voljeli biti onakvi kakvi su bili prije. To, naravno, nije moguće.
Najčešće pokušano rješenje su različiti oblici proteza. Laiku to izgleda jednostavno, stave vam umjetnu nogu i onda hodate na njoj. No put do toga je dugotrajan i bolan, često s upitnim rezultatima, posebno kada je riječ o amputaciji noge. Ležišta proteze teško je prilagoditi i ponekad toliko oštećuju vrh i kožu bataljka da je protezu moguće nositi samo nekoliko sati dnevno, a ostatak vremena koristiti kolica. Hodati s protezom je teško i padovi su česti, posebno u početku. Oštećenja zglobova i kralježnice su gotovo neizbježna. Da biste stekli dojam kako izgleda život poslije amputacije pogledajte priču naše stranke: http://www.naknadastete.hr/andrej-bulat-izgubio-obje-noge-presudu-ceka-6-godina/
Prema pravilnicima o pomagalima na određeni standard protetske opskrbe imaju pravo svi građani, na trošak HZZO-a. To je nakakav osnovni prototip pomagala u skladu s onim što si, odnosno što nam, naš zdravstveni sustav može priuštiti. “Pokrij se koliko ti je pokrivač širok”- rekao je jedan bivši premijer. Uz to, postoji cijelo tržište protetike, koje napreduje iz dana u dan, a proizvodi kojega mogu korisniku pružiti funkcije koje su sa standardnom protetikom, na teret HZZO-a, nezamislive. Tako je danas u protezu moguće ugraditi elektronički upravljano, individualno programirano koljeno. Protetičke šake mogu pak osigurati jak i prilično siguran hvat s kojim je moguće podizati i nositi predmete različitih težina i oblika, i to je uobičajno, nije nešto što vidimo samo na TV-u kao robotske ruke.
Neka od modernih tehnoloških dostignuća mogu uvelike poboljšati kvalitetu života amputiranih osoba no nisu jeftina, i pitanje je tko to može platiti. Jesu li osiguravajuća društva dužna stradaloj osobi nadoknaditi samo standard na koji imaju pravo svi prosječni građani, a modernu tehnologiju neka koristi onaj tko si nadstandard može priuštiti? Ili je osiguravajuće društvo, u skladu s člankom 1085 Zakona o obveznim odnosima, dužno učiniti sve da uspostavi stanje što bliže onom koje je bilo prije nego što je šteta nastala, obzirom da je stanje koje je bilo prije nemoguće vratiti jer niti jedan tip proteze ne može u potpunosti kompenzirati nedostatak vlastite ruke ili noge?
Sredstva u iznosu od nekoliko stotina tisuća kuna, koja prosječnom građaninu predstavljaju nedostižan izdatak, osiguranje si nesporno može priuštiti. No, do koje mjere? U uvjetima stalnog tehnološkog razvoja i znanstvenog napretka pomagala se usavršavaju na godišnjoj, da ne kažemo dnevnoj, bazi i tom bi logikom osiguravajuća društva morala u kontinuitetu opskrbljivati stradale sve suvremenijim pomagalima, što bi im značajno podignulo troškove, a onda i cijenu osiguranja. Bez pozitivnog mišljenja sudskog vještaka utvrđuje koliko će preporučena proteza pridonijeti kvaliteti života amputiranoga slučaj je nemoguće dobiti. No, to otvara brojna etička pitanja na koja teško mogu odgovoriti i medicinski vještaci. Čak i kada mogu odgovoriti hoće li određeno pomagalo popraviti kvalitetu života amputirane osobe teško je odgovoriti koji stupanj poboljšanja opravdava određeni financijski trošak. Koliko će neka starija i teže pokretna osoba iskoristiti prednosti najmodernijeg koljena, čak i ako joj ono bude ugrađeno? Teško je zdravlje dovesti u odnos s novcem.
S druge strane, u prometnim nesrećama stradava velik broj mladih vozača, pred kojima je cijeli radni vijek. Ugradnja takvog pomagala možda bi im omogućila povratak na tržište rada, učinila ih funkcionalnim i neovisnim osobama. U tom bi slučaju financiranje moderne protetike bilo daleko manji trošak osiguravatelju od plaćanja doživotne rente.
Nema jasne sudske prakse u ovakvim slučajevima. Sve predmete okončali smo nagodbama, što je u interesu osiguravatelja, vjerojatno baš zato da se ne bi ustanovila praksa na koju bi se tužitelji onda odreda pozivali. Osiguranje obično pristane podmiriti dio troška, a ostatak stradali nekako skuca sam. No, u svakom slučaju u kojem postoji medicinska indikacija da se nadogradi standardna protetika takav zahtjev osiguratelju je opravdano podnijeti.