Valjda svi imamo onog jednog prijatelja koji „zna“ kako to ništa ne treba platiti i koji je dobio neke kazne prije tri godine, sve bacio u smeće i više mu ništa nije došlo. Možda bi bilo dobro da ipak proučite činjenice i onda odlučite kako postupiti.

“Ako počnete divljati na cesti nakon što prijeđete granicu, ako ne vežete pojaseve ili prolazite kroz crveno u stranim gradovima, ako zaboravite prometna pravila kad ste u drugoj zemlji, pomno se zamislite nad sobom i poduzmite nešto u vezi s time jer se više nećete moći nekažnjeno izvlačiti”-najavljeno je u videu Europskog parlamenta prije tri godine. Evo, što je Europski parlament učinio u vezi s tim.

Nakon donošenja Direktive (EU) 2015/413 Europskog parlamenta i vijeća od 11. ožujka 2015. o olakšavanju prekogranične razmjene informacija o prometnim prekršajima protiv sigurnosti prometa na cestama u Hrvatsku su počele kapati prve kazne za prekršaje počinjene u inozemstvu. Obavijesti o počinjenom prekršaju uglavnom nisu uručivane preporučeno, nisu bile na hrvatskom jeziku (jer je naplativost bila mala i uredno postupanje bilo je neisplativo, a i upravni postupci se razlikuju od zemlje do zemlje) i uglavnom su završavale u smeću.

Sljedeći korak je bilo uključivanje u EUCARIS (EUropean CAR and driving license Information System), je jedinstven sustav koji državama omogućava razmjenu njihovih podataka o vozilima i vozačkim dozvolama i/ili drugim podacima vezanim za promet. Dakle, sada su vlasti zemlje počinjenja dobile pristup vašim podacima i sada znaju na koga nasloviti obavijest.

Osim toga, Hrvatska ima potpisan sporazum o suradnji s Austrijom, Bugarskom i Mađarskom što znači praktičnu pomoć zemlji počinjenja od službi zemalja iz koje prometni prijestupnik dolazi i to u slučaju da prijestupnik odbija platiti kaznu ili tvrdi da sam nije upravljao vozilom, a hoće li to uistinu dovesti do učinkovitije naplate kazni znati ćemo nakon ovog ljeta.

Čak i kada je procedura propisno izvršena problem je što zakonodavstva članica EU nisu prilagođena, a upravni su postupci različiti od države do države. Tako se mogu dogoditi paradoksalne situacije da hrvatski sud na temelju pravomoćne presude druge države odbije izvršiti ovrhu nad našim vozačem zbog toga što druga država nije u postupku poštovala prava okrivljenika (npr. prekršitelju nije na hrvatskom jeziku dostavila prekršajni nalog ili taj nalog nije imao uputu o pravnom lijeku).

No, nemojte misliti da vas to oslobađa od plaćanja kazne, država koja vas tereti za prekršaj može protiv vas na svom tlu provesti sve raspoložive mjere ako za taj prekršaj nije nastupila zastara. Primjerice, mogu vam na licu mjesta naplatiti kaznu i tada ne mora prekršajni nalog biti na hrvatskom jeziku.

Naplata prometnih prekršaja za prekoračenje brzine za strane države kod većine stoga ide ovako: Država u kojoj ste počinili prekršaj šalje vlasniku vozila obavijest o kazni na kućnu adresu s nadom da ćete tu kaznu sami platiti i u pravilu, zbog toga što bi to bilo preskupo, ne ide u sudski progon. Ali, to ostaje zabilježeno u njihovom sustavu i ako vas zaustave u prometu ili na graničnom prijelazu (primjerice, na aerodromu), mogu vam na licu mjesta uručiti obavijest i naplatiti kaznu. I tada vam prekršajni nalog ne moraju dati na hrvatskom jeziku. Zastarni rok u prekršajnom postupku u večini zemalja EU je četiri godine. To znači da ćete se morati ozbiljno kloniti zemlje u kojoj se niste pristojno vladali, ako želite izbjeći sankcije.

Isto bi, otprilike, i Hrvatska trebala primjenjivati na prekršaje koje građani EU počine na našem teritoriju, što je upitno u praksi. Naša policija, unatoč svim potpisanim sporazumima, još uvijek više voli staru prkasu prema kojoj čovjeku oduzme dokumente dok kazna ne bude plaćena ili na drugi način pravomoćno okončan postupak. A što se tiče prekršaja prekoračenja brzine snimljenih stacioniranim uređajima, njihova naplativost rijetko prelazi deset posto i u domovini.