Ivana je kao putnik, bez ikakve svoje krivnje, stradala u prometnoj nesreći, a zbog bolova se obratila liječniku koji je utvrdio lakše tjelesne ozljede. Podnijela je odštetni zahtjev osiguravatelju, koji nije ponudio naknadu, te se odlučila za tužbu. Pet godina kasnije osiguravajućoj kući koju je tužila dužna je 25 tisuća kuna koje joj se naplačuju ovrhom s plaće. Je li to moguće? Da, moguće je i zakonito. Kako?

Područje naknade štete kao instituta definirano je Zakonom o obveznim odnosima i to od članka 1045. Navedena situacija proizlazi iz članka 1100, kao posebno značajnog za naknadu štete oštećenima u prometnim nesrećama, kao i na druge načine.

Uvođenje tog članka ima svoju povijest, svoje opravdane i neopravdane razloge, ali ono što smijemo reći jest da je apsolutno unio pravnu nesigurnost u međusobne odnose odgovornih i oštećenika. Inicijatori uvođenja ovog članka su bili osiguravatelji koji su željeli spriječiti isplate tzv. bagatelnih šteta jer je suma takvih šteta postala veliki financijski izdatak osiguravateljima, kako zbog  svog iznosa, tako i zbog povećanih troškova infrastrukture potrebne za njihovu obradu.

Uvođenjem ovog članka, koji u cijelosti donosimo:

“Pravična novčana naknada

Članak 1100.

(1) U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

(3) Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema.”,

otvorena je, smijemo reći, Pandorina kutija, udaljavanjem od principa prema kojem suci sude po zakonu ili da bi se “zakona morali držati kao pijan plota” nego je sucima ostavljeno za svaki pojedinačni slučaj primijenititi stavak 2 članka 1100 koji omogućuje da, unatoč činjenici da je šteta nesporno nastala mogu, odbiti dosuditit novčanu naknadu “da se njome ne bi pogodovalo težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i društvenom svrhom”. Dakle, sudovi imaju diskreciono pravo odbiti zahtjev i zbog toga se tužitelju može dogoditi da, unatoč činjenici da je pretrpio štetu bude obvezan platiti troškove sudskog postupka.

Upravo je to i bila intencija osiguravatelja, da učine situaciju neizvjesnom i utjeraju strah u kosti budućim tužiteljima, a sve kako bi ovi odustali od pokretanja sudskog spora.

Kada govorimo o troškovima sudskog spora, riječ je o, prije svega, plaćanju sudske takse da bi se spor uopće pokrenuo, plaćanju vlastitog odvjetnika, plaćanju vještačenja i plaćanju protivničkog odvjetnika u slučaju gubitka spora. Iznos ovih troškova je obično u rasponu od 7 do 10 tisuća kuna, a u praksi smo zabilježili i slučajeve u kojima su se troškovi popeli i preko 20 tisuća kuna, te mogu predstavljati ozbiljan teret oštećenome.

Nakon donošenja Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda 2012. godine, i ovaj se članak počeo sve više primjenjivati u praksi te bi čak i županijski sud, a nakon žalbe osiguravatelja, diskrecionim pravom presudio da dokazana šteta ne zaslužuje novčanu naknadu, unatoč tome što je općinski sud dodijelio neki iznos naknade štete, te bi time stradaloga u prometnoj nesreći opteretio svim troškovima vođenja dugogodišnjeg sudskog spora.

Upravo su takvi slučajevi u samoj je srži razloga zbog kojih je osnovana Udruga stradalih u prometnim nezgodama Bonus. Zakoni su takvi kakvi jesu i ne možemo ih po svom nahođenju promijeniti, ali ono što  možemo učiniti, temeljem iskustva, jest pravovremeno vam dati savjet kada je uputno krenuti tužbom, a kada je izbjegavati, a što ovisi ponajviše o medicinskoj dokumentaciji. Obratite nam se s povjerenjem.