U prilogu Jutarnjeg lista od subote naišao sam na članak o tužnoj sudbini obitelji Nola. Toliko tužnoj da me to izbezumilo. Ne znam čije stavove novinarka zastupa, očito ne onog dijela stanovništva koji se žestoko bunio kada je, kako kažu, nepravdom obitelj Nola dobila stan u centru Zagreba, hajde budimo iskreni, na besplatno korištenje. Pa kažu da je vlasnik stana samo nominalno, eto, ostao upisan u vlasničke knjige. Vjerojatno bi bili puno sretniji i mirniji da su se oni stvarno upisali kao vlasnici pa bi im to donijelo mir u duši, kako njima tako i nasljednicima.

O baljezganju o Ustavu ne bih. Žao mi je što ova država nema četiri i po milijuna sisa pa da svaki od nas legne pod jednu i ne zamara se time tko će hraniti kravu. Ja bih, ali svoju!

Kažu da su najbolje godine proveli u iščekivanju. Jasno, u tim najboljim godinama nisu pokušali platiti vlasniku stana realnu najamninu, niti pokušali kupiti stan negdje, pa se zahvaliti pravedniku vlasniku i predati mu ključeve oličenog i urednog stana u kojem su, eto, preko pola stoljeća besplatno živjeli. A taj, koji je radi njih i takvih otišao u Ameriku, sigurno je dobio stanarsko pravo na Manhattnu, vjerujem 60 Str East, s pogledom na Central Park.

Kažu da su popravljali i uređivali, valjda Amerikancu, ili su mislili da bi on kao vlasnik u stvari trebao oličiti periodično, a da bi oni bili zadovoljni i sretni. Da bi i kada ode gumica na pipi trebao, a radi sreće obitelji Nola, trebao priskočiti vlasnik. Bez brige, i takvih presuda ima.

Vidim tužne poglede na fotografiji obitelji Nola, umjesto sreće što šezdeset godina stanuju badava, mukte, đabalebaroški. Eh, ali nakon šezdeset godina sreće za pet godina sreći dolazi kraj. Umjesto gađenja što se u tuđem ovako lijepo valjuškaju oni očekuju da ih, pazi sad ovo, država obešteti. Podsjećam, država to smo mi. Od ovoga mi je već zlo. Umjesto da oni obeštete vlasnika njih bi trebala obeštetiti država, zbog štete koju su oni činili drugom. A riječ je evidentno o akademskim građanima.

E kada smo već došli do termina evidentno; učiteljica je tražila od učenika da za ponedeljak prirede objašnjenje riječi evidentno. Prvo objašnjenje je dao Ivica koji kaže: „Janica Kostelić je sportašica, Ivica Kostelić je sportaš, tata i mama su sportaši, evidentno je da su oni sportska obitelj.“ „Bravo“-  kaže učiteljica. „A što ti kažeš Marice?“ Kaže Marica: „Gledam kroz prozor, baba Mara nosi pod miškom The New York Times. Baba Mara ne zna engleski, evidentno, baba Mara ide srat.“ Obitelj Nola evidentno čini to isto.

Moj je jedini prijedlog glasi vlasnici cijelog svijeta ujedinite se jer evidentno imate po ustavu ove zemlje pravo doći do svojega. Kasno i prekasno, ali sve možemo nadoknaditi, osim izgubljenog vremena.