Misli li stvarno taj čovjek to što govori ili brani po službenoj dužnosti instituciju koju predstavlja?

“Kada netko želi reći nešto popularno kaže da je pravosuđe korumpirano.” – započinje svoj nedavni intervju za Z1 televiziju g. Marin Mrčela, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, a u kojem se predstavio i kao predsjednik GRECO-a (The Group of States against Corruption). Moram se načelno složiti da ne postoji korumpirano pravosuđe već pojedini slučajevi koji mirišu na korupciju.

Međutim, sugerirao bih promjenu koncepta istraživanja i to metodologijom da se najprije detektiraju čudne odluke pojedinih sudaca pa da se provede interna istraga kako je baš slučajno član ugledne obitelji, što je bila olakotna okolnost u situaciji kada je usmrtio dvije osobe, kažnjen uvjetnom osudom, kako to da je prst u anus proglašen način pozdrava u ličko-senjskoj županiji (za zagrebačku ne znamo), pa sinkopa… Odnosno, kako to da bezuvjetne zatvorske kazne dobivaju Romi, nezaposleni, socijalno upitni slučajevi, a za “ugledne građane” imamo drugu kaznenu politiku. Doduše, ti primjeri su već opisani u filmovima Kum I, II, III. Valja poznavati suce, a i nešto političara.

Kada se napada pravosuđe napada se neosvojivo, a kada ga se brani brani se nebranjivo. Interesantno je ipak da se u pravosuđu pojavljuju i, kolokvijalno rečeno, pokajnici ili, kako ih g. Mrčela zove, zviždači. Spomenuo bih suca Kolakušića pa, eto, i suca Turudića koji ukazuju na sustavne greške pravosuđa, a neki od njih i predlažu određena rješenja.

Zanimljivo je bilo u intervjuu čuti, u prvom dijelu, da postoji 500 000 predmeta u toku, a u nastavku intervjua da ih postoji 600000. Međutim, ono što se uvijek izbjegava je definicija pojmova. Što znači riješen predmet i koji sve predmeti ulaze u statistiku? Igre bez granica hrvatskog pravosuđa s dodjeljivanjem novih brojeva u starim predmetima govore nam da se to i radi  statistike radi (pretpostavljam da se radi o poglavlju 23 u kojem je RH dobila neke zadatke koje tada statistički obradi prema potrebama zahtjeva). Ono što je također interesanto je da sudac Mrčela govori o prosječnom trajanju sudskog spisa od 300 dana. Tu valja biti jako pristojan i ne komentirati.

Ono što znam osobno, a kroz ruke mi je prošlo cca 30000 parničnih spisa, da niti jedan nije trajao 300 dana, a sretao sam se i sa spisima od 30 godina (link Dervić). Kada je odgovarao na pitanje što bi mijenjao u ovrhama, sudac Mrčela je vrlo korektno naveo da bi se konzultirao s kolegama iz parničnih odjela jer o ovrhama ne zna dovoljno. Oči javnosti uglavnom su usmjerene na kaznene predmete, i tu je g. Mrčela apsolutni autoritet, pa ne znam je li tih 300 dana u okviru kaznenih predmeta ili je tu brojao i parnicu. Za one koji sudjeluju u pravosuđu definicija rješenog spisa bi otprilike glasila: tužba-presuda prvostupanjskog suda-žalba-presuda drugostupanjskog suda pa me strašno zanima može li naći, za primjer, 1 (jedan) predmet koji je u okviru 300 dana dobio pravomoćnu odluku.

No, ono što veseli je to da glavni problem pravosuđa vidi u sporosti pravosuđa pa eto i nas s nekim prijedlozima. Zadnja signatura spisa Općinskog suda u Zagrebu s datumom 1. travnja je Pn-1031. Ako pomnožimo to s 3, pa još uključimo turističku sezonu, mislim da smijemo govoriti o otprilike 5000 predmeta godišnje.

Riječ je o predmetima iz naknade štete koje produciraju osiguravatelji ne plačajući oštećenima odštetu. A postoje institucije, HUO, HANFA, Odjeli za mirenja, kao mehanizmi koji bi trebali sprečavati da do spora uopće dođe. Ima tu sporova financijskih institucija, također pod kontrolom HANFA-e, postoje, na trgovačkom sudu, međusobni regresni zahtjevi osiguravajućih društvima, kojima također nije mjesto na sudu već na institucijama koje nadziru rad osiguravatelja. Jasno je da ovo ima svoju analitiku koja nam nije dostupna. Iz javno dostupnih podataka se može iščitati malo ili ništa. Ali, postoje institucije koje bi svojom aktivnošću mogle na području RH smanjiti priljev spisa, bez nekih većih problema, za cca 100 000.

Broj sudaca, prema navodima g. Mrčele, je 1800. Iz intervjua proizlazi da je broj nerješenih predmeta, pri čemu opet ne znamo na što točno misli, između 500-600 tisuća. Kada to podijelimo s brojem sudaca dobivamo tristotinjak predmeta jednom po sucu.

No, iz izjava g. Kolakušića proizlazi da nije točno da 1800 sudaca radi na predmeta nego je izvjesni broj predsjednika sudova, predsjednika ispostava, predsjednika odjela i sl. koji nemaju normu ili je ona drugačije formirana. Ono što znam jest da se na Općinskom sudu u Zagrebu s raspravama počinje u 9, da je pauza sat vremena, petkom nema rasprava, a u tri popdne nema nikoga osim čuvara pečata. Možda bi se tu našlo prostora za neke od nerješenih spisa. A reforme pravosuđa koje počinju spajanjem i razdvajanjem sudova očito ne rješavaju ništa.

Isti sudac navodi, što je tragično, da više ne postoje sudski pripravnici niti savjetnici pa da iz tog bazena ne mogu biti regrutirani novi suci. Pitanje je na koji način i po kojem kriteriju će se onda popunjavati sudački kadar. Skrećem Vam pažnju g. Mrčela na decimiranje državnog odvjetništa 1991., kada su se dobro prebrojala krvna zrnca pa su državni odvjetnici potražili kruh u odvjetništvu. Imali smo prilike vidjeti, i nadam se shvatiti, iz primjera prof. dr. Paladina što znači maknuti iz sustava ljude koji znaju i čekati da sustav rodi nove.

Pažljivo slušajući autoritet, spojen s funkcijom zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, ne mogu ne postaviti si pitanje misli li stvarno taj čovjek to što govori ili brani po službenoj dužnosti instituciju koju predstavlja. Na postavljeno pitanje je li doživio politički pritisak u nekom predmetu iskreno i iz srca odgovara s veliko NE.

Osobno vjerujem odgovoru, uz napomenu da se radi o sucu kaznenog odjela i da nikada nisam čuo ništa loše o njemu, a pojedini judikati do kojih je javnost došla, a sadrže njegov potpis ili sudjelovanje su neupitni. Međutim, kada je intervju je dan u ulozi zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, a u njemu izjavljuje da on osobno, a niti Vrhovni sud, nije ni pod kakvim političkim pritiskom slobodan sam reći da čovjek ne zna što govori. Ili laže, što nije lijepo reći zamjeniku predsjednika Vrhovnog suda.

Eto, recimo, znam jedan predmet koji je sigurno trebao biti prinesen pažnji spomenutog, a ako nije potpuno sam siguran da je o istom štogod pročitao u novinama. Radi se o tužbi fondova kuponske privatizacije, pravomoćno rješenom predmetu koji po reviziji dobiva neobičnu akceleraciju i biva preinačen od strane Vrhovnog suda u roku od 16 (šesnaest) dana, jasno u korist podnosioca revizije-državnog odvjetništva. Požurnica gospodina Koketija vrlo je ozbiljno shvaćena. Naime, prije te požurnice revizija je stajala šest mjeseci, a da nije bila ni proslijeđena Vrhovnom sudu. Vrhovni sud spis koji bi inače rješavao desetljećima munjevito završava u dva tjedna. Napominjem, riječ je o nekoliko tisuća stranica spisa. K tome, treba formirati vijeće, izabrati suca izvjestitelja, pa možda čak i pročitati spis i referirati ga. Povlačim tezu ako mi pokažu još samo jednu reviziju koja je riješena u tom roku.

Štovani zamjeniče, hajde da se ne glupiramo.

Izjava tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda o tom predmetu je, slobodan sam reći, baljezganje u obrani nebranjivog. Da stvar bude interesantnija, u radu i odluci sudjeluje i sutkinja Paulić, koja je predhodno sudjelovala u donošenju drugostupanjske odluke. Vama ne trebam objašnjavati u čemu je problem. To je obvezno pitanje na Građanskom procesnom pravu, a koji put i na pravosudnom ispitu, i samo je jedan točan odgovor.  Ili se pada na ispitu. A sutkinja Paulić se valjda ne sjeća da je sudila na županijskom sudu za nekih pišljivih 500 000 000 (pet stotina milijuna) kuna pa pristaje i sada ministrirati.

Interesantno je da je već postojao sporazum sklopljen s ministarstvom financija o dinamici isplate tih 500 000 000 kuna na teret RH. Još je interesantnije da je, u identičnom predmetu, sklopljena nagodba za jedan drugi fond koji dobiva dionice Liburnia hotela. Zanimljivo je da je i prvi fond svojedobno sklopio nagodbu, uz blagoslov državnog odvjetništva, a najzanimljivije to što je ta nagodba proglašena, e sada ja ne znam točan termin, ništavnom, nevažećom,  nepostojećom, lažnom,  falsifikatom… U svakom slučaju nije tada stupila na snagu nego nešto kasnije. A nakon toga, gle čuda, neki bivaju promovirani. Ne pišem o imenima jer stvarno nije važno ime nego model.

To isto državno odvjetništvo koje, kada se očituje vladi, navodi da valja radi ekonomičnosti sklopiti nagodbu, nakon sklopljene nagodbe i prenošenja dionica Liburnije za identični predmet ulaže, opreza radi, reviziju, a na temelju identičnog činjeničnog stanja. I, gle čuda, u šesnaest dana nađe se netko da odvali kamen s groba i uskrsne sve što je bilo potrebno uskrsnuti.

U sobi sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda, dok je još bio samo predsjednik općinskog suda stajala je jedna lijepa sentenca:  “Pravomoćna presuda je ona koja pretvara dan u noć i noć u dan.”

Na ovoj temi, gospodine zamjeniče predsjednika Vrhovnog suda, mogao bi tkogod doktorirati. A možda je netko trebao izvjestiti i instituciju kojoj ste predsjednik – GRECO. A Vi urbi et orbi kažete da nema pritisaka. Dakle, ponavljam tezu iz uvodnog teksta, branite nebranjivo, a ja napadam neosvojivo.

I, da završim, idu miš i slon po mostu i kaže miš slonu: “Alaj tutnjimo!”  Nisam ja tu mogao ništa drugo nego poderati diplomu pravnog fakulteta jer mi se, za sada, ne samospaljuje.

Snimku intervjua pogledajte ovdje: