Kako ispravno utvrditi iznos pravične novčane naknade i zašto nije dobro pretjerivati s njegovom visinom prilikom podnošenja tužbe

S obzirom na određene pravne nesigurnosti koje se zbog karaktera hrvatskog pravosuđa inherentno i neizbježno pojavljuju svaki puta kada se podnosi neka tužba – tužitelj, naime, zbog često različitih tumačenja istih zakona i članaka ne može biti posve siguran u ishod sudskog postupka – smatramo važnim upozoriti članove naše udruge i ostale čitatelje na to koliko je važno ispravno i odmjereno postaviti visinu zahtjeva za neimovinsku štetu.

Pozadina događaja i sudski postupak

Zbog zadobivenih je ozljeda – koje se smatraju neimovinskom štetom – tužitelj tužio osiguranje krivca u prometnoj nesreći. Osim naknade za pretrpljene ozljede, tužitelj je tražio i naknadu za tuđu pomoć i njegu. Na presudu na prvostupanjskom sudu tuženik se žalio, no drugostupanjski je sud u gotovo u cijelosti podržao presudu prvostupanjskog suda pa je zanimljivo razmotriti kako se i zašto dogodio upravo za tužitelja poželjan i priželjkivan ishod.

Naš komentar slučaja

U nekim ranijim slučajevima komentirali smo koliko se presude mogu razlikovati od prvostupanjske do drugostupanjske, odnosno koliko se sudovanje na pojedinim sudovima i instancama zapravo razlikuje, doprinoseći time, kako smo već pisali, pravnoj nesigurnosti. Međutim, u ovom slučaju situacija je nešto drugačija jer je drugostupanjski sud odbio sve žalbe na presudu tuženika i većim dijelom prihvatio, tj. potvrdio presudu prvostupanjskog suda.

Ovdje je, naime, tužitelj ima dobrog i korektnog odvjetnika koji je bio dobro upoznat s orijentacijskim kriterijima za naknadu neimovinske štete (a svakako vam preporučujemo da pročitate cijeli naš serijal članaka na ovu temu) pa je stoga postavio odštetni zahtjev tek nakon što je u sklopu sudskog postupka provedeno vještačenje. Zahtjev tada po visini, naime, može biti u skladu i korelaciji s vještačkim nalazom: u ovom je slučaju traženo oko 2000 kn a dosuđeno je oko 1700 kn sa zateznim kamatama, što se može smatrati uspješnim.

Međutim, potencijalne tužitelje, ali i odvjetnike valja upozoriti da ne bi smjeli postavljati nerealne i previsoke odštetne zahtjeve jer se nakon provedenog vještačenja može dogoditi da sud zahtjev odbije obrazlažući čak kako pojedina vrsta povrede ili druge neimovinske štete uopće ne zaslužuje novčano obeštećenje.

Naš konačni zaključak je da se u ovakvim slučajevima i dalje u velikoj mjeri radi o osobnom shvaćanju pojedinog suda i suca ili sutkinje, što je teško predvidjeti i prognozirati, a odvjetnici bi toga morali biti posebno svjesni jer neopravdanim podizanjem iznosa odštetnog zahtjeva stvaraju dodatne troškove tužiteljima koji se ionako nalaze u teškoj situaciji jer se bore s posljedicama prometne nesreće. Našim čitateljima i članovima svakako preporučujemo da pronađu takvog odvjetnika te da kroz razgovor s njim razmotre ovaj aspekt sudskih tužbi.