Kada se radi o pravnim ili, bolje reći, proceduralnim postupcima, mahom smo uvjereni u svoje znanje i dostatnost.

Često se srećemo s neostvarivim zahtjevima naših stranaka, redovno popračenima zgodnim komentarima u stilu: „Čujte, ja taj auto imam već 20 godina i uvijek me služil, uvijek je zapalil i nikad me nije ostavil na cesti.. I sada me neka budala puknula, a oni veliju da auto nije za popravak, nek da je to neka totalna šteta. I da mi daju 1000 eura za moj auto! Pa kaj si ja morem za te nofce kupiti?!“ Ako odgovoriš da je popravak ekonomski neisplativ, što je točan odgovor, onda na pitanje odgovaraju pitanjem: „A zakaj sam ja k vama došel?“  Obično odovorim: „Zato da dobijete točnu informaciju.“, a kada sam raspoložen za nadmudrivanje i sam postavim protupitanje: „Jeste li kada imali kravu koja ima dvadest godina? Jel krava davala telce?“

Obično nam nije nikakav problem naručiti vodoinstalatera, električara ili bilo kojeg drugog majstora kada nam zatreba. Ono što ne znaš učiniti sam i valja riješiti tako da konzultiraš nekoga tko se tim zanimanjem bavi, pa je za očekivati da će u nešto kraćem vremenu doći do rezultata i poštedjeti te od nagađanja i metode pokušaja i pogreške. No, kada se radi o pravnim ili, bolje reći, proceduralnim postupcima, mahom smo uvjereni u svoje znanje i dostatnost, a obično smo naoružani jedino osjećajem za pravdu i uvjereni da je to dostatan alat za rješavanje svih naših nastalih problema, a pogotovo kada smo sigurni da za nastanak tih problema nismo krivi ni odgovorni. Recimo to ovako, ako si krenuo od točke A prema točki B, a izabrao si krivi pravac, nikada nećeš doći tamo gdje si naumio, osim možda slučajno.

Kada se radi o povredama uzrokovanim prometnim udesom često nije lako predvidjeti ishod postupka, pa čak i kada je sve po zakonu, bogami nije u redu, da ne kažem nije pravedno.  Najupečatljiviji je primjer oštečeni koji je prije nesreće bio slijep na jedno oko, a nakon nesreće je izgubio vid i na drugo oko, dakle potpuno oslijepio. Štetnik, odnosno osiguravatelj, odgovara samo za štetu koja je u uzročno posljedičnoj vezi s nesrećom i jasno je da s prethodnim nedostatkom vida na jednom oku nema veze. Pa vi objasnite osobi koja je u potpunosti oslijepila kako ima pravo na samo 33% invaliditeta i kako je to zakonito.

Manje dramatični, ali jednako upitni slučajevi događaju se na dnevnoj osnovi. 0soba u svom zdravstvenom kartonu, koji se uvijek traži u sudskom postupku, ima evidentirane smetnje s, primjerice kičmom, razne razne hernije diska, lumboišlagije, smetnje krvotoka, otežano hodanje i sl. Nakon prometnog udesa simptomi eskaliraju, čovjek završava na hodalici ili štakama pa čak i u kolicima. I uz bezbrojna vještačenja teško je razlučiti što je uzrokovano prometnom nesrećom, a što je bilo od ranije,  je li bolovanje, koje je dugotrajno, u vezi s nesrećom ili je ustvari posljedica ranije bolesti.

Liječnička dokumentacija priča je za sebe. Oni koji pišu vašu liječničku dokumentaciju u one zdravstvene kartone ne računaju s tim da to rade za potrebe sudskog postupka i da bi moralo biti što preciznije, a za preciznost treba i nešto vremena. Obično su zauzeti spašavanjem vašeg života pa i ne evidentiraju sve što vam se dogodilo. Pa tko se bavi hematomima, reznim ranama i lomom rebara ako mora amputirati nogu? I tako kasnije problem s dokazivanjem eskalira. Poučen tim iskustvima od sada osobno, kada mi se postavi ono klasično pitanje kako sam, odgovaram: „Pokazat će obdukcija!“

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published.