Vlasnici svih zemalja ujedinite se!

Problem svih država, još od doba staroga Rima, počinje kada se pobjedničke legije vraćaju kući. Problem je tim veći ako su, a obično jesu, dobro naoružane i dobro organizirane s, nedaj bože, ambicioznim vodstvom koje je u tom pobjedničkom vremenu uspjelo nametnuti disciplinu i poslušnost. Ne bih volio raspravljati o recentnim događajima jer krv je još vruća već bih se rado vratio na prethodnu državu i njene odluke koje, eto, i dan danas imaju neke reperkusije.

Ne znam razumije li mlada generacija što je to stanarsko pravo ili sustanar, ali joj se pred očima danas događa pobuna nosioca stanarskog prava nad privatnim stanovima odnosno stanovima koje je prethodna država dodijelila zaslužnima, a sljedeća, dakle egzistentna, zakonom deklarirala povrat ranije oduzetih nekretnina prijašnjim vlasnicima ili njihovim nasljednicima.

Ipak, moram napomenuti da je i naš prvi predsjednik živio u jednom takvom objektu, a prvi susjed mu je bio legendarni Joža Manolić. Tu se doduše radilo o židovskoj imovini pa se našla neka ekvilibristika temeljem koje naš pokojni predsjednik, kojem žena srećom nije bila ni Židovka ni Srpkinja, ipak nalazi načina da pošteno otkupi kućicu u Nazorovoj po pristojnoj i društveno prihvatljivoj cijeni, kako on tako i Joža pa i neki drugi, neovisno o tome što je to neupitno bila židovska imovina. Jedan moj prijatelj Međimurec je lepo rekel: “Ma nije fkral, si je zel, mu je trebalo.” A kome danas stan ne treba?

Po skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka stanarsko pravo bilo je u početku podjela ratnog plijena (jasno, sve po zakonu), a u nastavku, dakle u vremenu koje slijedi, zakonit način korupcije očekivanih poslušnika i njihovih pobočnika. No, potkrala se neka sitna greška. Nova država-novi zakoni, donesena je odredba o vraćanju nacionaliziranog pa i povratu stanova u kojima, gle čuda, žive neki ljudi koji nisu vlasnici već su nosioci stanarskog prava. Oni postaju zaštićeni najmoprimci pa imaju zastićene, odnosno određene, najamnine. Da se referiram na prof. Smerdela koji kaže da nešto ili jest ustavno ili nije. Sredine nema. Tamo, u tom rekli bismo, važnom dokumentu piše nešto o privatnom vlasništvu. Pa i u nekom zakonu piše da se ima vratiti. Pa su zadani i neki rokovi. A problem i dalje postoji.

Jer bi postojeći korisnici i nakon pola stoljeća, usuđujem se reći besplatnog, korištenja rado i dalje koristili tuđu nekretninu za koju plaćaju stanarinu manju od iznosa pričuve, a rado bi i da vlasnici održavaju objekt. Jer bez održavanja tu nema uvjeta za stanovanje; krov prokišnjava, fasada traži svoje, drvenarija više ne dihta, a i instalacije su dale svoje. Pa su se gospoda organizirala kako bi i dalje besplatno koristila. Sada samo čekajmo da se povežu sa Živim zidom kao političkim mentorom, a ujedno i fizičkom zaštitom po potrebi.

Neki od njih vrlo komercijalno iznajmljuju svoje vikendice na moru izgrađene iz nikada realno vraćenih kredita. Naravno, ne uz najamninu od 200 kuna mjesečno nego po cijeni od 200 eura dnevno i, koliko vidim, redovno održavaju. A politički kurvarluk koji se zove odgađanje im to omogućuje.

Rekao je pjesnik da na ljutu ranu ide samo ljuta trava pa, gospodo vlasnici, organizirajte se. Jedina adresa koja vam može pomoći u samostalnoj, suverenoj, granicama omeđenoj Republici Hrvatskoj vam je u Strasbourgu ili Bruxellesu.

 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *