Posts

Građani su neobaviješteni i needucirani pa bi ustvari trebalo njih mijenjati. – dalo bi se zaključiti iz izjava predsjednika DSV-a

Ne mogu odoljeti, a da se ne osvrnem na intervju predsjednika Državnog sudbenog vijeća Željka Šarića. Ponekad ljudi, kada žele nešto dokazati, a činjenice ne govore tome u prilog, smatraju valjda da to gore po činjenice. Dakle, to što gospodin Šarić spominje u svom intervjuu, da je sudstvo kao navodna rak rana našeg društva stereotip koji proizlazi u stvari iz frustrirane javnosti zbog općenito lošeg društvenog stanja, ne smatram baš točnom tezom. Valjda, građani su neobaviješteni i needucirani pa bi ustvari trebalo njih mijenjati.

Osobno se, nažalost, slažem s većinom argumentacije koja brani nebranjivo, ali mi se čini da je obuhvaćen samo dio problema i tek djelomično zahvaćeno opće stanja u pravosuđu. Svojedobno sam predložio jedan drugi pristup problemu, koji je doduše kompliciraniji, ali mi se čini efikasnijim. Dokle god smo na općim tezama sve se da braniti i sve se da napadati ili, kako narod kaže, svaka škuža nađe muža. Moje je viđenje da treba krenuti od pojedinačnih čudnih odluka,  pa iz njih detektirati procese koji su takve odluke omogućili, da bismo došli do zaključka zašto su donesene i čime su motivirane, pa na temelju toga  pokušati mijenjati stanje u kojem je pravosuđe, a da bi bilo bolje.

Ja ne mislim da se pojedine odluke donose iz neznanja onih koji ih donose već, naprotiv, s namjerom. Čini mi se da bi i pacijenti imali što reći doktorima, a ne da liječnici sami sebe ocjenjuju. Svi oni koji nešto rade su, ili bi trebali biti, spremni čuti komentare onih zbog kojih su postavljeni da nešto čine. I glumac koji izađe na pozornicu vrlo brzo shvaća je li publici prihvatljiva njegova interpretacija ili će pobrati zvižduke umjesto aplauza.

Mi koji smo “korisnici” pravosuđa uglavnom ne komentiramo izbor sudaca već smo ponekad sablažnjeni odlukama koji ti suci donose. Doduše, kao publika sablažnjeni smo i zakonima koji se donose pa se onda posljedično i primjenjuju kroz sudske odluke. Ali, sudjelovati kao važan čimbenik u nekom području, a smatrati da tu nema grešaka i ne pokušavati riješiti  problem već ga u cijelosti prebacivati na neki drugi teritorij pa proglašavati korisnike nekompetentnima i nerazumnima?

Kada kupim kruh on je jestiv ili nejestiv, a nebitno mi je tko je za to kriv, loša pšenica, pekar ili trgovac. Kada, nakon deset godina suđenja, čitam pravomoćnu presudu, pa ista bude preinačena u 16 dana od strane Vrhovnog suda, dozvolite mi da se osjetim dovoljno kompetentnim da komentiram, a ograničavati me može jedino to što pritom moram ostati pristojan.

Ako isti činjenični opis rezultira dvjema potpuno različitim odlukama, najprije nagodbom uz podršku državnog odvjetništva, a zatim puta revizijom preinačenom pravomoćnom presudom, na koju reviziju ulaže to isto državno odvjetništvo koje je prethodno sugeriralo nagodbu, a kada se sve to još dogodi  u 16 dana, dozvolite mi da budem zabezeknut. Je li takvu odluku uopće moguće braniti? Jest, i branio ju je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda.

Sami ste se ogradili od komentiranja kaznenih predmeta, ali vjerujem da ćemo se složiti da u civilu možemo govoriti o i nehatu ali, bogami, i o umišljaju. Čijem? Pa čini mi se sudaca, sudskih vijeća, sudaca izvjestitelja, državnog odvjetništva…

Sprezi politike i pravosuđa, u kojoj ponekad sudjeluje i izvršna vlast, očito pod motom: CARPE DIEM QUAM MINIMUM CREDULA POSTERO.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail