Neupućene u slučaj molim da, umjesto uvoda, pročitaju moju reakciju na intervju Marina Mrčele, zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, (http://www.naknadastete.hr/misli-li-stvarno-taj-covjek-sto-govori-ili-brani-po-sluzbenoj-duznosti-instituciju-koju-predstavlja/) pa da odmah prijeđemo na temu, a to je kuponska privatizacija.

Krugovima koji se bave kockom, odnosno prevrama, najpoznatije su dvije klasične igre; jedna je tzv. bacanje trice, a druga je šibicarenje. Bacanje trice kartaška igra zasnovana na optičkoj varci koja igrača dovodi do krivog zaključka pa on, ako vjeruje onome što je vidio, uglavnom vidi krivo pa izgubi novac. U drugom slučaju postave se tri kutije šibica. Ispod jedne kutije je kuglica koju trebate pronaći kako biste zaradili novac. Kod šibicarenja kuglica koju trebate tražiti je ispod nokta i nemate niti teoretsku šansu da pogoditi ispod koje kutijice je kuglica. Jer, kuglica niti nije ispod jedne od kutijica nego ispod nokta voditelja.

To zovemo igrama s poznatim ishodom i takva vrsta igara je uglavnom zabranjena i kažnjiva. Jasno, ako vas ulove. Uglavnom, nisam još čuo da bi netko ljude koji se bave takvom aktivnošću nazvao časnim ljudima.

Nakon što sam se potrudio pročitati tužbu fondova protiv Republike Hrvatske u predmetu kuponske privatizacije došao sam do zaključka da su u tom predmetu dvije vrlo važne institucije hrvatskog pravosuđa, Državno odvjetništvo i Vrhovni sud Republike Hrvatske, izvele klasično šibicarenje.

Doduše, jos se čeka odluka Ustavnog suda, ali sam siguran da organizatori igre neće biti niti pozvani, a još manje prozvani, očitovati se o svojim postupcima jer su zaštićeni slobodnom sudačkom procjenom. Postoje presude koje ex lege (po zakonu) pa ex aequo et bono (po pravičnosti), ali sada bogami dolazimo i do presude pro patria (za domovinu). Takvih ima, a pojavljuju se kada je ratio legis (smisao zakona) politička prevara pa se kasnije, kada se ustanovi da zakon previše košta, traži način, a zaduženi ga obično i nađu, kako iz dana napraviti noć, a ako treba i obrnuto.

U konkretnom primjeru politička prevara je počela odlukom da se narodu, unakaženom ratom i prognaništvom, da nešto što će mu stvoriti privid da država brine o njemu i shvaća težinu stradanja pa će, u okviru svojih mogućnosti, tražiti načine kako da smanji štetu makar simbolično. Timeo Danaos et dona ferentes (Bojim se Danajaca i kad darove nose).

Da osnažim argument navesti ću još nekoliko odluka u istom  pravcu. Prva, benignija, je svojedobna odluka da će državni službenici koji rade na području od posebne državne skrbi dobiti uvećanje plaće za 50%, a rezultirala je s nekoliko tisuća tužbi podnijetih nakon što je donor odbio izvršiti uredbom predviđeno. Druga, ozbiljnija, je dodjela dionica mirovinskom fondu, a radi poboljšanja statusa umirovljenika. Bože me sačuvaj rezultata toga, a svima su nam poznati. Treća koja mi pada na pamet je dodjela dionica braniteljskom fondu, što ne želim niti komentirati. Tako dođosmo i do naše dodjele dionica stradalnicima rata, prognanicima i izbjeglicama, poznate kao kuponska privatizacija.

Presuda Vrhovnog suda zahtijeva posebno poglavlje. Da za sada, u smislu objašnjenja i pojedinosti, zanemarimo procesne svinjarije, zapamtimo samo da presudu donosi vijeće u čijem radu sudjeluje sutkinja koja je sudjelovala u donošenju županijske odluke, što je jasno zakonski nemoguće, ali kada domovina zove očito moguće, a da je odluku po reviziji donijeta za samo šesnaest dana. Usput, bilo bi interesantno vidjeti kako je sutkinja glasala prvi put, u županijskom vijeću, a kako kada je domovini trebala drugačija odluka. Osobno sam uvjeren da je glasanje bilo telefonsko. No, prijeđimo napokon na samu bit, veličanstveno obrazloženje revizije Vrhovnog suda.

Kao uvod u daljnja obrazloženja ispričati ću  jednu pošalicu. Jedan gospodin s crnom togom i sudačkom perikom hodajući okrene se prvo lijevo pa onda desno pa prdne, a iza sebe začuje glas: “A što je s mrtvim kutom?” Mrtvi kut ove revizije počinje s činjenicom da u donošenju drugostupanjske odluke sudjeluje sutkinja Paulić koja, eto, ponovno odlučuje kao sutkinja u vijeću Vrhovnog suda. Tužitelj ulaže zahtjev za ponavljanjem postupka (po meni pogrešno zato što mi nije jasno što bi se desilo da takav zahtjev nije postavljen. No, kada se sudi pro patria naći ćemo rješenja iako je situacija besmislena. Protiv izvanrednog pravnog lijeka i u njegovom tijeku ulaže se valjda još izvanredniji (zahtjev za ponavljanje postupka). Kada ćemo riješiti taj zahtjev? Kada treba. Odmah. Kao i uvijek, ako mi se pokaže još jedna pravna odluka u kojoj postoji izvanredni lijek na izvanredni lijek, duboko se ispričavam i ponovno citiram g. Mrčelu: “Nema nikakvih pritisaka na samostalno i neovisno pravosuđe.” Obzirom da se radi o sada jako pravomoćnim presudama valjda ih je moguće i komentirati, odnosno komentirati stavove koje iznosi revizijski sud Ref-x 968/16-2. “Kuponska privatizacija se provodila tako da je minstarstvo privatizacije bilo dužno utvrditi program dodjele dionica bez naplate kojim se određuje društva čije dionice će biti predmet dodjela ovlašten sudionicima. … Ovim programom se mogu utvrditi samo ona dionička društva koja su solventna i profitabilna.” Članak 13 pravilnika kaže da ministarstvo privatizacije objavljuje popis dioničkih društava čije su dionice uvrštene u program najmanje dva tjedna prije početka dražbe. To bi značilo, a što se stavlja kasnije na teret fondovima, da u dva tjedna pribave podatke o svim dioničkim društvima u smislu njihovih bilanci, pri čemu im jasno ti podaci nisu dostupni i da temeljem toga ocjenjuju nešto što je pravilnikom već trebalo biti provjereno, a to je da samo solventna i profitabilna društva dolaze na listu kuponske privatizacije.

A sada idemo na ratio legis, zašto je donesen zakon i čemu je i kome taj zakon trebao poslužiti. Ne smijem niti pomisliti da je zakonodavac imao nečasne namjere već je valjda ideja bila obeštetiti, smanjiti štetu stradalnicima rata dodjelom državne imovine koja je prethodno promijenila status iz društvenog u državno. Ako je namjera zakonodavca bila takva onda uvoditi institute trgovačkog prava, naplata bez protučinidbe, je nečasna s pozicije Vrhovnog suda. Moje skromno pravno mišljenje je da se u stvari radilo o darovanju pa bi se trebalo očekivati da daroprimac primi dar sa zahvalnošću.

Kada se govori o tužiteljima kao visokospeicijaliziranim pravnim osobama, pa im po prirodi stvari nije moglo promaknuti da se u programu dioničkih društava uz ostala nalaze nesolventna i neprofitabilna društva, pitanje koje se nameće je kako su to mogli znati ako u okviru programa nisu dostavljene bilance, a treba uzeti u obzir i vrijeme u kojem se to događa – 1998. godine. U skupu od 471 društva 189 ih je profitabilnih, a 282 neprofitabilna. Kada se tome doda, a proizlazi iz presude, da su neka društva bila solventna i profitabilna u trenutku stavljanja na listu, a u trenutku dražbovanja to nisu bila, i obrnuto, ponovno dolazimo do pitanja namjera zakonodavca. Jesu li časne? A o odluci Vrhovnog suda ne smijem reći sve što mislim. Ali barem logično, ako Vrhovni sud smatra da sam dovoljno specijaliziran, a nakon toga navodi da su od trenutka izlistavanja, a do trenutka dražbovanja, neka društva prestala biti solventna onda mi se čini točna teza iz uvoda da se gospodin u togi okrenuo lijevo i desno, ali je zaboravio mrtvi kut. Što će reći Ustavni sud o tome nije na nama. Ono što je još za napomenuti, a isto je u mrtvom kutu, da s danom 22.09.2016. svi tužitelji, a i u ime RH ministar finacija dr. sc. Zdravko Marić potpisuju sporazum o dinamici isplate temeljem pravomoćne presude iz kojeg sporazuma proizlazi neupitnost odluke županijskog suda. A sada da se maknemo iz mrtvog kuta u trokut. Neovisna institucija državnog odvjetništva, neovisno pravosuđe i neovisna izvršna vlast (ministar financija) očito vrlo međusobno ovisno i dogovorno rješavaju trokut u kojem su svi jednako jedan drugom potrebni. Neovisno državno odvjetništvo da napiše reviziju, neovisno pravosuđe da u roku od 16 dana riješi reviziju i ponavljanje postupka i neovisna izvršna vlast da kupuje dovoljno vremena, a da se riješi pravosudno pitanje. Da bismo ovom dali konačan zaključak valja samo proučiti osnovna ustavna načela.