Posts

Gospodin Mrčela uvjeravao nas je ove nedjelje kod g. Stankovića da je naše pravosuđe ažurno, da se predmet Frane Lučića vuče 11 godina nije spominjao

Cjelokupna je javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

Gospodin Stanković ugostio je ove nedelje zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, suca M. Mrčelu https://hrti.hrt.hr/videostore/moviedetails?referenceId=402031739&refer=search%7Cindex&customCatalogueReferenceId=search). Već jednom smo objavili osvrt na stavove g. Mrčele s tezom da gospodin brani nebranjivo, a da mi smrtnici napadamo neosvojivo (http://www.naknadastete.hr/misli-li-stvarno-taj-covjek-sto-govori-ili-brani-po-sluzbenoj-duznosti-instituciju-koju-predstavlja/).

Na stranu dojam da je g. Mrčela bio unaprijed pripremljen na svako pitanje koje će mu biti postavljeno, gledajući kako je spretno licitirao brojkama i statistikama iz svojih papira. Nije ni to najveći grijeh, područje pravosuđa je vrlo opsežno, a bilo bi nezgodno da o postavljenom pitanju nemaš pojma niti raspolažeš relevantnim podatkom da bi dao utemeljen odgovor.

Ono što me posebno razjarilo je podatak o većem broju riješenih predmeta, koji iznosi g. Mrčela, što je i inače teza koja se provlači kroz saborska izvješća, a da nikada nitko nije rekao što sve ulazi u statistiku i kako glasi definicija riješenog predmeta, a kamoli je li se ta metodologija vremenom mijenjala. Nitko drugi ne govori o našem pravosuđu afirmativno, osim onih koji u njemu sudjeluju kao dužnosnici. Srećom, jedino se njih pita.

Jedno od očekivanih pitanja je bilo pitanje korupcije u pravosuđu. Uobičajena definicija korupcije bila bi ja tebi novac, a ti ćeš presuditi tako kako ja očekujem (i toga je bilo, kako navodi g. Mrčela) No, to je, rekli bismo, jedan od najmanje očekivanih i vrlo glupih pristupa korupciji u pravosuđu. Teško je očekivati da je sudac toliko blesav da primi direktno novac od stranke koju ne pozna, to se obično radi provjerenim kanalima, dakle preko osoba od povjerenja dotičnom sucu pa je, kao i kod mafije, lanac čvrst dok netko u lancu ne propjeva.

Drugo je pitanje koga podmititi, suca prvostupanjskog postupka ili stvari treba rješavati na županijskom sudu. Jer, kakva ti je korist ako prvostupanjski sud kojeg si, recimo to tako, uvjerio da bi trebao suditi kako mu ti sugeriraš, ako nakon toga uslijedi žalba koja će predmet moguće preinačiti ili ukinuti. Opreza radi moramo navesti da se to teoretski može tako izvesti i to na način da upotrijebiš standardnu definiciju da si poklonio vjeru iskazu nekog svjedoka, a da nalaziš proturječnosti u iskazu drugog ili drugih svjedoka, pa temeljiš presudu baš na onome što ti paše, a da bi dokazao u presudi ono što hoćeš, ali za to treba dosta logike, znanja, ekvilibristike…

No, postoje određene kategorije predmeta gdje je očita intencija države da predmet bude riješen na određeni način, a država će te nagraditi kasnijom promocijom u okviru pravosudne piramide. Jedan od najljepših primjera toga bila je presuda vezana za kuponsku privatizaciju, u kojoj se samo jedan fond nagodio, i dobio puste milijune, dok je drugima, nakon pravomoćne presude, kada je  ministar financija već potpisao dinamiku isplate, Vrhovni sud revizijom odbio pravomoćno dosuđen iznos u nikad nadmašenom roku od samo 16 dana. (Više: http://www.naknadastete.hr/nema-nikakvih-pritisaka-na-samostalno-neovisno-pravosude/) Nikada nijedna revizija nije donesena u tom roku, a posebno ne u tako opsežnom predmetu. Ako postoji makar još jedna donesena u 16 dana onda garantiram da je i u toj slobodoumno, neovisno pravosuđe bilo korumpirano, samo ne novcem.

Potpuno sam siguran da gospodin Mrčela zna sve o tom predmetu pa mu zato ne vjerujem ni riječi od onoga što je rekao. Ponavljam mu zato da jedini način provjere pravosuđa nije statistika nego analitika. Bujrum gospodo.

Kao prilog ovoj gotovo birtaškoj raspravi, jer je takva svaka koja počinje i završava bez točnih podataka, a pogotovo kada završava bez konkretnih prijedolga za činjenje, dodao bih činjenicu da je cjelokupna javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

A Vi, gospodine Mrčela, slobodno i dalje po službenoj dužnosti branite nebranjivo, a mi ćemo i dalje napadati neosvojivo. Neka svatko radi svoj posao.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Aplikacije za označavanje policijskih patrola: Ugrožavaju li sigurnost prometa ili je svaka prevencija dobra?

Ljetos proširena i na Hrvatsko tržište, popularna srbijanska aplikacija za izbjegavanje policije MyPatrol uvela je naplatu. Korisnici koji nemaju dovoljno doprinosa u obliku prijeđenih ruta i prijavljenih ili potvrđenih patrola prisiljeni su plaćati uporabu. Dakle, sigurni su samo taksisti, što je vijest koja je vjerojatno razočarala puno mladih vozača.

Za one nešto starije, koji baš nisu sigurni o kakvoj je patroli riječ, Moja patrola je aplikacija za pametne telefone koja omogućava svim korisnicima da samo jednim klikom prijave primijećenu policijsku patrolu i da uvijek budu obaviješteni o patrolama koje su prijavili drugi korisnici. Također, svaki korisnik može potvrditi ili negirati prijavljenu patrolu. Uz pomoć složenog algoritma računa se pouzdanost svakog korisnika, vjerojatnost postojanja patrole i uvijek se prikazuju maksimalno precizni podaci svim korisnicima. Vrlo je popularna u Srbiji, s više od sto tisuća korisnika, ljetos je proširena na Hrvatsku, a nedavno i na BiH. No, uvođenje naplate sigurno će odbiti velik broj korisnika koji će se okrenuti onome što je besplatno, a to je prvenstveno Google naš svagdašnji i njegov Waze.

Google Waze je besplatna aplikacija, ustrojena dobrim dijelom poput društvene mreže, koja u stvarnom vremenu donosi informacije s ceste, zahvaljujući tisućama revnih korisnika spremnih otkriti drugim vozačima gdje se nalaze policijske patrole ili promet usporava netom izazvana nesreća, kako bi brzinski izabrao drugu rutu. Posebna je mogućnost i uvid u lokaciju na kojoj policija mjeri brzinu. Za razliku od različitihuređaja za ometanje ili otkrivanje uređaja za mjerenje brzine, koji su zabranjeni Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, aplikacija je potpuno legalna. Policija New Yorka već se potužila kako aplikacija ugrožava njihov rad i sigurnost prometa i dobila hladan odgovor kako je tome upravo obrnuto, aplikacija upravo pridonosi sigurnosti prometa svojom preventivnom aktivnošću. No, je li tome baš tako?

U davna vremena, netom nakon što su izumrli dinosauri i izumljen kotač, vozači koji bi naišli na policijsku patrolu idućih su nekoliko kilometara blicanjem svjetala davali znak drugim vozačima da pripaze jer mogu očekivati da će ih zaustaviti policija. Bila je to zapravo dobra prevencija od prometnih nestašluka jer bi na toj dionici vozači vezali pojaseve i prilagodili brzinu, čime bi željeni učinak bio postignut i bez plaćanja kazne. Još bolje, vozač bi upamtio da na tom mjestu zna stajati patrola pa bi još neko vrijeme tom ulicom oprezno vozio. Rezultat; red i disciplina u prometu, i dok policajci mirno jedu svoje krafne.

Korisnik današnjih aplikacija, nasuprot tome, jedva da i registrira u kojoj se ulici zapravo nalazi, zauzet je praćenjem svoje aplikacije. K tome, nužno je da odmah po prolasku patrole počne tipkati po svom mobitelu kako bi istu potvrdio ili prijavio i zadržao svoj kredibilitet u aplikaciji, što je posebno bitno kod aplikacije MyPatrol, u kojoj propuštanjem akcije vozač gubi status korisnika bez naplate. Već pet kilometara kasnije aplikacija više neće dopustiti unos. O opasnostima distrakcije o vožnji već smo puno toga naučili, zar ne?

K tome, blicanjem ste bili upozoreni na policiju par minuta prije samog nailaska na patrolu, mogli ste smanjiti brzinu i eventualno svezati pojas, dok aplikacija omogućuje  korisniku planiranje rute na kojoj će u potpunosti izbjeći nadzor pa se, uzdajući se u aplikaciju, usudi voziti gradom pijan, drogiran ili neregistranim vozilom. Eh, to su već ozbiljne stvari. Kojima će policija morati stati na kraj. Istina, državni se aparat prilagođava sporo, ali se na kraju ipak nekako prilagodi. Što znači da će i policija morati uvesti tehnološke novotarije, bezbrojne kamere, koje će vas imati na oku u svakom trenutku. Pa se vi onda žalite kako vas Veliki Brat prati.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Je li, već u par navrata najavljivano, uvođenje presedanskog prava uistinu put koji nas vodi u obećanu zemlju pravne sigurnosti?

Novinarka Ivanka Toma, koju pobožno pratim u zadnje vrijeme, dala mi je ponovno šlagvort za komentar.  U svom članku o očekivanim, odnosno najavljenim, promjenama u pravosudnom sustavu (DOZNAJEMO: SPREMA SE DRAMATIČNA TRANSFORMACIJA NAŠEG PRAVOSUDNOG SUSTAVA Mijenja se ključni procesni zakon kojim se u Hrvatsku uvodi presedansko pravo) prenosi dobivene informacije, iz dobro obavještenih izvora, ne zauzimajući stav o iznesenim idejama, što je, dakako, potaknulo mene da iznesem svoj stav.

Bez pretenzija prema cjelovitom osvrtu na najavljene promjene, skrećem pažnju da se radi o recikliranju svojedobne ideje bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljanića koja je svojedobno u medijima najavljivana kao preokret koji vodi prema uvođenju precedentnog prava u domaće pravosuđe. Jednostavno rečeno, idemo pokušati navesti pravosuđe da temeljem istih činjenica donosi iste odluke. U daljnjem tumačenju dalo bi se zaključiti da je to korak prema pravnoj sigurnosti ili da je dosta situacija u kojima slobodna ocjena dokaza može dovesti i dovodi do različitih sudskih odluka. Tko bi pošten imao išta protiv toga?

Očito, jedino ja. Zašto? Pa zato jer alati već postoje, i to odavno. Usuglašavanje sudske prakse moguće je i kroz zajedničke sjednice Vrhovnog suda, čije odluke su obvezujuće za sve nižestupanjske sudove, a moguće je na isti način regulirati sudsku praksu i kroz sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda, kao i Kaznenog odjela Vrhovnog suda, ovisno o kojoj kategoriji predmeta se radi. Dakle, alati postoje, i ne treba ništa mijenjati jer svaka promjena smjera, a osobito tako korjenita, nosi svoje probleme, počev od prijelaznih i završnih odredbi. To je komentar što se tiče  “oglednog spora”.

Što se pak tiče „ sindikalnih sporova“, nemojte me sasjeći prije nego izgovorim rečenicu do kraja, moje je viđenje stvari da su nastajale i propadale velike civilizacije, pregazilo ih vrijeme, pa na taj način gledam i ulogu sindikata. Bilo i prošlo.

Najveće uspjehe  današnjeg vremena su isposlovale udruge zainteresiranih, dakle lobističke u sadržaju. Svojedobni uspjeh umirovljenika artikulirala je politička stranka koja je ishodovala, doduše simboličko, obeštećenje umirovljenika, koje je ostvareno odlukom Ustavnog suda. Jasno je da se nakon toga sve radil, i uradilo,  da dođe do raskola u toj stranci. Sljedeći uspjeh realizirala je nevladina udruga Franak. Mislim da ne treba objašnjavati da se isto tako činilo se sve da ih se razjedini.

A sindikati su zaustavljeni na temi distribucije svinjskih polovica za zimnicu, što je korisna aktivnost, ili su dobacili do prvosvibanjskog graha. Ti famozni kolektivni ugovori, i zaštita od bilo kakvog otkaza ugovora o radu, pa makar ne dolazio na posao ili ništa ne radio, su rudiment nekih drugih društveno-političkih okolnosti. Ne biste vjerovali, upoznao sam ih dovoljno i u tzv. ekonomskom praktikumu.

Tema je opsežna, a ljudi ne vole čitati preduge tekstove pa ću završiti dubokom mišlju: „Kada bordel ne radi dobro valja mijenjati osoblje, a ne namještaj.“

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Sudski proces: Ponekad je zastrašujuće s kakvom vrstom nonšalancije učesnici rješavaju kojiput vrlo ozbiljne životne probleme.

Nakon što smo prethodno utvrdili zašto je zašto je iznos VPS-a toliko važan, možemo govoriti o načinu na koji se utvrđuje vrijednost predmeta spora prilikom utuženja, a kako vaš predmet ne bi krenuo po zlu od samog početka, jer će tijekom suđenja biti dovoljno prilika da se to dogodi, i bez krivnje vašeg odvjetnika.

Iskustvo tu svakako pomaže. Neke su ozljede specifične za prometne nesreće i medicinska dokumentacija u takvim slučajevima je uglavnom jednoobrazna pa je već na prvi pogled prepoznaju odvjetnici koji se bave naknadom štete pa onda znaju i procijeniti u kojim se okvirima kreću očekivane odštete, npr trzajna ozljeda vratne kralježnice.

No, i tu postoje zamke zbog kojih stranka može završiti praznih ruku, pa i u minusu. Odlučujuće je pitanje jeste li u trenutku nesreće bili vezani sigurnosnim pojasom jer ako niste postaje upitno bi li do posljedica po zdravlje došlo da je bilo drugačije.  Tu se već stvara prostor za angažman sudskog vještaka kojeg, kao što mu ime kaže, određuje sud pa onda na temelju njegovog nalaza i donosi odluku.

Druga odlučujuća okolnost je to jeste li svoje liječenje završili jednim odlaskom liječniku, uzdajući se da će vrijeme i analgetici već sve zacijeliti, ili ste zbog smetnji i bolova odlazili na kontrole pa je to završilo nekom fizioterapijom, te jeste li i koliko dugo bili na bolovanju, jasno ako ste zaposleni.  

Kad ste sve te uvjete ispunili možete očekivati da će vam nešto biti i dosuđeno kao odšteta, ali opet uz ogradu da vam sud i dalje može odbiti tužbeni zahtjev, pozivajući se na članak 1100 Zakona o obveznim odnosima. Taj članak stavlja sud u poziciju da potpuno slobodno upotrijebi diskrecijsko pravo pa, temeljem provedenih dokaza i slobodnom ocjenom istih, zaključi da vaš zahtjev nije društveno prihvatljiv. Pazite, nije društveno prihvatljiv, a vi već imate trošak takse na tužbu, vještačenje (cca 1000 kuna), pa rasprave, računajte barem tri, i došli ste gotovo sigurno do 3000 kuna, često i više.

Obzirom na šaroliku primjenu ovog članka u praksi odvjetnici su dovedeni u situaciju da bi valjda trebali da gledati u staklenu kuglu, ako žele predvidjeti ishod suđenja, što u samom startu obeshrabruje oštećene u namjeri utuženja, što je i bila očita intencija guranja ovog članka u zakon. Dakle, ironično, „najlakši“ slučajevi stvaraju najveće poteškoće i najiskusnijim odvjetnicima.

Kod teških ozljeda situacija je već nešto jasnija. Ozbiljni odvjetnički uredi imaju svoje liječnike-vještake koji, na osnovu dostavljene dokumentacije, daju orijentire u pogledu klasifikacijskih elemenata, u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, pa temeljem takvog nalaza odvjetnici utvrđuju VPS.

Dakako, i osiguravatelji imaju svoje liječnike-cenzore, a sud će suditi na temelju vještačkog nalaza kojeg će sačiniti treći liječnik, a to je sudski vještak po odabiru suda, pa se onda, nakon što je medicinska ista dokumentacija prošla kroz ruke troje liječnika, očekuje objektivna ocjena, a zapravo se u praksi često dogodi da se cijenjeni kolege nikako ne mogu usuglasiti među sobom. Iskustava su upravo čudesna, a pravi je apsurd što sve postane predmet vještačenja. Najinteresantniji su svakako, makar je njihova nužnost upitna, nalazi psihijatara, koji opisuju stavku pretrpljeni strah. Tako jedan nalaz komentira da je oštećena nakon udesa zadobila strah koji joj otežava igru loptom.

Istine radi, nalazi vještaka rijetko su tako osobni, češće nastaju šablonski, kao masovni proizvod. Ponekad stranka niti ne bude pozvana na pregled nego se mišljenje donosi na temelju izvršenog uvida u dokumentaciju, bez potpune kliničke slike pacijenta pa i samog vještaka ponekad iznenadi stanje osobe koju, prvi put, ugleda na ročištu. To ne znači da će to reći na sudu, od njega ćete čuti uglavnom jedino famoznu rečenicu „u cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza od …“. Nije za očekivati da u kaosu koji vlada po svim sferama postoji pravosudna enklava koja je uređena, ali ponekad je zastrašujuće s kakvom vrstom nonšalancije svi učesnici rješavaju kojiput vrlo ozbiljne životne probleme.

Eto, na ponovljenom suđenju Horvatinčiću vještak kaže da ne može utvrditi da nije bilo sinkope kao niti potvrditi da je bilo sinkope. Pola sela kaže da je nevina, a pola sela da nije. E, sad je sve rečeno.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Postavljanje tužbenog zahtjeva u milijunskim iznosima nijedan vam ozbiljan odvjetnik neće predložiti

O vrijednosti predmeta spora ovisi i visina odvjetničkih naknada, a samim time i troškova vođenja spora, koje ste dužni podmiriti ovisno o uspjehu u sporu, dok ste svaku obavljenu radnju svog odvjetnika dužni podmiriti po izdanom računu, neovisno o tome jeste li spor uopće dobili.

Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda donijeli su nešto dobro, ujednačavanje sudske prakse na području cijele države, jer su prije toga postojale velike razlike u visini dosuđenog, ovisno o županijskim sudovma, ali su, isto tako sveli suđenje na zbrajanje i oduzimanje, a bez nužnog procesa individualiziranja svakog pojedinog slučaja. Iznimke, istina, postoje, ali u toj mjeri da samo potvrđuju pravilo.

Kada se pokušate prisjetiti svih velikih, poznatih predmeta i iznosa koji su licitirani u tužbenim zahtjevima, zajedničko im je pusto nabacivanje milijunima, u potpunom raskoraku s Orijentacijskim kriterijima. Kada do nesreće dođe vi kao laik znate uglavnom ono što ste vidjeli u medijima pa možda i pomislite da bi bilo zgodno staviti milijunske iznose kao petit tužbe, kada ih neki odvjetnici za svoje stranke tako autoritativno traže. Od svakoga tko vas u tome potiče bježite glavom bez obzira, svaki iole etičan odvjetnik upozoriti će vas na kvaku zvanu odvjetničke naknade, odnosno troškovi vođenja spora.

Odvjetničke naknade su propisane odvjetničkom tarifom, odobrenom od Sabora RH kao cjenik koji propisuje nagradu odvjetniku za svaku obavljenu radnju. Cijena svake obavljene radnje ovisi o vrijednosti predmeta spora (VPS). Vaš odvjetnik vam je ovlašten ispostaviti račun i na njega dodati  PDV, a vi ste ga dužni podmiriti neovisno o ishodu spora. Dapače, s poreznog stanovišta, odvjetnik je dužan to učiniti i bez propisanih razloga nije ovlašten raditi pro bono, kako isto ne bi bilo tumačeno kao utaja poreza. Protivna strana, dakle tuženik također ima pravo na trošak po tarifi, a ovisno o VPS-u. Sud se u presudi određuje i prema trošku, a prema sadašnjoj praksi, sudi trošak svakoj strani u sporu, ovisno o uspjehu u sporu.

Što to znači? Znači da ste, ako ste postavili zahtjev na 100 000 kn, a sud vam dosudi 50 000, uspjeli u svom zahtjevu s 50% pa će vam sud suditi 50% troška, ali će isto tako suditi 50% protivnoj strani jer i ona ima jednak uspjeh u sporu. Sada zamislite da ste tražili 10 milijuna, a sud vam dosudi  milijun. Vi ste uspjeli s 10% svog zahtjeva, a protivna strana s 90%. Sud će obračunati temeljem obavljenih radnji vaš trošak i priznati ga sa 10%, pa će obračunati tuženiku po istom principu njegov trošak i priznati mu 90% troškovnika, jer toliki je njegov uspjeh u parnici. Tarifa nije šala, osobito kod velikih iznosa i dugotrajnih parnica. Dakle može vam se dogoditi da ste dobili spor, a da ostanete dužni tuženiku više nego on vama. Dodajte k tome i činjenicu da vaš odvjetnik ima pravo vama naplatiti svoj rad pa, sada kada vam je jasno zašto je iznos VPS-a toliko važan, možemo govoriti o načinu na koji se utvrđuje vrijednost predmeta spora prilikom utuženja.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

„Ako su vam oduzeli diplomu ne bojte se, ne mogu vam oduzeti znanje!“

Razveselila me, po ne znam koji put, vijest o nekoj lažnoj diplomi nekakvih visokih škola, koja je onda podloga zapošljavanju, obično u kojekakvim ministarstvima ili javnim poduzećima. Pa pročitah na Facebooku jednu prekrasnu rečenicu na tu temu: „Ako su vam oduzeli diplomu ne bojte se, ne mogu vam oduzeti znanje.“

Moram priznati, koliko god se pokušavao sjetiti, nakon svog vrlo burnog i neizvjesnog školovanja, tko me čemu naučio, da baš nisam siguran što mi je više koristilo, pametni profesori ili birtija u kojoj sam se školovao nakon diplome.

Naime, po završetku mog decenijskog studiranja i diplomiranju mene moj principal, kao odvjetničkog vježbenika, šalje na prvu raspravu na Trgovački sud. Prvo mi je dao neke upute o tome što trebam učiniti, predati punomoć i supstituirati se kao vježbenik u tu punomoć, pa samo reći da ostajem kod svih navoda iz tužbe i u tužbi predloženih dokaza.

Nije se činilo da bi to mogao biti neki težak zadatak, a utvarao da sam snalažljiv po prirodi, pa kada nešto počnem, ja ću se valjda nekako snaći. Problem je nastao i prije početka, naime nisam znao ni gdje je Trgovački sud, a bilo me je sram pitati principala jer ipak sam ja diplomirao na pravnom fakultetu, smjer pravosuđe. To sam riješio preko službe telefonskih informacija, na tadašnjem broju  981, jer tada ni Googla nije bilo. Vatra tek što je otkrivena, hvala na pitanju.

Drugi problem nastaje ulaskom u sudnicu, nemam pojma gdje se treba sjesti zastupnik tužitelja, što sam, kao, ja. Moja mi snalažljivost šapće neka pustim da svi uđu pa ću ja onda sjesti tamo gdje je prazno mjesto. Ali vraga, na raspravu dolazim sam, jer protivna strana nije došla, pa ima dva prazna mjesta. Iintuicija mi je rekla da valja sjesti desno od Titove slike, jer kaže sjedi desno od oca, doduše to moje desno je sucu lijevo, ali to je riješeno bez većih zastoja.

I onda dolazi veliki trenutak, sudac zove da se supstituiram u punomoć. Toplo sam se nadao do zadnjeg trena da će on otvoriti tu stranicu spisa, ali on mi je dao cijeli spis, a moj problem je što, za trajanja tog velikog fakulteta, nisam niti vidio, a kamoli naučio, kako izgleda punomoć, još manje gdje se ja to moram supstituirati, a da ne pričam o tome što to supstituiranje u stvari znači.

Srećom, nekom dijelu spisa piše na formularu velikim slovima PUNOMOĆ pa opet sretno zaključujem da je to valjda to. Nakon što sam vrlo pažljivo, od slova do slova, pročitao cijeli formular otkrivam rubriku u kojoj piše u slučaju spriječenosti pristajem da ga zamijeni … Valjda ja? I tu, kao nešto, napišem svoje ime i rasprava krene dalje.

Dok sudac nešto diktira ja se koncentriram na svoju slavnu rečenicu, da poentiram jer, jebi ga, nikog nema. No, prije nego što ću ja svoje mudro reći, sudac izdiktira da se: „današnja rasprava odgađa, a sljedeća zakazuje za…“ i zove mene da se potpišem na zapisnik, da sam primio na znanje datum sljedeće rasprave. Nevoljko, ali tako sud kaže, pa se poslušno potpišem, ali se sjetim, tu me sreća prestala služiti pa sam pretjerao oslanjajući se na svoju snalažljivost, da sam ja njemu dao punomoć pa, ako drugi put bude sudio neki drugi sudac, ja nemam tu vražju punomoć, pa se ohrabrih i pristojno ga upitah bi li mogao dobiti nazad tu punomoć. Pa ću ja nju opet drugi puta donjeti!

Sudac se zvao Dobrijević, ne znam je li još živ, ali sam ja njega stvarno po dobru zapamtio, bio je jako pristojan pa me pitao samo: Kolega (umjesto majmune, kako sam zaslužio) je li ovo vaša prva rasprava ? Makar sam u takvim situacijama rijetko iskren srećom odgovorio sam: Da! I sve je završilo dobro. Iako je suštinski nakaradno što na tom fakultetu nisam naučio elementarne stvari, niti ih je netko pokušao na nekim, sada kažu radionicama, objasniti nam, niti sam u okviru fakulteta bio na ijednoj raspravi kao pokaznoj vježbi, ono plavi protiv crvenih, a ne može nitko reći da nisam bio dovoljno dugo na fakultetu.

Sada, kada mi počne priča o npr. lažnim magistarskim radovima. ili koji put i prepisanim doktoratima, recimo sa prometnog fakulteta, pa kada se priupitam što je to general Zagorec doprinio toj velebnoj znanosti, pa kada bismo pročitali sve doktorate s pravnog fakulteta, pa zakačili štogod ekonomskog, pa filozofskog, pa se sjetim bivšeg predsjednika Županijskog vijeća Sabora (nije Manolić) koji je doktorirao na životnom putu nekog misionara Hrvata koji, jasno, ide u neku zemlju Južne Ameriku, pa mu ovaj doktorant prati svaki korak, a to je kao doprinos nauci i pročitam naslov upitne diplome na ćirilici koji kaže dipl. ekonomije, u zagradi komercijalist, nisam siguran, ali mi se čini da je i general Rojs isto magistrirao na istom prometnom (biće prešli magistralu pa magistrirali) i sada ste našli neke jadnike pa ih jebete što neke sistematizacije radnih mjesta traže neku stručnu spremu pa ovi kažu: You have it because you asked for it!

Eto Pernara, nakon C vitamina čemu bi dalje učio. Iako se čovjek svakodnevno usavršava, a ja da vam  kažem: Sposoban za svaki rad, pod strogim nadzorom. Kada dođe do E vitamina, eto njega za premijera!

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Trebate osiguranje? I to imamo.

Uvijek rado pomažemo. Besplatni pravni savjeti, upute i pomoć postali su naša specijalnost, nudit ćemo ih i dalje. No, članarine i donacije (ne, ne trošimo ni kune iz državnog proračuna) ponekad nisu dovoljno da bi pokrile troškove takve svih besplatnih usluga. Zato, pomozite i vi nama. Kupite policu osiguranja od nas i potpomognite financiranje Udruge.

Kupnjom police osiguranja od automobilske odgovornosti od naše tvrtke kćeri Spremni na vrijeme d.o.o. za zastupanje u osiguranju dobivate sljedeće pogodnosti:

  • povoljno i pouzdano osiguranje
  • jednostavan izračun cijene police: dovoljno je da pošaljete fotografiju vaše stare police osiguranja ili ime i prezime, godinu rođenja i reg. oznake na e-mail info@naknadastete.hr šaljemo vam najpovoljniju ponudu
  • brza dostava police e-mailom (zelena karta stiže poštom kroz nekoliko dana)
  • sve pogodnosti članstva u udruzi koje uključuju besplatnu naplatu štete i pravni savjet
  • spoznaju da činite dobro djelo i potpomažete rad neprofitne udruge

Pošaljite nam poruku na info@naknadastete.hr i provjerite jesmo li povoljniji od vaše sadašnje police.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Gospodo suci za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“

U više navrata sugerirao sam metodu kojom bi eventualno mogli pravosuđe učiniti boljim, efikasnijim i zakonitijim pa da nastavim s istim modelom i u novoj godini. Ne zato što se nadam uspjehu nego zato da, kada me netko pita zašto nisam ništa poduzeo, da imam nekakav alibi, pred svojom savješću prvenstveno. Pisao sam, govorio sam i učinio sam što sam znao i mogao.

Učinila je i novinarka Ivanka Toma, u Jutarnjem listu, posljednjeg dana stare godine, pišući o slučaju Jelene Dulčić koja je zaradila tužbu zbog prigovora na rad sutkinje. Takav pristup daje neku nadu da se ipak prestaje s praksom paušalnog i generalnog kukanja o kvaliteti pravosuđa i okreće metodi navođenja konkretnog primjera, iz kojeg se onda izvode zaključci otkud krenuti s čišćenjem štala koje mi pravnici iz milošte još zovemo sudnicama.

U članku je, naime, naveden predmet u kojem je sutkinja ovjerila ugovor o doživotnom uzdržavanju, a da bi se kasnijom analizom centra za krim vještačenja utvrdilo da je potpis falsificiran. Oni koji se bave pravom vjerojatno ne trebaju daljnja objašnjenja. Onima koji možda nemaju iskustva s tim dugujem pojašnjenje da takva ovjera potpisa može biti obavljena u sudnici ili postoji mogućnost da sud izađe na vanjsko uredovanje, ali u svakom slučaju osoba uz prisutnog suca potpisuje neki dokument temeljem kojeg, u konkretnom slučaju, svojom voljom i bez prisile raspolaže svojom imovinom te sklapa ugovor. Događaju prisustvuju stranke, sudac, zapisničar, a moguće i pravni zastupnici (odvjetnici), ali ne nužno.

Obzirom da je vještačenjem neupitno utvrđeno da je potpis falsificiran nameće se zaključak da je gospođa sudac, protiv koje je, kako proizlazi iz članka, zbog toga pokrenut i kazneni postupak, učinila nešto što sam slobodan smjestiti u sferu nedopustivog. Eh, ta sutkinja piše kaznenu prijavu protiv odvjetnice koja se usudila napisati predstavku u kojoj se požalila nadležnima, dakle institucionalno, na rad sutkinje.

A sada, kao šlag na torti, sutkinja koja sudi povodom prijave zbog sramoćenja, koju podnosi sutkinja protiv odvjetnice, ide u pravne piruete kakve nisu nikad viđene niti u cirkusu, a kamoli u nečemu što se zove presuda. Osnov za njenu presudu je odbijanje prigovora protiv sutkinje od nadležnih institucija iz čega, po gospođi, proizlazi da je odvjetnica u namjeri da naškodi časti i ugledu sutkinje podnijela prijavu, a to što je prijava odbijena znači da ju je neosnovano prijavila, a da se u konkretnom slučaju radi o osobnom dojmu odvjetnice.

Znate onaj vic kada Mujo dođe kući i nađe Fatu s komšijom u krevetu pa ga ova na kraju pita: „Mujo vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?“

E pa, što se tiče časti i ugleda sutkinje koja sudjeluje u postupku u kojem se falsificira potpis na ugovoru o doživotnom uzdržavanju, što se tiče institucija koje dobiju takvu prijavu i odbiju je kao neosnovanu, što se tiče presude koja je u vezi toga donesena temeljem zakona i slobodnom ocjenom dokaza, teško mi se praviti slijep pored zdravih očiju.

Slobodna ocjena dokaza je alat koji se u postupcima upotrebljava, i treba ga upotrebljavati, ali ovdje se radi o očitoj zloupotrebi i, molim vas, nemojte nas raditi kretenima samo zato što imate sudački čekić u rukama. Za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Joža Manolić je nadživio stanarsko pravo no unucima boraca uistinu niste dužni osigurati krov nad glavom.

Vrlo rijetko, ali se dogodi ponekad, da sam jako zadovoljan nekim svojom anticipirajućim tekstom kao ovim: http://www.naknadastete.hr/za-izbacivanje-komunistickog-softvera-trebaju-nam-egzorcisti/. Zato sada u stvari i nema neke posebne potrebe, osim mog impulsa, još jednom razgoliti cara kojem smo već vidjeli pišu. A impuls je izazvan nedavnim događajem kada je zaštićeni najmoprimac ovršio vlasnike stana za troškove popravaka u stanu koje je vlasnik stana, ne biste vjerovali, obvezan platiti sudskom presudom, a riječ je popravku dotrajalih vodovodnih instalacija. Sirotom vlasniku prijeti još jedna tužba, ovog puta za radove električara.

Najmoprimac traži, a valjda na temelju svoje grandiozne najamnine od 250 kuna, da mu vlasnik stana isto izvoli popraviti, a kako bi izbjegao nove sudske troškove. Dapače, gospodin je uzrujan jerbo, pazi sad, država mu nije dala mogućnost da stan u kojem živi otkupi po nekoj, ne tržišnoj cijeni, nego privilegiranoj, onoj istoj po kojoj su “kupovani” društveni stanovi. Valjda bi onda napokon bio sretan. No, i ovako će, s ovakvim pravosuđem, vjerojatno ucjenom doći do toga da mu vlasnik izbezumljen pokloni stan da bi se riješio budućih tužbi.

Jebeš ustav, jebeš Zakon o povratu, kome je do ustava i zakona. Daj još rundu prijatelju, kome je do istine. A istinu ću vam još jednom reći. Poslijeratno biračko tijelo korumpiralo se, između ostaloga, i dodjelom stanarskog prava, koje nije bilo nasljedno po zakonu, ali se, jasno, kasnije našlo načina (te si živio u kontinuitetu, jasno formalno prijavljen, pa si prijavio baku, pa si dostavio potvrdu da ti je dijete ili na putu ili postojeće boluje od kakve vrlo kronične bolesti). Jasno da sadašnji tzv. zaštićeni najmoprimci sigurno nisu izvorni, govorimo o najmoprimcima u stanovima u privatnom vlasništvu, uz časnu iznimku g. Jože Manolića.

Nije valjda da su razni partizanski socijalističko-komunistički narodnooslobodilački zaslužnici, i druga korumpirana bagra s koca i konopca, morali biti zbrinuti pa smo, ili bolje su neki, to platili, nego i njihova dječurlija, unučad štoviše, hoće pravde. Hoće, gospodo, badava ono za što vi danas morate uzeti kredite, pa makar u švicarcima!

Zaštićenom koji je naveo da bi i on pravde i da može otkupiti stan po cijenama koje su vrijedile za otkup društvenih stanova moram još reći da mi se i to i tada gadilo i da je to bio, po mom viđenju, kriminal obučen u političku odluku, ali su ta sredstva u teška vremena korištena za obranu domovine,  pa me to tješilo.

Za kraj jedna anegdota iz prve ruke. Jedna gospođa, kada je saznala koja brigada će prva ući u Zagreb smjesta je tražila da je se premjesti u tu brigadu da bi prilikom ulaska u Zagreb mogla zauzeti stan. Ironija je u tome što je to bio njen stan, iz kojeg je kao židovka morala izaći, jer poglavnik baš nije nešto volio židove. Oni pak koji su otišli na Blajburg teško da su potraživali povrat imovine.

Naš kazneni zakon lijepo kaže da nitko ne može imati koristi od izvršenja kaznenog djela. A što je korupcija ako ne kazneno djelo, što je otimačina u ime viših socijalističkih ciljeva ako nije kazneno djelo? Što znači ustav, ako ga se ne držimo?

Naučio sam s godinama da svaki račun dođe na naplatu. Problem je u politici što račune plaća sljedeća generacija. Ako vi mladi niste razumjeli da ove račune trebate vi platiti, pa makar iseljavanjem, ja vam kažem promislite još jednom. Sve dok ne skupite glave zajedno i ne postanete problem sadašnjoj vlasti sastajte se po birtijama, salonima i nogometnim stadionima, jer vas tamo i žele držati da im ne biste bili problem. A kada shvatite da treba problem riješiti, i da se valja uhvatiti za jedno veslo i u istom pravcu, tada napokon podržite inicijativu Guske u magli pa ćemo lijepo formirati web-stranicu, odrediti administratora, nekog od vas mlađih, koji se razumijete u tu tehnologiju, i na bazi brojki, postati oni koje se respektira.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Ne držite ruke u džepovima i još par mudrih savjeta o tome kako dočekati proljeće žive glave.

Ozljede koje nastaju u zimskim mjesecima događaju se često zbog vremenskih uvjeta, posebice snijega, poledice i hladnoće. Zimi se pogoršavaju uvjeti za vožnju uslijed pojave snijega i leda na kolniku, te smanjene vidljivosti uslijed magle i gustog snijega ili ledene kiše. U sezoni “snježnih sportova”: skijanja, daskanja na snijegu, klizanja, i sanjkanja povećava se rizik od sportskih ozljeda. Te ozljede se u dobroj mjeri mogu spriječiti prepoznavanjem i izbjegavanjem rizičnih čimbenika odnosno poduzimanjem preventivnih mjera.

„Hodajte polako, malim, kratkim koracima. Gledajte ispred sebe dok hodate, ne u mobitel, i budite svjesni mogućnosti da možete lako pasti. Nosite primjerenu obuću s potplatima koji smanjuju sklizanje. Ruke držite izvan džepova te izbjegavajte nošenje teških predmeta u ruci jer se smanjuje ravnoteža tijela. Posebnu pozornost obratite prilikom ulaska u zgrade, trgovine ili druge prostorije zbog mokrih i skliskih površina. Prilikom silaženja po stepenicama obavezno se držite za rukohvat, polako stopalom isprobavajte površinu stepenice na koju silazite prije nego što prebacite čitavu težinu tijela.“- savjetuje Hrvatski zavod za javno zdravstvo u svom vodiču Kako spriječiti ozljede u zimskim mjesecima.

Nakanite li se pak na put automobilom budite sigurni da ima zimske gume i dodatnu zimsku opremu. Nije riječ o udruženom napadu vulkanizera na vaš mršavi budžet nego o goloj nužosti, ako želite izaći na cestu.  Ako su vremenski uvjeti i stanje na cesti vrlo nepovoljni – gusti snijeg, neočišćeni kolnici, ledena kiša i slično, odgodite sve što nije neodgodivo i radije ostanite kod kuće. Pridržavajte se savjeta za sigurnu vožnju u zimskim uvjetima – izbjegavajte nagle pokrete upravljačem, nagla kočenja i ubrzavanja jer uslijed snijega i/ili leda na kolniku dolazi do smanjenog prianjanja između površine guma i površine kolnika što pridonosi otežanom upravljanju i kontroli vozila. Za vrijeme vožnje pozorno pratite situaciju na kolniku kako bi na vrijeme mogli izbjeći moguće opasne situacije (zaustavni put vozila u uvjetima poledice može biti višestruko veći od onog pri vožnji u uvjetima suha kolnika).

Rekreativni skijaši i daskaši trebali bi najmanje dva mjeseca prije planiranog skijanja i daskanja na snijegu poraditi na fizičkoj kondiciji. To što ste nekad možda imali najbolji rezultat skakaonice ili bili juniorski prvak države ne znači da zauvijek imate to u nogama nego da ćete, bez fizičke pripreme, najvjerojatnije završiti sa slomljenom nogom. Držite se uređenih i označenih staza.

Učite djecu sigurnom sanjkanju, izbjegavajte strme i ledom prekrivene staze, kao i one na kojima se nalaze prepreke (ograda, stablo, kamenje i sl.) jer u slučaju pada može doći do teških ozljeda. Mislio bi čovjek da se podrazumijeva, ali nije naodmet ponoviti da nikako ne dopuštate djeci da se kližu, niti hodaju, po zaleđenom Jarunskom jezeru, jer postoji mogućnost puknuća leda!

I jedan savjet iz naše bogate prakse; ako do nesreće ipak dođe bogata odšteta vam sigurno neće nadoknaditi upropaštene blagdane. Casus sentit dominus, govorili su još stari Rimljani. Štetu uvijek trpi onaj kome je učinjena.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail