Moguće je da će ovaj tekst netko tumačiti kao teoriju zavjere no to je rizik kojeg prihvaćam. Motiv za pisanje su mi svakodnevni susreti i komunikacija  oštećenima u prometu i njihovo viđenje načina rješavanja njihovog problema. Jasno, u čim kraćem roku. To me je inače podsjetilo na jednu od mojih prvih stranaka koja je dala veličanstvenu i nikad nadmašenu izjavu: „Znate gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu i u moju korist.“ Od onda do danas se stvari i nisu bitno mijenjale. Kako se naknadom štete bavim već tridesetak godina utvaram si da nešto o toj problematici smijem komentirati.

Prije Domovinskog rata na području Republike Hrvatske postojalo je Croatia osiguranje koje je držalo oko 97% portfolia, odnosno premije. Ostatak je bio raspoređen na filijale Triglav osiguranja i, nešto sitno, Dunav osiguranja Beograd. Naknade šteta koje su se dosuđivale ili nagađale s osiguravajućim društvima bile su pretežito ili isključivo stvar politike Croatia osiguranja, a što se tiče predmeta koji su završavali na sudovima, ovisne o sudskoj praksi pojedinog, tada okružnog, suda. Uglavnom je, što se visina dosuđenih iznosa tiče vrijedilo pravilo čim južnije tim tužnije, odnosno što južnije to su naknade bile manje, a isto je vrijedilo i za istočno od Zagreba. Uloga suda u dosuđivanju visine štete bila je velika, a postupak, usuđujem se reći, individualiziran i značajno ovisan o međusobnim odnosima odvjetnika, suda i vještaka.

U vrijeme rata na čelnu poziciju u Croatia osiguranju dolazi gospodin koji je znao s kim treba igrati preferans i zaigrati tenis, a to su bile za to doba veličanstvene kvalifikacije. Tada je već došlo i do liberalizacije tržišta, donesen zakon kojim se omogućava privatnom kapitalu,  dakle prije rata, osnivanje osiguravajućih društava  i tu počinje preslagivanje i raspodjela portfolia na novonastale osiguravajuće kuće. Formalni regulator tržišta osiguranja bila je direkcija za nadzor, ali više po principu šuti gledaj i ne talasaj. Što se tiče najvećeg osiguravateljnog segmenta, auto odgovornosti, vrijede dva osnovna pravila; da  se visina premije za pojedina vozila određuje odlukom i da vrijedi princip bonus-malus, odnosno mogućnost postotnog snižavanja cijene premije ako nemaš štetu u protekloj godini za koju si odgovoran. E, tu počinje.

Poznato je da nije problem u pravilima nego u njihovoj primjeni odnosno tko i kako i kojim instrumentima želi kontrolirati provedbu. Nadam se da nije potrebno objašnjavati sto je tzv. fiktivni bonus. Broj šteta je u konstantnom porastu, a prati ga sve veći broj premija sa 50% bonusa. Dakle, ukupna masa naplaćenih premija je u padu, a ukupni broj šteta je u porastu. Koncept osiguravatelja sličan je onom  vicu: „Što radiš?“ „Kupujem krumpire po kunu, a prodajem po 50 lipa. Vadim se na količinu!“ I gdje je rješenje? Valja smanjiti iznose koji se plaćaju oštećenima, kako u pogledu nematerijalne štete (ozljeda) tako i u pogledu materijalne (oštećenja automobila). Za sada ćemo se držati nematerijalne štete.

Koji subjekti su od značaja a da bi se ideja realizirala? Svi osiguravatelji koji se bave obveznim osiguranjem motornih vozila-svima je u interesu platiti što manje. Tko im treba? Vještaci i sudovi. Tko je nosilac posla? HUO, asocijacija svih osiguravatelja koji se bave obveznim osiguranjem, a financiraju ih osiguravatelji iz dijela premije.

Na jednom sastanku u Hrvatskom uredu za osiguranje predloženo je i usvojeno da ce HUO financirati uradak nazvan „tablice invaliditeta“ te taj zadatak povjeriti vještacima medicinske struke koji ce numerički odrediti pojedinu vrstu ozljede, a kojoj će po prirodi ocjene onda pripadati određeni iznos novaca. Zatraženo, plaćeno učinjeno. E, ali sada nedostaje najvažnije; kako uvjeriti sudove da takvu odluku primjene, odnosno usvoje kao model ponašanja. Naime, u zakonu baš i nema podloge za takvo suđenje.

Nije red da to direktno radi svaki osiguravatelj pa č,ak ne niti organizacija koja ih objedinjuje pa se kao model ustanovljuje seminar na kojem će se pravosuđu prezentirati, a pravosuđe usvojiti modele ponašanja. Prije svega Vrhovni sud jer, kada se Vrhovni sud pojavi, stvara alibi i legitimitet sucima prisustvovati seminaru, a budu li čuli iz usta predsjednika Vrhovnog suda što sto valja činiti subordinacija će učiniti svoje. Pogodite tko plaća seminar i boravak sudaca na moru. Seminar organizira Ingbiro koji u prethodnom periodu povremeno angažira tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda da drži predavanja na njihovim seminarima. Stavovi se usuglašavaju u Ingbirou, a na brifinge i usuglašavanje dolaze svi zainteresirani, od kojih neki koji baš i ne bi smjeli ili trebali tamo biti. No, zaklela se zemlja raju…..

Pa, eto, dolazi i do reakcije. Stvar postaje relativno javna. Puno ih je pozvano u staru damu Opatiju, puno članova pravosuđa u istim krevetima, a i finale se obično događa u nekim restoranima i sličnim javnim mjestima. Nekoliko dopisa završilo je na relevantnim adresama pa su akteri upozoreni da ne pretjeruju. Obzirom da je informacija iscurila i preko jedne djelatnice Ingbiroa (podaci u redakciji), ista dobiva momentalno – što mislite što? Tadašnji predsjednik građanskog odjela Vrhovnog suda izlazi u Opatiji s referatom kojem osobno nemam prigovora, što se sadržaja tiče, osim činjenice da je uopće održan. Eto, pokušao sam pojednostavniti, a ako nekoga zanimaju detalji, rado ću odgovarati i detaljizirati info@naknadastete.hr.

Radi korektnosti, postojali su vještaci medicinske struke koji su sa rezignacijom odbili sudjelovati u izradi famoznih tablica. Postojali su i suci koji su rekli da ne žele sudjelovati. I postoje tragovi koji se ne daju izbrisati.