Posts

Provodite li Uskrs na moru ili u Zagrebu? Svejedno, hrvatska policija uvijek misli na vas.

Namjeravate li blagdanski vikend provesti na moru vodite računa da se očekuje pojačan promet jer se ovaj vikend smatra početkom turističke sezone. Zbog općenito povećanog prometa na cestama, povećava se i broj prometnih nesreća, kao i broj stradalih osoba u njima.

Većina prometnih nesreća događa se jer određeni broj sudionika u prometu grubo krši osnovne prometne propise. Stoga će Ministarstvo unutarnjih poslova posebnu pozornost posvetiti stanju sigurnosti cestovnog prometa te poduzeti niz preventivno-represivnih aktivnosti.

MUP, kao i svake godine opominje vozače vozače da:

– prije polaska na put provjere ispravnost vozila, stanje guma i posjedovanje odgovarajuće opreme (ovisno o vremenskim prilikama i propisane zimske opreme);

– prije putovanja pravovremeno se informiraju o vremenskim prilikama i stanju na cestama;

– na put kreću odmorni, odnosno ako su umorni, da se bez obzira na blizinu odredišta zaustave i odmore;

– se vežu sigurnosnim pojasom;

– se pobrinu za propisan smještaj djece u vozilu;

– kretanja vozila prilagode stanju na cesti i uvjetima vidljivosti;
poštuju ograničenja brzine (zakonska ili ona postavljena prometnim znakom);

– ne konzumiraju alkoholna pića prije i za vrijeme vožnje;

– bez obzira na žurbu, ne ulaze u rizična pretjecanja;

– pri vožnji u kolonama, za vrijeme nepovoljnih vremenskih uvjeta (magla, kiša, snijeg), povećaju razmak između vozila ispred, imajući na umu duži zaustavni put;

– za vrijeme nepovoljnih vremenskih uvjeta, izbjegavaju nagla kočenja, nagla ubrzanja i nagla okretanja kotača upravljača.

Ostajete li u Zagrebu naoružajte se strpljenjem i očekujte gužve na parkiralištima trgovačkih centara. Isto tako, očekujte preventivno represivnu akcija pojačanog nadzora vozila i vozača koju je Policijska uprave zagrebačka najavila u dane vikenda, od 19. travnja do 22. travnja.Akcija je usmjerena prioritetno na sprečavanje i sankcioniranje najtežih prekršaja, tzv. „četiri glavne ubojice u prometu“, a to su: prekršaji vožnje pod utjecajem alkohola, prekoračenje dopuštene brzine, nekorištenje sigurnosnog pojasa, nepropisna uporaba mobitela u vožnji te drugih prekršaja koji utječu na nastanak ili posljedice prometnih nesreća. 

Ako mislite da je to sve skupa pretjerivanje, morate znati da ima i gorih. Policajci na Floridi su jednog Uskrsa u kostimu bijelog zeca upozoravali vozače da ne zaborave vezati pojas. One koji zeca nisu shvatili ozbiljno malo dalje bi dočekala patrola ozbiljnih plavaca s ozbiljnom kaznom.

Zato, dragi vozači, shvaćajte upozorenja ozbiljno.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika

Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika – da parafraziram jednog povijesnog zlotvora. Kada ih nemamo u primjerenom roku tada imamo bezakonje.

Jedino nas još pravosudni dužnosnici pokušavaju uvjeriti u suprotno, koristeći upravo te iste statistike i komentirajući da smo mi, obični smrtnici, neupućeni u suštinu pravosuđa i da, ustvari, ne razumijemo sadržaj i suštinu već se bavimo pojedinim pojavnim oblicima i “zloupotebljavamo pojedinačne slučajeve“ koji, po njihovom stanovištu, ne prikazuju pravo stanje stvari i da smo u stvari zlonamjerni i needucirani, a komentirmo nešto u što se ne razumijemo.

Eh, pa ja ću se držati onoga u što se razumijem, a tih pojedinačnih slučajeva vidio sam u karijeri tridesetak tisuća. Kada pak govore o tim svojim statističkim podacima o čemu govore znaju samo oni koji govore. Meni prvom nije jasno radi li se tu o kaznenim predmetima, ili je riječ o civilu, parnicama, jesu li u te statistike ubrojeni prekršaji i koja je uopće definicija riješenog predmeta. Da bismo mogli o nečemu razgovarati valjalo bi ipak poznavati nekakvu analitiku, a ja do te analitike nikako da dođem, jer je jednostavno ne objavljuju.

Smatram, primjerice, da je riješen predmet u civilu pravomoćna odluka koja je ovršna, zaključno s provedenom ovrhom. Naime, tek tada je tužitelj realizirao ono zbog čega je pokrenuo parnicu, ili se tuženik pravomoćno oslobodio neke neosnovane tužbe. Jasno, ovdje postoje i daljnje analitike, radi li se o obveznopravnom zahtjevu ili stvarnopravnom, ili deklaratornoj tužbi, ali to su sad zbilja detalji.

No pitanje je računaju li gospoda koja znaju kao riješen predmet već prvostupanjsku presudu pa kažu da je riješeno iako još slijedi žalba pa nije stvarno ništa riješeno?  I što s predmetima u kojima se postupak ponavlja, dobiju li svaki put drugi broj i vode se kao riješeni predmeti, a zapravo se vuku desetljećima?

Treba uzeti u obzir da u tu statistiku spadaju i vrlo komplicirani predmeti, kao što je utuženje televizijske pretplate, pa presude zbog ogluhe, i tome slično pa je gotovo nemoguće ustanoviti koliko vremena treba sudovima da riješe jedan svakodnevni ozbiljni predmet, recimo podjelu bračne stečevine ili odluku o skrbništvu nad djetetom u slučaju razvoda braka. Ili smetanje posjeda. Stvarnopravne zahtjeve, tj. pitanja vlasništva, da ne spominjem. Koliko treba trgovačkim sudovima, a koliko upravnom sudu?

Iz ocjene Europske komisije, pa i navoda pojedinih respektabilnih sudaca da treba smjesta mijenjati Zakon o kaznenom postupku, rekao bih da prije imamo pravosudnu tragediju nego organizirano i efikasno pravosuđe. Stekao sam dojam da stvari ne funkcioniraju niti u području Ovršnog zakona, imamo nešto falinga i u Obiteljskom zakonu, čini mi se i u Zakonu o parničnom postupku, pa mi nije mi jasno tko tu kome maže oči igrajuči se statistikama, ali mi je jasno zašto.

Jer, kada odgovorimo na ta pitanja, mogla bi se otvoriti još neka, prvenstveno ono trebamo li u bordelu mijenjati namještaj ili osoblje, jer bordel očito slabo posluje.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Imamo gadan problem ako nam je ministar osoba za koju je poštovanje zakona „samo formalnost“. K vragu, pa izabrali smo je da provodi iste te zakone.

Riječ je o reakciji na članak Slučaj ministrice Žalac: Jesu li novinari ovaj put stvarno pretjerali? pa molim da, ako još niste, prethodno pročitate prvi tekst.

Postoji razlog zbog kojeg bi novinari trebali biti ekskulpirani od „neke“ odgovornosti ako, eto, stvarno pretjeraju. Ime mu je autocenzura. To je onaj mali crv u glavi novinara koji ga upozorava da bi u njegovom javnom djelovanju bilo dobro da izbjegava teme koje bi mogle biti nepoćudne vlasti; ministrima i županima, gradonačelnicima, moćnim poduzetnicima, ukratko svakome tko bi ga mogao tužiti.

Jer, svaka ga šuša, osim građanskom tužbom, može goniti i kazneno, zato imamo kazneno djelo sramoćenja. „Kazneno djelo sramoćenjase sastoji u iznošenju činjenične tvrdnje, pred drugim, o nekome, a koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu“ (čl. 148. st. 1. KZ-a). Primjećujete da se istinitost tvrdnje ne propisuje? Djelo je inače zamjena za nekadašnje „iznošenje osobnih i obiteljskih prilika“, kao i to famozno „predbacivanje kaznenog djela“.  „Kaznenog djela sramoćenja se počinitelj oslobađa ako dokaže istinitost tvrdnji koje je prenio ili ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući bona fide, povjerovao u njihovu istinitost. Takvo dokazivanje, međutim, nije dopušteno ako činjenična tvrdnja nije prenesena u javnom interesu ili zbog nekog drugog opravdanog razloga, te ako je osoba postupala s namjerom nanošenja povrede časti i ugledu drugoga.  Kod toga se osobito stavlja naglasak na osobni i obiteljski život druge osobe.“-tumači dalje pravna klinika, da izbjegnemo zamku da sam nešto krivo interpretirala, ipak ja nisam pravnik. Kao što ni sudac nije novinar, ali ga se ovime stavlja u ulogu da ocjenjuje što je javni interes.

Što je opravdano u interesu javnosti? Pa, otprilike sve što ste nabrojali. Javnost treba znati da ministrica nije produžila vozačku dozvolu tri godine. Nije, jadna, stigla od važnijih poslova koje ima? To je samo formalnost? Platila je kaznu? Imamo gadan problem ako nam je ministar osoba za koju je poštovanje zakona „samo formalnost“. Kvragu, pa izabrali smo je da provodi iste te zakone. Udarila je dijete? Svakome se može dogoditi! Da, shvaćam, večina, rekla bih gotovo nitko, ne gazi djecu s namjerom, zato se to i zove nehaj. Svaki vozač zna da je jednom nogom u zatvoru kad sjedne za upravljač jer ima posla s „opasnom stvari“, kako to volite reči. Večina, rekla bih gotovo svi, osjećaju osobnu odgovornost, da ne kažem krivnju, jedino ministrima „se dogodilo“. Dobro da nam je ministar osoba bez osjećaja ikakve osobne odgovornosti. Daljnje čerečenje priče? Ne bi ga bilo da je ministrica tog petka podnijela ostavku. Presumpcija nevinosti? Baš me zanima hoće li ministrica dati ostavku ako bude kazneno osuđena ili će se do tada zaboraviti na to što joj „se dogodilo“. Lanjski snijeg.

Kad smo kod tih kojima se dogodilo ne smijem preskočiti svijetli primjer g. Čačića. Uvidom u prekršajnu evidenciju da se zaključiti jedino da gospodin ne zna voziti. Unatoč tome vozio je do tragične nesreće, a bogami i poslije nje, uglavnom samo s materijalnom štetom. Unatoč tome što je imao vozača i istoga si mogao priuštiti. Osoba, dakle, bez stvarne kritičke slike o vlastitim sposobnostima. Samo što se vožnje tiče, dakako. Kazneno osuđena osoba, inače, u to doba nije mogla biti npr. policijski službenik i osobno znam nekoga tko je morao napustit službu zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj, usput rečeno, nitko nije izgubio glavu. No nema smetnje da i dalje bude ministar? Visoki su ti standardi koje namećemo našim predstavnicima u vlasti. Biramo da nas predstavljaju najbolji od nas, zar ne? A novinare imamo da paze jesu li oni zbilja takvi kakvima se predstavljaju.

Zato nije vijest kad liberalni političar ima ljubavnicu. Ni kad ima ljubavnika. Ni nekoliko njih. Vijest je kad konzervativni političar ima ljubavnicu. Jer je izabran da zastupa obiteljske vrijednosti, a nije da do istih baš puno drži. Vijest je kada toj ljubavnici plati abortus. A zastupa pro life politiku. Kada znamo da mlati ženu mnogo nam je jasnije zašto nas uvjerava da je Istanbulska konvencija loša za nas. Držeći do ženskog roda toliko koliko već pokazuje da drži možemo samo pretpostaviti kako će se odnositi npr. prema zapošljavanju žena u svojoj županiji. Hoće li odobriti financiranje Sigurnoj kući?

Novinari svojim pričama znaju doprinijeti i tome da uvidimo da je neki zakon ili procedura loš, manjkav i nedostatan. Kada neke službe ne rade svoj posao kako bi trebale, socijalna služba, naprimjer. Osvijestimo problem, jel. Pa se onda nešto poduzme i promijenimo ga. Smijenimo ravnateljicu. Shvatimo, naprimjer, da nema procedure zbog koje osoba koja trideset godina sije smrt na cesti, u vodi i u zraku ne bi slobodno upravljala vozilom, s valjanom vozačkom dozvolom. Dobro, pretjerujem, u zraku još ne. No, poanta je da uvidimo da treba uvesti nekakvu proceduru. U SAD-u npr. za treće kazneno djelo idete na doživotnu. Kod nas ste rehabilitirani i nitko vam ne može „predbaciti kazneno djelo“. Ali, svatko može poslužiti kao primjer. Treba li to biti g. Horvatinčić? Zašto ne? Gospodin je, imenom i prezimenom, odabrao da sudjeluje u javnom životu i bude javna osoba. Istina, želio se predstaviti kao ugledni poduzetnik, modni znalac i boem. To što nam je on želio prodati trebamo prihvatiti kao svetu i jedinu istinu, a pravo vidjeti drugu stranu medalje nemamo? Treba li nas hraniti jedino obiteljskim slikama u Gloriji, naslovnicama sa skupim cipelama i sa savršenim frizurama, tako da djeca misle da je to život i da nisu dovoljno vrijedna u tenisicama iz Lidla i s masnom kosom pubertetlije. Ako treba klince ubijati u pojam imamo Instagram, mediji bi trebali donositi neku drugu sliku.

Trebalo bi, istina, čuvati liječničku tajnu? No, tko bi to trebao činiti? Kao što sama riječ kaže, liječnici. Kao što bi odvjetničku tajnu trebali čuvati odvjetnici. Gospodina Lučića s velikim žarom u javnosti prostituira njegov odvjetnik. To je onaj gospodin koji je pozvao novinare da slikaju njega i njegovog klijenta kako obilaze Kornate. Koji nije ni u jednom trenutku tražio izuzeće javnosti dok se iznose osobni podaci njegovog klijenta. Socijalni radnici trebali bi čuvati svoju profesionalnu tajnu. Prava djece trebali bi štiti njihovi roditelji. Postoji i profesionalna novinarska tajna, bez brige. Odnosi se na to da novinar mora, pod svaku cijenu, zaštiti svoj izvor. A tko bi trebao štiti novinara?

Njegov izdavač. Tužilo se tako nekad novine, a ne novinara. Kao adresa novinara navodila se u tužbi  adresa redakcije, nije dolazila uniforma legitimirati piskarala po nalogu župana. No, izdavači danas odbijaju nadoknađivati troškove sudskih postupaka i odštete koje prema sudskoj odluci njihovi novinari trebaju platiti tužitelju, naravno ako izgube sudski postupak zbog klevete, sramoćenja ili uvrede. Jer bi to izdavaču umanjilo profit. A  novinar je tu da mu štanca paru, tekst na tekst, u ritmu u kojem ne stiže provjeriti tipfelere kamoli točnost informacije. A ako nešto zasere platiti će svojom godišnjom plaćom. Kakvo istraživačko novinarstvo, tko bi te hranio da tri mjeseca radiš na jednom tekstu? Pa onda lijepo sere po Severini, Tini Katanić, maloljetnoj djeci. O skvotu i o tome da su u Konzumu jaja na akciji. Sere jedino po onima koji nemaju nikakvu moć. I tako lijepo doprinosi tome da imamo društvo kakvo imamo. To je autoncenzura.

Osim ako radiš na HRT-u. Tamo imamo pravu cenzuru. Podobne urednike. Podobne novinare. Gledala sam dnevnik neki dan, dobro znate da to izbjegavam u mjeri da ne posjedujem televizor, ali, eto, da pravim mužu društvo. Prvih dvadeset minuta na ekranu su se izmjenjivala samo lica g. Plenkovića i gđe Grabar-Kitarović. Želudac mi se svezao u čvor, unatoč tome što su oba lika oku ugodne vanjštine. Toga bi se i drug Tito posramio. Posramio bi se svatko, osim Kimova; djeda, oca i sina.

Ili možda naših političara. Oni se ne srame u Liku doći sa satom na ruci koji vrijedi koliko i obiteljska kuća u tom kraju. Sve su to oni poštenim radom stekli, neka narod vidi što mu može donijeti odanost stranci. Socijalna osjetljivost? „I meni je pukla cijev u stanu“ – lupi jedan u poplavljenom selu. I ostade živ. Uistinu su visoki ti standardi koje namećemo našim predstavnicima u vlasti.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Slučaj ministrice Žalac: Jesu li novinari ovaj put stvarno pretjerali?

Svekolika javnost danima razglaba o groznom događaju koji se, eto, desio nekoj ministrici koja je bila sudionik prometne nesreće u kojoj je dijete nastradalo pretrčavajući kolnik. Ne znam točno što je bilo, prenosim ono što se da zaključiti iz novinskih članaka. U konkretnom slučaju imamo već “krivca” imenom i prezimenom, imamo i oštećenu curicu, maloljetnu, sa slikama i nazivom ulice u kojoj je stradala, imamo komentare svih prometnih stručnjaka koji na neviđeno iznose svoje pretpostavke o tome što se u stvari dogodilo, uključujući i pretpostavljenu brzinu kretanja vozila okrivljene ministrice. Imamo i podatak o tome da joj je istekla vozačka dozvola. 

A, bogami, imamo i zakon o zaštiti osobnih podataka, imamo i presumpciju nevinosti, imamo i posebnu zaštitu maloljetnika, imamo i pravobraniteljicu. Svakog vraga imamo, imamo praviloo da ne smijemo dostavljati reklamne poruke niti letke na kućnu adresu, bankarske litanije o tome kako se štite osobni podaci…

A onda u izravnom prijenosu čitamo zdravstveni karton g. Horvatinčića. U mjeri da je laička javnost svladala zdravstveni termin sinkopa pa je on sada zaživio i u svakodnevnom razgovoru. Osim toga, na portalima smo još mogli pročitati koga je sve do sada ubio gospodin ubio pa, zaključno, i da je vratio, ili valjda poništio, vozačku dozvolu.

Svojedobno smo saznali i sve detalje prometne nesreće koju je uzrokovao tadašnji ministar Čačić. Doduše, to je bilo prije stupanja na snagu Zakona o zaštiti osobnih podataka. Da ne bi ispalo da štitim samo one kojima moja zaštita nije potrebna, znamo točno, jer je vještački nalaz objavljen na svim portalima, da je Frani Lučiću 80 % smanjena životna aktivnost, uz još 20 % sa psihijatrijskog stanovišta.

Onda ti isti novinari organiziraju javni protest u kojem se struka buni kada ih netko tuži zbog objavljivanja određenih informacija. Ne znam kako bismo živjeli bez informacije da je neki požeški župan tukao svoju ženu. Je li zbilja važno da znamo kakav sat nosi HDZ-ov kandidat u Lici? I u kakvim je odnosima sa svojom bivšom suprugom? 

Meni se ipak čini da se tu negdje pobrkaše lonci. Nešto od prethodno navedenog, recimo zdravstveni karton, imalo bi spadati u liječničke tajne. Neki porodični odnosi i brakorazvodi, pa i njihovi uzroci, obično se utvrđuju u postupcima zatvorenima za javnost. Predbacivanje nekog kaznenog djela, kojeg je kazna izvršena i proteklo je propisano vrijeme, također nije dozvoljeno. 

Kakvog smisla ima govoriti o zaštiti osobnih podataka ako bi novinari prvi trebali biti eskulpirani od neke odgovornosti ako, eto, stvarno pretjeraju. Kao što su pretjerali objavom kartona centra za socijalnu skrb, unatoč tome što se svi slažemo da se dogodila strašna tragedija kada je otac pobacao četvero djece s balkona.  

Očito je da novinari ne bi o imali o čemu pisati, niti se političari o čemu izjašnjavati, da nema crne kronike. Valjda sam i suviše ostario pa se s nostalgijom sjećam vremena kada se u toj rubrici navodili samo inicijali, neovisno o činjenici da su svi znali o kome se radi. To je bilo prije zakona o zaštiti osobnih podataka. Danas imamo i takav zakon pa možete nastradati ako pošaljete neželjenu promotivnu poruku, poruku s informacijama tipa da je akcija u dućanu i jaja su po kunu. Ali slobodno možete napisati da se taj i taj ministar upustio u pedofiliju, pa i imenom i prezimenom navesti koga koga je zaveo, tako da svi znamo. Valjda od te informacije imamo više koristi.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

MUP će uvesti obvezne liječničke preglede za vozače starije od 67 godina. Što će biti s onima koji su vozačke produžili po starom zakonu?

U prijedlogu izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koji je ovih dana pušten u e-savjetovanje, predložena je odredba koja propisuje uvođenje obveznog liječničkog pregleda za vozače starije od 67 godina pri produljenju vozačke dozvole.

Europska komisija još je 2014. jasno upozorila kako će stariji od 65 godina uskoro postati najrizičnija skupina vozača. Da broj nesreća koje su uzrokovali takvi vozači raste i kod nas postalo je jasno već i laicima. U nesrećama koje su skrivile osobe starije od 67 godina, smrtno je stradalo 28 osoba” – upozorio je nedavno i Josip Mataija, voditelj Službe za sigurnost cestovnog prometa MUP-a. Kada se tome pridoda činjenica da su stariji vozači 2017. godine skrivili 24 smrti i da su krivi za 70% nesreća u kojima sudjeluju za vjerovati je da plavci ovog puta neće tako lako odustati od svog nauma.

Riječ je, naime, o već četvrtom takvom pokušaju u posljednjih nekoliko godina. I baš svaki je propao, zahvaljujući umirovljeničkom lobiju, čije udruge i stranački predstavnici u Saboru od početka s gnušanjem gledaju na ideju da im se vožnja uvjetuje barem zadovoljavajućim zdravljem, a prije svega Matici umirovljenika, koja se u prošlosti već proslavila kovanicama da je tu riječ o “diskriminaciji po dobi” i “velikom financijskom opterećenju”, zanemarujući pritom činjenicu da je riječ o iznosu u visini cijene jednog spremnika benzina, koji također još uvijek, koliko znam, nije besplatan za siromašne umirovljenike. Za razliku od ZET-ovog pokaza, koji to jest.

Posljednji takav pokušaj imali smo prije godinu dana, u proljeće 2018., kada je u nacrtu izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama stajalo objašnjenje da “kod starijih od 65 dolazi do zdravstvenih promjena koje mogu utjecati na sposobnost upravljanja vozilima te im stoga treba propisati obavezni liječnički pregled barem kad produžuju vozačku dozvolu”. No, već u konačnom prijedlogu zakona prvi obavezni liječnički više se nije propisivao sa 65 nego sa 70 godina, da u konačnici niti to nebi prošlo u Saboru, jer se nijedna stranačka većina ne želi zamjeriti strankama umirovljenika.

I sada su izašli s kreativnim prijedlogom da se taj pregled pretvori u nekakvu potvrdu koju bi izdavali obiteljski liječnici. Jer su oni, kako su rekli, najupućeniji u njihovo zdravlje. Kakav je to paradoks jasno je iz dosadašnje prakse prema kojoj obiteljski liječnici gotovo nikad ne obavještavaju policiju kad njihov pacijent ima bolest zbog koje ne bi smio upravljati vozilom, a dužni su to činiti po prijetnjom kazne do 15000 kuna. S druge strane, nitko ne kontrolira niti obiteljske liječnike, i tako u krug.

Tako da se čini da je jedini izlaz iz ove situacije upravo ovo što MUP predlaže, obvezni liječnički pregleda za vozače starije od 67 godina pri produljenju vozačke dozvole. Skupina „problematičnih“ vozača koji su u prethodne tri godine iskoristili priliku i produljili svoju vozačku dozvolu na deset godina biti će i u tom slučaju prekrupan zalogaj za prijelazne i završne odredbe i ostati problem s kojim će se MUP morati nositi.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Aplikacije za označavanje policijskih patrola: Ugrožavaju li sigurnost prometa ili je svaka prevencija dobra?

Ljetos proširena i na Hrvatsko tržište, popularna srbijanska aplikacija za izbjegavanje policije MyPatrol uvela je naplatu. Korisnici koji nemaju dovoljno doprinosa u obliku prijeđenih ruta i prijavljenih ili potvrđenih patrola prisiljeni su plaćati uporabu. Dakle, sigurni su samo taksisti, što je vijest koja je vjerojatno razočarala puno mladih vozača.

Za one nešto starije, koji baš nisu sigurni o kakvoj je patroli riječ, Moja patrola je aplikacija za pametne telefone koja omogućava svim korisnicima da samo jednim klikom prijave primijećenu policijsku patrolu i da uvijek budu obaviješteni o patrolama koje su prijavili drugi korisnici. Također, svaki korisnik može potvrditi ili negirati prijavljenu patrolu. Uz pomoć složenog algoritma računa se pouzdanost svakog korisnika, vjerojatnost postojanja patrole i uvijek se prikazuju maksimalno precizni podaci svim korisnicima. Vrlo je popularna u Srbiji, s više od sto tisuća korisnika, ljetos je proširena na Hrvatsku, a nedavno i na BiH. No, uvođenje naplate sigurno će odbiti velik broj korisnika koji će se okrenuti onome što je besplatno, a to je prvenstveno Google naš svagdašnji i njegov Waze.

Google Waze je besplatna aplikacija, ustrojena dobrim dijelom poput društvene mreže, koja u stvarnom vremenu donosi informacije s ceste, zahvaljujući tisućama revnih korisnika spremnih otkriti drugim vozačima gdje se nalaze policijske patrole ili promet usporava netom izazvana nesreća, kako bi brzinski izabrao drugu rutu. Posebna je mogućnost i uvid u lokaciju na kojoj policija mjeri brzinu. Za razliku od različitihuređaja za ometanje ili otkrivanje uređaja za mjerenje brzine, koji su zabranjeni Zakonom o sigurnosti prometa na cestama, aplikacija je potpuno legalna. Policija New Yorka već se potužila kako aplikacija ugrožava njihov rad i sigurnost prometa i dobila hladan odgovor kako je tome upravo obrnuto, aplikacija upravo pridonosi sigurnosti prometa svojom preventivnom aktivnošću. No, je li tome baš tako?

U davna vremena, netom nakon što su izumrli dinosauri i izumljen kotač, vozači koji bi naišli na policijsku patrolu idućih su nekoliko kilometara blicanjem svjetala davali znak drugim vozačima da pripaze jer mogu očekivati da će ih zaustaviti policija. Bila je to zapravo dobra prevencija od prometnih nestašluka jer bi na toj dionici vozači vezali pojaseve i prilagodili brzinu, čime bi željeni učinak bio postignut i bez plaćanja kazne. Još bolje, vozač bi upamtio da na tom mjestu zna stajati patrola pa bi još neko vrijeme tom ulicom oprezno vozio. Rezultat; red i disciplina u prometu, i dok policajci mirno jedu svoje krafne.

Korisnik današnjih aplikacija, nasuprot tome, jedva da i registrira u kojoj se ulici zapravo nalazi, zauzet je praćenjem svoje aplikacije. K tome, nužno je da odmah po prolasku patrole počne tipkati po svom mobitelu kako bi istu potvrdio ili prijavio i zadržao svoj kredibilitet u aplikaciji, što je posebno bitno kod aplikacije MyPatrol, u kojoj propuštanjem akcije vozač gubi status korisnika bez naplate. Već pet kilometara kasnije aplikacija više neće dopustiti unos. O opasnostima distrakcije o vožnji već smo puno toga naučili, zar ne?

K tome, blicanjem ste bili upozoreni na policiju par minuta prije samog nailaska na patrolu, mogli ste smanjiti brzinu i eventualno svezati pojas, dok aplikacija omogućuje  korisniku planiranje rute na kojoj će u potpunosti izbjeći nadzor pa se, uzdajući se u aplikaciju, usudi voziti gradom pijan, drogiran ili neregistranim vozilom. Eh, to su već ozbiljne stvari. Kojima će policija morati stati na kraj. Istina, državni se aparat prilagođava sporo, ali se na kraju ipak nekako prilagodi. Što znači da će i policija morati uvesti tehnološke novotarije, bezbrojne kamere, koje će vas imati na oku u svakom trenutku. Pa se vi onda žalite kako vas Veliki Brat prati.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Sudski proces: Ponekad je zastrašujuće s kakvom vrstom nonšalancije učesnici rješavaju kojiput vrlo ozbiljne životne probleme.

Nakon što smo prethodno utvrdili zašto je zašto je iznos VPS-a toliko važan, možemo govoriti o načinu na koji se utvrđuje vrijednost predmeta spora prilikom utuženja, a kako vaš predmet ne bi krenuo po zlu od samog početka, jer će tijekom suđenja biti dovoljno prilika da se to dogodi, i bez krivnje vašeg odvjetnika.

Iskustvo tu svakako pomaže. Neke su ozljede specifične za prometne nesreće i medicinska dokumentacija u takvim slučajevima je uglavnom jednoobrazna pa je već na prvi pogled prepoznaju odvjetnici koji se bave naknadom štete pa onda znaju i procijeniti u kojim se okvirima kreću očekivane odštete, npr trzajna ozljeda vratne kralježnice.

No, i tu postoje zamke zbog kojih stranka može završiti praznih ruku, pa i u minusu. Odlučujuće je pitanje jeste li u trenutku nesreće bili vezani sigurnosnim pojasom jer ako niste postaje upitno bi li do posljedica po zdravlje došlo da je bilo drugačije.  Tu se već stvara prostor za angažman sudskog vještaka kojeg, kao što mu ime kaže, određuje sud pa onda na temelju njegovog nalaza i donosi odluku.

Druga odlučujuća okolnost je to jeste li svoje liječenje završili jednim odlaskom liječniku, uzdajući se da će vrijeme i analgetici već sve zacijeliti, ili ste zbog smetnji i bolova odlazili na kontrole pa je to završilo nekom fizioterapijom, te jeste li i koliko dugo bili na bolovanju, jasno ako ste zaposleni.  

Kad ste sve te uvjete ispunili možete očekivati da će vam nešto biti i dosuđeno kao odšteta, ali opet uz ogradu da vam sud i dalje može odbiti tužbeni zahtjev, pozivajući se na članak 1100 Zakona o obveznim odnosima. Taj članak stavlja sud u poziciju da potpuno slobodno upotrijebi diskrecijsko pravo pa, temeljem provedenih dokaza i slobodnom ocjenom istih, zaključi da vaš zahtjev nije društveno prihvatljiv. Pazite, nije društveno prihvatljiv, a vi već imate trošak takse na tužbu, vještačenje (cca 1000 kuna), pa rasprave, računajte barem tri, i došli ste gotovo sigurno do 3000 kuna, često i više.

Obzirom na šaroliku primjenu ovog članka u praksi odvjetnici su dovedeni u situaciju da bi valjda trebali da gledati u staklenu kuglu, ako žele predvidjeti ishod suđenja, što u samom startu obeshrabruje oštećene u namjeri utuženja, što je i bila očita intencija guranja ovog članka u zakon. Dakle, ironično, „najlakši“ slučajevi stvaraju najveće poteškoće i najiskusnijim odvjetnicima.

Kod teških ozljeda situacija je već nešto jasnija. Ozbiljni odvjetnički uredi imaju svoje liječnike-vještake koji, na osnovu dostavljene dokumentacije, daju orijentire u pogledu klasifikacijskih elemenata, u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, pa temeljem takvog nalaza odvjetnici utvrđuju VPS.

Dakako, i osiguravatelji imaju svoje liječnike-cenzore, a sud će suditi na temelju vještačkog nalaza kojeg će sačiniti treći liječnik, a to je sudski vještak po odabiru suda, pa se onda, nakon što je medicinska ista dokumentacija prošla kroz ruke troje liječnika, očekuje objektivna ocjena, a zapravo se u praksi često dogodi da se cijenjeni kolege nikako ne mogu usuglasiti među sobom. Iskustava su upravo čudesna, a pravi je apsurd što sve postane predmet vještačenja. Najinteresantniji su svakako, makar je njihova nužnost upitna, nalazi psihijatara, koji opisuju stavku pretrpljeni strah. Tako jedan nalaz komentira da je oštećena nakon udesa zadobila strah koji joj otežava igru loptom.

Istine radi, nalazi vještaka rijetko su tako osobni, češće nastaju šablonski, kao masovni proizvod. Ponekad stranka niti ne bude pozvana na pregled nego se mišljenje donosi na temelju izvršenog uvida u dokumentaciju, bez potpune kliničke slike pacijenta pa i samog vještaka ponekad iznenadi stanje osobe koju, prvi put, ugleda na ročištu. To ne znači da će to reći na sudu, od njega ćete čuti uglavnom jedino famoznu rečenicu „u cijelosti ostajem kod svog pisanog nalaza od …“. Nije za očekivati da u kaosu koji vlada po svim sferama postoji pravosudna enklava koja je uređena, ali ponekad je zastrašujuće s kakvom vrstom nonšalancije svi učesnici rješavaju kojiput vrlo ozbiljne životne probleme.

Eto, na ponovljenom suđenju Horvatinčiću vještak kaže da ne može utvrditi da nije bilo sinkope kao niti potvrditi da je bilo sinkope. Pola sela kaže da je nevina, a pola sela da nije. E, sad je sve rečeno.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Postavljanje tužbenog zahtjeva u milijunskim iznosima nijedan vam ozbiljan odvjetnik neće predložiti

O vrijednosti predmeta spora ovisi i visina odvjetničkih naknada, a samim time i troškova vođenja spora, koje ste dužni podmiriti ovisno o uspjehu u sporu, dok ste svaku obavljenu radnju svog odvjetnika dužni podmiriti po izdanom računu, neovisno o tome jeste li spor uopće dobili.

Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda donijeli su nešto dobro, ujednačavanje sudske prakse na području cijele države, jer su prije toga postojale velike razlike u visini dosuđenog, ovisno o županijskim sudovma, ali su, isto tako sveli suđenje na zbrajanje i oduzimanje, a bez nužnog procesa individualiziranja svakog pojedinog slučaja. Iznimke, istina, postoje, ali u toj mjeri da samo potvrđuju pravilo.

Kada se pokušate prisjetiti svih velikih, poznatih predmeta i iznosa koji su licitirani u tužbenim zahtjevima, zajedničko im je pusto nabacivanje milijunima, u potpunom raskoraku s Orijentacijskim kriterijima. Kada do nesreće dođe vi kao laik znate uglavnom ono što ste vidjeli u medijima pa možda i pomislite da bi bilo zgodno staviti milijunske iznose kao petit tužbe, kada ih neki odvjetnici za svoje stranke tako autoritativno traže. Od svakoga tko vas u tome potiče bježite glavom bez obzira, svaki iole etičan odvjetnik upozoriti će vas na kvaku zvanu odvjetničke naknade, odnosno troškovi vođenja spora.

Odvjetničke naknade su propisane odvjetničkom tarifom, odobrenom od Sabora RH kao cjenik koji propisuje nagradu odvjetniku za svaku obavljenu radnju. Cijena svake obavljene radnje ovisi o vrijednosti predmeta spora (VPS). Vaš odvjetnik vam je ovlašten ispostaviti račun i na njega dodati  PDV, a vi ste ga dužni podmiriti neovisno o ishodu spora. Dapače, s poreznog stanovišta, odvjetnik je dužan to učiniti i bez propisanih razloga nije ovlašten raditi pro bono, kako isto ne bi bilo tumačeno kao utaja poreza. Protivna strana, dakle tuženik također ima pravo na trošak po tarifi, a ovisno o VPS-u. Sud se u presudi određuje i prema trošku, a prema sadašnjoj praksi, sudi trošak svakoj strani u sporu, ovisno o uspjehu u sporu.

Što to znači? Znači da ste, ako ste postavili zahtjev na 100 000 kn, a sud vam dosudi 50 000, uspjeli u svom zahtjevu s 50% pa će vam sud suditi 50% troška, ali će isto tako suditi 50% protivnoj strani jer i ona ima jednak uspjeh u sporu. Sada zamislite da ste tražili 10 milijuna, a sud vam dosudi  milijun. Vi ste uspjeli s 10% svog zahtjeva, a protivna strana s 90%. Sud će obračunati temeljem obavljenih radnji vaš trošak i priznati ga sa 10%, pa će obračunati tuženiku po istom principu njegov trošak i priznati mu 90% troškovnika, jer toliki je njegov uspjeh u parnici. Tarifa nije šala, osobito kod velikih iznosa i dugotrajnih parnica. Dakle može vam se dogoditi da ste dobili spor, a da ostanete dužni tuženiku više nego on vama. Dodajte k tome i činjenicu da vaš odvjetnik ima pravo vama naplatiti svoj rad pa, sada kada vam je jasno zašto je iznos VPS-a toliko važan, možemo govoriti o načinu na koji se utvrđuje vrijednost predmeta spora prilikom utuženja.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Trebate osiguranje? I to imamo.

Uvijek rado pomažemo. Besplatni pravni savjeti, upute i pomoć postali su naša specijalnost, nudit ćemo ih i dalje. No, članarine i donacije (ne, ne trošimo ni kune iz državnog proračuna) ponekad nisu dovoljno da bi pokrile troškove takve svih besplatnih usluga. Zato, pomozite i vi nama. Kupite policu osiguranja od nas i potpomognite financiranje Udruge.

Kupnjom police osiguranja od automobilske odgovornosti od naše tvrtke kćeri Spremni na vrijeme d.o.o. za zastupanje u osiguranju dobivate sljedeće pogodnosti:

  • povoljno i pouzdano osiguranje
  • jednostavan izračun cijene police: dovoljno je da pošaljete fotografiju vaše stare police osiguranja ili ime i prezime, godinu rođenja i reg. oznake na e-mail info@naknadastete.hr šaljemo vam najpovoljniju ponudu
  • brza dostava police e-mailom (zelena karta stiže poštom kroz nekoliko dana)
  • sve pogodnosti članstva u udruzi koje uključuju besplatnu naplatu štete i pravni savjet
  • spoznaju da činite dobro djelo i potpomažete rad neprofitne udruge

Pošaljite nam poruku na info@naknadastete.hr i provjerite jesmo li povoljniji od vaše sadašnje police.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Gospodo suci za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“

U više navrata sugerirao sam metodu kojom bi eventualno mogli pravosuđe učiniti boljim, efikasnijim i zakonitijim pa da nastavim s istim modelom i u novoj godini. Ne zato što se nadam uspjehu nego zato da, kada me netko pita zašto nisam ništa poduzeo, da imam nekakav alibi, pred svojom savješću prvenstveno. Pisao sam, govorio sam i učinio sam što sam znao i mogao.

Učinila je i novinarka Ivanka Toma, u Jutarnjem listu, posljednjeg dana stare godine, pišući o slučaju Jelene Dulčić koja je zaradila tužbu zbog prigovora na rad sutkinje. Takav pristup daje neku nadu da se ipak prestaje s praksom paušalnog i generalnog kukanja o kvaliteti pravosuđa i okreće metodi navođenja konkretnog primjera, iz kojeg se onda izvode zaključci otkud krenuti s čišćenjem štala koje mi pravnici iz milošte još zovemo sudnicama.

U članku je, naime, naveden predmet u kojem je sutkinja ovjerila ugovor o doživotnom uzdržavanju, a da bi se kasnijom analizom centra za krim vještačenja utvrdilo da je potpis falsificiran. Oni koji se bave pravom vjerojatno ne trebaju daljnja objašnjenja. Onima koji možda nemaju iskustva s tim dugujem pojašnjenje da takva ovjera potpisa može biti obavljena u sudnici ili postoji mogućnost da sud izađe na vanjsko uredovanje, ali u svakom slučaju osoba uz prisutnog suca potpisuje neki dokument temeljem kojeg, u konkretnom slučaju, svojom voljom i bez prisile raspolaže svojom imovinom te sklapa ugovor. Događaju prisustvuju stranke, sudac, zapisničar, a moguće i pravni zastupnici (odvjetnici), ali ne nužno.

Obzirom da je vještačenjem neupitno utvrđeno da je potpis falsificiran nameće se zaključak da je gospođa sudac, protiv koje je, kako proizlazi iz članka, zbog toga pokrenut i kazneni postupak, učinila nešto što sam slobodan smjestiti u sferu nedopustivog. Eh, ta sutkinja piše kaznenu prijavu protiv odvjetnice koja se usudila napisati predstavku u kojoj se požalila nadležnima, dakle institucionalno, na rad sutkinje.

A sada, kao šlag na torti, sutkinja koja sudi povodom prijave zbog sramoćenja, koju podnosi sutkinja protiv odvjetnice, ide u pravne piruete kakve nisu nikad viđene niti u cirkusu, a kamoli u nečemu što se zove presuda. Osnov za njenu presudu je odbijanje prigovora protiv sutkinje od nadležnih institucija iz čega, po gospođi, proizlazi da je odvjetnica u namjeri da naškodi časti i ugledu sutkinje podnijela prijavu, a to što je prijava odbijena znači da ju je neosnovano prijavila, a da se u konkretnom slučaju radi o osobnom dojmu odvjetnice.

Znate onaj vic kada Mujo dođe kući i nađe Fatu s komšijom u krevetu pa ga ova na kraju pita: „Mujo vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?“

E pa, što se tiče časti i ugleda sutkinje koja sudjeluje u postupku u kojem se falsificira potpis na ugovoru o doživotnom uzdržavanju, što se tiče institucija koje dobiju takvu prijavu i odbiju je kao neosnovanu, što se tiče presude koja je u vezi toga donesena temeljem zakona i slobodnom ocjenom dokaza, teško mi se praviti slijep pored zdravih očiju.

Slobodna ocjena dokaza je alat koji se u postupcima upotrebljava, i treba ga upotrebljavati, ali ovdje se radi o očitoj zloupotrebi i, molim vas, nemojte nas raditi kretenima samo zato što imate sudački čekić u rukama. Za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail