Posts

Suprotna vladavini prava nije vladavina nepravde nego vladavina pojedinca

Vladavina pojedinaca, čiji se interesi štite i na način da se, ako treba, nečuvenim pravnim manevrom poništava klauzula pravomoćnosti na presudi, uvažava žalba uložena nakon isteka roka i predmet vraća na ponovno, njemu sklonije, suđenje, prava je suprotnost vladavini prava i razlog zašto neki, kao junak naše priče, do pravde ne mogu doći ni nakon dvadeset godina suđenja. Njegove nevjerojatne presude donosimo u prilogu.

Vladavina prava, o kojoj nam povremeno deklaratorno govore, iz različitih motiva, počinje mi sve više zvučati kao potpuna besmislica jer mi nije jasno, kao prvo, zašto uopće toliko mašu tim transparentom, a zatim znaju li uopće o čemu govore ili je to razgovor Engleza o vremenu. Kada se sretnemo običaj je, naime, o nečemu porazgovarati pa ćemo najradije o vremenu. Ako razgovor započne i završi vremenom najmanje su šanse da će doći do hvatanja za gušu jer je to pozicija kojoj nema različitog pristupa niti različitog stava. Spominjanje pravde i nepravde, recimo, uopće nije dobra tema za usputni razgovor.

Kada govorimo o pravnoj državi ili o vladavini prava svi su gotovo sigurni da znaju o čemu govore, da znaju čemu treba stremiti i da nije upitno da bi oni, a da su na vlasti, u par dana stvari doveli u red. Može je stvar zapravo najlakše definirati upravo iz njene opreke pa sam si, vođen tom mišlju, sam postavio pitanje što je to a contrario vladavini prava i pravnoj državi. Čini mi se da to nije vladavina neprava ili vladavina zla, odnosno nepravna država nego je to stanje u kojem vladaju pojedinci. Dakle, ne uredbe, pravilnici i zakoni  nego ja, osoba A, zamislim, kažem i provedem svoju volju, a to što je to protivno svim pisanim aktima i dogovorima nije moj problem. Moj je problem samo kako doći do pozicije i položaja koji mi daje mogućnost sve to sjebati i učiniti onako kako mi u datom trenutku odgovara. Šteta koju na taj način produciram i nered koji stvaram arhitektu nije u datom trenutku vrijedan spomena.

Kada se to događa u pravosuđu mislim da bi, obzirom da svaka takva odluka ima svoj potpis, netko za to morao snositi i odgovornost. Dužnosnici bi se, recimo, bili bi nekako dužni držati u okvirima propisanih pravila. No, nakon što sam pročitao neke njihove odluke, nije mi preostalo drugo da se uhvatim za glavu i zavapim: „Ljudi moji je li to moguće?!“ Je li moguće da sudska odluka, na kojoj je iskazana pravomoćnost, uz pripadajući pečat, prestaje biti pravomoćna nekom drugom sudskom odlukom? Čini se da jest.

Naš je junak pomorac koji je davne 1997. godine stradao u prometnoj nesreći, a nakon koje je ostao invalid i nije više bio sposoban obavljati posao strojara na brodu pa tuži osiguravajuće društvo radi naknade izgubljene zarade. Nakon „razumnih“ 7-8 godina suđenja dobiva presudu na koju se osiguravajuće društvo propustilo pravovremeno žaliti. Žalba koja je predana dan nakon isteka roka biva, kao što je to običaj, odbačena i presuda postaje pravomoćna. Na presudu se udara klauzula pravomoćnosti. No tada nastupaju moćni pojedinci zbog kojih, iako se zna točan datum kada počinje teći rok za žalbu, iako je taj rok istekao i iako je na presudi  pečatom iskazana pravomoćnost,  netko, a čiji potpis možemo pročitati, cijelu stvar poništava. Nepravovremena žalba biva prihvaćena, predmet vraćen na ponovno suđenje, a ovrha zaustavljena. Nakon još toliko godina sporenja dolazi do nove, znatno skromnije presude, na koju tuženik opet ulaže žalbu koja je prihvaćena, pa je predmet ove godine vraćen na ponovno suđenje. Obzirom da je tužitelj sada već šezdesetogodišnjak narušenog zdravlja uistinu je upitno može li i treći put dočekati pravorijek i kakav će on biti. Tuženik je, kao i njegov zakonski zastupnik, hvala na pitanju, izvrsnog zdravlja tako da mu ova borba do iscrpljenja ne predstavlja nikakav problem.

Dakle, a contrario vladavine prava, gospodo, jest vladavina pojedinca koja je u korijenu svih problema. A kada govorimo o onima koji takvo pravosuđe brane po službenoj dužnosti ne zaboravite da oni od takvog pravosuđa žive i dužni su braniti nebranjivo, jednako kao što ste vi dužni napadati neosvojivo.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail