Posts

Gospodo suci za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“

U više navrata sugerirao sam metodu kojom bi eventualno mogli pravosuđe učiniti boljim, efikasnijim i zakonitijim pa da nastavim s istim modelom i u novoj godini. Ne zato što se nadam uspjehu nego zato da, kada me netko pita zašto nisam ništa poduzeo, da imam nekakav alibi, pred svojom savješću prvenstveno. Pisao sam, govorio sam i učinio sam što sam znao i mogao.

Učinila je i novinarka Ivanka Toma, u Jutarnjem listu, posljednjeg dana stare godine, pišući o slučaju Jelene Dulčić koja je zaradila tužbu zbog prigovora na rad sutkinje. Takav pristup daje neku nadu da se ipak prestaje s praksom paušalnog i generalnog kukanja o kvaliteti pravosuđa i okreće metodi navođenja konkretnog primjera, iz kojeg se onda izvode zaključci otkud krenuti s čišćenjem štala koje mi pravnici iz milošte još zovemo sudnicama.

U članku je, naime, naveden predmet u kojem je sutkinja ovjerila ugovor o doživotnom uzdržavanju, a da bi se kasnijom analizom centra za krim vještačenja utvrdilo da je potpis falsificiran. Oni koji se bave pravom vjerojatno ne trebaju daljnja objašnjenja. Onima koji možda nemaju iskustva s tim dugujem pojašnjenje da takva ovjera potpisa može biti obavljena u sudnici ili postoji mogućnost da sud izađe na vanjsko uredovanje, ali u svakom slučaju osoba uz prisutnog suca potpisuje neki dokument temeljem kojeg, u konkretnom slučaju, svojom voljom i bez prisile raspolaže svojom imovinom te sklapa ugovor. Događaju prisustvuju stranke, sudac, zapisničar, a moguće i pravni zastupnici (odvjetnici), ali ne nužno.

Obzirom da je vještačenjem neupitno utvrđeno da je potpis falsificiran nameće se zaključak da je gospođa sudac, protiv koje je, kako proizlazi iz članka, zbog toga pokrenut i kazneni postupak, učinila nešto što sam slobodan smjestiti u sferu nedopustivog. Eh, ta sutkinja piše kaznenu prijavu protiv odvjetnice koja se usudila napisati predstavku u kojoj se požalila nadležnima, dakle institucionalno, na rad sutkinje.

A sada, kao šlag na torti, sutkinja koja sudi povodom prijave zbog sramoćenja, koju podnosi sutkinja protiv odvjetnice, ide u pravne piruete kakve nisu nikad viđene niti u cirkusu, a kamoli u nečemu što se zove presuda. Osnov za njenu presudu je odbijanje prigovora protiv sutkinje od nadležnih institucija iz čega, po gospođi, proizlazi da je odvjetnica u namjeri da naškodi časti i ugledu sutkinje podnijela prijavu, a to što je prijava odbijena znači da ju je neosnovano prijavila, a da se u konkretnom slučaju radi o osobnom dojmu odvjetnice.

Znate onaj vic kada Mujo dođe kući i nađe Fatu s komšijom u krevetu pa ga ova na kraju pita: „Mujo vjeruješ li ti više meni ili svojim očima?“

E pa, što se tiče časti i ugleda sutkinje koja sudjeluje u postupku u kojem se falsificira potpis na ugovoru o doživotnom uzdržavanju, što se tiče institucija koje dobiju takvu prijavu i odbiju je kao neosnovanu, što se tiče presude koja je u vezi toga donesena temeljem zakona i slobodnom ocjenom dokaza, teško mi se praviti slijep pored zdravih očiju.

Slobodna ocjena dokaza je alat koji se u postupcima upotrebljava, i treba ga upotrebljavati, ali ovdje se radi o očitoj zloupotrebi i, molim vas, nemojte nas raditi kretenima samo zato što imate sudački čekić u rukama. Za sada možete što hoćete, a ja vas pitam: „Dokle ćete?!“

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Joža Manolić je nadživio stanarsko pravo no unucima boraca uistinu niste dužni osigurati krov nad glavom.

Vrlo rijetko, ali se dogodi ponekad, da sam jako zadovoljan nekim svojom anticipirajućim tekstom kao ovim: http://www.naknadastete.hr/za-izbacivanje-komunistickog-softvera-trebaju-nam-egzorcisti/. Zato sada u stvari i nema neke posebne potrebe, osim mog impulsa, još jednom razgoliti cara kojem smo već vidjeli pišu. A impuls je izazvan nedavnim događajem kada je zaštićeni najmoprimac ovršio vlasnike stana za troškove popravaka u stanu koje je vlasnik stana, ne biste vjerovali, obvezan platiti sudskom presudom, a riječ je popravku dotrajalih vodovodnih instalacija. Sirotom vlasniku prijeti još jedna tužba, ovog puta za radove električara.

Najmoprimac traži, a valjda na temelju svoje grandiozne najamnine od 250 kuna, da mu vlasnik stana isto izvoli popraviti, a kako bi izbjegao nove sudske troškove. Dapače, gospodin je uzrujan jerbo, pazi sad, država mu nije dala mogućnost da stan u kojem živi otkupi po nekoj, ne tržišnoj cijeni, nego privilegiranoj, onoj istoj po kojoj su “kupovani” društveni stanovi. Valjda bi onda napokon bio sretan. No, i ovako će, s ovakvim pravosuđem, vjerojatno ucjenom doći do toga da mu vlasnik izbezumljen pokloni stan da bi se riješio budućih tužbi.

Jebeš ustav, jebeš Zakon o povratu, kome je do ustava i zakona. Daj još rundu prijatelju, kome je do istine. A istinu ću vam još jednom reći. Poslijeratno biračko tijelo korumpiralo se, između ostaloga, i dodjelom stanarskog prava, koje nije bilo nasljedno po zakonu, ali se, jasno, kasnije našlo načina (te si živio u kontinuitetu, jasno formalno prijavljen, pa si prijavio baku, pa si dostavio potvrdu da ti je dijete ili na putu ili postojeće boluje od kakve vrlo kronične bolesti). Jasno da sadašnji tzv. zaštićeni najmoprimci sigurno nisu izvorni, govorimo o najmoprimcima u stanovima u privatnom vlasništvu, uz časnu iznimku g. Jože Manolića.

Nije valjda da su razni partizanski socijalističko-komunistički narodnooslobodilački zaslužnici, i druga korumpirana bagra s koca i konopca, morali biti zbrinuti pa smo, ili bolje su neki, to platili, nego i njihova dječurlija, unučad štoviše, hoće pravde. Hoće, gospodo, badava ono za što vi danas morate uzeti kredite, pa makar u švicarcima!

Zaštićenom koji je naveo da bi i on pravde i da može otkupiti stan po cijenama koje su vrijedile za otkup društvenih stanova moram još reći da mi se i to i tada gadilo i da je to bio, po mom viđenju, kriminal obučen u političku odluku, ali su ta sredstva u teška vremena korištena za obranu domovine,  pa me to tješilo.

Za kraj jedna anegdota iz prve ruke. Jedna gospođa, kada je saznala koja brigada će prva ući u Zagreb smjesta je tražila da je se premjesti u tu brigadu da bi prilikom ulaska u Zagreb mogla zauzeti stan. Ironija je u tome što je to bio njen stan, iz kojeg je kao židovka morala izaći, jer poglavnik baš nije nešto volio židove. Oni pak koji su otišli na Blajburg teško da su potraživali povrat imovine.

Naš kazneni zakon lijepo kaže da nitko ne može imati koristi od izvršenja kaznenog djela. A što je korupcija ako ne kazneno djelo, što je otimačina u ime viših socijalističkih ciljeva ako nije kazneno djelo? Što znači ustav, ako ga se ne držimo?

Naučio sam s godinama da svaki račun dođe na naplatu. Problem je u politici što račune plaća sljedeća generacija. Ako vi mladi niste razumjeli da ove račune trebate vi platiti, pa makar iseljavanjem, ja vam kažem promislite još jednom. Sve dok ne skupite glave zajedno i ne postanete problem sadašnjoj vlasti sastajte se po birtijama, salonima i nogometnim stadionima, jer vas tamo i žele držati da im ne biste bili problem. A kada shvatite da treba problem riješiti, i da se valja uhvatiti za jedno veslo i u istom pravcu, tada napokon podržite inicijativu Guske u magli pa ćemo lijepo formirati web-stranicu, odrediti administratora, nekog od vas mlađih, koji se razumijete u tu tehnologiju, i na bazi brojki, postati oni koje se respektira.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Privremena prometna signalizacija zbog zatvaranja Remetinečkog rotora

Prenosimo sa stranica HAK-a:

Od nedjelje, 16. prosinca zbog radova obustavljen je promet na Remetinečkom rotoru na ulasku u grad Zagreb, te se uspostavlja privremena prometna signalizacija po njegovom sjeverozapadnom i sjeveroistočnom dijelu. Kako bi se smanjile gužve i olakšalo prometovanje jednim od najznačajnijih rotora u Zagrebu, izgrađene su nove prometnice, te je postavljena privremena signalizacija. Na području obilaznih pravaca promet će biti dopušten vozilima do 5t ukupne mase i visine do 3,50m te autobusima javnog gradskog prijevoza ZET-a.

TRANZITNI PROMET

U smjeru sjevera vozit će se na sljedeći način:

  1. IZ SMJERA ČVORA LUČKO – vozila će skrenuti lijevo, prebaciti se na istočni kolnik i dalje redovito prometovati do raskrižja sa Selskom cestom;
  2. IZ SMJERA NOVOG ZAGREBA – dolaskom po Aveniji Dubrovnik, vozila se uključuju na privremenu prometnicu prema Jadranskom mostu i dalje prema Selskoj cesti.

U smjeru istoka vozit će se na sljedeći način:

  1. IZ SMJERA ČVORA LUČKO – vozila nastavljaju ravno i privremenoj prometnici ulaze na južni kolnik Avenije Dubrovnik i redovito prometovati do raskrižja s ulicom Radoslava Cimermana;
  2. IZ SMJERA SELSKE I SAVSKE CESTE – preko semaforiziranog spoja vozila se prebacuju na istočni kolnik i po privremenoj prometnici ulaze na južni kolnik Avenije Dubrovnik i redovito prometovati do raskrižja s ulicom Radoslava Cimermana.

U smjeru zapada vozit će se na sljedeći način:

  1. IZ SMJERA NOVOG ZAGREBA – od Avenije Dubrovnik po privremenoj prometnici vozila voze ispod Jadranskog mosta sve do raskrižja Jadranska avenija – Vice Vukova gdje mogu skrenuti desno na Jadransku aveniju ili nastaviti ravno po Ulici Vice Vukova;
  2. IZ SMJERA SELSKE I SAVSKE CESTE (prema čvoru Lučko) – vozila nastavljaju ravno, skreću desno i preko privremene prometnice dolaze do raskrižja Jadranska avenija – Vice Vukova gdje mogu skrenuti desno na Jadransku aveniju ili nastaviti ravno po Ulici Vice Vukova.

LOKALNI PROMET

Naselje Kajzerica:

  1. Zatvaraju se dvije prometnice – istočni priključak na Jadranski most kod Zrinjevca i križanje Remetinečka cesta – Riječka ulica;
  2. Pristupna točka: križanje Cimermanova – Antalova – Bencekovićeva.

Naselje Trnsko:

  1. Zatvara se priključak s Nehruovog trga na Aveniju Dubrovnik;
  2. Pristupne točke: križanje Avenija Dubrovnik – Cimermanova – Trnsko i priključak iz ulice Trnsko.

Naselje Trokut:

  1. Pristupne točke:
  2. Na sjeveru:        južni kolnik Avenije Dubrovnik preko Nehruovog trga
  3. Na jugu:              Hermanova ulica – Perjasička ulica – Utinjska ulica                              – Savski gaj XIII – Remetinečka cesta.

Naselje Savski gaj:

  1. Zatvara se Prekratova ulica prema Aveniji Dubrovnik
  2. Pristupne točke: Nehruov trg – Avenija Dubrovnik ili križanje Remetinečka cesta – Savski gaj XIII
  3. U naselju će biti zabranjen promet teretnim vozilima po Prekratovoj cesti i Nehruovim trgom

ULAZ U GRAD IZ OKOLICE ZAGREBA

Budući da se u Zagreb iz smjera Rijeke i Splita najčešće ulazi upravo na Remetinečkom rotoru, kako biste izbjegli veće gužve, savjetujemo se korištenje drugih čvorova kako je prikazano na karti. Vozilima višim od 3,50m i ukupne mase veće od 5t bit će zabranjen promet privremenim prometnicama oko rotora te će biti usmjereni znakovima na Zagrebačkoj obilaznici (A3) na pojedine, alternativne pravce. Znakovi zabrane i preporučenog obilaska bit će postavljeni i na ključnim raskrižjima u blizini zone radova.

Na www.hak.hr potražite inetraktivne karte HAK-a.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Možda nismo Njemačka, ali Idiotentest bi nam dobro došao

Izvanredni nadzorni liječnički pregled medicinsko je testiranje na koje policijska uprava/postaja upućuje vozača koji je zatečen da upravlja vozilom pod utjecajem alkohola iznad 1,5 promila, a da bi vratio oduzetu vozačku dozvolu. Najčešći je razlog zbog kojeg kronični alkoholičari više nikad ne sjednu za upravljač i daleko učinkovitiji simboličnih od zaštitnih mjera koje izriču prekršajni suci jer, da biste bili sigurni da ćete proći detaljne analize kojima će vas podvrgnuti, trebate ostati trijezni barem mjesec. Za mnoge se to pokaže prevelikim izazovm. Ako ne zadovoljite ponovno možete izaći na pregled tek za šest mjeseci.

U Njemačkoj su stvari još malo kompliciranije. Vozače koje uhvate za upravljačem s više od 1,6 promila alkohola ili pod utjecajem droga ostaje, dakako, bez dozvole, kao i osoba koja je prikupila 18 negativnih bodova. Ako i nakon isteka tog perioda Ured za izdavanje vozačkih dozvola  sumnja u sposobnosti osobe, traži specijalni medicinsko-psihološki pregled. Taj takozvani „Test za idiote“ (Idiotentest) sprovodi se u tri faze: uz pomoć računala testiraju se koncentracija, refleksi i pažnja, zatim psiholozi specijalisti ispituju psihičku podobnost osobe i na kraju, kao kod nas, slijedi fizički pregled kako bi se isključila zloupotreba alkohola i droga. Između ostalog, uzimaju se uzroci urina i krvi.

Cilj je medicinsko-psihološkog pregleda da kod osobe koja je nakupila negativne bodove probudi savjest. Osoba koja zna da mora proći kroz sve to mora se za to dobro pripremiti. To znači da rade na tome da ne ponove grešku. Neki koji su dozvolu izgubili zbog alkohola ili droge pred testove apstiniraju ili se potpuno odriču pića i droge. Iz prvog pokušaja polovica vozača u spije proći test.

Zanimljivo je kako na Idiotentestu možete završiti i ako učestalo ponavljate isti prekršaj, primjerice parkirate na mjestu za invalide jer u Uredu za izdavanje vozačkih dozvola smatraju da je, ako stalno ponavljate istu glupost, legitimno pitati se što nije u redu s vama. Godišnje na testu završi stotinjak tisuća Njemaca i, što je očito iz samog naziva,  da pojavljivanje na testu vozačima stvara prilično neugodnosti i smatra se sramotnim. Sve to veselje i prilično košta, 350-750 eura, a plaća ga sam vozač. Želimo li zakomplicirati život recidivistima i injektirati koju kunu u naše siromašno zdravstvo evo prijedloga, ništa lošijeg od mnogih predloženih izmjena Zakona o sigurnosti prometa na cestama o kojima čitamo ovih dana.

Poučena reakcijama na komentar o švedskom iskustvu s ograničenjem brzine očekujem mnogo zaključaka kako to nije primjenjivo kod nas jer „nismo mi Njemačka“. Nismo. Ali još kao dijete su me naučili da bi mi uzor trebao biti najbolji đak u razredu. Mađarska to, po mnogočemu, nije.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

„Gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu, i u moju korist!“

Ne volim generalizirati ali moram ustvrditi da, ako ne baš sve, ali neke struke, odnosno poslovi, imaju načela, obrasce ponašanja koje je formiralo vrijeme, stupanj civilizacije, svladana iskušenja, dotadašnje iskustvo i sl.  Neki to nazivaju i kodeksom ili nepisanim pravilima, ovako ili onako, ali poanta je da ih se svi pridržavaju. Nepridržavanje tih, kojiput i pisanih pravila, rezultira osudom okruženja, pa i šire javnosti. U ekstremnom slučaju, u kriminalnom miljeu naprimjer, kršenje kodeksa zna završiti i u osmrtnici. Redovno, recimo, iako nije nigdje propisano, nije običaj zaposliti suđenog pedofila u dječji vrtić. A što je sa pravosuđem?

Do ovog pitanja došao sam listajući jedan dobro poznati spis koji mi je, na kraju, donio nešto kao djelomičnu satisfakciju. Naravno, prije toga mi je odnio nekoliko godina života. A stvar počinje, jasno, s čovjekom kojem je netko vrlo neodgovoran dao onaj sudački čekić u ruke da razmahuje njime po kolektivu. Jer, svaka politika počinje kadrovskom politikom, otkako je onomad razbistrio tu stvar drug Josif Visarionovič.

Gospodin sudac čini sve kako bi maksimalno oštetitio tužitelja jer mu, iz nekog razloga, osoba tužitelja nije simpatična. A još ga više nervira njegov zastupnik. Ali, da budemo pošteni, sve po zakonu. Podsjetio me na jednu od mojih prvih stranaka i veličanstvenu rečenicu: „Gospon doktor ja bi štel da je sve po zakonu, i u moju korist!“ E, ovaj g. sudac je štel da sve bude po zakonu, ali na štetu tužitelja.

Detalji predmeta, da se ne ponavljam, dostupni su na http://www.naknadastete.hr/andrej-bulat-cekao-je-vise-od-sest-godina-na-presudu-sibenskog-opcinskog-suda-za-prometnu-nesrecu-u-kojoj-je-bio-suvozac-docekao/, a ovdje možete pogledati i videoprilog.

Tijekom parnice predlagao sam više puta stranki da tražimo izuzeće, i pokušamo ga obrazložiti tendencioznim vođenjem postupka, ali se stranka je nije željela upuštati u to pa ne nikada nećemo saznati kako bi taj pokušaj završio. Tako da, vođen duhom zakona, i nošen valovima vlastitog egotripa, g. sudac sudi u prvom stupnju 50% suodgovornosti za nastalu štetu, jer je tužitelj sjeo u automobil sa alkoholiziranim vozačem. Srećom da tuženom nije na pamet palo tražiti i više od 50%, jer bi vjerojatno i to bilo usvojeno.

Drugostupanjski sud, nakon žalbe tužitelja, preinačava presudu na 30% suodgovornosti, dakle gotovo prepolovljuje suodgovornost. Za napomenuti je da drugostupanjski sud baš nema običaj čitati presudu pa se ne upušta u utvrđivanje okolnosti koje proizlaze iz spisa nego, onako preko koljena, vidjevši da je prethodnik prećerao van svih običaja, smanjuje postotak.

Tužitelj ulaže reviziju, smatrajući da niti tih 30% njegove suodgovornosti nije dokazano kako to zakon traži. Revizija je, treba naglasiti, izvanredni pravni lijek protiv pravomoćne presude, pa je valjda iz toga jasno da je njeno usvajanje izvanredan događaj. No, događa se nešto još neočekivanije, primjer kakav do sada nismo imali. U fazi kada je revizija na odlučivanju, a nakon što je uručena njegovom zakonskom zastupniku, tuženi prihvaća prijedlog da se nagodbom smanji suodgovornost za još 10%  pa sada imamo odnos 80/20.

Prihvaća to jer vidi da u spisu nije dokazan osnov za bilo kakvu suodgovornost, uz onakvog suca nije ni bilo potrebe baviti se dokazivanjem, i da bi se moglo dogoditi da Vrhovni sud pročita končcno spis i preinači presudu. Tužitelj se ne usuđuje čekati sljedećih nekoliko godina odluku Vrhovnog suda, a bogami nije niti siguran hoće li netko konačno pročitati spis i što još kome može pasti na pamet, pa prihvaća nagoditi se na tih 80/20 .

Da se vratimo na načela,  da postoji, i da se primjenjuje, načelo pravne sigurnosti tužitelj bi mirno čekao odluku Vrhovnog suda jer u spisu nema ničega što bi dokazalo da je suvozač znao da je vozač alkoholiziran. A sudi se na temelju stanja spisa, brižljivom ocjenom svih provedenih dokaza, jasno i po zakonu. Osim ako nemaš neke posebne razloge kao sudac suditi drugačije. I, da ne bi bilo zabune, nikoga ne sumnjičim za bilo kakva davanja ispod stola. Ovdje je bio u pitanju samo osobni inat suca koji je koštao sve uključene i vremena, i novaca, i živaca, i bjesova…

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Što učiniti da bi bilo manje stradavanja u prometu? Koje alate koristiti? Koji je pristup najučinkovitiji?

Pitanja su to na koja su odgovor pokušali naći stručnjaci okupljeni na tribini  “Stradavanja u prometu-uzroci i posljedice” koju je u ponedjeljak organiziralo Ravnateljstvo policije Ministarstva unutarnjih poslova i PU zagrebačka, Fakultet prometnih znanosti te Tehnički muzej Grada Zagreba,  u Tehničkom Muzeju, povodom Svjetskog dana sjećanja na žrtve prometnih nesreća, a na kojoj smo i sami sudjelovali.

Na stručnoj tribini sudjelovali su dr. sc. Rajko Horvat iz Zavoda za cestovni promet Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, dr. sc. Mario Ćosić iz Zavoda za gradski promet Fakulteta prometnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, mr.sc. Miron Huljak policijski službenik Službe za sigurnost cestovnog prometa Ravnateljstva policije, dr.sc. Sinan Alispahić iz HAK – Hrvatski autoklub i Mihael Hribar, predsjednik Udruge stradalih u prometnim nesrećama – BONUS.

Svjetski dan sjećanja na žrtve prometnih nesreća obilježava se svake godine,  treće nedjelje u mjesecu studenom. Ovogodišnji slogan je „Ceste imaju priču“ (engl. Roads have stories). Tom je prilikom predstavljen i novi preventivni spot Ravnateljstva policije pod nazivom „CESTE MOGU IMATI TUŽNU PRIČU“ koji, kao i šok spotovi policija drugih zemalja, ima za cilj građane pozvati na oprez u prometu.

Veliki se broj prometnih nesreća i ozljeda može spriječiti. Strogo pridržavanje svih prometnih propisa može tome uvelike doprinijeti.  Zato svijest o prometnoj kulturi treba razvijati prevencijom od najranije dobi, u obitelji vrtiću i školi, naglašeno je na konferenciji. No, to se ne postiže preko noći, a do tada se možemo osloniti jedino na represiju. Stvarno rješenje je povećanje broja dobro opremljenih i korektno plaćenih prometnih policajaca na cesti kao sredstva i generalne i specijalne prevencije, naglasio je g. Hribar.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice.

Kojiput nekim sudskim odlukama baš moraš biti začuđen. Ili si prestao biti pravnik. Biti pravnik, to je navodno neka struka iako sam osobno mišljenja da to u egzistirajućem stanju veze sa strukom nema, niti je to prema postojećim događanjima moguće očekivati.

Svojedobno su me učili da greške pravosuđa prvog stupnja bivaju ispravljene u drugom stupnju, pa ako ne ni tada onda je spasonosan izvanredni pravni lijek-Vrhovni sud. Pa zatim da bi iza svake odluke, koja je donesena u za to predviđenom postupku, trebalo stajati neko suvislo, logično obrazloženje, koje ima uporište u nekom zakonskom propisu. Pa kada se sretneš s nečim što ne možeš sebi objasniti niti ti je jasno što je tom presudom pjesnik htio reći i zašto pjesnik iz dana radi noć, upitaš se što su ti divni ljudi, profesori i doktori, tebe zapravo učili. I tko je pobogu, učio ove što pišu ovakve presude?

Jer, čitajući rješenje Županijskog suda u Puli br. Gž-230/2016, kojom sudac odbija zahtjev za dosuđivanjem troška delegacije, utemeljen na zakonskim propisima, tvrdeći pritom da je tužba doduše zakonito upućena na Općinski sud u Zagrebu, gdje tuženik ima svoje sjedište, ali da je mogao biti izabran i mjesno nadležni sud u Puli, kao mjesto prebivališta tužitelja, pa bi to onda ovom sudu bilo zgodnije jer ne bi bilo rješenja o delegaciji. Jer da tužitelj zloupotrebljava duh Zakona o sudovima i duh Zakona o parničnom postupku, pazi sad – postupajući zakonito.

Ja bih ovom pjesniku preporučio da promjeni ili doktora, ili terapiju, a najbolje oboje. Ovako si, što bi rekli komšije, promašio ceo fudbal, jer odluku o delegaciji nije donio tužitelj, niti njegov zastupnik, već Vrhovni sud, a postupa li Vrhovni sud, kako ti to lijepo kažeš, u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku, to bi pjesniče trebao pitati njih. Znaš, onu gospodu u togama. I, vidi vraga, netko je tu odluku potpisao, opet netko u togi, i povrh svega, protiv te odluke nema pravo žalbe nitko pa ni ti, pjesniče. Na tebi je samo bilo da odrežeš iznos troškova u skladu s odlukom višeg suda, a ne da raspravljaš o odluci Vrhovnog suda, a još manje istoj sudiš. Inače smo cijelu ideju pravosuđa obrnuli na glavu. Zbog nekoliko tisuća kuna.

Znam ja da tu nema nikakve zavjere i da si ti u stvari dobar čovjek i dobar pravnik, ipak si dogurao do županijskog suda, tko zna možda jednom i togu obučeš pa dobiješ priliku postupati u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku. Zato mi nemoj uzeti za zlo što ti se obraćam s ti, ali ja ti govorim samo onima koje volim, a tebe volim što si znalac u svom poslu. Doduše, nisam baš siguran znaš li uopće što ti je posao.

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice. Zato, da bih istjerao ikakav novac od vas genijalaca, moram pričekati da me neki od vas tuži. Napominjem da vam je u tom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Jastrebarskom, osim ako ne delegiraju.

Sa znacima osobitog straha od pjesnika u pravosuđu,

Mihael Hribar

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Hoće li počinitelj prometne nesreće biti optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom ako je putnik umro od srčanog udara?

U subotu poslijepodne, na državnoj cesti Šibenik-Drniš, dogodila se još jedna prometna nesreća sa smrtnim ishodom. Prve informacije navode da je nesreću uzrokovao vozač cisterne koji nije držao dovoljan razmak kada se kreće iza drugog vozila zbog čega je naletio na osobni automobil ispred sebe. Na mjestu događaja utvrđena je smrt suvozača, dok su dvije djevojčice na stražnjem sjedalu pretrpjele teške, a vozačica lakše tjelesne ozljede. No, novinari ubrzo u opticaj puštaju informaciju kako je suvozač  preminuo prirodnom smrću, od srčanog udara. Evo kako to mijenja stvari i koja se nova pitanja otvaraju:

Ima li obitelj stradaloga na naknadu štete?

Ima, ako dokaže da je smrt u uzročno-posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom, dakle morat će u sudskom postupku dokazati da je prometna nesreća izazvala srčani udar uslijed kojeg je nastupila smrt.

Na srčani udar najčešće nailazimo kod slijetanja automobila iz nepoznatog razloga gdje kasnija obdukcija pokaže da je do slijetanja došlo zbog prethodnog srčanog udara koji je rezultirao smrću vozača. Ali ovdje imamo suvozača i troje ozlijeđenih u automobilu od kojih je dvoje djece u induciranoj komi, dakle teške tjelesne ozljede, što bi vodilo k zaključku da su i ozljede koje je zadobio suvozač vjerojatno teške te bi i same po sebi, neovisno o srčanom udaru, mogle dovesti do smrti. Nasuprot tome, možemo postaviti i tezu da je suvozač mogao u vožnji, bez prometnog udesa, doživjeti srčani udar i od njega umrijeti.  U tom slučaju nitko ne bi imao pravo na naknadu štete.

Je li prometna nesreća dovela do srčanog udara nikada nećemo saznati. Medicinski vještaci na to pitanje uvijek daju isti, jasan i koncizan odgovor:  „Medicina ne može sa sigurnošću utvrditi, niti mi možemo tvrditi, da bi eventualno prometni udes uzrokovao srčani udar. Niti to možemo isključiti. A na vam je tzv. teret dokazivanja.“

Hoće li počinitelj prometne nesreće biti optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom?

Iako su ga novinari već oslobodili krivnje tvrdeći da je smrt nastupila uslijed srčanog udara, što će se s njim stvarno dogoditi ovisi o obdukcijskom nalazu i stavu državnog odvjetništva. U obdukcijskom nalazu, kada je temeljit, piše je li smrt nasilna ili prirodna, odnosno sve što je potrebno da bi se sudionici u postupku, čitaj državno odvjetništvo, ispravno postavili u postupcima.

Bi li do smrtnog ishoda došlo da je stradali srčani udar doživio kod kuće?

Intervencija obitelji, hitna pomoć, odlazak pravovremeno u bolnicu i tko zna? Ovako, čekanje na cesti u stanju šoka, gdje nitko ne zna što uraditi dok ne dođu hitna i policija, sigurno neće doprinijeti dobrom ishodu. Vještaci će vjerojatno, već poslovično, reći kako ne mogu to tvrditi, ali niti isključiti.

U praksi, u jednom vrlo sličnom predmetu, tužitelji/nasljednici su se parničili godinama da bi na kraju izgubili parnicu. Zbog bezbrojnih ročišta i vještačenja nagomilao im se vrlo visok parnični trošak. Sve je završilo na Vrhovnom sudu koji je obitelj oslobodio parničnih troškova jednom, meni osobno ljudskom i razumljivom, ali pravno gledajući ekstravagantnom presudom. No, to je već druga priča.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

Kada sam pisao o spornom seminaru u Opatiji, koji je omogućio da u praksi zažive Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete, poznatiji kao Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, ustremio sam se dokazivati kako takav seminar nije smio biti niti održan, a kamoli da takvim sastavom učesnika daje legitimitet jednoj vrlo čudnoj praksi, a da bih, smatrajući valjda da je to svima svakodnevnica, kao što je postalo meni, zanemario objasniti što je u samim Orijentacijskim kriterijima, a zatim i praksi koja je iz njih nastala, uopće čudno i sporno.

Osnovna je ideja korektna, da se na neki način ujednači sudska praksa, jer se događalo da različiti sudovi imaju potpuno različite kriterije pri dosuđivanju visine tužbenog zahtjeva. U svom tadašnjem izlaganju predsjednik građanskog odjela g. Jakob Miletić je vrlo pažljivo naglasio termin orijentacijski navodeći da je svaki predmet poseban i podložan odluci suda međutim te su njegove riječi prošle posve nezapaženo. Praksa je formirala metodu zbrajanja i oduzimanja i danas je postupak određivanja odnosno suđenja visine nematerijalne štete sveden na zbrajanje i oduzimanje temeljem spomenutih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda, a presudu u stvari pišu vještaci koje sud odredi, i to kako u pogledu osnova (vještaci prometne struke), tako i u pogledu visine zahtjeva (vještaci medicinske struke). I tako, kako to obično biva, svaka stvar koja se da upotrijebiti da se i zloupotrijebiti, i to do mjere da izgubi smisao.

Konkretno, ako ste stradali u Zagrebu, ili nekom od većih gradova, vama je sve manje-više dostupno, od liječnika, specijalista, fizioterapeuta i terenske sestre i ljekarni do pomoći u kući i sl. Ali ako ste stanovnik npr. Žumberka život vam postaje vrlo kompliciran jer vam sve što vam treba često nije na dohvat ruke, a ponekad uopće nije dostupno. Morate nekoga moliti da vas nekamo odveze, pa vrati, a normalno je i da tog i takvog obeštetite za benzin i za izgubljeno vrijeme, sretni što ste uopće uspjeli takvog naći. O luksuzu pozivanja taksija i ne razmišljajte.

Drugo vrlo često kvalifikatorno obilježje vaše situacije jest živite li sami ili u obitelji koja vam može ili  ne može pomoći. Naime, o tome rade li ljudi ili su kod kuće, imaju li ili nemaju vlastiti automobil, ovisi mogu li vam i u kojoj pomoći. Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

U situacijama kada doživite visok stupanj invaliditeta osuđeni ste na tuđu pomoć i i njegu pa, ako imate sreću, o vama će brinuti vaša obitelj. Sudovi, ili točnije vještaci, u tim situacijama u pravilu navode da vam je tuđa pomoć i njega potrebna 8 sati dnevno (nikad više), iako je očito da osoba koja je vezana za krevet ne može biti ostavljena sama preostalih 16 sati. Za to se dosuđuje  15 do 25 kuna po satu, ovisno o regiji, a vama se, a osobito vašoj obitelji,  događaju nezamislivi problemi. Ako mislite da je rješenje smještaj u dom za stare i nemoćne razmislite i o okolnosti da se nesreća događa uglavnom mladim ljudima koji su nečija djeca, muževi i žene, da možda i taj stradali ima svoju djecu, a prvi dom je na 200 km udaljenosti, što praktički trajno razdvaja obitelj. I to ako u njega možete ući, jer mjesta je malo. Taj dom treba i platiti, a osiguravatelj već skače s prigovorom kako treba u cijeni doma razlučiti što je cijena hrane, a što smještaja (jer biste i onako bi morali jesti i da ste zdravi!). I kako to da idete u dom koji košta 8000 kuna, a ne u neki skromnij,i recimo onaj u kojem je boravio Oliver Twist.

Jer ovdje ne govorimo o lakim tjelesnim ozljedama (trzajna ozljeda vratne kralježnice i sl.) već o situacijama koje ti život preokrenu, a netko (dakle sud) bi trebao ocijeniti i dosuditi tzv. pravičnu naknadu. Zbrajanjem, množenjem i sličnim operacijama dobivamo samo alibi presude, a ne logičnu i životno utemeljenu pa, eto, i obrazloženu presudu.

Možete li tablicom jednako iskazati lom prsta pijanista i lom prsta noćnog čuvara? Na koji način valorizirati štetu koja se dogodi osobi s dva završena fakulteta, a koja uslijed nesreće doživi potpunu promjenu osobnosti (zbog prekida dotoka kisika u mozak)? Kako ocijeniti činjenicu da je ta osoba dosad ulagala u sebe, a u trenutku kada bi trebala početi naplaćivati to ulaganje i graditi karijeru, napredovati u poslu, nije više u stanju služiti se ni tablicom množenja (onom istom kojom se služe sudovi kada joj određuju visinu štete)? Što je sa zanimanjima koje traže potpunu fizičku i psihičku spremnost i redovne godišnje liječničke preglede, a na kojima više ne možete zadovoljiti, obzirom na zdravstveni karton? Što je sa sportašima zaustavljenima u napredovanju, pa posljedično i u zaradi, da ne kažem bogaćenju?

Na moguć komentar da se to dokazuje u stavci izgubljena zarada moram vas razočarati, to je postupak koji podliježe strogom  d o k a z i v a n j u.  Dakle, uzmemo platne liste u zadnjih šest mjeseci, pa koliko ste u prosjeku tada zarađivali, toliko biste valjda do mirovine. Sve drugo su nagađanja, dakle nedokazivo.

Eto, zato sam protiv tablica i množenja. Jer nisu ljudi satovi, isti i precizni, nego više oblaci koje vjetar nosi, a cilj zakona je restituirati kada je moguće, i obeštetiti  kada je restitucija nemoguća, te i takve ljude, a ne stvarati šablone da bi osiguravatelji lakše kalkulirali.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Slab uspjeh u parnici dovodi do plaćanja visokih troškova postupka, ponekad i dvostrukih, jer i umješač ima pravo na trošak

U praksi se vrlo često susrećemo s institutom koji je, pretpostavljam, slabo poznat široj publici, a riječ je o instutu tzv. umješača. Umješač je osoba koja će na kraju sudskog postupka biti pozvana na platež, a ustvari nije tužena.

Riječ je o situaciji kada stradate kao putnik u vozilu jednog osiguravatelja, a ustvari je krivac za prometnu nesreću drugo vozilo osigurano kod drugog osiguravatelja. To je, usuđujem se reći, još jedna nakarada pravosuđa jer zakon kaže da kao suputnik imate pravo na naplatu štete neovisno o krivnji od osiguravatelja koji je u trenutku nesreće pokrivao policom obveznog osiguranja vozilo u kojem ste stradali.

Obzirom da taj osiguravatelj, nakon što isplati vama štetu, ima pravo tzv. regresa od osiguravatelja koji je kriv za prometnu nesreću, obično prvotuženi, dakle osiguravatelj u čijem ste vozilu nastradali traži tzv. miješanje u parnicu onoga tko će na kraju štetu i platiti. Slična situacija je u trenutku kada se vozite u neosiguranom vozilu, a da to niste znali, pa tužiote HUO, koji pokriva takve štete, isti će tražiti miješanje vozača koji je upravljao neosiguranim vozilom jer će u konačnici tražiti u regresu cjelokupnu isplatu štete, i to bez ograničenja iznosa.

Kod vozača koji je alkoholiziran počinio štetu svom suputniku također će osiguravatelj uputiti zahtjev za miješanje u parnicu jer i u tim slučajevima ima pravo regresirati od krivca iznos koji će platiti oštećenom 12 prosječnih osobnih dohodaka temeljem podataka Državnog zavoda za statistiku. Kod parnica za regres protiv alkoholiziranih vozača osiguravatelj mora dokazati još jednu okolnost; uzročno-posljedičnu vezu između alkohola i nastale nesreće.

Jasno je da se stvari utvrđuju okolnosno, i to za svaki pojedinačni događaj, a ovisno je i o koncentraciji alkohola. Pojedini osiguravatelji kreću u regres za sve koncentracije iznad dopuštenih, a pojedini idu tek preko 0,8 promila. No, postoje i situacije u kojima imate dva ili više promila alkohola, a da osiguravatelj ne može regresirati bilo kakav iznos od vozača, npr. Nalet drugog vozila zbog oduzimanja prednosti ili nepropisnog prestrojavanja drugog vozila, semafor…

Kada komentiram da se radi o nakaradi prije svega mislim na trošak vođenja postupka na koji trošak, obzirom na uspjeh u parnici ima pravo i umješač, a u razmjeru tzv. uspjeha u parnici, što znači da ćete kao tužitelj platiti dva puta trošak, odnosno njegov razmjerni dio, kako prvotuženiku, tako i umješaču.

Razlog tome je što, ako ne sudjelujete kao umješač u parnici, možete tuženiku (osiguravajućem društvu) tvrditi da biste povoljnije prošli u toj parnici, a da ste u njoj sudjelovali pa bi u tom slučaju osiguravatelj trebao voditi ponovno parnicu dokazujući da je učinio sve što je bilo potrebno, što izbjegava činjenicom da vas zove na miješanje. Da pojasnimo primjerom: osoba A suputnik postavlja tužbeni zahtjev na 100000 kn, sud dosuđuje 70000 kuna, uspjeh u parnici je 70%, a vas će dočekati 30 plus 30 posto troška protivnih strana. (link uspjeh u parnici).

Dakle, oprez kod postavljanja visine tužbenog zahtjeva, jer vi imate pravo samo na jedan trošak, a protutrošak se lako nagomila.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail