Posts

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice.

Kojiput nekim sudskim odlukama baš moraš biti začuđen. Ili si prestao biti pravnik. Biti pravnik, to je navodno neka struka iako sam osobno mišljenja da to u egzistirajućem stanju veze sa strukom nema, niti je to prema postojećim događanjima moguće očekivati.

Svojedobno su me učili da greške pravosuđa prvog stupnja bivaju ispravljene u drugom stupnju, pa ako ne ni tada onda je spasonosan izvanredni pravni lijek-Vrhovni sud. Pa zatim da bi iza svake odluke, koja je donesena u za to predviđenom postupku, trebalo stajati neko suvislo, logično obrazloženje, koje ima uporište u nekom zakonskom propisu. Pa kada se sretneš s nečim što ne možeš sebi objasniti niti ti je jasno što je tom presudom pjesnik htio reći i zašto pjesnik iz dana radi noć, upitaš se što su ti divni ljudi, profesori i doktori, tebe zapravo učili. I tko je pobogu, učio ove što pišu ovakve presude?

Jer, čitajući rješenje Županijskog suda u Puli br. Gž-230/2016, kojom sudac odbija zahtjev za dosuđivanjem troška delegacije, utemeljen na zakonskim propisima, tvrdeći pritom da je tužba doduše zakonito upućena na Općinski sud u Zagrebu, gdje tuženik ima svoje sjedište, ali da je mogao biti izabran i mjesno nadležni sud u Puli, kao mjesto prebivališta tužitelja, pa bi to onda ovom sudu bilo zgodnije jer ne bi bilo rješenja o delegaciji. Jer da tužitelj zloupotrebljava duh Zakona o sudovima i duh Zakona o parničnom postupku, pazi sad – postupajući zakonito.

Ja bih ovom pjesniku preporučio da promjeni ili doktora, ili terapiju, a najbolje oboje. Ovako si, što bi rekli komšije, promašio ceo fudbal, jer odluku o delegaciji nije donio tužitelj, niti njegov zastupnik, već Vrhovni sud, a postupa li Vrhovni sud, kako ti to lijepo kažeš, u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku, to bi pjesniče trebao pitati njih. Znaš, onu gospodu u togama. I, vidi vraga, netko je tu odluku potpisao, opet netko u togi, i povrh svega, protiv te odluke nema pravo žalbe nitko pa ni ti, pjesniče. Na tebi je samo bilo da odrežeš iznos troškova u skladu s odlukom višeg suda, a ne da raspravljaš o odluci Vrhovnog suda, a još manje istoj sudiš. Inače smo cijelu ideju pravosuđa obrnuli na glavu. Zbog nekoliko tisuća kuna.

Znam ja da tu nema nikakve zavjere i da si ti u stvari dobar čovjek i dobar pravnik, ipak si dogurao do županijskog suda, tko zna možda jednom i togu obučeš pa dobiješ priliku postupati u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku. Zato mi nemoj uzeti za zlo što ti se obraćam s ti, ali ja ti govorim samo onima koje volim, a tebe volim što si znalac u svom poslu. Doduše, nisam baš siguran znaš li uopće što ti je posao.

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice. Zato, da bih istjerao ikakav novac od vas genijalaca, moram pričekati da me neki od vas tuži. Napominjem da vam je u tom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Jastrebarskom, osim ako ne delegiraju.

Sa znacima osobitog straha od pjesnika u pravosuđu,

Mihael Hribar

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Hoće li počinitelj prometne nesreće biti optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom ako je putnik umro od srčanog udara?

U subotu poslijepodne, na državnoj cesti Šibenik-Drniš, dogodila se još jedna prometna nesreća sa smrtnim ishodom. Prve informacije navode da je nesreću uzrokovao vozač cisterne koji nije držao dovoljan razmak kada se kreće iza drugog vozila zbog čega je naletio na osobni automobil ispred sebe. Na mjestu događaja utvrđena je smrt suvozača, dok su dvije djevojčice na stražnjem sjedalu pretrpjele teške, a vozačica lakše tjelesne ozljede. No, novinari ubrzo u opticaj puštaju informaciju kako je suvozač  preminuo prirodnom smrću, od srčanog udara. Evo kako to mijenja stvari i koja se nova pitanja otvaraju:

Ima li obitelj stradaloga na naknadu štete?

Ima, ako dokaže da je smrt u uzročno-posljedičnoj vezi s prometnom nesrećom, dakle morat će u sudskom postupku dokazati da je prometna nesreća izazvala srčani udar uslijed kojeg je nastupila smrt.

Na srčani udar najčešće nailazimo kod slijetanja automobila iz nepoznatog razloga gdje kasnija obdukcija pokaže da je do slijetanja došlo zbog prethodnog srčanog udara koji je rezultirao smrću vozača. Ali ovdje imamo suvozača i troje ozlijeđenih u automobilu od kojih je dvoje djece u induciranoj komi, dakle teške tjelesne ozljede, što bi vodilo k zaključku da su i ozljede koje je zadobio suvozač vjerojatno teške te bi i same po sebi, neovisno o srčanom udaru, mogle dovesti do smrti. Nasuprot tome, možemo postaviti i tezu da je suvozač mogao u vožnji, bez prometnog udesa, doživjeti srčani udar i od njega umrijeti.  U tom slučaju nitko ne bi imao pravo na naknadu štete.

Je li prometna nesreća dovela do srčanog udara nikada nećemo saznati. Medicinski vještaci na to pitanje uvijek daju isti, jasan i koncizan odgovor:  „Medicina ne može sa sigurnošću utvrditi, niti mi možemo tvrditi, da bi eventualno prometni udes uzrokovao srčani udar. Niti to možemo isključiti. A na vam je tzv. teret dokazivanja.“

Hoće li počinitelj prometne nesreće biti optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom?

Iako su ga novinari već oslobodili krivnje tvrdeći da je smrt nastupila uslijed srčanog udara, što će se s njim stvarno dogoditi ovisi o obdukcijskom nalazu i stavu državnog odvjetništva. U obdukcijskom nalazu, kada je temeljit, piše je li smrt nasilna ili prirodna, odnosno sve što je potrebno da bi se sudionici u postupku, čitaj državno odvjetništvo, ispravno postavili u postupcima.

Bi li do smrtnog ishoda došlo da je stradali srčani udar doživio kod kuće?

Intervencija obitelji, hitna pomoć, odlazak pravovremeno u bolnicu i tko zna? Ovako, čekanje na cesti u stanju šoka, gdje nitko ne zna što uraditi dok ne dođu hitna i policija, sigurno neće doprinijeti dobrom ishodu. Vještaci će vjerojatno, već poslovično, reći kako ne mogu to tvrditi, ali niti isključiti.

U praksi, u jednom vrlo sličnom predmetu, tužitelji/nasljednici su se parničili godinama da bi na kraju izgubili parnicu. Zbog bezbrojnih ročišta i vještačenja nagomilao im se vrlo visok parnični trošak. Sve je završilo na Vrhovnom sudu koji je obitelj oslobodio parničnih troškova jednom, meni osobno ljudskom i razumljivom, ali pravno gledajući ekstravagantnom presudom. No, to je već druga priča.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

Kada sam pisao o spornom seminaru u Opatiji, koji je omogućio da u praksi zažive Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete, poznatiji kao Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, ustremio sam se dokazivati kako takav seminar nije smio biti niti održan, a kamoli da takvim sastavom učesnika daje legitimitet jednoj vrlo čudnoj praksi, a da bih, smatrajući valjda da je to svima svakodnevnica, kao što je postalo meni, zanemario objasniti što je u samim Orijentacijskim kriterijima, a zatim i praksi koja je iz njih nastala, uopće čudno i sporno.

Osnovna je ideja korektna, da se na neki način ujednači sudska praksa, jer se događalo da različiti sudovi imaju potpuno različite kriterije pri dosuđivanju visine tužbenog zahtjeva. U svom tadašnjem izlaganju predsjednik građanskog odjela g. Jakob Miletić je vrlo pažljivo naglasio termin orijentacijski navodeći da je svaki predmet poseban i podložan odluci suda međutim te su njegove riječi prošle posve nezapaženo. Praksa je formirala metodu zbrajanja i oduzimanja i danas je postupak određivanja odnosno suđenja visine nematerijalne štete sveden na zbrajanje i oduzimanje temeljem spomenutih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda, a presudu u stvari pišu vještaci koje sud odredi, i to kako u pogledu osnova (vještaci prometne struke), tako i u pogledu visine zahtjeva (vještaci medicinske struke). I tako, kako to obično biva, svaka stvar koja se da upotrijebiti da se i zloupotrijebiti, i to do mjere da izgubi smisao.

Konkretno, ako ste stradali u Zagrebu, ili nekom od većih gradova, vama je sve manje-više dostupno, od liječnika, specijalista, fizioterapeuta i terenske sestre i ljekarni do pomoći u kući i sl. Ali ako ste stanovnik npr. Žumberka život vam postaje vrlo kompliciran jer vam sve što vam treba često nije na dohvat ruke, a ponekad uopće nije dostupno. Morate nekoga moliti da vas nekamo odveze, pa vrati, a normalno je i da tog i takvog obeštetite za benzin i za izgubljeno vrijeme, sretni što ste uopće uspjeli takvog naći. O luksuzu pozivanja taksija i ne razmišljajte.

Drugo vrlo često kvalifikatorno obilježje vaše situacije jest živite li sami ili u obitelji koja vam može ili  ne može pomoći. Naime, o tome rade li ljudi ili su kod kuće, imaju li ili nemaju vlastiti automobil, ovisi mogu li vam i u kojoj pomoći. Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

U situacijama kada doživite visok stupanj invaliditeta osuđeni ste na tuđu pomoć i i njegu pa, ako imate sreću, o vama će brinuti vaša obitelj. Sudovi, ili točnije vještaci, u tim situacijama u pravilu navode da vam je tuđa pomoć i njega potrebna 8 sati dnevno (nikad više), iako je očito da osoba koja je vezana za krevet ne može biti ostavljena sama preostalih 16 sati. Za to se dosuđuje  15 do 25 kuna po satu, ovisno o regiji, a vama se, a osobito vašoj obitelji,  događaju nezamislivi problemi. Ako mislite da je rješenje smještaj u dom za stare i nemoćne razmislite i o okolnosti da se nesreća događa uglavnom mladim ljudima koji su nečija djeca, muževi i žene, da možda i taj stradali ima svoju djecu, a prvi dom je na 200 km udaljenosti, što praktički trajno razdvaja obitelj. I to ako u njega možete ući, jer mjesta je malo. Taj dom treba i platiti, a osiguravatelj već skače s prigovorom kako treba u cijeni doma razlučiti što je cijena hrane, a što smještaja (jer biste i onako bi morali jesti i da ste zdravi!). I kako to da idete u dom koji košta 8000 kuna, a ne u neki skromnij,i recimo onaj u kojem je boravio Oliver Twist.

Jer ovdje ne govorimo o lakim tjelesnim ozljedama (trzajna ozljeda vratne kralježnice i sl.) već o situacijama koje ti život preokrenu, a netko (dakle sud) bi trebao ocijeniti i dosuditi tzv. pravičnu naknadu. Zbrajanjem, množenjem i sličnim operacijama dobivamo samo alibi presude, a ne logičnu i životno utemeljenu pa, eto, i obrazloženu presudu.

Možete li tablicom jednako iskazati lom prsta pijanista i lom prsta noćnog čuvara? Na koji način valorizirati štetu koja se dogodi osobi s dva završena fakulteta, a koja uslijed nesreće doživi potpunu promjenu osobnosti (zbog prekida dotoka kisika u mozak)? Kako ocijeniti činjenicu da je ta osoba dosad ulagala u sebe, a u trenutku kada bi trebala početi naplaćivati to ulaganje i graditi karijeru, napredovati u poslu, nije više u stanju služiti se ni tablicom množenja (onom istom kojom se služe sudovi kada joj određuju visinu štete)? Što je sa zanimanjima koje traže potpunu fizičku i psihičku spremnost i redovne godišnje liječničke preglede, a na kojima više ne možete zadovoljiti, obzirom na zdravstveni karton? Što je sa sportašima zaustavljenima u napredovanju, pa posljedično i u zaradi, da ne kažem bogaćenju?

Na moguć komentar da se to dokazuje u stavci izgubljena zarada moram vas razočarati, to je postupak koji podliježe strogom  d o k a z i v a n j u.  Dakle, uzmemo platne liste u zadnjih šest mjeseci, pa koliko ste u prosjeku tada zarađivali, toliko biste valjda do mirovine. Sve drugo su nagađanja, dakle nedokazivo.

Eto, zato sam protiv tablica i množenja. Jer nisu ljudi satovi, isti i precizni, nego više oblaci koje vjetar nosi, a cilj zakona je restituirati kada je moguće, i obeštetiti  kada je restitucija nemoguća, te i takve ljude, a ne stvarati šablone da bi osiguravatelji lakše kalkulirali.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Slab uspjeh u parnici dovodi do plaćanja visokih troškova postupka, ponekad i dvostrukih, jer i umješač ima pravo na trošak

U praksi se vrlo često susrećemo s institutom koji je, pretpostavljam, slabo poznat široj publici, a riječ je o instutu tzv. umješača. Umješač je osoba koja će na kraju sudskog postupka biti pozvana na platež, a ustvari nije tužena.

Riječ je o situaciji kada stradate kao putnik u vozilu jednog osiguravatelja, a ustvari je krivac za prometnu nesreću drugo vozilo osigurano kod drugog osiguravatelja. To je, usuđujem se reći, još jedna nakarada pravosuđa jer zakon kaže da kao suputnik imate pravo na naplatu štete neovisno o krivnji od osiguravatelja koji je u trenutku nesreće pokrivao policom obveznog osiguranja vozilo u kojem ste stradali.

Obzirom da taj osiguravatelj, nakon što isplati vama štetu, ima pravo tzv. regresa od osiguravatelja koji je kriv za prometnu nesreću, obično prvotuženi, dakle osiguravatelj u čijem ste vozilu nastradali traži tzv. miješanje u parnicu onoga tko će na kraju štetu i platiti. Slična situacija je u trenutku kada se vozite u neosiguranom vozilu, a da to niste znali, pa tužiote HUO, koji pokriva takve štete, isti će tražiti miješanje vozača koji je upravljao neosiguranim vozilom jer će u konačnici tražiti u regresu cjelokupnu isplatu štete, i to bez ograničenja iznosa.

Kod vozača koji je alkoholiziran počinio štetu svom suputniku također će osiguravatelj uputiti zahtjev za miješanje u parnicu jer i u tim slučajevima ima pravo regresirati od krivca iznos koji će platiti oštećenom 12 prosječnih osobnih dohodaka temeljem podataka Državnog zavoda za statistiku. Kod parnica za regres protiv alkoholiziranih vozača osiguravatelj mora dokazati još jednu okolnost; uzročno-posljedičnu vezu između alkohola i nastale nesreće.

Jasno je da se stvari utvrđuju okolnosno, i to za svaki pojedinačni događaj, a ovisno je i o koncentraciji alkohola. Pojedini osiguravatelji kreću u regres za sve koncentracije iznad dopuštenih, a pojedini idu tek preko 0,8 promila. No, postoje i situacije u kojima imate dva ili više promila alkohola, a da osiguravatelj ne može regresirati bilo kakav iznos od vozača, npr. Nalet drugog vozila zbog oduzimanja prednosti ili nepropisnog prestrojavanja drugog vozila, semafor…

Kada komentiram da se radi o nakaradi prije svega mislim na trošak vođenja postupka na koji trošak, obzirom na uspjeh u parnici ima pravo i umješač, a u razmjeru tzv. uspjeha u parnici, što znači da ćete kao tužitelj platiti dva puta trošak, odnosno njegov razmjerni dio, kako prvotuženiku, tako i umješaču.

Razlog tome je što, ako ne sudjelujete kao umješač u parnici, možete tuženiku (osiguravajućem društvu) tvrditi da biste povoljnije prošli u toj parnici, a da ste u njoj sudjelovali pa bi u tom slučaju osiguravatelj trebao voditi ponovno parnicu dokazujući da je učinio sve što je bilo potrebno, što izbjegava činjenicom da vas zove na miješanje. Da pojasnimo primjerom: osoba A suputnik postavlja tužbeni zahtjev na 100000 kn, sud dosuđuje 70000 kuna, uspjeh u parnici je 70%, a vas će dočekati 30 plus 30 posto troška protivnih strana. (link uspjeh u parnici).

Dakle, oprez kod postavljanja visine tužbenog zahtjeva, jer vi imate pravo samo na jedan trošak, a protutrošak se lako nagomila.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Nepropisno parkiranje: Važno je znati da za počinjeni prekršaj odgovara isključivo osoba koja je parkirala vozilo, a ne vlasnik vozila

Potaknuti brojnim upitima građana kojima je služba premještanja vozila uklonila vozilo radi nepropisnog parkiranja, pojednostavljeno rečeno „pauk dignuo auto“, odlučili smo na našim stranicama malo razjasniti i rasvijetliti temu o kojoj smo već i pisali. Kako najveći broj upita primamo iz Zagreba, uzet ćemo praksu u Zagrebu kao primjer, makar ni u drugim gradovima nije puno drugačije.

Dakle, kada pauk premjesti automobil to se najčešće radi po odluci komunalnog ili prometnog redara, ovisno o tome je li počinjen prekršaj iz oblasti Odluke o komunalnom redu ili Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Vodite računa da vas očekuju dvije uplatnice, za počinjeni prekršaj i za troškove premještanja vozila i nemojte brkati te dvije stvari.

Za počinjeni prekršaj slijedi sankcija i to na način da najprije dobijete Obavijest o počinjenom prekršaju, temeljem koje možete platiti pola kazne u otvorenom roku od tri dana, a ako to ne učinite, i Obvezni prekršajni nalog na kućnu adresu. Važno je znati da za počinjeni prekršaj odgovara isključivo osoba koja je parkirala vozilo, a ne vlasnik vozila. Da bi je mogao sankcionirati redar mora najprije na odgovarajući način utvrditi njen identitet, a najčešće to čini tako da prilikom izdavanja vozila traži taj podatak od vlasnika vozila ili mu šalje odgovarajući obrazac koji je potrebno popuniti. Ako je vozilom upravljao stranac bilo bi dobro priložiti presliku njegove putne isprave ili vozačke dozvole, kako bi se podatak smatrao vjerodostojnim, kada dođe do suca. Naime, prometno redarstvo ima praksu izdavanja obveznog prekršajnog naloga po članku 229 t. 7 svaki put kada primi obavijest da je vozilom upravljao stranac, no ako ste se žalili na vrijeme, popunili sve tražene podatke i priložili ispravu nema osnove da budete kažnjeni na taj način. Napomenimo još da unutar Europske unije postoji mogućnost da se kazna naplati počinitelju dok s počiniteljima iz trećih zemalja (Srbija, BiH, SAD) to nije slučaj.

Iako mogućnost plaćanja pola iznosa kazne u tri dana zvuči privlačno, pa građani često pohrle iskoristiti tu mogućnost, vodite računa da se plaćanje kazne, prema Prekršajnom zakonu, smatra priznanjem krivnje te više nemate mogućnost žalbe. S druge strane, ako vas sud proglasi krivima još uvijek imate mogućnost platiti 2/3 kazne u roku od trideset dana i kazna će se smatrati plaćenom. Kada je riječ o najčešćem iznosu kazne za nepropisno parkiranje od 300 kuna, polovica kazne iznosi 150, a dvije trećine kazne 200 kuna, što i nije značajna ušteda. Iznosi kazne propisani su u fiksnom iznosu i sud vam neće odrediti kaznu veću od toga, ali može vas obavezati na plaćanje troškova prekršajnog postupka u iznosu od 100 ili 200 kuna, ali može vam odobriti i oslobođenje od istih, ako to zatražite i potkrijepite odgovarajućim dokazima o svom slabom socijalnom statusu (potvrda o nezaposlenosti, npr.).

No, ono što vas muči, a o čemu prekršajni sudac ne odlučuje, je iznos troška premještanja vozila od 500 kuna, ili 250 ako je riječ o započetoj radnji, koji od vas potražuje Zagrebparking. Člankom 86. Zakona o sigurnosti prometa na cestama predviđeno je da troškove premještanja vozila u ovom slučaju snosi vlasnik, odnosno korisnik vozila. Najjednostavniji način da osporite i taj trošak jest da u prekršajnom postupku bude pravomoćno utvrđeno da vozilo nije bilo nepropisno parkirano čime se gubi osnova za premještanje vozila, a onda i za naplatu troškova.

Na samo premještanje vozila možete se i trebate žaliti, ali odluku o osnovanosti odluke o premještanju donosi isto prometno redarstvo koje je naredilo uklanjanje vozila, dakle kadija te tuži, kadija ti sudi. Prvu pravu priliku za osporavanje tog troška imat ćete tek kada on dođe na ovrhu, koju onda možete osporavati u sudskom postupku.

Zvuči komplicirano, znamo. Da vas malo oraspoložimo donosimo dokaz da je moguće; sudsku presudu u kojoj se revolitrani sudac obraća okrivljeniku protiv kojeg je upravo odbacio optužbu za desetak kazni za nepropisno parkiranje. Gospođa sudac uistinu ima razloga biti revoltirana, no svoje je nezadovoljstvo usmjerila na krivu adresu, prema osobi koja poznaje pravo i postupa u skladu s njim, a ne prema sistemu s kojim, očito, nije taj slučaj pa iz presude u presudu ponavlja istu grešku i, ne naučivši ništa, ne uspijeva naplatiti ni običnu kaznu za nepropisno parkiranje.

 

 

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

„Dokle ćeš konačno, Katilina, zlorabiti strpljivost našu?“-želio bih pitati g. Hrvatina

„Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra?“  je latinska fraza kojom započinje prvi govor Marka Tulija Cicerona protiv Katiline. Prevedena glasi: „Dokle ćeš konačno, Katilina, zlorabiti strpljivost našu?“ Počeo sam latinskim ne zato da stvaram privid da se tim jezikom služim, jer je to ionako odavno izašlo iz mode, već da dočaram od kada su zabilježene jebade razno raznih politika i političara. Može biti da ima i ranijih zapisa, ali ovoga sam se prvog sjetio, a i zgodno je da podsjetim da je tada postojao i odgovor onih koji su jebani u glavu pa su povremeno pitali dokad?

Moj prijatelj Josif Visarionovič davno je rekao da svaka politika počinje kadrovskom politikom, dakle kada želiš mijenjati politiku treba početi promjenom kadrova. Moguće da je gospodin bio u pravu, a počeo je, doduše, od najbližih, i tko zna gdje bi mu kraj bio da je poživio. Navodno je, kada su vlakovi kasnili, sredio neke vlakovođe i šefove stanica i više nije bilo kašnjenja za njegova života. Sada ponovno kasne.

Bivši predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske g. Hrvatin  zamrznuo je svoj status suca vrhovnog suda da bi otišao na ispomoć u Albaniju. Zamrznuo valjda zato što ima namjeru vratiti se i ponovno biti sudac Vrhovnog suda. Nu guze na dva stolca. Pazite, ovdje se ne radi o već poznatim situacijama kada pravosudni dužnosnici prelaze u izvršnu hrvatsku vlast pa zamrzavaju svoj status u pravosuđu. Ipak je u pravosuđu najljepše (čitaj: najsigurnije), zašto bi inače taj status zamrzavali? Igram loto pa, ako ne dobijem, tražim novac nazad. Sugeriram gospodinu Hrvatinu da se, kada dođe vrijeme, zamrzne ko Walt Disney pa da ga probude u pravom trenutku, kao predsjednika Europskog suda.

O sukobu interesa nisam nadležan suditi. Napominjem samo da je riječ o bivšem predsjedniku državnog izbornog povjerenstva koji je imao na uvid biračke popise i sve podatke koje sadrže. Riječ je i o bivšem predsjedniku Vrhovnog suda s koje pozicije su mu bile dostupne također brojne osjetljive informacije. Ovo više nije slučajna država, ovo više nije ni država slučaja, ovo je prosto nakaradno.

Ovo je država u kojoj guverner narodne banke dobiva, jer nema smisla to zvati kupovanjem, stan za cca 8 000 eura, uz povoljnu kamatnu stopu. Valjda je pazio da ne bi slučajno uzeo švicarac pa da mu mjesečna rata ne prebaci jedva podnošljivih 240 kn. Koje ne plaća. Godinama. Vidim ga već u Udruzi franak. Zamišljam  deložaciju i Živi zid kako mu staje u obranu.

Rekao sam već, za istjerivanje socijalističkog softvera potrebni su nam egzorcisti. Ili, možda, moj prijatelj Josif.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

U Dobar dan Hrvatska povodom Europskog dana bez žrtava u prometu

Prigodno, povodom Europskog dana bez žrtava u prometu HRT je dio emisije Dobar dan Hrvatska posvetio problematici sigurnosti cestovnog prometa. Pogledajte:

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Pomorac kojem je zbog ostavljene gaze u koljenu amputirana noga mora podmiriti sudske troškove u vrijednosti gotovo polovice odštete

Prošlog petka je u Jutarnjem listu objavljen članak o pomorcu kojem su liječnici prije 15 godina ostavili gazu u koljenu nakon operacije zbog čega mu je amputirana noga. Dobio je odštetu, ali istovremeno mora platiti 60.000 kn sudskih troškova. Prava pravcata nepravda, rekli bismo.

No, prije nego što se obrušimo na zadarski sud, pa i suce i pravosuđe općenito, treba pošteno reći da je tome tako jer je gospodin ostvario samo djelomičan uspjeh u parnici. Njegov je odvjetnik naime tužbeni zahtjev postavio na iznos sedam puta veći od toga pa mu je stranka zapravo ostvarila vrlo slab uspjeh u sporu, a što ju onda posljedično obvezuje na plaćanje sudskih troškova, visina kojih također raste s vrijednošću spora. Čak i da nije suđena podijeljena odgovornost između dviju bolnica takav tužbeni zahtjev debelo premašuje iznose predviđene Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda, koji su godinama početak i kraj svega što je u parnicama naknade štete moguće postići i to dobro zna baš svaki odvjetnik koji se time bavi. Ili ne zna?

Prvi odvjetnik Šime Lučića, vatrogasca koji je preživio užas na Kornatima, postavio je bezbrižno odštetni zahjev na sedam milijuna kuna, unatoč notornoj činjenici da maksimum određen Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda iznosi milijun kuna, i to u slučaju potpunog invaliditeta. Njegova stranka nije od toga još uvijek vidjela ni novčića.

Slučaj Miroslava Maškarina, koji je zbog liječničke greške izgubio nogu prilikom rutinske operacije slijepog crijeva, ni nakon dvanaest godina nije dobio sudski epilog, ovog puta na riječkom sudu. Mladić je primio tek otprilike deset posto od traženog iznosa od 13 milijuna kuna.

Nije dakle do suda ni sudaca, takav je zakon i sudska praksa. Kada birate odvjetnika budite sigurni da je upoznat s ta dva pojma te da je u stanju kontrolirati vlastitu ambiciju jer, kada se slučaj raspetlja ovako, njegovoj stranki neće pomoći – naslikavanje za novine.

Više o odvjetničkim naknadama; kako funkcioniraju, kako se računaju i što o njima morate znati prije postupka pred sudom pročitajte ovdje.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

EDWARD: Europski dan bez žrtava u prometu

U danima do projekta EDWARD, željeli bismo da svi sudionici u prometu promisle – makar i na par minuta – o rizicima s kojima se suočavaju, o rizicima kojima izlažu ostale sudionike u prometu i kako ih izbjeći. Cilj TISPOL-a je da u srijedu, 19. rujna nitko ne pogine na cestama Europe. Ako zastanemo i pogledamo kako koristimo ceste, vjerujemo da projekt EDWARD može znatno doprinijeti daljnjem, održivom smanjenju broja poginulih i teško ozlijeđenih.

MOJA PRISEGA ZA SIGURNOST PROMETA

Obećavam da ću:

  • Podsjetiti svoju obitelj, prijatelje i kolege da pojačaju pažnju na cestama.
  • Uključiti svjetla zbog veće sigurnosti.
  • Voziti najsigurnije što mogu i poštivati prometna pravila i propise, upravljajući automobilom, motociklom ili biciklom.
  • Biti posebno oprezan i pažljiv prema pješacima, biciklistima, djeci i starijima.
  • Voziti dozvoljenom i prilagođenom brzinom.
  • Redovito provjeravati gume svog vozila.
  • Posebno paziti kad vozim pored škola i mjesta gdje je puno djece.
  • Nakon konzumiranja alkohola ili lijekova koji mogu utjecati na vožnju, neću voziti.
  • Kada upravljam vozilom gledati ispred sebe i držati potreban razmak.
  • Uvijek vezati sigurnosni pojas i paziti da svi koji su sa mnom u vozilu budu vezani.
  • Kada vozim, neću koristiti mobitel.
  • Biti koncentriran na vožnju i paziti da me ništa, izvan ili unutar vozila ne ometa.
  • Biti dobar primjer putnicima u svojem automobilu, vozeći pažljivo i sigurno.
  • Kao putnik u vozilu, pazit ću da je vozač osposobljen i spreman za vožnju.

Podržite projekt EDWARD 2018 na https://projectedward.eu/hr/.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Građani su neobaviješteni i needucirani pa bi ustvari trebalo njih mijenjati. – dalo bi se zaključiti iz izjava predsjednika DSV-a

Ne mogu odoljeti, a da se ne osvrnem na intervju predsjednika Državnog sudbenog vijeća Željka Šarića. Ponekad ljudi, kada žele nešto dokazati, a činjenice ne govore tome u prilog, smatraju valjda da to gore po činjenice. Dakle, to što gospodin Šarić spominje u svom intervjuu, da je sudstvo kao navodna rak rana našeg društva stereotip koji proizlazi u stvari iz frustrirane javnosti zbog općenito lošeg društvenog stanja, ne smatram baš točnom tezom. Valjda, građani su neobaviješteni i needucirani pa bi ustvari trebalo njih mijenjati.

Osobno se, nažalost, slažem s većinom argumentacije koja brani nebranjivo, ali mi se čini da je obuhvaćen samo dio problema i tek djelomično zahvaćeno opće stanja u pravosuđu. Svojedobno sam predložio jedan drugi pristup problemu, koji je doduše kompliciraniji, ali mi se čini efikasnijim. Dokle god smo na općim tezama sve se da braniti i sve se da napadati ili, kako narod kaže, svaka škuža nađe muža. Moje je viđenje da treba krenuti od pojedinačnih čudnih odluka,  pa iz njih detektirati procese koji su takve odluke omogućili, da bismo došli do zaključka zašto su donesene i čime su motivirane, pa na temelju toga  pokušati mijenjati stanje u kojem je pravosuđe, a da bi bilo bolje.

Ja ne mislim da se pojedine odluke donose iz neznanja onih koji ih donose već, naprotiv, s namjerom. Čini mi se da bi i pacijenti imali što reći doktorima, a ne da liječnici sami sebe ocjenjuju. Svi oni koji nešto rade su, ili bi trebali biti, spremni čuti komentare onih zbog kojih su postavljeni da nešto čine. I glumac koji izađe na pozornicu vrlo brzo shvaća je li publici prihvatljiva njegova interpretacija ili će pobrati zvižduke umjesto aplauza.

Mi koji smo “korisnici” pravosuđa uglavnom ne komentiramo izbor sudaca već smo ponekad sablažnjeni odlukama koji ti suci donose. Doduše, kao publika sablažnjeni smo i zakonima koji se donose pa se onda posljedično i primjenjuju kroz sudske odluke. Ali, sudjelovati kao važan čimbenik u nekom području, a smatrati da tu nema grešaka i ne pokušavati riješiti  problem već ga u cijelosti prebacivati na neki drugi teritorij pa proglašavati korisnike nekompetentnima i nerazumnima?

Kada kupim kruh on je jestiv ili nejestiv, a nebitno mi je tko je za to kriv, loša pšenica, pekar ili trgovac. Kada, nakon deset godina suđenja, čitam pravomoćnu presudu, pa ista bude preinačena u 16 dana od strane Vrhovnog suda, dozvolite mi da se osjetim dovoljno kompetentnim da komentiram, a ograničavati me može jedino to što pritom moram ostati pristojan.

Ako isti činjenični opis rezultira dvjema potpuno različitim odlukama, najprije nagodbom uz podršku državnog odvjetništva, a zatim puta revizijom preinačenom pravomoćnom presudom, na koju reviziju ulaže to isto državno odvjetništvo koje je prethodno sugeriralo nagodbu, a kada se sve to još dogodi  u 16 dana, dozvolite mi da budem zabezeknut. Je li takvu odluku uopće moguće braniti? Jest, i branio ju je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda.

Sami ste se ogradili od komentiranja kaznenih predmeta, ali vjerujem da ćemo se složiti da u civilu možemo govoriti o i nehatu ali, bogami, i o umišljaju. Čijem? Pa čini mi se sudaca, sudskih vijeća, sudaca izvjestitelja, državnog odvjetništva…

Sprezi politike i pravosuđa, u kojoj ponekad sudjeluje i izvršna vlast, očito pod motom: CARPE DIEM QUAM MINIMUM CREDULA POSTERO.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail