Posts

Samozapaljenje automobila: Ima li i tko ima pravo na naknadu štete?

Kada otvorite vrata parkiranog automobila i pogodite biciklistu on ima pravo temeljem objektivne odgovornosti naplatiti štetu, neovisno o činjenici da vozilo nije u pokretu. Poznate su i štete kada vozač parkira automobil, izađe iz automobila, a automobil sam krene i počini štetu. Imamo samozapaljenja na parkiralištu… A imamo i ovakve slučajeve.

Ovog puta vas namjeravamo razonoditi jednom zanimljivom pričom sa sajma rabljenih automobila. Desetak dana nakon što je na sajmu automobila kupio rabljeni automobil, u koji je bila ugrađena plinska instalacija, štedljivi gospodin, koji će kasnije postati naša stranka, ukrcao je u automobil svoju suprugu, dvoje malodobne djece, a  sam je sjeo za upravljač, i uputio se na prvo putovanje „novim“ vozilom.

Opće je poznata stvar da automobil prije putovanja treba napuniti gorivom pa tako i naš vozač staje na  benzinskoj pumpi „Lukoil“ gdje sam u automobil toči benzin, a zaposlenik benzinske stanice, koji je jedini za to ovlašten, toči plin. Za vrijeme tih operacija supruga i djeca ostaju u automobilu. U jednom trenutku supruga viče: „Smrdi!“ i otvara vrata, kako sebi, tako i djeci. Tek trenutak kasnije buknuo je požar.

Imati zapaljeni automobil na benzinskoj stanici, okružen kubicima zapaljivog goriva, samo je po sebi zastrašujuća stvar. K tome, žena i djeca bivaju opečeni, a opekline je zadobio i suprug, dok je vadio djecu iz gorućeg automobila. Obitelj pronalazi odvjetnika i spor počinje.

Tužbeni zahtjev koji je inicijalno postavljen baziran je na tezi da imamo tzv. objektivnu odgovornost osiguravatelja koju osiguravatelj može izbjeći jedino ako dokaže da je prisutna nečija odgovornost, odnosno krivnja.

Osiguravatelj se poziva da na to da automobil u datom trenutku nije u pokretu, što je točno, pa se ne može primijeniti objektivna odgovornost jer automobil svoje svojstvo opasne stvari ima tek kada je u pokretu. Sudska praksa govori drugačije. Vozilo je neophodno natočiti gorivom da bi vozilo, prema tome to je korištenje vozila u svrhu kojoj je namijenjeno.

Drugo je sporno pitanje je li vozač koji je točio benzin u datom trenutku tzv. treća osoba pa se ima primijeniti objektivna odgovornost i platiti mu nematerijalnu štetu. Stav je tužitelja da vozač kada izađe iz automobila više nije vozač, pa bi time imao pravo na naknadu štete. Djeca i supruga su neupitno treće osobe a, neovisno o prigovoru osiguravatelja, automobil je opasno sredstvo upravo zbog svojih svojstava.

Kada otvorite vrata parkiranog automobila i pogodite biciklistu on ima pravo temeljem objektivne odgovornosti naplatiti štetu, neovisno o činjenici da vozilo nije u pokretu. Poznate su i štete kada vozač parkira automobil, izađe iz automobila, a automobil sam krene i počini štetu. Imamo i samozapaljenja na parkiralištu…

U ovom slučaju imamo i poseban dodatak, neodgovornog vozača kojem je rečeno da plinska instalacija nema atest, o čemu je prodavatelj kasnije svjedočio u sudskom postupku, a on u tom automobilu vozi svoju obitelj.

Treba li ga zbog toga osuđivati prosudite sami. Što se sudova tiče, oni su, naime, donijeli različite odluke. Neki od tužbenih zahtjeva su usvojeni, a neki odbijeni. No, sve je to pravosuđe.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Više bodova, obvezne zabrane, veće kazne, ukidanje dozvole i oduzimanje vozila-sve nam to donosi novi ZSPC.

Izmijenjeni Zakon o sigurnosti prometa na cestama stupio je na snagu u četvrtak Sve su izmjene Zakona koncentrirane oko četiri ključna elementa u koji su najčešći uzrok teških prometnih nesreća sa smrtnom posljedicom, a koje MUP naziva „četirima ubojicama u prometu“. Riječ je o brzini, alkoholu, pojasu i mobitelu.

Za osam najtežih prometnih prekršaja, a to su alkohol iznad 1,5 promila ili odbijanje alkotesta, brzina iznad stotke u naseljenom, crveno svjetlo, vožnja pod zabranom ili dok je vozačka dozvola oduzeta ili ukinuta, bez položenog ispita, kao i vožnja u suprotnom smjeru na autocesti, kazne će s dosadašnjih 5-15 tisuća porasti na 10-20 tisuća kuna.

Za iste je uvedeno i propisivanje obligatornih zaštitnih mjera, odnosno zabrana upravljanja motornim vozilom od najmanje šest mjeseci za drugi počinjeni prekršaj ili od najmanje 12 mjeseci ako je prekršaj počinjen treći ili više puta, zatim povećanje negativnih prekršajnih bodova s tri na šest te privremeno oduzimanje vozila kao sredstva počinjenja prekršaja. 
 
Policija može vozilo privremeno oduzeti recidivistu koji ponovno počini neki od 8 najtežih prometnih prekršaja, do odluke suda, koji će pak odluku donijeti u roku od 15 dana. Oni koji pak prikupe previše negativnih bodova dobiti će dvogodišnji moratorij na produživanje ili izdavanje vozačke dozvole, a najtežim će prekršiteljima dozvola biti ukinuta.

Za nekorištenje pojasa, ili pak korištenje mobitela, kazne su udvostručene pa ćete platiti  1000 umjesto dosadašnjih 500 kuna. Popust za dobre platiše i dalje vrijedi pa ćete moći kaznu u tri dana namiriti s 500 kuna, odnosno 667 kuna u tjedan dana.

Za ostale prekršaje koji su najčešći uzroci prometnih nesreća, dakle radnje vozilom, uključivanje, obilaženje, prestrojavanje i sl. kazne su također povećane, kao i kazne za ugrožavanje i nepropuštanje pješaka te nezaustavljanje na pružnom prijelazu.

Bijeg s mjesta prometne nesreće s ozlijeđenim osobama također će vas skupo koštati, 10-20 tisuća kuna, a porasla je i kazna za napuštanje mjesta događaja bez razmijenjenih podataka nakon što ste oštetili nečije vozilo. Ogrebete li, primjerice, nečiji automobil na parkingu i zaključite da vam se previše žuri, to bi vas veselje moglo koštati 3-7 tisuća kuna, obveznu zaštitne mjere i bodova.

Opseg prekršaja koji donose zaštitnu mjeru i negativne bodove općenito je povećan. Porasti bi mogla i odgovornost vlasnika vozila koji je nesavjesnom vozaču dao vozilo na upravljanje. MUP se obvezao da će na svojim web stranicama dati mogućnost vlasnicima da, temeljem serijskog broja vozačke dozvole, provjere stanje vozačke dozvole (važeća, nevažeća, ukinuta), broj negativnih prekršajnih bodova i izrečene zaštitne ili sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, a sve kako bi znali kome povjeravaju svoj automobil pa onda, shodno tome, za taj čin mogli i odgovarati. Obveza davanja vjerodostojnih podataka o osobi kojoj je vozilo dano na upravljanje također je bolje regulirana.

Na stranicama MUP-a detaljno su se pohvalili promjenama pa preporučamo da ih detaljno proučite. O tome s kojim personalom i sredstvima misle nove represivne mjere provesti u djelo, začudo, ni slova. No, treba biti pošten pa priznati da, iako su nam plavci prvi na udaru, za otužnu situaciju sigurnosti cestovnog prometa nisu jedini krivci. Zahvaljujući inertnom pravosuđu ni dosadašnje najviše kazne nije zapravo nitko plaćao, niti su učinkovito bivale zamijenjene kaznom zatvora ili dobrotvornim radom. Politika je ponovno zaključila da nije oportuno slati umirovljenika na liječničke preglede. Starost voznog parka i sigurnost prometnica tema su za sebe. Tako da ne treba biti preoštar ni prema policajcima. Potrudili su se. Makar na papiru.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Suprotna vladavini prava nije vladavina nepravde nego vladavina pojedinca

Vladavina pojedinaca, čiji se interesi štite i na način da se, ako treba, nečuvenim pravnim manevrom poništava klauzula pravomoćnosti na presudi, uvažava žalba uložena nakon isteka roka i predmet vraća na ponovno, njemu sklonije, suđenje, prava je suprotnost vladavini prava i razlog zašto neki, kao junak naše priče, do pravde ne mogu doći ni nakon dvadeset godina suđenja. Njegove nevjerojatne presude donosimo u prilogu.

Vladavina prava, o kojoj nam povremeno deklaratorno govore, iz različitih motiva, počinje mi sve više zvučati kao potpuna besmislica jer mi nije jasno, kao prvo, zašto uopće toliko mašu tim transparentom, a zatim znaju li uopće o čemu govore ili je to razgovor Engleza o vremenu. Kada se sretnemo običaj je, naime, o nečemu porazgovarati pa ćemo najradije o vremenu. Ako razgovor započne i završi vremenom najmanje su šanse da će doći do hvatanja za gušu jer je to pozicija kojoj nema različitog pristupa niti različitog stava. Spominjanje pravde i nepravde, recimo, uopće nije dobra tema za usputni razgovor.

Kada govorimo o pravnoj državi ili o vladavini prava svi su gotovo sigurni da znaju o čemu govore, da znaju čemu treba stremiti i da nije upitno da bi oni, a da su na vlasti, u par dana stvari doveli u red. Može je stvar zapravo najlakše definirati upravo iz njene opreke pa sam si, vođen tom mišlju, sam postavio pitanje što je to a contrario vladavini prava i pravnoj državi. Čini mi se da to nije vladavina neprava ili vladavina zla, odnosno nepravna država nego je to stanje u kojem vladaju pojedinci. Dakle, ne uredbe, pravilnici i zakoni  nego ja, osoba A, zamislim, kažem i provedem svoju volju, a to što je to protivno svim pisanim aktima i dogovorima nije moj problem. Moj je problem samo kako doći do pozicije i položaja koji mi daje mogućnost sve to sjebati i učiniti onako kako mi u datom trenutku odgovara. Šteta koju na taj način produciram i nered koji stvaram arhitektu nije u datom trenutku vrijedan spomena.

Kada se to događa u pravosuđu mislim da bi, obzirom da svaka takva odluka ima svoj potpis, netko za to morao snositi i odgovornost. Dužnosnici bi se, recimo, bili bi nekako dužni držati u okvirima propisanih pravila. No, nakon što sam pročitao neke njihove odluke, nije mi preostalo drugo da se uhvatim za glavu i zavapim: „Ljudi moji je li to moguće?!“ Je li moguće da sudska odluka, na kojoj je iskazana pravomoćnost, uz pripadajući pečat, prestaje biti pravomoćna nekom drugom sudskom odlukom? Čini se da jest.

Naš je junak pomorac koji je davne 1997. godine stradao u prometnoj nesreći, a nakon koje je ostao invalid i nije više bio sposoban obavljati posao strojara na brodu pa tuži osiguravajuće društvo radi naknade izgubljene zarade. Nakon „razumnih“ 7-8 godina suđenja dobiva presudu na koju se osiguravajuće društvo propustilo pravovremeno žaliti. Žalba koja je predana dan nakon isteka roka biva, kao što je to običaj, odbačena i presuda postaje pravomoćna. Na presudu se udara klauzula pravomoćnosti. No tada nastupaju moćni pojedinci zbog kojih, iako se zna točan datum kada počinje teći rok za žalbu, iako je taj rok istekao i iako je na presudi  pečatom iskazana pravomoćnost,  netko, a čiji potpis možemo pročitati, cijelu stvar poništava. Nepravovremena žalba biva prihvaćena, predmet vraćen na ponovno suđenje, a ovrha zaustavljena. Nakon još toliko godina sporenja dolazi do nove, znatno skromnije presude, na koju tuženik opet ulaže žalbu koja je prihvaćena, pa je predmet ove godine vraćen na ponovno suđenje. Obzirom da je tužitelj sada već šezdesetogodišnjak narušenog zdravlja uistinu je upitno može li i treći put dočekati pravorijek i kakav će on biti. Tuženik je, kao i njegov zakonski zastupnik, hvala na pitanju, izvrsnog zdravlja tako da mu ova borba do iscrpljenja ne predstavlja nikakav problem.

Dakle, a contrario vladavine prava, gospodo, jest vladavina pojedinca koja je u korijenu svih problema. A kada govorimo o onima koji takvo pravosuđe brane po službenoj dužnosti ne zaboravite da oni od takvog pravosuđa žive i dužni su braniti nebranjivo, jednako kao što ste vi dužni napadati neosvojivo.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

U slučaju gubitka sudskog spora možete biti dužni namiriti troškove postupka ne samo tuženiku nego čak trima stranama. Kako?

Zamislite nemilu situaciju u kojoj stradate kao putnik u vozilu svog prijatelja na način da vas drugo vozilo udari odostraga. Kao treća strana nesporno imate pravo na naknadu štete od bilo koje strane pa podnosite zahtjev po polici osiguranja svog prijatelja. No, tijekom postupka osiguravatelj vozila koje vas je udarilo javlja se kao umješač. Što to znači za postupak i za vas?

Umješač (intervenijent) je treća osoba koja u parnici koja se vodi između određenih stranaka, pridružuje jednoj od njih, na način da sama ne postaje stranka, ali ima pravni interes da stranka kojoj se pridružila uspije u parnici, budući da se pravne posljedice presude mogu posredno odraziti i na njegovu pravnu situaciju. Obzirom da osiguravatelj vašeg prijatelja, nakon što isplati vama štetu, ima pravo tzv. regresa od osiguravatelja koji je kriv za prometnu nesreću, dakle osiguravatelj u čijem ste vozilu nastradali traži tzv. miješanje u parnicu onoga tko će na kraju štetu i platiti.

Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvu se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu. U daljnjem tijek u parnice on je ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati sve ostale parnične radnje u rokovima u kojima bi te radnje mogla poduzimati stranka kojoj se pridružio. Ako je umješač stupio u parnicu do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašten je podnijeti i izvanredni pravni lijek.

Status umješača u parnicama radi naknade štete može imati vrlo ozbiljne implikacije sa aspekta parničnog troška. Na trošak vođenja postupka, razmjerno uspjehu u parnici, naime, ima pravo i umješač, što znači da ćete kao tužitelj platiti dva puta trošak, odnosno njegov razmjerni dio, kako prvotuženiku, tako i umješaču.

A što tek ako slučaj izgubite? Onaj famozni članak 1100 Zakona o obveznim odnosima daje zakonsku podlogu da vas sud odbije s tužbenim zahtjevom iako ste nesporno stradali i imate medicinsku dokumentaciju i još ste, recimo, bili i na bolovanju.

Pitanje je kakav dogovor imate sa svojim odvjetnikom u slučaju da spor bude izgubljen. Ovdje namjerno ne personaliziram na način da je spor on izgubio jer malo toga ovisi o odvjetniku. Odluka je na sudu koji primjenjuje diskreciono pravo i odlučuje po svom osobnom stavu a temeljem zakonskog ovlaštenja. Odluka u tom pogledu ima svakakvih, a sve su iz temelja nepredvidive, iako su sve branjive jer je to diskreciono pravo dato sudovima. Sretali smo se sa prvostupanjskim presudama koje odbijaju tužbeni zahtjev pa se po žalbi presuda preinačuje u korist tužitelja, a bilo je i obrnutih situacija. Dakle, opći nered, a ne pravna sigurnost. No, ako prethodno nije sklopljen dogovor odvjetnik ima osnova potraživati od vas svoje troškove zastupanja neovisno o činjenici da je spor izgubljen.

Ako ste u parnici imali još i umješača, pa ste parnicu izgubili, tada vas čeka moguće i trostruki trošak; jedan plaćate svom odvjetniku, drugi tuženiku, a treći umješaču. Dodajte tome i trošak takse i troškove vještačenja pa ste si otprilike dočarali do kojih neslućenih iznosa trošak može ići.

Istina, postoji u Zakonu o parničnom postupku nekakav članak 155 koji kaže da će “sud brižljivo ocijeniti sve okolnosti“ pa odrediti trošak, ali to slobodno okačite mačku o rep. Sud će odrediti trošak automatikom, to vam iskustvo možemo dokumentirati u koliko god želite primjeraka.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Nova polica-stare komplikacije, a osiguranje od naleta na divljač skupo smo platili

O aktualnoj temi jedinstvene police osiguranja od naleta na divljač u Croatia osiguranju uspjeli saznati jedino da se radi o višegodišnjem osiguranju, ali nam nitko nije znao reći niti pod kojim je uvjetima izdana polica i postoje li za nju Opći i posebni uvjeti osiguranja. Utoliko je za pretpostaviti da će se u poziciji regulacije štete primjenjivati Zakon o lovstvu (NN 99/18, 32/19, u primjeni od 01.04.2019.)

Kakva je to komplikacija objašnjava već sam članak 80. st 6. tog zakona koji glasi: „Za štetu od divljači se ne odgovara ako se utvrdi da je vozač upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi.“ ili, prevedeno,  otklon isplate štete dobit ćete ako se utvrdi da ste vozili većom brzinom od dopuštene (što je najčešći uzrok), pa potom da niste respektirali znak opasnosti „Divljač na cesti“, jer ste se valjda trebali kretati deset na sat ili sličnom „primjerenom“ brzinom, samo što bi vas srna vjerojatno zaskočila i da ste stajali na cesti. Predmet kod osiguravatelja, jasno, odlazi na vještačenje, a vještačenje se može provesti jedino ako je policija izašla na lice mjesta, napravila skicu, fiksirala tragove kočenja, fotografirala tragove na vozilu te eventualno divljač, ako je uginula na licu mjesta. Sve to skupa obično se ne dogodi jer policija ponekad ne može postupati po dojavama na udaljenim mjestima i na nepristupačnim terenima, na kakvima se divljač obično kreće. Za sada, obzirom da nije poznato pod kojim je uvjetima polica sklopljena, štete se uglavnom ne isplaćuju.

Dakle, situacija nije ništa bitno drugačija od dosadašnje u kojoj je lovozakupnik, uz plaćanje koncesije na zakupljeno lovište, trebao plaćati i policu osiguranja kod osiguravatelja. Obzirom da se, u pravilu, lovozakupnik nije držao propisa, a na računima lovačkih udruga uglavnom nije bilo novaca, vodili ste postupak u koji ste morali investirati da biste došli do pravomoćne presude koju ste mogli okačiti iznad kreveta kao lovačku trofeju, jer je bila nenaplativa.

Kao rješenje problema predlagali smo i da se prilikom obveznog osiguranja utvrdi doplatak od cca 10 kn po polici, a da bi se na taj način oštećeni naplatio po principu kasko osiguranja, ukoliko bi mu se desila šteta od divljači. U tom kontekstu razgovarali smo s relevantnima u ministarstvu poljoprivrede, u vrijeme umirovljenog ministra Jakovine, pa i kasnije, no politika je htjela drugačije. Oni su odredili da koncesije koje plaćaju lovozakupnici bivaju transferirane Croatia osiguranju te su se na taj način odrekli vaših novaca, a ostatak iznosa premije koji bi trebale podmiriti lovačke udruge su preuzele pojedine županije, dakle, opet se plaća vašim novcima.

Ukratko, kadgod ova država radi nešto ispod žita i donosi neke čudesne političke odluke problem ne rješavaju nego ga samo multipliciraju. Dakle, gospodo, umjesto da ste dobili rješenje očekujte otprilike 3789 sudskih sporova, jer toliko je bilo u 2017. zabilježenih naleta vozila na divljač, očekujte cca 10000 radnih sati pravosudnih dužnosnika, od sudaca do daktilografa, pa ćete vidjeti na koji način je država riješila problem. O neizvjesnosti sudskih postupaka da ne govorimo, a benefit lovozakupnika na teret svih poreznih obveznika nadam se nije ni potrebno dokazivati. No dobro, ništa nova, uvijek se lovstvom bavila privilegirana kasta, a zabranjivao lov seljacima, odnosno nedostojnima. Prisjetite se samo Robina Hooda i činjenice da u Sherwoodskoj šumi nije smio loviti, a to je radio vlasti usprkos.

Ali, davno je rečeno i da “There is no such thing as a free lunch“, netko će, dakle, to veselje morati i platiti, a novost je jedino da ćemo to od sada biti svi mi. Unatoč činjenici da je privilegiranih oduvijek bilo, čini mi se da ih nikada nije bilo u današnjoj mjeri, odnosno da su svoje plaćali i bolji od njih. Dobro, ne znam baš je li Josip Broz Tito plaćao lovozakup za svoje medvjede, ali će već, recimo, Nadan Vidošević svoje, nadam se, platiti.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Znate li da postoji jedinstvena polica osiguranja od naleta na divljač?

Lani je  po prvi puta u Hrvatskoj sklopljena jedinstvena polica osiguranja od naleta na divljač za područje cijele države koju sufinanciraju Ministarstvo poljoprivrede i lovačke udruge, a njen je nositelj Hrvatski lovački savez.

Na razini cijele Hrvatske za cijelu godinu cijena police biti će blizu 25 milijuna kuna na godišnjoj osnovi te pokriva rizik na svim prometnicama gdje nastaje šteta od divljači, bilo da je riječ o brzoj cesti, nekoj drugoj prometnici ili pak autocesti u cijeloj Hrvatskoj, ali i na željezničkim prugama. Ako je počinio kakav prometni prekršaj, primjerice prekoračio dopuštenu brzinu, vozač gubi pravo na štetu po ovoj polici.

Pola od toga iznosa plaća dakle ministarstvo, a pola bi podmirile lovačke udruge. Polovicu koju bi morale podmiriti lovačke udruge, na sebe su preuzele pojedine županije, tako da su neka lovačka društva uplatila simbolične ili nikakve iznose.

Naime, zbog porasta broja motornih vozila, njihovu brzinu i vrijednost te sve veću mrežu prometnica, štete od naleta divljači u prometu u značajnom su porastu, a samo je u 2017. godini na području Hrvatske zabilježeno 3.789 naleta vozila na divljač.

Financiranje takve police osiguranja kroz pet godina, koliko je predviđeno njeno trajanje, namjerava se omogućiti preraspodjelom namjenskih sredstava od zakupnina i koncesija za lovišta, što znači da država ostaje bez tog prihoda.

U Hrvatskoj ima 1078 lovačkih udruga s oko 60.000 lovaca koji su godinama čekali ovakav potez. Oko dva milijuna vozača jednako je oduševljeno. Obzirom na provedeni interventni odstrel divljih svinja, kojim se njihova populacija gotovo prepolovila, a koje su bile značajan „štetočina“ u prethodnim godinama, čini se da i u Croatia osiguranju imaju razloga za zadovoljstvo zbog sklopljenog probitačnog posla.

Jedini koji zapravo imaju razloga za nezadovoljstvo su građani koji pune proračun, a iz kojega se onda financiraju privatne štete i odštete. Bilo je puno boljih načina da se riješi ova situacija, neke smo i sami predlagali, bez posezanja u proračun kojeg smo, podsjećamo, prije samo deset godina spašavali od kolapsa odričući se po pet posto svojih plaća.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Poduzetnici propadaju svaki dan, HZZO se uvijek nekako snađe. Na čiji račun?

Otvorio neki Ivan obrt, građevinski naprimjer. Posao dobro napreduje, ima i četiri zaposlena radnika. U maloj zajednici svi se lijepo slažu, izlaze na piće poslije posla i zajedno slave rođendane. Nakon jedne takve rođendanske proslave, na kojoj se malo i popilo svi skupa sjedaju u automobil i, na povratku kući, slete s ceste. Četvorka otvori bolovanja radi uobičajene trzajne ozljede vratne kralježnice, da ne govorimo o kakvoj ozbiljnijoj ozljedi. Dobit će odmah, iskustvo kaže, doznake za 15 dana bolovanja, a ako se žale na bolove moguća je i fizioterapija i produženje bolovanja, ponekad i mjesecima. Ivan ima ugovorene poslove, zbog kojih je i zaposlio radnike, ali te poslove ne moze izvršiti jer nema zdravog osoblja. Moguće da će zbog toga platiti penale, a neki će ugovori biti i raskinuti. Teško stečena poslovna reputacija zbog toga će biti ozbiljno poljuljana. Vozač koji je prouzročio prometnu nesreću biti će prekršajno kažnjen, a bit će mu vjerojatno oduzeta i dozvola na neko vrijeme pa nakon povratka sa bolovanja i dalje neće biti upotrebljiv poslodavcu u punom opsegu. Moguće je da je tom prilikom skršio i službeni automobil, koji je nakon nesreće neupotrebljiv. No Ivan je obvezan platiti plaću i pripadajuće doprinose svoj četvorici. Kako, to nije problem radnika. Jer Ivan je obrtnik, odgovara cijelom svojom imovinom. Možda da proda obiteljsku kuću, ako već nije podignuo hipoteku na nju radi pokretanja posla?

Bez brige, koliko god situacija zvučala životno, Ivan je samo hipotetski lik kreiran da bi se čitatelju bilo lakše uživjeti u ulogu poslodavca. Jer, sudeći po reakcijama na tekst http://www.naknadastete.hr/placeno-bolovanje-dokle-to-je-samo-jos-parafiskalnog-nameta-koji-gusi-poduzetnistvo/ , o obvezi plaćanja prvih 42 dana bolovanja, čini se da je mnogo lakše poistovjetiti se s ulogom radnika. Ipak nas je više zaposlenika nego poslodavaca, zar ne? Poduzetništvo nam baš ne cvate. Je li moguće da je i to jedan od razloga?

Da vam ispričamo i jednu stvarnu priču, da ne ispadne da fantaziramo, iz predmeta koji smo dobili na uvid. Poslodavac, građevinar, ima otvoreno gradilište, obiteljsku kuću na moru. Radnik koji radi na toj kući pao je s balkona koji nije još ograđen i doživio tešku politraumu.

Taj balkon je inače poznat radniku jer ga je on gradio. Radnik je prošao sve tečajeve zaštite na radu, ali unatoč tome nije u datom trenutku imao kacigu na glavi. U vrijeme događaja poslodavac nije na gradilištu već u sjedištu obrta u kontinentalnom dijelu zemlje. Inspekcija rada konstatira niz propusta koje su zatekli, a posebno činjenicu da balkon nije ograđen i da radnik nije imao šljem na glavi i slijedom toga konstatira odgovornost poslodavca.

Nakon ozbiljnog liječenja radnik je preminuo. HZZO temeljem zapisnika inspekcije rada tuži poslodavca i temeljem i odgovornosti poslodavca traži refundaciju troškova liječenja. Dobiva spor. Obitelj ima pravo, a temeljem odgovornosti poslodavca, na iznose propisane Orijentacijskim kriterijima. Obrtnik za svoj posao odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

U oba slučaja poslodavci su dovedeni u situaciju u kojoj mogu jedino otpustiti preostale radnike, rasprodati imovinu, zatvoriti obrt i prijaviti se na burzu rada. Pri čemu nemaju pravo ni na naknadu za nezaposlene.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika

Jedna pogrešna i nezakonita presuda je pravosudna tragedija, stotine takvih presuda su samo statistika – da parafraziram jednog povijesnog zlotvora. Kada ih nemamo u primjerenom roku tada imamo bezakonje.

Jedino nas još pravosudni dužnosnici pokušavaju uvjeriti u suprotno, koristeći upravo te iste statistike i komentirajući da smo mi, obični smrtnici, neupućeni u suštinu pravosuđa i da, ustvari, ne razumijemo sadržaj i suštinu već se bavimo pojedinim pojavnim oblicima i “zloupotebljavamo pojedinačne slučajeve“ koji, po njihovom stanovištu, ne prikazuju pravo stanje stvari i da smo u stvari zlonamjerni i needucirani, a komentirmo nešto u što se ne razumijemo.

Eh, pa ja ću se držati onoga u što se razumijem, a tih pojedinačnih slučajeva vidio sam u karijeri tridesetak tisuća. Kada pak govore o tim svojim statističkim podacima o čemu govore znaju samo oni koji govore. Meni prvom nije jasno radi li se tu o kaznenim predmetima, ili je riječ o civilu, parnicama, jesu li u te statistike ubrojeni prekršaji i koja je uopće definicija riješenog predmeta. Da bismo mogli o nečemu razgovarati valjalo bi ipak poznavati nekakvu analitiku, a ja do te analitike nikako da dođem, jer je jednostavno ne objavljuju.

Smatram, primjerice, da je riješen predmet u civilu pravomoćna odluka koja je ovršna, zaključno s provedenom ovrhom. Naime, tek tada je tužitelj realizirao ono zbog čega je pokrenuo parnicu, ili se tuženik pravomoćno oslobodio neke neosnovane tužbe. Jasno, ovdje postoje i daljnje analitike, radi li se o obveznopravnom zahtjevu ili stvarnopravnom, ili deklaratornoj tužbi, ali to su sad zbilja detalji.

No pitanje je računaju li gospoda koja znaju kao riješen predmet već prvostupanjsku presudu pa kažu da je riješeno iako još slijedi žalba pa nije stvarno ništa riješeno?  I što s predmetima u kojima se postupak ponavlja, dobiju li svaki put drugi broj i vode se kao riješeni predmeti, a zapravo se vuku desetljećima?

Treba uzeti u obzir da u tu statistiku spadaju i vrlo komplicirani predmeti, kao što je utuženje televizijske pretplate, pa presude zbog ogluhe, i tome slično pa je gotovo nemoguće ustanoviti koliko vremena treba sudovima da riješe jedan svakodnevni ozbiljni predmet, recimo podjelu bračne stečevine ili odluku o skrbništvu nad djetetom u slučaju razvoda braka. Ili smetanje posjeda. Stvarnopravne zahtjeve, tj. pitanja vlasništva, da ne spominjem. Koliko treba trgovačkim sudovima, a koliko upravnom sudu?

Iz ocjene Europske komisije, pa i navoda pojedinih respektabilnih sudaca da treba smjesta mijenjati Zakon o kaznenom postupku, rekao bih da prije imamo pravosudnu tragediju nego organizirano i efikasno pravosuđe. Stekao sam dojam da stvari ne funkcioniraju niti u području Ovršnog zakona, imamo nešto falinga i u Obiteljskom zakonu, čini mi se i u Zakonu o parničnom postupku, pa mi nije mi jasno tko tu kome maže oči igrajuči se statistikama, ali mi je jasno zašto.

Jer, kada odgovorimo na ta pitanja, mogla bi se otvoriti još neka, prvenstveno ono trebamo li u bordelu mijenjati namještaj ili osoblje, jer bordel očito slabo posluje.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Premijer nije riješio slučaj Frane Lučića, stvorio ga je

Problem Frane Lučića stvorili su odreda školovani pravnici, koji su znali da je ono što rade, bez obzira je li to zbog želje da pomognu, mira u kući, osobne popularnosti ili bilo kojih drugih pobuda, pogrešno i nedopustivo, a sada nas uvjeravaju da svojom podrškom trebamo dati legitimitet jednako pogrešnom rješenju problema.

Kada premijer kaže da će se predmet Frane Lučića riješiti nagodbom i, uz obrazloženje da sve predugo traje, daje nalog ministru pravosuđa da se dogovori nagodba s državnim odvjetništvom, pravni laik, obični građanin, ako dopuštate, možda može pomisliti da je to ljudska gesta od strane osobe koja ima moć jednim nalogom promijeniti sudbinu stradalog vatrogasca. No, naš premijer nije obični građanin ni pravni laik. On je pravnik, i to jedan od najboljih u svojoj klasi. To podrazumijeva da je itekako svjestan da svoju moć ne smije ni u kojem slučaju upotrebljavati na način da se upliće u sudbenu vlast i da takvo uplitanje vodi nakaradnim odlukama, nakaradnom pravosuđu i nakaradnoj državi.

Upravo su nakaradne odluke i dovele do stradanja Frane Lučića, uz višu silu, naravno, a nakaradno pravosuđe do toga da slučaj nije okončan ni nakon toliko godina. Nakaradna je, prije svega, odluka, još ne znamo čija, da se na požarište na nenaseljenom otoku obraslom makijom helihopterom pošalje ekipa dobrovoljnih gasioca, među kojima je bilo i maloljetnika, u tenisicama, bez prave opreme, a s kojim ciljem? Da ugasi požar omeđen morem? Odgovorne osobe za tu odluku za sada nema, vatrogasni zapovjednik g. Slavica nepravomoćno je oslobođen.

Nakon užasa koji se dogodio, kada fatalno skončava dvanaest mladića, a ostaje jedan preživjeli, obitelji stradalih bore se, u nedostatku konačnih odgovora, s raznoraznim teorijama. Formirane su razne ekspertne grupe koje su dolazile do manje-više istih zaključaka, ali ni jedan ne može izmijeniti činjenicu da su ljudi su poginuli, a da su posljedice po preživjelog gasioca užasne. Hrvatska se digla na solidarne noge i skuplja financijsku pomoć za obitelji poginulih, ne znam da li je preživjeli bio uključen, ali nešto se čini da ova država pokaže obiteljima svoju zahvalnost i suosjećanje.

Očito to nije bilo dovoljno jer tadašnja premijerka J.K., također produkt pravnog fakulteta, pokušava naći još neki način kako financijski obeštetiti obitelji poginulih te, očito u dogovoru sa akterima, iznalazi neki do sada nepoznati model i  time započinje incestuozni odnos politike i pravosuđa koji u ovom predmetu traje i danas. Obitelji tuži neke pravne osobe, dobrovoljno vatrogasno društvo, općinu Tisno kao osnivača dobrovoljnog društva, a čuo sam i još jednu pravnu osobu. Na prvom ročištu dolazi do priznanja tužbenog zahtjeva, a vlada očito tim pravnim subjektima doznačuje potrebna sredstva radi podmirenja obveze.

Sudi se, koliko znam, i isplaćuje obiteljima za tzv. duševne boli zbog gubitka bliske osobe, a zakonom je određen krug osoba koje imaju pravo na tu vrstu odštete, kako visina tako i neke druge pretpostavke, i nešto više od orijentacijskih kriterija važećih za sve druge u ovoj zemlji.

Sud prihvaća priznanje tužbenog zahtjeva iako to, po mom mišljenju, nije mogao ni trebao raditi, ali u incestuoznom odnosu pravosuđa i izvršne vlasti to je zadnje što bi me trebalo čuditi. Zašto jedini preživjeli nije obuhvaćen tom nagodbom?

Mogu samo pretpostaviti da njegov tadašnji odvjetnik, koji možda nije među najboljima u klasi, ali je također pravnik i zna bolje, daje mudre savjete stranci, smatrajući da će zbog općeg senzibilnosti javnosti za slučaj preživjeli ishoditi još veći iznos u parnici. Problem parnice je to što prvo treba utvrditi pasivnu legitimaciju, dakle tko je odgovoran za strahotu koja se dogodila, a treba utvrditi i dokazati i neke druge pretpostavke nužne da bismo došli do obveze plaćanja štete. Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje jedino eventualno može biti u obvezi, nema novaca da takvu štetu plati pa se tužba proširuje na općinu Tisno kao osnivača DVD-a, makar osobno ne vidim temelja za tako formuliran tužbeni zahtjev, no tako je to zamislio odvjetnik. Kada se pokazalo da na tom mjestu nema rješenja ustaje se tužbom protiv RH i grada Šibenika u okviru radnog spora pred sudom u Zagrebu.

Nakaradni savjet, da ne kažem kockanje, odvjetnika, dovodi do nove nakaradne situacije koju sada premijer rješava na nakaradni način, dajući nalog da se sklopi nagodba, uz napomenu da se isključi odgovornost RH. Na temelju čega onda plaća? Na temelju čega su onda prethodno obeštećene obitelji? Što će biti s troškovima postupka, hoće li se opet rješavati po receptu g. Polančeca?

Na kraju, ali ne i manje važno, što je s ostalim korisnicima pravosuđa čiji predmeti traju predugo? Kako to da u njihovim slučajevima ne intervenira premijer nego imaju pravo na tzv. suđenje u razumnom roku i obeštećenje od cca 3 000 kn?

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Imamo gadan problem ako nam je ministar osoba za koju je poštovanje zakona „samo formalnost“. K vragu, pa izabrali smo je da provodi iste te zakone.

Riječ je o reakciji na članak Slučaj ministrice Žalac: Jesu li novinari ovaj put stvarno pretjerali? pa molim da, ako još niste, prethodno pročitate prvi tekst.

Postoji razlog zbog kojeg bi novinari trebali biti ekskulpirani od „neke“ odgovornosti ako, eto, stvarno pretjeraju. Ime mu je autocenzura. To je onaj mali crv u glavi novinara koji ga upozorava da bi u njegovom javnom djelovanju bilo dobro da izbjegava teme koje bi mogle biti nepoćudne vlasti; ministrima i županima, gradonačelnicima, moćnim poduzetnicima, ukratko svakome tko bi ga mogao tužiti.

Jer, svaka ga šuša, osim građanskom tužbom, može goniti i kazneno, zato imamo kazneno djelo sramoćenja. „Kazneno djelo sramoćenjase sastoji u iznošenju činjenične tvrdnje, pred drugim, o nekome, a koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu“ (čl. 148. st. 1. KZ-a). Primjećujete da se istinitost tvrdnje ne propisuje? Djelo je inače zamjena za nekadašnje „iznošenje osobnih i obiteljskih prilika“, kao i to famozno „predbacivanje kaznenog djela“.  „Kaznenog djela sramoćenja se počinitelj oslobađa ako dokaže istinitost tvrdnji koje je prenio ili ozbiljnog razloga zbog kojeg je, postupajući bona fide, povjerovao u njihovu istinitost. Takvo dokazivanje, međutim, nije dopušteno ako činjenična tvrdnja nije prenesena u javnom interesu ili zbog nekog drugog opravdanog razloga, te ako je osoba postupala s namjerom nanošenja povrede časti i ugledu drugoga.  Kod toga se osobito stavlja naglasak na osobni i obiteljski život druge osobe.“-tumači dalje pravna klinika, da izbjegnemo zamku da sam nešto krivo interpretirala, ipak ja nisam pravnik. Kao što ni sudac nije novinar, ali ga se ovime stavlja u ulogu da ocjenjuje što je javni interes.

Što je opravdano u interesu javnosti? Pa, otprilike sve što ste nabrojali. Javnost treba znati da ministrica nije produžila vozačku dozvolu tri godine. Nije, jadna, stigla od važnijih poslova koje ima? To je samo formalnost? Platila je kaznu? Imamo gadan problem ako nam je ministar osoba za koju je poštovanje zakona „samo formalnost“. Kvragu, pa izabrali smo je da provodi iste te zakone. Udarila je dijete? Svakome se može dogoditi! Da, shvaćam, večina, rekla bih gotovo nitko, ne gazi djecu s namjerom, zato se to i zove nehaj. Svaki vozač zna da je jednom nogom u zatvoru kad sjedne za upravljač jer ima posla s „opasnom stvari“, kako to volite reči. Večina, rekla bih gotovo svi, osjećaju osobnu odgovornost, da ne kažem krivnju, jedino ministrima „se dogodilo“. Dobro da nam je ministar osoba bez osjećaja ikakve osobne odgovornosti. Daljnje čerečenje priče? Ne bi ga bilo da je ministrica tog petka podnijela ostavku. Presumpcija nevinosti? Baš me zanima hoće li ministrica dati ostavku ako bude kazneno osuđena ili će se do tada zaboraviti na to što joj „se dogodilo“. Lanjski snijeg.

Kad smo kod tih kojima se dogodilo ne smijem preskočiti svijetli primjer g. Čačića. Uvidom u prekršajnu evidenciju da se zaključiti jedino da gospodin ne zna voziti. Unatoč tome vozio je do tragične nesreće, a bogami i poslije nje, uglavnom samo s materijalnom štetom. Unatoč tome što je imao vozača i istoga si mogao priuštiti. Osoba, dakle, bez stvarne kritičke slike o vlastitim sposobnostima. Samo što se vožnje tiče, dakako. Kazneno osuđena osoba, inače, u to doba nije mogla biti npr. policijski službenik i osobno znam nekoga tko je morao napustit službu zbog izazivanja prometne nesreće u kojoj, usput rečeno, nitko nije izgubio glavu. No nema smetnje da i dalje bude ministar? Visoki su ti standardi koje namećemo našim predstavnicima u vlasti. Biramo da nas predstavljaju najbolji od nas, zar ne? A novinare imamo da paze jesu li oni zbilja takvi kakvima se predstavljaju.

Zato nije vijest kad liberalni političar ima ljubavnicu. Ni kad ima ljubavnika. Ni nekoliko njih. Vijest je kad konzervativni političar ima ljubavnicu. Jer je izabran da zastupa obiteljske vrijednosti, a nije da do istih baš puno drži. Vijest je kada toj ljubavnici plati abortus. A zastupa pro life politiku. Kada znamo da mlati ženu mnogo nam je jasnije zašto nas uvjerava da je Istanbulska konvencija loša za nas. Držeći do ženskog roda toliko koliko već pokazuje da drži možemo samo pretpostaviti kako će se odnositi npr. prema zapošljavanju žena u svojoj županiji. Hoće li odobriti financiranje Sigurnoj kući?

Novinari svojim pričama znaju doprinijeti i tome da uvidimo da je neki zakon ili procedura loš, manjkav i nedostatan. Kada neke službe ne rade svoj posao kako bi trebale, socijalna služba, naprimjer. Osvijestimo problem, jel. Pa se onda nešto poduzme i promijenimo ga. Smijenimo ravnateljicu. Shvatimo, naprimjer, da nema procedure zbog koje osoba koja trideset godina sije smrt na cesti, u vodi i u zraku ne bi slobodno upravljala vozilom, s valjanom vozačkom dozvolom. Dobro, pretjerujem, u zraku još ne. No, poanta je da uvidimo da treba uvesti nekakvu proceduru. U SAD-u npr. za treće kazneno djelo idete na doživotnu. Kod nas ste rehabilitirani i nitko vam ne može „predbaciti kazneno djelo“. Ali, svatko može poslužiti kao primjer. Treba li to biti g. Horvatinčić? Zašto ne? Gospodin je, imenom i prezimenom, odabrao da sudjeluje u javnom životu i bude javna osoba. Istina, želio se predstaviti kao ugledni poduzetnik, modni znalac i boem. To što nam je on želio prodati trebamo prihvatiti kao svetu i jedinu istinu, a pravo vidjeti drugu stranu medalje nemamo? Treba li nas hraniti jedino obiteljskim slikama u Gloriji, naslovnicama sa skupim cipelama i sa savršenim frizurama, tako da djeca misle da je to život i da nisu dovoljno vrijedna u tenisicama iz Lidla i s masnom kosom pubertetlije. Ako treba klince ubijati u pojam imamo Instagram, mediji bi trebali donositi neku drugu sliku.

Trebalo bi, istina, čuvati liječničku tajnu? No, tko bi to trebao činiti? Kao što sama riječ kaže, liječnici. Kao što bi odvjetničku tajnu trebali čuvati odvjetnici. Gospodina Lučića s velikim žarom u javnosti prostituira njegov odvjetnik. To je onaj gospodin koji je pozvao novinare da slikaju njega i njegovog klijenta kako obilaze Kornate. Koji nije ni u jednom trenutku tražio izuzeće javnosti dok se iznose osobni podaci njegovog klijenta. Socijalni radnici trebali bi čuvati svoju profesionalnu tajnu. Prava djece trebali bi štiti njihovi roditelji. Postoji i profesionalna novinarska tajna, bez brige. Odnosi se na to da novinar mora, pod svaku cijenu, zaštiti svoj izvor. A tko bi trebao štiti novinara?

Njegov izdavač. Tužilo se tako nekad novine, a ne novinara. Kao adresa novinara navodila se u tužbi  adresa redakcije, nije dolazila uniforma legitimirati piskarala po nalogu župana. No, izdavači danas odbijaju nadoknađivati troškove sudskih postupaka i odštete koje prema sudskoj odluci njihovi novinari trebaju platiti tužitelju, naravno ako izgube sudski postupak zbog klevete, sramoćenja ili uvrede. Jer bi to izdavaču umanjilo profit. A  novinar je tu da mu štanca paru, tekst na tekst, u ritmu u kojem ne stiže provjeriti tipfelere kamoli točnost informacije. A ako nešto zasere platiti će svojom godišnjom plaćom. Kakvo istraživačko novinarstvo, tko bi te hranio da tri mjeseca radiš na jednom tekstu? Pa onda lijepo sere po Severini, Tini Katanić, maloljetnoj djeci. O skvotu i o tome da su u Konzumu jaja na akciji. Sere jedino po onima koji nemaju nikakvu moć. I tako lijepo doprinosi tome da imamo društvo kakvo imamo. To je autoncenzura.

Osim ako radiš na HRT-u. Tamo imamo pravu cenzuru. Podobne urednike. Podobne novinare. Gledala sam dnevnik neki dan, dobro znate da to izbjegavam u mjeri da ne posjedujem televizor, ali, eto, da pravim mužu društvo. Prvih dvadeset minuta na ekranu su se izmjenjivala samo lica g. Plenkovića i gđe Grabar-Kitarović. Želudac mi se svezao u čvor, unatoč tome što su oba lika oku ugodne vanjštine. Toga bi se i drug Tito posramio. Posramio bi se svatko, osim Kimova; djeda, oca i sina.

Ili možda naših političara. Oni se ne srame u Liku doći sa satom na ruci koji vrijedi koliko i obiteljska kuća u tom kraju. Sve su to oni poštenim radom stekli, neka narod vidi što mu može donijeti odanost stranci. Socijalna osjetljivost? „I meni je pukla cijev u stanu“ – lupi jedan u poplavljenom selu. I ostade živ. Uistinu su visoki ti standardi koje namećemo našim predstavnicima u vlasti.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail