Posts

Draga gospodo, birokracija je ozbiljan posao.

Nisam se imao namjeru više se baviti problemom zaštićenih najmoprimaca, ali teško je odoljeti kada je motivacija sveprisutna. Neki dan, tako, gledam saborsku raspravu u kojoj  ministar brani zakona, a napadaju ga sa svih strana. Ono što me užasava, kao pravnika, jest to da se u diskusiji u parlamentu kao argument koriste termini pravedno/nepravedno pa diskutanti odreda koriste floskule poput: Jednu nepravdu ćete zamijeniti drugom!

Kao što sam već pisao u tekstu „Vlasnici svih zemalja, ujedinite se!“, dodjela stanarskih prava  nad društvenim stanovima, bila je i jest i ništa drugo nego korupcija od strane tada vladajućih kojom traže političku podršku na osnovu danog. Dodjela stanarskih prava nad privatnim vlasništvom je podjela ratnog plijena koju provode pobjedničke legije. I sada, nakon ustavnih promjena i odredbi, nakon zakona o povratu nacionaliziranog i proteka 25 godina u sljedećih 5 ima se napokon namjera vratiti oteto.

Pa se sada barata terminima pravedno i nepravedno. Možda griješim, ali mi se čini da povrat i iseljavanje zaštićenih najmoprimaca vlasnici smatraju zakašnjelim ali pravednim rješenjem. Vjerujem da zaštićeni najmoprimci to drže nepravednim.

Zbunjujuć je već i sam termin zaštićeni. Od koga ih se to štiti, valjda od vlasnika koji bi, eto, rado realizirali svoje vlasničko pravo? Odavno je trebao biti donijet propis kojim ih se štiti od iseljenja, ali i obvezuje plaćati komercijalnu stanarinu. To što nisu u istom položaju kao nosioci stanarskog prava nad društvenim stanom pa ga ne mogu otkupiti po komičnoj cijeni, a do sada su u tuđem besplatno stanovali, gradili neke vikendice (vidi: Za istjerivanje komunističkog softvera trebaju nam egzorcisti), uzimali kredite koji su u međuvremenu obezvrijeđeni radi tadašnje inflacije, pa sada te nekretnine iznajmljuju za trzišne cijene, valjalo bi tretirati jedino kao zlu sreću nakon puno godina benefita.

Ali komika Sabora u kojem se umjesto termina zakonito i nezakonito uvodi pravedno i nepravedno, rasprava u kojoj se ne barata niti minimumom ulaznih podataka, niti analitikom koliko je to kvadrata stanova, gdje se nalaze, kolika je vrijednost tih nekretnina, jesu li izvorni nosioci stanarskih prava još živi ili se radi o njihovim nasljednicima, jesu li živi vlasnici i koliko ih je još živo, jesu li provedeni ostavinski postupci, koliko od zaštićenih ima i drugu nekretninu…

Draga gospodo, birokracija je ozbiljan posao. A rješenja koja predlažete su POS-ovi stanovi i beneficirani krediti? Pa jeste li vi normalni? Umjesto da plate štetu vlasnicima vi ih ponovno idete korumpirati?

Populizam je fantastična stvar, ali dokle ćete? Dokle?

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Misli li stvarno taj čovjek to što govori ili brani po službenoj dužnosti instituciju koju predstavlja?

“Kada netko želi reći nešto popularno kaže da je pravosuđe korumpirano.” – započinje svoj nedavni intervju za Z1 televiziju g. Marin Mrčela, zamjenik predsjednika Vrhovnog suda, a u kojem se predstavio i kao predsjednik GRECO-a (The Group of States against Corruption). Moram se načelno složiti da ne postoji korumpirano pravosuđe već pojedini slučajevi koji mirišu na korupciju.

Međutim, sugerirao bih promjenu koncepta istraživanja i to metodologijom da se najprije detektiraju čudne odluke pojedinih sudaca pa da se provede interna istraga kako je baš slučajno član ugledne obitelji, što je bila olakotna okolnost u situaciji kada je usmrtio dvije osobe, kažnjen uvjetnom osudom, kako to da je prst u anus proglašen način pozdrava u ličko-senjskoj županiji (za zagrebačku ne znamo), pa sinkopa… Odnosno, kako to da bezuvjetne zatvorske kazne dobivaju Romi, nezaposleni, socijalno upitni slučajevi, a za “ugledne građane” imamo drugu kaznenu politiku. Doduše, ti primjeri su već opisani u filmovima Kum I, II, III. Valja poznavati suce, a i nešto političara.

Kada se napada pravosuđe napada se neosvojivo, a kada ga se brani brani se nebranjivo. Interesantno je ipak da se u pravosuđu pojavljuju i, kolokvijalno rečeno, pokajnici ili, kako ih g. Mrčela zove, zviždači. Spomenuo bih suca Kolakušića pa, eto, i suca Turudića koji ukazuju na sustavne greške pravosuđa, a neki od njih i predlažu određena rješenja.

Zanimljivo je bilo u intervjuu čuti, u prvom dijelu, da postoji 500 000 predmeta u toku, a u nastavku intervjua da ih postoji 600000. Međutim, ono što se uvijek izbjegava je definicija pojmova. Što znači riješen predmet i koji sve predmeti ulaze u statistiku? Igre bez granica hrvatskog pravosuđa s dodjeljivanjem novih brojeva u starim predmetima govore nam da se to i radi  statistike radi (pretpostavljam da se radi o poglavlju 23 u kojem je RH dobila neke zadatke koje tada statistički obradi prema potrebama zahtjeva). Ono što je također interesanto je da sudac Mrčela govori o prosječnom trajanju sudskog spisa od 300 dana. Tu valja biti jako pristojan i ne komentirati.

Ono što znam osobno, a kroz ruke mi je prošlo cca 30000 parničnih spisa, da niti jedan nije trajao 300 dana, a sretao sam se i sa spisima od 30 godina (link Dervić). Kada je odgovarao na pitanje što bi mijenjao u ovrhama, sudac Mrčela je vrlo korektno naveo da bi se konzultirao s kolegama iz parničnih odjela jer o ovrhama ne zna dovoljno. Oči javnosti uglavnom su usmjerene na kaznene predmete, i tu je g. Mrčela apsolutni autoritet, pa ne znam je li tih 300 dana u okviru kaznenih predmeta ili je tu brojao i parnicu. Za one koji sudjeluju u pravosuđu definicija rješenog spisa bi otprilike glasila: tužba-presuda prvostupanjskog suda-žalba-presuda drugostupanjskog suda pa me strašno zanima može li naći, za primjer, 1 (jedan) predmet koji je u okviru 300 dana dobio pravomoćnu odluku.

No, ono što veseli je to da glavni problem pravosuđa vidi u sporosti pravosuđa pa eto i nas s nekim prijedlozima. Zadnja signatura spisa Općinskog suda u Zagrebu s datumom 1. travnja je Pn-1031. Ako pomnožimo to s 3, pa još uključimo turističku sezonu, mislim da smijemo govoriti o otprilike 5000 predmeta godišnje.

Riječ je o predmetima iz naknade štete koje produciraju osiguravatelji ne plačajući oštećenima odštetu. A postoje institucije, HUO, HANFA, Odjeli za mirenja, kao mehanizmi koji bi trebali sprečavati da do spora uopće dođe. Ima tu sporova financijskih institucija, također pod kontrolom HANFA-e, postoje, na trgovačkom sudu, međusobni regresni zahtjevi osiguravajućih društvima, kojima također nije mjesto na sudu već na institucijama koje nadziru rad osiguravatelja. Jasno je da ovo ima svoju analitiku koja nam nije dostupna. Iz javno dostupnih podataka se može iščitati malo ili ništa. Ali, postoje institucije koje bi svojom aktivnošću mogle na području RH smanjiti priljev spisa, bez nekih većih problema, za cca 100 000.

Broj sudaca, prema navodima g. Mrčele, je 1800. Iz intervjua proizlazi da je broj nerješenih predmeta, pri čemu opet ne znamo na što točno misli, između 500-600 tisuća. Kada to podijelimo s brojem sudaca dobivamo tristotinjak predmeta jednom po sucu.

No, iz izjava g. Kolakušića proizlazi da nije točno da 1800 sudaca radi na predmeta nego je izvjesni broj predsjednika sudova, predsjednika ispostava, predsjednika odjela i sl. koji nemaju normu ili je ona drugačije formirana. Ono što znam jest da se na Općinskom sudu u Zagrebu s raspravama počinje u 9, da je pauza sat vremena, petkom nema rasprava, a u tri popdne nema nikoga osim čuvara pečata. Možda bi se tu našlo prostora za neke od nerješenih spisa. A reforme pravosuđa koje počinju spajanjem i razdvajanjem sudova očito ne rješavaju ništa.

Isti sudac navodi, što je tragično, da više ne postoje sudski pripravnici niti savjetnici pa da iz tog bazena ne mogu biti regrutirani novi suci. Pitanje je na koji način i po kojem kriteriju će se onda popunjavati sudački kadar. Skrećem Vam pažnju g. Mrčela na decimiranje državnog odvjetništa 1991., kada su se dobro prebrojala krvna zrnca pa su državni odvjetnici potražili kruh u odvjetništvu. Imali smo prilike vidjeti, i nadam se shvatiti, iz primjera prof. dr. Paladina što znači maknuti iz sustava ljude koji znaju i čekati da sustav rodi nove.

Pažljivo slušajući autoritet, spojen s funkcijom zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, ne mogu ne postaviti si pitanje misli li stvarno taj čovjek to što govori ili brani po službenoj dužnosti instituciju koju predstavlja. Na postavljeno pitanje je li doživio politički pritisak u nekom predmetu iskreno i iz srca odgovara s veliko NE.

Osobno vjerujem odgovoru, uz napomenu da se radi o sucu kaznenog odjela i da nikada nisam čuo ništa loše o njemu, a pojedini judikati do kojih je javnost došla, a sadrže njegov potpis ili sudjelovanje su neupitni. Međutim, kada je intervju je dan u ulozi zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, a u njemu izjavljuje da on osobno, a niti Vrhovni sud, nije ni pod kakvim političkim pritiskom slobodan sam reći da čovjek ne zna što govori. Ili laže, što nije lijepo reći zamjeniku predsjednika Vrhovnog suda.

Eto, recimo, znam jedan predmet koji je sigurno trebao biti prinesen pažnji spomenutog, a ako nije potpuno sam siguran da je o istom štogod pročitao u novinama. Radi se o tužbi fondova kuponske privatizacije, pravomoćno rješenom predmetu koji po reviziji dobiva neobičnu akceleraciju i biva preinačen od strane Vrhovnog suda u roku od 16 (šesnaest) dana, jasno u korist podnosioca revizije-državnog odvjetništva. Požurnica gospodina Koketija vrlo je ozbiljno shvaćena. Naime, prije te požurnice revizija je stajala šest mjeseci, a da nije bila ni proslijeđena Vrhovnom sudu. Vrhovni sud spis koji bi inače rješavao desetljećima munjevito završava u dva tjedna. Napominjem, riječ je o nekoliko tisuća stranica spisa. K tome, treba formirati vijeće, izabrati suca izvjestitelja, pa možda čak i pročitati spis i referirati ga. Povlačim tezu ako mi pokažu još samo jednu reviziju koja je riješena u tom roku.

Štovani zamjeniče, hajde da se ne glupiramo.

Izjava tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda o tom predmetu je, slobodan sam reći, baljezganje u obrani nebranjivog. Da stvar bude interesantnija, u radu i odluci sudjeluje i sutkinja Paulić, koja je predhodno sudjelovala u donošenju drugostupanjske odluke. Vama ne trebam objašnjavati u čemu je problem. To je obvezno pitanje na Građanskom procesnom pravu, a koji put i na pravosudnom ispitu, i samo je jedan točan odgovor.  Ili se pada na ispitu. A sutkinja Paulić se valjda ne sjeća da je sudila na županijskom sudu za nekih pišljivih 500 000 000 (pet stotina milijuna) kuna pa pristaje i sada ministrirati.

Interesantno je da je već postojao sporazum sklopljen s ministarstvom financija o dinamici isplate tih 500 000 000 kuna na teret RH. Još je interesantnije da je, u identičnom predmetu, sklopljena nagodba za jedan drugi fond koji dobiva dionice Liburnia hotela. Zanimljivo je da je i prvi fond svojedobno sklopio nagodbu, uz blagoslov državnog odvjetništva, a najzanimljivije to što je ta nagodba proglašena, e sada ja ne znam točan termin, ništavnom, nevažećom,  nepostojećom, lažnom,  falsifikatom… U svakom slučaju nije tada stupila na snagu nego nešto kasnije. A nakon toga, gle čuda, neki bivaju promovirani. Ne pišem o imenima jer stvarno nije važno ime nego model.

To isto državno odvjetništvo koje, kada se očituje vladi, navodi da valja radi ekonomičnosti sklopiti nagodbu, nakon sklopljene nagodbe i prenošenja dionica Liburnije za identični predmet ulaže, opreza radi, reviziju, a na temelju identičnog činjeničnog stanja. I, gle čuda, u šesnaest dana nađe se netko da odvali kamen s groba i uskrsne sve što je bilo potrebno uskrsnuti.

U sobi sadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda, dok je još bio samo predsjednik općinskog suda stajala je jedna lijepa sentenca:  “Pravomoćna presuda je ona koja pretvara dan u noć i noć u dan.”

Na ovoj temi, gospodine zamjeniče predsjednika Vrhovnog suda, mogao bi tkogod doktorirati. A možda je netko trebao izvjestiti i instituciju kojoj ste predsjednik – GRECO. A Vi urbi et orbi kažete da nema pritisaka. Dakle, ponavljam tezu iz uvodnog teksta, branite nebranjivo, a ja napadam neosvojivo.

I, da završim, idu miš i slon po mostu i kaže miš slonu: “Alaj tutnjimo!”  Nisam ja tu mogao ništa drugo nego poderati diplomu pravnog fakulteta jer mi se, za sada, ne samospaljuje.

Snimku intervjua pogledajte ovdje:

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Iz obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na institut delegacije, jasno je da gospođa sudac pliva uzvodno. A ja se, dakako, u najbitnijem dijelu, s njenim obrazloženjem slažem.

Nedavno je na ovim stranicama objavljen članak u kojem obrazlažem  institut delegacije i potanko navodim zašto ga naveliko smatram odgovornim za upravo čudesna pravna rješenja. (http://www.naknadastete.hr/samo-jednim-clankom-zakona-dokazat-cu-da-pravosudem-rukovode-pojedini-ljudi-koji-donose-sulude-odluke-za-njih-ne-odgovaraju-kostaju-sve-nas/) U međuvremenu sam naletio na jedan predmet Općinskog suda u Puli, sutkinje Sonje Bulić, a iz obrazloženja presude, u dijelu koji se odnosi na institut delegacije, jasno je da gospođa sudac pliva uzvodno. A ja se, dakako, u najbitnijem dijelu, s njenim obrazloženjem slažem.

Gospođa sudac navodi da je stavkom 5 čl. 10 Zakona o sudovima, a u vezi članka 155 ZPP-a: “izričito određeno da će se ti troškovi isplatiti na teret državnog proračuna pa je u ovom postupku trebalo utvrditi to pravo opunomoćenika tužiteljice. Obzirom da Republika Hrvatska nije stranka u ovom postupku, ovaj sud smatra da nije moguće u ovom postupku naložiti RH tu isplatu napose kada se RH nije imala priliku očitovati o tom zahtjevu punomoćnice tužitelja. Ovaj sud smatra da se u odnosu na treću osobu ne može donijeti kondemnatorna odluka…” Taj članak, dakle samo propisuje da će se ti troškovi isplatiti na teret državnog proračuna, a ne određuje kako i u kojem postupku,  sažetak je presude iz 2012. godine. Sud, dakle, smatra da je zakonski tekst nesuvisao ali, da stvar bude bolja, upućuje na to da se to treba riješiti u nekom drugom postupku. Kojem? Kada? Koji su tada alati na raspolaganju RH? Je li to tada deklaratorna tužba ili tužba radi naknade štete? Itd.

Odgovore na ta pitanja sigurno nije dalo rješenje Županijskog suda koje je uslijedilo nakon žalbe.  Obrazloženje kao da s prethodnim nema nikakve veze. Sudac Igor Rakić, ničim izazvan, a poglavito ne žalbenim navodima, daje se u kontemplaciju  pa kaže: “da je određivanje isplate troškova odvjetnici na teret državnog proračuna u protivnosti s načelom savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja i načelom ekonomičnosti (čl. 10 ZPP-a) te protivno duhu ZS-a u pogledu prezidencijalne svrsishodne delegacije… „ pa citira: „predsjednik Vrhovnog suda RH može odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno nadležni sud… Kako u konkretnom slučaju postupak proveden pred sudom koji je također mjesno nadležan, dakle ne pred nekim drugim sudom, proizlazi da nisu ostvarene pretpostavke odredbe čl. 10 st. 5 itd.”

Morao sam citirati tekst, a da bih pokazao sav njegov apsurd. Naime, drugostupanjski sud ustvari u svom obrazloženju stavlja na teret predsjedniku Vrhovnog suda da se ne drži načela ekonomičnosti, jer jedino predsjednik Vrhovnog suda, a takva je njegova odluka, delegira rješavanje na Općinski sud u Puli. Dio obrazloženja da je odvjetnici Senki  Balog trebalo biti poznato da je Općinski sud u Zagrebu opterećen pa da je trebala direktno tužiti u Puli, jer joj ta okolnost nije mogla ostati nepoznata je otprilike sličan izjavi Josipa Broza Tita da se ne treba držati zakona kao pijan plota. Slijedom toga sudac Županijskog zaključuje kako se neće ni on sam držati odluke o delegaciji, koju je odredio predsjednik Vrhovnog suda u okviru svojih ovlasti, nego će se dati neko svoje osobno mišljenje.

Inače, Zakon o sudovima koji tada vrijedi u st. 5 navodi da odvjetnicima pripada naknada troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja i naknada troškova prijevoza određena Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Dakle, Zakon o sudovima poziva se na odvjetničku tarifu, a ona u trb. 46 kaže: „za upotrebu vlastitog automobila odvjetniku pripada naknada u iznosu 30 posto cijene bezolovnog benzina od 98 oktana za svaki prevaljeni kilometar.“  Prethodno navodi da alternativno ima pravo na naknadu troškova prijevoza u visini cijene karte prvog razreda ekspresnog vlaka ili broda, avionsku kartu za poslovni razred i za spavaća kola u vlaku, odnosno kabinu u brodu, ako putovanje mora obaviti noću. O vožnji autobusom niti riječi. Obzirom da se vozni redovi javnog prijevoza rijetko podudaraju s terminima zakazanih rasprava logično je da su odvjetnici koristili svoje automobile i ostvarili određene naknade. Poznate su mi delegacije na sudove na otoke Hvar i Korčulu i jednako tako revijalne odluke vezane za činjenicu da se van sezone u jednom danu s njih nije moguće vratiti.

Već sam u prethodnom članku naveo da je Zakon o sudovima u pogledu delegacije apsolutno nedorečen, a prevodeći obrazloženje sutkinje prvostupanjskog suda, s kojim se slažem u dijelu u kojem navodi da se postupak ne može voditi protiv treće strane koja nije prisutna na raspravi niti o njoj obaviještena, vidim samo nova pitanja na koja odgovor ne daje niti županijski sud pa sam mogu zaključiti jedino da pravosuđe RH podriguje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Samo jednim člankom zakona dokazat ću da pravosuđem rukovode pojedini ljudi koji donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas

Napomena: Ovaj tekst je prije svega namijenjen ljudima koji rade u pravosuđu, a osobno ga naslovljujem na g. Hrvatina jer je puna primjenu ovog zakona nastupila u njegovim mandatima

Posve se uvriježilo da u vezi pravosuđa uglavnom relevantene osobe ili osobe sa stavom  ponavljaju tezu, koju i ne dokazuju, nego paušalno i von oben (odozgo) daju informaciju da pravosuđe ne funkcionira. To je postalo gotovo mantra,  nažalost točna. Koliko je to točno potvrdit ću samo jednim člankom zakona kojim ću pokušati pokazati i dokazati da pravosuđem rukovode pojedini ljudi ili, da ne pretjerujem, institucije koje donose sulude odluke, za njih ne odgovaraju a koštaju sve nas. Primjer nije bezazlen jer se na temelju jedne odluke, koja dobiva zakonske okvire, dolazi do nesuvislih odnosa i, pravno gledano, do koncepta čudnovatog kljunaša. Da odmah na početku kažem popu pop, a bobu bob, za ovo je odgovoran bivši predsjednik Vrhovnog suda g. Hrvatin.

 Ideja g. Hrvatina je bila da, zbog preopterećenosti pojedinih sudova, prvenstveno zagrebačkog, sud predmete delegira, a u skladu sa svojim ovlastima, na rješavanje drugim sudovima, što je trebalo raspodijeliti količine predmeta na manje opterećene sudove, a što bi  rezultiralo bržim rješavanjem spisa i poboljšalo efikasnost sudova i sudovanja. Teoretski. U praksi smo dobili Članak 10 st. 2, a u vezi st. 5 Zakona o sudovima.

Očekuje se da je autor teksta u stanju zamisliti kako bi trebao izgledati članak zakona te kako će ga oni koji ga primjenjuju primijniti u konkretnim slučajevima, a ako dođe do različitih tumačenja zakazati sjednicu, može čak i opću sjednicu, pa na njoj odlučiti o načinu primjene onoga što si je mali Perica zamislio. Čini se da su očekivanja bila prevelika. Evo što smo dobili:

– Gotovo automatikom se u predmetima naknade štete, koji su u mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu, jer sva osiguravajuća društva imaju sjedište u Zagrebu, ta nadležnost odlukom predsjednika Vrhovnog suda prebacivala na sudove gdje su ostećeni imali prijavljeno boravište što je automatski povećalo troškove vođenja postupka jer se odvjetnicima odobravao novonastali trošak putovanja na raspravu te plaćala satnica izostanka iz pisarnice.

– Nepoznat broj žalbi koje su uložene povodom predmeta o delegaciji, ali sam siguran da ih je na tisuće.

– Nepoznat broj izvanrednih revizija koje su uložene zbog nesuvislih odluka nižestupanjskih sudova koji čitaju isti zakonski tekst, a imaju potpuno različite pristupe i tumačenja.

– Situacije poput one u kojoj su na istom sudu kod dva različita suca održane rasprave po dva predmeta te su postavljeni zahtjevi za delegacije dvostruko. Odluke su bile, jasno, različite, ovisno o tome jesu li suci saznali ili shvatili da je isti dan pred istim sudom održana dva ročišta. Zakon to nije predvidio.

– Odbijanje zahtjeva od strane nekih sudova koji su smatrali da odvjetnički vježbenik nije odvjetnik pa utoliko nema pravo odvjetnički ured potraživati trošak delegacije. Vjerojatno se u tim slučajevima očekivala teleportacija. Dakako, ni to zakon nije predvidio.

– Odredbu iz stavka 5 koja kaže: “troškovi iz stavka 1 ovog članka isplatit će se na teret državnog proračuna” Ne znam je li se autor zakona zajebavao, ali državni proračun nije pravna osoba pa je onda upitno kako treba glasiti petit, a kako izreka presude.

– Činjenici, u usporedbi s kojom sve gore navedeno nije ništa, da u parničnom postupku onaj koji zastupa RH, a to je Dražavno odvjetništvo, ne sudjeluje u raspravi, a i rješenja o dosuđenoj delegaciji mu se ne dostavljaju na vrijeme, ili mu se uopće ne dostavljaju, tako da mu je onemogućena žalba. Čak i kada mu se dostavi na vrijeme ne preostaje mu ništa drugo nego da  pažljivo broji kilometre.

– Naknada odvjetniku iznosi 3 kn po kilometru dok ostatak Hrvatske ima pravo na 2 kn po kilometru. Zašto je tome tako zna samo autor zakona.

– Klauzulu pravomoćnosti vezanu za trošak niste u mogućnosti ishoditi po prvostupanjskoj presudi ukoliko je druga strana, recimo tuženo osiguravajuće društvo, uložila žalbu. Znamo da rješenje žalbe čekamo 2-3 godine, a u tom intervalu teče kamata, jasno prema državnom proračunu, odnosno RH.

Evo sada koliko nas sve to košta na primjeru samo jednog predmeta: Nakon tužbe (2009. g.) spis je, odlukom predsjednika Vrhovnog suda, delegiran na sud u Slatini. Radi toga je suđen trošak delegacije od 5518,00 kn. U srpnju 2017. podnesen je zahtjev za ovrhu što je troškove povećalo za dodatnih 1150,00 kn. U veljači 2018. na račun odvjetnika ovrhom je prebačen iznos od 11000,00 kn. Razliku čine kamate. A vrijednost predmeta nije ni 20000,00 kn. Naravno, nije riječ o samo jednom predmetu nego je više kao u onom vicu kada Mujo sluša radio i čuje objavu da se jedan vozač po autoputu kreće u krivom smjeru pa će sav začuđen: “Ma nije jedan, nego tisuće!”

E, pa naslušali smo se obrazloženja, koja su nudili sudovi, kako loše zakonodavstvo, odnosno loše napisan zakon, dovodi do različite primjene, različitog shvaćanja i sl. Baš me zanima što imaju za reći o Zakonu o sudovima predlagatelj kojega je očito iz pravosuđa.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Vlasnici svih zemalja ujedinite se!

Problem svih država, još od doba staroga Rima, počinje kada se pobjedničke legije vraćaju kući. Problem je tim veći ako su, a obično jesu, dobro naoružane i dobro organizirane s, nedaj bože, ambicioznim vodstvom koje je u tom pobjedničkom vremenu uspjelo nametnuti disciplinu i poslušnost. Ne bih volio raspravljati o recentnim događajima jer krv je još vruća već bih se rado vratio na prethodnu državu i njene odluke koje, eto, i dan danas imaju neke reperkusije.

Ne znam razumije li mlada generacija što je to stanarsko pravo ili sustanar, ali joj se pred očima danas događa pobuna nosioca stanarskog prava nad privatnim stanovima odnosno stanovima koje je prethodna država dodijelila zaslužnima, a sljedeća, dakle egzistentna, zakonom deklarirala povrat ranije oduzetih nekretnina prijašnjim vlasnicima ili njihovim nasljednicima.

Ipak, moram napomenuti da je i naš prvi predsjednik živio u jednom takvom objektu, a prvi susjed mu je bio legendarni Joža Manolić. Tu se doduše radilo o židovskoj imovini pa se našla neka ekvilibristika temeljem koje naš pokojni predsjednik, kojem žena srećom nije bila ni Židovka ni Srpkinja, ipak nalazi načina da pošteno otkupi kućicu u Nazorovoj po pristojnoj i društveno prihvatljivoj cijeni, kako on tako i Joža pa i neki drugi, neovisno o tome što je to neupitno bila židovska imovina. Jedan moj prijatelj Međimurec je lepo rekel: “Ma nije fkral, si je zel, mu je trebalo.” A kome danas stan ne treba?

Po skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka stanarsko pravo bilo je u početku podjela ratnog plijena (jasno, sve po zakonu), a u nastavku, dakle u vremenu koje slijedi, zakonit način korupcije očekivanih poslušnika i njihovih pobočnika. No, potkrala se neka sitna greška. Nova država-novi zakoni, donesena je odredba o vraćanju nacionaliziranog pa i povratu stanova u kojima, gle čuda, žive neki ljudi koji nisu vlasnici već su nosioci stanarskog prava. Oni postaju zaštićeni najmoprimci pa imaju zastićene, odnosno određene, najamnine. Da se referiram na prof. Smerdela koji kaže da nešto ili jest ustavno ili nije. Sredine nema. Tamo, u tom rekli bismo, važnom dokumentu piše nešto o privatnom vlasništvu. Pa i u nekom zakonu piše da se ima vratiti. Pa su zadani i neki rokovi. A problem i dalje postoji.

Jer bi postojeći korisnici i nakon pola stoljeća, usuđujem se reći besplatnog, korištenja rado i dalje koristili tuđu nekretninu za koju plaćaju stanarinu manju od iznosa pričuve, a rado bi i da vlasnici održavaju objekt. Jer bez održavanja tu nema uvjeta za stanovanje; krov prokišnjava, fasada traži svoje, drvenarija više ne dihta, a i instalacije su dale svoje. Pa su se gospoda organizirala kako bi i dalje besplatno koristila. Sada samo čekajmo da se povežu sa Živim zidom kao političkim mentorom, a ujedno i fizičkom zaštitom po potrebi.

Neki od njih vrlo komercijalno iznajmljuju svoje vikendice na moru izgrađene iz nikada realno vraćenih kredita. Naravno, ne uz najamninu od 200 kuna mjesečno nego po cijeni od 200 eura dnevno i, koliko vidim, redovno održavaju. A politički kurvarluk koji se zove odgađanje im to omogućuje.

Rekao je pjesnik da na ljutu ranu ide samo ljuta trava pa, gospodo vlasnici, organizirajte se. Jedina adresa koja vam može pomoći u samostalnoj, suverenoj, granicama omeđenoj Republici Hrvatskoj vam je u Strasbourgu ili Bruxellesu.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Za izbacivanje komunističkog softvera trebaju nam egzorcisti

U prilogu Jutarnjeg lista od subote naišao sam na članak o tužnoj sudbini obitelji Nola. Toliko tužnoj da me to izbezumilo. Ne znam čije stavove novinarka zastupa, očito ne onog dijela stanovništva koji se žestoko bunio kada je, kako kažu, nepravdom obitelj Nola dobila stan u centru Zagreba, hajde budimo iskreni, na besplatno korištenje. Pa kažu da je vlasnik stana samo nominalno, eto, ostao upisan u vlasničke knjige. Vjerojatno bi bili puno sretniji i mirniji da su se oni stvarno upisali kao vlasnici pa bi im to donijelo mir u duši, kako njima tako i nasljednicima.

O baljezganju o Ustavu ne bih. Žao mi je što ova država nema četiri i po milijuna sisa pa da svaki od nas legne pod jednu i ne zamara se time tko će hraniti kravu. Ja bih, ali svoju!

Kažu da su najbolje godine proveli u iščekivanju. Jasno, u tim najboljim godinama nisu pokušali platiti vlasniku stana realnu najamninu, niti pokušali kupiti stan negdje, pa se zahvaliti pravedniku vlasniku i predati mu ključeve oličenog i urednog stana u kojem su, eto, preko pola stoljeća besplatno živjeli. A taj, koji je radi njih i takvih otišao u Ameriku, sigurno je dobio stanarsko pravo na Manhattnu, vjerujem 60 Str East, s pogledom na Central Park.

Kažu da su popravljali i uređivali, valjda Amerikancu, ili su mislili da bi on kao vlasnik u stvari trebao oličiti periodično, a da bi oni bili zadovoljni i sretni. Da bi i kada ode gumica na pipi trebao, a radi sreće obitelji Nola, trebao priskočiti vlasnik. Bez brige, i takvih presuda ima.

Vidim tužne poglede na fotografiji obitelji Nola, umjesto sreće što šezdeset godina stanuju badava, mukte, đabalebaroški. Eh, ali nakon šezdeset godina sreće za pet godina sreći dolazi kraj. Umjesto gađenja što se u tuđem ovako lijepo valjuškaju oni očekuju da ih, pazi sad ovo, država obešteti. Podsjećam, država to smo mi. Od ovoga mi je već zlo. Umjesto da oni obeštete vlasnika njih bi trebala obeštetiti država, zbog štete koju su oni činili drugom. A riječ je evidentno o akademskim građanima.

E kada smo već došli do termina evidentno; učiteljica je tražila od učenika da za ponedeljak prirede objašnjenje riječi evidentno. Prvo objašnjenje je dao Ivica koji kaže: „Janica Kostelić je sportašica, Ivica Kostelić je sportaš, tata i mama su sportaši, evidentno je da su oni sportska obitelj.“ „Bravo“-  kaže učiteljica. „A što ti kažeš Marice?“ Kaže Marica: „Gledam kroz prozor, baba Mara nosi pod miškom The New York Times. Baba Mara ne zna engleski, evidentno, baba Mara ide srat.“ Obitelj Nola evidentno čini to isto.

Moj je jedini prijedlog glasi vlasnici cijelog svijeta ujedinite se jer evidentno imate po ustavu ove zemlje pravo doći do svojega. Kasno i prekasno, ali sve možemo nadoknaditi, osim izgubljenog vremena.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Agrokoru bi bilo potrebno, u najmanju ruku, čudo. I čudotvorac. Pada mi na pamet jedan koji je mrtvog Lazara nakon tri dana oživio, ali svi znamo kako je to završilo.

Pravni fakultet, tolike godine pravnog iskustva, a ja još uvijek neke pojmove nikako da shvatim. Svojedobno sam, recimo, u onoj omraženoj zemlji, uporno pitao svoje profesore da mi objasne sadržaj termina stanarsko pravo i da ga nekom definicijom distanciraju od kaznenog djela koje se i tada se to zvalo mito ili kazneno djelo krađe. Zainteresirani molim neka provjere Kazneni zakon. Jedini pravno utemeljeni odgovor bio je takav je zakon pa, temeljem zakona, nema protupravnosti. Morao sam se složiti, iako nerado.

Nadao sam se da u ovom, navodno pravnom sustavu, neće više biti seksa između politike i pravosuđa jer je plod takvog incesta u pravilu defektan. Bilo je, jasno. Dosta zakona, a o propisima uredbama da i ne govorimo, nisu, rekli bismo, posve u skladu s ustavom, ali teška su vremena bila. Bilo je i boljih dana, podsjećam na svojedobnu odluku ustavnog suda vezanu za umirovljenike, a koja je ipak dovela do nekog obeštećenja, jasno simboličnog. Ali ovo s lex Agrokorom mi izgleda kao da je opet uvedeno stanarsko pravo nad Agrokorom, a korisnik stanarskog prava je vlada RH. Nema vlasničkih aspiracija nego samo posjedovnu kategoriju.

Žao mi je što ponovno ne razumijem, ali kako to da g. Ante Ramljak podnosi ostavku premijeru, a vlada nakon ostavke bira novog sretnika kojeg će potvrditi sud. Sud, dakle, ne može ništa drugo osim potvrditi predloženog, a vlada i dalje smatra da za eventualnu štetu ne odgovara, jasno ne vlada nego Republika Hrvatska. Zar je uistinu odnos ustavnog suda i vlade tako harmoničan ili se incest očekuje po samoj prirodi tog odnosa jer, ako toliko dugo spavaju u istom krevetu, pitanje je trenutka kada će do njega doći.

A čak i vrlo površno čitanje zakona otvara puno pitanja. Prvo, čl. 14 kaže  da je isključivo sud nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika. Ja tu ne vidim niti premijera, niti ministra, niti javnost, niti Sabor niti predsjednika Sabora. Ili sam ja tu nešto krivo pročitao. Pa onda sljedeći član kaže da sud može opozvati izvanrednog povjerenika te imenovati novog na prijedlog vlade. Koliko vidim nije predviđena zakonom ostavka povjerenika, niti da umre u toku postupka ili, recimo, da tri dana ne dođe na posao. Valjda opet sud tu nešto treba jer ja ne vidim u tekstu zakona neke druge faktore.

Sada još govore o višečlanoj upravi. Postojeći zakon predviđa da sve odluke donosi povjerenik. On može imati pomoćnike, ali oni ne mogu donositi odluke. Trebalo bi, dakle mijenjati zakon, a to podrazumijeva određene procedure. Ili ćemo imati fikuse i tajnice?

Ja osobno nisam shvatio ni to tko je na kraju pisao ovaj zakon, jer ima raznih verzija priče, pa si ja zamišljam nekog her Flicka, dugi kožni, kaput kratka cijev, još kraći fitilj. Ili možda neka frau Flick. Brine me samo to što povratka nema. Ovo mora ići dalje, a kamo će nas sve to odvesti  ne zna nitko.

Agrokoru bi bilo potrebno, u najmanju ruku, čudo. I čudotvorac. Pada mi na pamet jedan koji je mrtvog Lazara nakon tri dana oživio, ali svi znamo kako je to završilo. Usprkos svim čudima koja je radio stado je oslobodilo Barabu.  A osudilo pravednika. Pa da završim u njegovom stilu: „Oprosti im oče, jer ne znaju što čine.“ U najboljem slučaju.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Davno je narod rekao da nitko nije dovoljno bogat da bi kupio svoju prošlost. I to je sve što imam za reći o našem dragom gostu.

Prije mnogo ljeta, u skromnoj zagorskoj klijeti, na inicijativu našeg budućeg tajnika okupila se jedna vesela grupa; osnivači tada pokreta,a buduće stranke, Guske u magli. Nije to bilo  slučajno u Zagorju, odakle su zla oduvijek dolazila, a ni datum nije izabran slučajno. Bio je to dan potpisivanja pristupa  Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Velike smo planove imali puno pametnog izgovorili. Srećom, ili lijenošću našeg tajnika, nikada nismo formalizirali naš, status pa vjerujem da niti nećemo. Srećom, kažem, jer da smo krenuli kako smo namjeravali morali bismo se službeno oglašavati o svim političkim pitanjima, a ovako mogu i ja sam, bez da koga pitam, reći riječ-dvije o posjetu g. Vučića našoj domovini. Moj je, dakle, stav neovisan o stavu članstva.

Davno je narod rekao da nitko nije dovoljno bogat da bi kupio svoju prošlost. I to je sve što imam za reći o našem dragom gostu. Kako ni mi, Guske u magli, nismo proveli formalnu proceduru životno je i vjerujem našem gostu kada kaže da nije četnik. Formalno nije, jer ne znam uplaćuje li neku članarinu na kakav ravnogorski račun, ali valjda nije sporno da je služio vojvodu. Osim ako se vojvoda lažno za vojvodu izdaje.

No, to su stvari koje valjda on sam treba sa sobom riješiti. Ili oni koji su ga birali. Ja imam svoj problem, koji me muči više od toga. Muči me, naime, naša predstavnica. Koga ta gospođa predstavlja?

Žao mi je što je nismo svojedobno kooptirali u nas pokret jer bi danas ime stranke ili, bolje, inicijative apsolutno odgovaralo tekstu na pozivnici uvaženom gostu. Naš je problem bio što smo, po nepisanom statutu, primali samo muške članove. Za žene smo imali predviđeno samo osnivanje zajednice žena. Još bolje, ženske mladeži. Ideja je bila da lijepe plakate.

Govorio sam već zadnji put o tome kako je posao odgovornog pastira okupiti stado i voditi ga pašnjacima koji obiluju svježom vodom. Dijeliti stado i pustiti ga da se osipa slijedeći neki svoj osobni stav i put nije baš odgovorno. A ona? Ona još vuka zove na ručak.

Valjda je i jelovnik prilagodila. Počeli su sa mooving cake ili ti gibanicom,a završili sa manekenom na rotaciji – prasetom na ražnju. Pa beli mrs i – jagnjeće pečenje.

E, moja gospođo, loš ste sluga lošeg gospodara. I, obavezo mi ih pozdravite kad budete opet išli preko bare. Ja ću se ipak još neko vrijeme zadržati ovdje, razmišljajući o davno postavljenom pitanju:

Rade li dobri susjedi visoke zidove ili visoki zidovi rade dobre susjede?

Mihael Hribar

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka.

Opet isto.

Ima jedan stari vic koji volim. O kanjonu Neretve. Kaže, s jedne strane kanjona viču: “Fašistiii!” S druge viču: “Komunistiii!” A cijelim kanjonom odzvanja: “Istiii, istii!” Mislim da me onaj tko je živio u ovoj zemlji razumije.

Svojedobno da bi bio izabran za suca nekog od sudova u okviru organiziranog pravosuda, ili imenovan drzavnim tužiocem, morao si biti član partije. Ili te član partije morao ozbiljno gurati na pravi put. Iz tog razloga sam prilično sumnjičav prema sadašnjem vrhunskom sudačkom kadru. Jer sve je to začeto u ono doba.

Da se odmah razumijemo, ovo ne želim stavljati u kontekst lijevo/desno, ustaše/partizani. Želim samo prizvati sjećanje na to kako se u ona vremena biralo kadrove za provedbu zakona. Sadašnja metoda je, naime, potpuno drugačija. Jer razlike su stvarno velike. U kapitalizmu je izraženo izrabljivanje čovjeka po čovjeku, a u komunizmu je to potpuno obrnuto.

Samo što se ja jednako bojim. Možda se ovih bojim i više. Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka. I, na žalost, siguran sam da ništa od proizvedenog zla neće biti kažnjeno. Izbor sudaca, odnosno njihovo promaknuće, neovisno o prethodnim rezultatima, stvaranje negativne selekcije i obeshrabrivanje onih koji rade postaje sveti zadatak Državnog sudbenog vijeća.

Najnoviji dokaz u prilog toj teoriji je izbor Marine Boko za predsjednicu splitskog Općinskog suda. Tom prilikom, naime, Državno sudbeno vijeće je, između zainteresiranih kandidata, izabralo kandidatkinju koja je imala – manje bodova. I to je njihovo pravo, ako pitate Ustavni sud. Njihovo je tumačenje da ne postoji zakonska odredba koja to tijelo obvezuje da se pridržava redoslijeda, točnije bodovne rang liste, uspostavljene bodovanjem kandidata prema ranije utvrđenim kriterijima. Jer, nema testiranja koje može prepoznati potencijal suca kao što to može Državno sudbeno vijeće. Da gospođa potencijala ima razvidno je iz njenog blistavog napredovanja, od zapisničarke do predsjednice suda. Karijera za kakvu nisam čuo.

Što me opet bacilo na vic. Dakle, učio Mujo Mujicu plivati baci ga u rijeku i viče: Maši, Mujica, maši, maši!  E, jebi ga. Pa tako su tako i ovi iz DSV-a bacili pravosuđe niz rijeku pa maši, maši, maši. A oni će na kraju reći: “E, jebi ga.”

 

 

 

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Quo vadis, Domine?-Je li odvjetnik uistinu ucjenjivao prebendare?

O ulozi odvjetnika koji prijavljuje svoju stranku, dostavlja dokumentaciju, šalje kaznene prijave protiv vlastite stranke i slično već smo se oglasili. I ne samo mi. Čudesno je da se stvari u aferi Kaptol vuku kroz razne novine, internetske portale, kuloarske priče, a nikako da se pojave oni akteri koji bi bili mjerodavni ocijeniti što se ustvari dogodilo i o čemu se tu radi. Koliko je meni poznato nadbiskupija ima glasnogovornika, ne očekujem, naime, da nadbiskup osobno opere noge g. Budimiru, ali sam mislio da Hrvatska odvjetnička komora ima što za reči vezano za aktivnosti g. Budimira.

Stvar je dospjela i na naslovnicu Večernjeg lista. Na tekst očito dobro (čitaj: insajderski) obavještenih novinara Darka Pavičića te Ivane Boban Valečić imam samo jedan komentar, sve u duhu Deset Božjih zapovijedi. S posebnim osvrtom na osmu. “Ne reci lažna svjedočanstva.” Navedeno se, suprotno možebitnim očekivanjima, ne odnosi na novinare nego na izjavu donedavnog apostolskog nuncija, njegove ekselncije nadbiskupa Alessandra D`Errica. “…nikada nisam upoznao odvjetnika Budimira i sigurno ga nisam nikada susreo. U cijelom tom događaju moja je uloga bila samo da prenesem kardinalu Josipu Bozaniću dokumentaciju vezanu uz taj slučaj koja je došla iz Rima. Ništa više od toga. Sve ostalo je čista fantazija.” E, pa dopustiti ću sebi tu fantaziju, koju temeljim na pisanim dokumentima javno objavljenima u Nacionalu. Nisam uzalud kupovao povećalo, svakome koga zanima, rado ću ga posuditi.

I sam sam, uza sav svoj katolički pedigree, pokušao doći do raznih papa, i svašta im pisao, međutim nikad nisam dobio neki odgovor i moji dopisi očito nisu bili “prineseni na pozornost”. Odvjetnik Budimir očito nije imao takvih problema.

Interesantno je i kako odvjetnički ured Budimir&Meter ne želi odgovoriti na pitanje je li odvjetnik Budimir osobno prijavio slučaj Vatikanu, uz napomenu da nisu ovlašteni odgovarati na pitanja koja se tiču Zagrebačke nadbiskupije i Vatikana. Pitanje je glasilo jeste li ili niste podnijeli? Vi. Kao što bi se dalo iščitati iz dokumentacije u Nacionalu. No, nije snijeg da pokrije brijeg nego da zvijer otkrije trag.

Za sada ću šutjeti o šteti, koja je moje područje, jer za sada jedinu štetu vidim kao angažman odvjetničkog ureda i honorar koji je plaćen. Sudskom nagodbom. Kakvom? Kako je do nje došlo? Zašto? Ovo je samo početak, čitajte dalje.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail