Posts

Gospodin Mrčela uvjeravao nas je ove nedjelje kod g. Stankovića da je naše pravosuđe ažurno, da se predmet Frane Lučića vuče 11 godina nije spominjao

Cjelokupna je javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

Gospodin Stanković ugostio je ove nedelje zamjenika predsjednika Vrhovnog suda, suca M. Mrčelu https://hrti.hrt.hr/videostore/moviedetails?referenceId=402031739&refer=search%7Cindex&customCatalogueReferenceId=search). Već jednom smo objavili osvrt na stavove g. Mrčele s tezom da gospodin brani nebranjivo, a da mi smrtnici napadamo neosvojivo (http://www.naknadastete.hr/misli-li-stvarno-taj-covjek-sto-govori-ili-brani-po-sluzbenoj-duznosti-instituciju-koju-predstavlja/).

Na stranu dojam da je g. Mrčela bio unaprijed pripremljen na svako pitanje koje će mu biti postavljeno, gledajući kako je spretno licitirao brojkama i statistikama iz svojih papira. Nije ni to najveći grijeh, područje pravosuđa je vrlo opsežno, a bilo bi nezgodno da o postavljenom pitanju nemaš pojma niti raspolažeš relevantnim podatkom da bi dao utemeljen odgovor.

Ono što me posebno razjarilo je podatak o većem broju riješenih predmeta, koji iznosi g. Mrčela, što je i inače teza koja se provlači kroz saborska izvješća, a da nikada nitko nije rekao što sve ulazi u statistiku i kako glasi definicija riješenog predmeta, a kamoli je li se ta metodologija vremenom mijenjala. Nitko drugi ne govori o našem pravosuđu afirmativno, osim onih koji u njemu sudjeluju kao dužnosnici. Srećom, jedino se njih pita.

Jedno od očekivanih pitanja je bilo pitanje korupcije u pravosuđu. Uobičajena definicija korupcije bila bi ja tebi novac, a ti ćeš presuditi tako kako ja očekujem (i toga je bilo, kako navodi g. Mrčela) No, to je, rekli bismo, jedan od najmanje očekivanih i vrlo glupih pristupa korupciji u pravosuđu. Teško je očekivati da je sudac toliko blesav da primi direktno novac od stranke koju ne pozna, to se obično radi provjerenim kanalima, dakle preko osoba od povjerenja dotičnom sucu pa je, kao i kod mafije, lanac čvrst dok netko u lancu ne propjeva.

Drugo je pitanje koga podmititi, suca prvostupanjskog postupka ili stvari treba rješavati na županijskom sudu. Jer, kakva ti je korist ako prvostupanjski sud kojeg si, recimo to tako, uvjerio da bi trebao suditi kako mu ti sugeriraš, ako nakon toga uslijedi žalba koja će predmet moguće preinačiti ili ukinuti. Opreza radi moramo navesti da se to teoretski može tako izvesti i to na način da upotrijebiš standardnu definiciju da si poklonio vjeru iskazu nekog svjedoka, a da nalaziš proturječnosti u iskazu drugog ili drugih svjedoka, pa temeljiš presudu baš na onome što ti paše, a da bi dokazao u presudi ono što hoćeš, ali za to treba dosta logike, znanja, ekvilibristike…

No, postoje određene kategorije predmeta gdje je očita intencija države da predmet bude riješen na određeni način, a država će te nagraditi kasnijom promocijom u okviru pravosudne piramide. Jedan od najljepših primjera toga bila je presuda vezana za kuponsku privatizaciju, u kojoj se samo jedan fond nagodio, i dobio puste milijune, dok je drugima, nakon pravomoćne presude, kada je  ministar financija već potpisao dinamiku isplate, Vrhovni sud revizijom odbio pravomoćno dosuđen iznos u nikad nadmašenom roku od samo 16 dana. (Više: http://www.naknadastete.hr/nema-nikakvih-pritisaka-na-samostalno-neovisno-pravosude/) Nikada nijedna revizija nije donesena u tom roku, a posebno ne u tako opsežnom predmetu. Ako postoji makar još jedna donesena u 16 dana onda garantiram da je i u toj slobodoumno, neovisno pravosuđe bilo korumpirano, samo ne novcem.

Potpuno sam siguran da gospodin Mrčela zna sve o tom predmetu pa mu zato ne vjerujem ni riječi od onoga što je rekao. Ponavljam mu zato da jedini način provjere pravosuđa nije statistika nego analitika. Bujrum gospodo.

Kao prilog ovoj gotovo birtaškoj raspravi, jer je takva svaka koja počinje i završava bez točnih podataka, a pogotovo kada završava bez konkretnih prijedolga za činjenje, dodao bih činjenicu da je cjelokupna javnost, svojedobno vrlo senzibilizirana kornatskom tragedijom, nadam se, svjesna da nakon 11 godina predmet Lučić još nije pravosudno okončan. Očito su završeni samo predmeti po nalogu politike, a tamo gdje je izostala politička odluka, ili počela odvjetnička egzibicija, predmet još traje. I trajat će.

A Vi, gospodine Mrčela, slobodno i dalje po službenoj dužnosti branite nebranjivo, a mi ćemo i dalje napadati neosvojivo. Neka svatko radi svoj posao.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Je li, već u par navrata najavljivano, uvođenje presedanskog prava uistinu put koji nas vodi u obećanu zemlju pravne sigurnosti?

Novinarka Ivanka Toma, koju pobožno pratim u zadnje vrijeme, dala mi je ponovno šlagvort za komentar.  U svom članku o očekivanim, odnosno najavljenim, promjenama u pravosudnom sustavu (DOZNAJEMO: SPREMA SE DRAMATIČNA TRANSFORMACIJA NAŠEG PRAVOSUDNOG SUSTAVA Mijenja se ključni procesni zakon kojim se u Hrvatsku uvodi presedansko pravo) prenosi dobivene informacije, iz dobro obavještenih izvora, ne zauzimajući stav o iznesenim idejama, što je, dakako, potaknulo mene da iznesem svoj stav.

Bez pretenzija prema cjelovitom osvrtu na najavljene promjene, skrećem pažnju da se radi o recikliranju svojedobne ideje bivšeg ministra pravosuđa Orsata Miljanića koja je svojedobno u medijima najavljivana kao preokret koji vodi prema uvođenju precedentnog prava u domaće pravosuđe. Jednostavno rečeno, idemo pokušati navesti pravosuđe da temeljem istih činjenica donosi iste odluke. U daljnjem tumačenju dalo bi se zaključiti da je to korak prema pravnoj sigurnosti ili da je dosta situacija u kojima slobodna ocjena dokaza može dovesti i dovodi do različitih sudskih odluka. Tko bi pošten imao išta protiv toga?

Očito, jedino ja. Zašto? Pa zato jer alati već postoje, i to odavno. Usuglašavanje sudske prakse moguće je i kroz zajedničke sjednice Vrhovnog suda, čije odluke su obvezujuće za sve nižestupanjske sudove, a moguće je na isti način regulirati sudsku praksu i kroz sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda, kao i Kaznenog odjela Vrhovnog suda, ovisno o kojoj kategoriji predmeta se radi. Dakle, alati postoje, i ne treba ništa mijenjati jer svaka promjena smjera, a osobito tako korjenita, nosi svoje probleme, počev od prijelaznih i završnih odredbi. To je komentar što se tiče  “oglednog spora”.

Što se pak tiče „ sindikalnih sporova“, nemojte me sasjeći prije nego izgovorim rečenicu do kraja, moje je viđenje stvari da su nastajale i propadale velike civilizacije, pregazilo ih vrijeme, pa na taj način gledam i ulogu sindikata. Bilo i prošlo.

Najveće uspjehe  današnjeg vremena su isposlovale udruge zainteresiranih, dakle lobističke u sadržaju. Svojedobni uspjeh umirovljenika artikulirala je politička stranka koja je ishodovala, doduše simboličko, obeštećenje umirovljenika, koje je ostvareno odlukom Ustavnog suda. Jasno je da se nakon toga sve radil, i uradilo,  da dođe do raskola u toj stranci. Sljedeći uspjeh realizirala je nevladina udruga Franak. Mislim da ne treba objašnjavati da se isto tako činilo se sve da ih se razjedini.

A sindikati su zaustavljeni na temi distribucije svinjskih polovica za zimnicu, što je korisna aktivnost, ili su dobacili do prvosvibanjskog graha. Ti famozni kolektivni ugovori, i zaštita od bilo kakvog otkaza ugovora o radu, pa makar ne dolazio na posao ili ništa ne radio, su rudiment nekih drugih društveno-političkih okolnosti. Ne biste vjerovali, upoznao sam ih dovoljno i u tzv. ekonomskom praktikumu.

Tema je opsežna, a ljudi ne vole čitati preduge tekstove pa ću završiti dubokom mišlju: „Kada bordel ne radi dobro valja mijenjati osoblje, a ne namještaj.“

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

„Ako su vam oduzeli diplomu ne bojte se, ne mogu vam oduzeti znanje!“

Razveselila me, po ne znam koji put, vijest o nekoj lažnoj diplomi nekakvih visokih škola, koja je onda podloga zapošljavanju, obično u kojekakvim ministarstvima ili javnim poduzećima. Pa pročitah na Facebooku jednu prekrasnu rečenicu na tu temu: „Ako su vam oduzeli diplomu ne bojte se, ne mogu vam oduzeti znanje.“

Moram priznati, koliko god se pokušavao sjetiti, nakon svog vrlo burnog i neizvjesnog školovanja, tko me čemu naučio, da baš nisam siguran što mi je više koristilo, pametni profesori ili birtija u kojoj sam se školovao nakon diplome.

Naime, po završetku mog decenijskog studiranja i diplomiranju mene moj principal, kao odvjetničkog vježbenika, šalje na prvu raspravu na Trgovački sud. Prvo mi je dao neke upute o tome što trebam učiniti, predati punomoć i supstituirati se kao vježbenik u tu punomoć, pa samo reći da ostajem kod svih navoda iz tužbe i u tužbi predloženih dokaza.

Nije se činilo da bi to mogao biti neki težak zadatak, a utvarao da sam snalažljiv po prirodi, pa kada nešto počnem, ja ću se valjda nekako snaći. Problem je nastao i prije početka, naime nisam znao ni gdje je Trgovački sud, a bilo me je sram pitati principala jer ipak sam ja diplomirao na pravnom fakultetu, smjer pravosuđe. To sam riješio preko službe telefonskih informacija, na tadašnjem broju  981, jer tada ni Googla nije bilo. Vatra tek što je otkrivena, hvala na pitanju.

Drugi problem nastaje ulaskom u sudnicu, nemam pojma gdje se treba sjesti zastupnik tužitelja, što sam, kao, ja. Moja mi snalažljivost šapće neka pustim da svi uđu pa ću ja onda sjesti tamo gdje je prazno mjesto. Ali vraga, na raspravu dolazim sam, jer protivna strana nije došla, pa ima dva prazna mjesta. Iintuicija mi je rekla da valja sjesti desno od Titove slike, jer kaže sjedi desno od oca, doduše to moje desno je sucu lijevo, ali to je riješeno bez većih zastoja.

I onda dolazi veliki trenutak, sudac zove da se supstituiram u punomoć. Toplo sam se nadao do zadnjeg trena da će on otvoriti tu stranicu spisa, ali on mi je dao cijeli spis, a moj problem je što, za trajanja tog velikog fakulteta, nisam niti vidio, a kamoli naučio, kako izgleda punomoć, još manje gdje se ja to moram supstituirati, a da ne pričam o tome što to supstituiranje u stvari znači.

Srećom, nekom dijelu spisa piše na formularu velikim slovima PUNOMOĆ pa opet sretno zaključujem da je to valjda to. Nakon što sam vrlo pažljivo, od slova do slova, pročitao cijeli formular otkrivam rubriku u kojoj piše u slučaju spriječenosti pristajem da ga zamijeni … Valjda ja? I tu, kao nešto, napišem svoje ime i rasprava krene dalje.

Dok sudac nešto diktira ja se koncentriram na svoju slavnu rečenicu, da poentiram jer, jebi ga, nikog nema. No, prije nego što ću ja svoje mudro reći, sudac izdiktira da se: „današnja rasprava odgađa, a sljedeća zakazuje za…“ i zove mene da se potpišem na zapisnik, da sam primio na znanje datum sljedeće rasprave. Nevoljko, ali tako sud kaže, pa se poslušno potpišem, ali se sjetim, tu me sreća prestala služiti pa sam pretjerao oslanjajući se na svoju snalažljivost, da sam ja njemu dao punomoć pa, ako drugi put bude sudio neki drugi sudac, ja nemam tu vražju punomoć, pa se ohrabrih i pristojno ga upitah bi li mogao dobiti nazad tu punomoć. Pa ću ja nju opet drugi puta donjeti!

Sudac se zvao Dobrijević, ne znam je li još živ, ali sam ja njega stvarno po dobru zapamtio, bio je jako pristojan pa me pitao samo: Kolega (umjesto majmune, kako sam zaslužio) je li ovo vaša prva rasprava ? Makar sam u takvim situacijama rijetko iskren srećom odgovorio sam: Da! I sve je završilo dobro. Iako je suštinski nakaradno što na tom fakultetu nisam naučio elementarne stvari, niti ih je netko pokušao na nekim, sada kažu radionicama, objasniti nam, niti sam u okviru fakulteta bio na ijednoj raspravi kao pokaznoj vježbi, ono plavi protiv crvenih, a ne može nitko reći da nisam bio dovoljno dugo na fakultetu.

Sada, kada mi počne priča o npr. lažnim magistarskim radovima. ili koji put i prepisanim doktoratima, recimo sa prometnog fakulteta, pa kada se priupitam što je to general Zagorec doprinio toj velebnoj znanosti, pa kada bismo pročitali sve doktorate s pravnog fakulteta, pa zakačili štogod ekonomskog, pa filozofskog, pa se sjetim bivšeg predsjednika Županijskog vijeća Sabora (nije Manolić) koji je doktorirao na životnom putu nekog misionara Hrvata koji, jasno, ide u neku zemlju Južne Ameriku, pa mu ovaj doktorant prati svaki korak, a to je kao doprinos nauci i pročitam naslov upitne diplome na ćirilici koji kaže dipl. ekonomije, u zagradi komercijalist, nisam siguran, ali mi se čini da je i general Rojs isto magistrirao na istom prometnom (biće prešli magistralu pa magistrirali) i sada ste našli neke jadnike pa ih jebete što neke sistematizacije radnih mjesta traže neku stručnu spremu pa ovi kažu: You have it because you asked for it!

Eto Pernara, nakon C vitamina čemu bi dalje učio. Iako se čovjek svakodnevno usavršava, a ja da vam  kažem: Sposoban za svaki rad, pod strogim nadzorom. Kada dođe do E vitamina, eto njega za premijera!

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice.

Kojiput nekim sudskim odlukama baš moraš biti začuđen. Ili si prestao biti pravnik. Biti pravnik, to je navodno neka struka iako sam osobno mišljenja da to u egzistirajućem stanju veze sa strukom nema, niti je to prema postojećim događanjima moguće očekivati.

Svojedobno su me učili da greške pravosuđa prvog stupnja bivaju ispravljene u drugom stupnju, pa ako ne ni tada onda je spasonosan izvanredni pravni lijek-Vrhovni sud. Pa zatim da bi iza svake odluke, koja je donesena u za to predviđenom postupku, trebalo stajati neko suvislo, logično obrazloženje, koje ima uporište u nekom zakonskom propisu. Pa kada se sretneš s nečim što ne možeš sebi objasniti niti ti je jasno što je tom presudom pjesnik htio reći i zašto pjesnik iz dana radi noć, upitaš se što su ti divni ljudi, profesori i doktori, tebe zapravo učili. I tko je pobogu, učio ove što pišu ovakve presude?

Jer, čitajući rješenje Županijskog suda u Puli br. Gž-230/2016, kojom sudac odbija zahtjev za dosuđivanjem troška delegacije, utemeljen na zakonskim propisima, tvrdeći pritom da je tužba doduše zakonito upućena na Općinski sud u Zagrebu, gdje tuženik ima svoje sjedište, ali da je mogao biti izabran i mjesno nadležni sud u Puli, kao mjesto prebivališta tužitelja, pa bi to onda ovom sudu bilo zgodnije jer ne bi bilo rješenja o delegaciji. Jer da tužitelj zloupotrebljava duh Zakona o sudovima i duh Zakona o parničnom postupku, pazi sad – postupajući zakonito.

Ja bih ovom pjesniku preporučio da promjeni ili doktora, ili terapiju, a najbolje oboje. Ovako si, što bi rekli komšije, promašio ceo fudbal, jer odluku o delegaciji nije donio tužitelj, niti njegov zastupnik, već Vrhovni sud, a postupa li Vrhovni sud, kako ti to lijepo kažeš, u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku, to bi pjesniče trebao pitati njih. Znaš, onu gospodu u togama. I, vidi vraga, netko je tu odluku potpisao, opet netko u togi, i povrh svega, protiv te odluke nema pravo žalbe nitko pa ni ti, pjesniče. Na tebi je samo bilo da odrežeš iznos troškova u skladu s odlukom višeg suda, a ne da raspravljaš o odluci Vrhovnog suda, a još manje istoj sudiš. Inače smo cijelu ideju pravosuđa obrnuli na glavu. Zbog nekoliko tisuća kuna.

Znam ja da tu nema nikakve zavjere i da si ti u stvari dobar čovjek i dobar pravnik, ipak si dogurao do županijskog suda, tko zna možda jednom i togu obučeš pa dobiješ priliku postupati u duhu Zakona o sudovima i Zakona o parničnom postupku. Zato mi nemoj uzeti za zlo što ti se obraćam s ti, ali ja ti govorim samo onima koje volim, a tebe volim što si znalac u svom poslu. Doduše, nisam baš siguran znaš li uopće što ti je posao.

Pravosuđe i politika su, divne li podudarnosti, jedina mjesta na kojima ne postoji odgovornost počinitelja za štetu koja nastaje trećim osobama, a radi grešaka koje imaju svoje posljedice. Zato, da bih istjerao ikakav novac od vas genijalaca, moram pričekati da me neki od vas tuži. Napominjem da vam je u tom slučaju mjesno nadležan Općinski sud u Jastrebarskom, osim ako ne delegiraju.

Sa znacima osobitog straha od pjesnika u pravosuđu,

Mihael Hribar

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

„Dokle ćeš konačno, Katilina, zlorabiti strpljivost našu?“-želio bih pitati g. Hrvatina

„Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra?“  je latinska fraza kojom započinje prvi govor Marka Tulija Cicerona protiv Katiline. Prevedena glasi: „Dokle ćeš konačno, Katilina, zlorabiti strpljivost našu?“ Počeo sam latinskim ne zato da stvaram privid da se tim jezikom služim, jer je to ionako odavno izašlo iz mode, već da dočaram od kada su zabilježene jebade razno raznih politika i političara. Može biti da ima i ranijih zapisa, ali ovoga sam se prvog sjetio, a i zgodno je da podsjetim da je tada postojao i odgovor onih koji su jebani u glavu pa su povremeno pitali dokad?

Moj prijatelj Josif Visarionovič davno je rekao da svaka politika počinje kadrovskom politikom, dakle kada želiš mijenjati politiku treba početi promjenom kadrova. Moguće da je gospodin bio u pravu, a počeo je, doduše, od najbližih, i tko zna gdje bi mu kraj bio da je poživio. Navodno je, kada su vlakovi kasnili, sredio neke vlakovođe i šefove stanica i više nije bilo kašnjenja za njegova života. Sada ponovno kasne.

Bivši predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske g. Hrvatin  zamrznuo je svoj status suca vrhovnog suda da bi otišao na ispomoć u Albaniju. Zamrznuo valjda zato što ima namjeru vratiti se i ponovno biti sudac Vrhovnog suda. Nu guze na dva stolca. Pazite, ovdje se ne radi o već poznatim situacijama kada pravosudni dužnosnici prelaze u izvršnu hrvatsku vlast pa zamrzavaju svoj status u pravosuđu. Ipak je u pravosuđu najljepše (čitaj: najsigurnije), zašto bi inače taj status zamrzavali? Igram loto pa, ako ne dobijem, tražim novac nazad. Sugeriram gospodinu Hrvatinu da se, kada dođe vrijeme, zamrzne ko Walt Disney pa da ga probude u pravom trenutku, kao predsjednika Europskog suda.

O sukobu interesa nisam nadležan suditi. Napominjem samo da je riječ o bivšem predsjedniku državnog izbornog povjerenstva koji je imao na uvid biračke popise i sve podatke koje sadrže. Riječ je i o bivšem predsjedniku Vrhovnog suda s koje pozicije su mu bile dostupne također brojne osjetljive informacije. Ovo više nije slučajna država, ovo više nije ni država slučaja, ovo je prosto nakaradno.

Ovo je država u kojoj guverner narodne banke dobiva, jer nema smisla to zvati kupovanjem, stan za cca 8 000 eura, uz povoljnu kamatnu stopu. Valjda je pazio da ne bi slučajno uzeo švicarac pa da mu mjesečna rata ne prebaci jedva podnošljivih 240 kn. Koje ne plaća. Godinama. Vidim ga već u Udruzi franak. Zamišljam  deložaciju i Živi zid kako mu staje u obranu.

Rekao sam već, za istjerivanje socijalističkog softvera potrebni su nam egzorcisti. Ili, možda, moj prijatelj Josif.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Građani su neobaviješteni i needucirani pa bi ustvari trebalo njih mijenjati. – dalo bi se zaključiti iz izjava predsjednika DSV-a

Ne mogu odoljeti, a da se ne osvrnem na intervju predsjednika Državnog sudbenog vijeća Željka Šarića. Ponekad ljudi, kada žele nešto dokazati, a činjenice ne govore tome u prilog, smatraju valjda da to gore po činjenice. Dakle, to što gospodin Šarić spominje u svom intervjuu, da je sudstvo kao navodna rak rana našeg društva stereotip koji proizlazi u stvari iz frustrirane javnosti zbog općenito lošeg društvenog stanja, ne smatram baš točnom tezom. Valjda, građani su neobaviješteni i needucirani pa bi ustvari trebalo njih mijenjati.

Osobno se, nažalost, slažem s većinom argumentacije koja brani nebranjivo, ali mi se čini da je obuhvaćen samo dio problema i tek djelomično zahvaćeno opće stanja u pravosuđu. Svojedobno sam predložio jedan drugi pristup problemu, koji je doduše kompliciraniji, ali mi se čini efikasnijim. Dokle god smo na općim tezama sve se da braniti i sve se da napadati ili, kako narod kaže, svaka škuža nađe muža. Moje je viđenje da treba krenuti od pojedinačnih čudnih odluka,  pa iz njih detektirati procese koji su takve odluke omogućili, da bismo došli do zaključka zašto su donesene i čime su motivirane, pa na temelju toga  pokušati mijenjati stanje u kojem je pravosuđe, a da bi bilo bolje.

Ja ne mislim da se pojedine odluke donose iz neznanja onih koji ih donose već, naprotiv, s namjerom. Čini mi se da bi i pacijenti imali što reći doktorima, a ne da liječnici sami sebe ocjenjuju. Svi oni koji nešto rade su, ili bi trebali biti, spremni čuti komentare onih zbog kojih su postavljeni da nešto čine. I glumac koji izađe na pozornicu vrlo brzo shvaća je li publici prihvatljiva njegova interpretacija ili će pobrati zvižduke umjesto aplauza.

Mi koji smo “korisnici” pravosuđa uglavnom ne komentiramo izbor sudaca već smo ponekad sablažnjeni odlukama koji ti suci donose. Doduše, kao publika sablažnjeni smo i zakonima koji se donose pa se onda posljedično i primjenjuju kroz sudske odluke. Ali, sudjelovati kao važan čimbenik u nekom području, a smatrati da tu nema grešaka i ne pokušavati riješiti  problem već ga u cijelosti prebacivati na neki drugi teritorij pa proglašavati korisnike nekompetentnima i nerazumnima?

Kada kupim kruh on je jestiv ili nejestiv, a nebitno mi je tko je za to kriv, loša pšenica, pekar ili trgovac. Kada, nakon deset godina suđenja, čitam pravomoćnu presudu, pa ista bude preinačena u 16 dana od strane Vrhovnog suda, dozvolite mi da se osjetim dovoljno kompetentnim da komentiram, a ograničavati me može jedino to što pritom moram ostati pristojan.

Ako isti činjenični opis rezultira dvjema potpuno različitim odlukama, najprije nagodbom uz podršku državnog odvjetništva, a zatim puta revizijom preinačenom pravomoćnom presudom, na koju reviziju ulaže to isto državno odvjetništvo koje je prethodno sugeriralo nagodbu, a kada se sve to još dogodi  u 16 dana, dozvolite mi da budem zabezeknut. Je li takvu odluku uopće moguće braniti? Jest, i branio ju je tadašnji predsjednik Vrhovnog suda.

Sami ste se ogradili od komentiranja kaznenih predmeta, ali vjerujem da ćemo se složiti da u civilu možemo govoriti o i nehatu ali, bogami, i o umišljaju. Čijem? Pa čini mi se sudaca, sudskih vijeća, sudaca izvjestitelja, državnog odvjetništva…

Sprezi politike i pravosuđa, u kojoj ponekad sudjeluje i izvršna vlast, očito pod motom: CARPE DIEM QUAM MINIMUM CREDULA POSTERO.Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti.

Sve je lako kada znaš kako. Vrijedi i za davanje mita. Inače se nađete u problem poput bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, koji se nedavno, opet nespretno, pravdao jednim dnevnim novinama.

Da je gospodin Sabo raspolagao dovoljnom količinom koruptivnih dinara, bez ikakvog naknadnog penaliziranja mogao je mirno potkupiti gradsku vijećnicu, a ovako je morao izvesti jednu ekvilibristiku tvrdeći da nisu ispunjeni zakonski preduvjeti, dakle korumpirao je prije nego što su se stekle formalnopravne pretpostavke. Dakle, g. Sabo, nije govno nego se pas posrao. Samo usput, gospodine Sabo, što bi bilo da je gospođa prihvatila časnu ponudu i prešla u redove SDP-a, biste li vi časno izvršili ono što ste obećali. To što su vam na teret stavljena još dva kaznena djela, pokušajte sve skupa strpati u sinkopu, ali sada vam je puno teže nego da ste imali koruptivni dinar, platili porez i lijepo dalje mitili.

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti. Problem onoga koga u tome uhvate lijepo opisuje već naslovna slika. Ili je to rješenje problema? Uglavnom, riječ je o slici Smaknuće Sismanesovo nizozemskog renesansnog slikara Gerarda Davida. Prikazuje kažnjavanje korumpiranog suca Sisamnesa, kojega je Perzijski kralj Kambiz osudio zbog korupcije. Nesretnog su suca, naime, uhvatili u primanju mita zbog čega nije sudio po kraljevoj i Božjoj pravdi, kako mu je uloga nalagala. Kralj Kambiz zbog toga ga je osudio i kaznio na način da su mu pred građanima živom oderali kožu. Ova zastrašujuća poruka upozoravala je suce da je njihov status toliko bitan za funkcioniranje države da bi bilo kakvo odstupanje od načela pravde bilo pogubno za moral i sustav države.

Ali tu priči nije kraj, a bogami ni komentaru. Slika je zamišljena kao diptih i dolazi u paru s idućom. Ona se zove Kambizov sud. Dakle, mudri kralj Kambiz u Sismonesovu sudačku stolicu postavio njegovog sina. Samo što ju je prije toga dao presvući kožom njegova oca. Da ga svaki dan podsjeća na očevu sudbinu, ako bi i sam kadgod došao u napast da krene njegovim stopama.

Da je stolica svakog direktora/saborskog zastupnika/vijećnika/gradonačelnika štavljena kožom prethodnika smo čuli. Ova solucija u kojoj je stolica suca štavljena kožom njegova oca čini nam se jednako prihvatljivom, ako ne i prihvatljivijom.

Mihael HribarFacebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail