Poštovani čitatelji,

imali smo želju pisati o ozbiljnim prometni problemima, što smo morali ostaviti za kasnije obzirom da nas recentni događaji ponovno vraćaju na temu pravosuđa. Moj znanac gospodin Albert Einstain svojedobno je rekao da dvije stvari nemaju granice nemaju granice, jedno je svemir, a drugo ljudska glupost. Pri čemu za svemir nije siguran. U Jutarnjem listu od 08. siječnja novinarka gđa Slavica Lukić napisala je tekst o odlukama DSV u pogledu izbora sutkinje Ane Jeleč Pecirep za sutkinju županijskog suda Zagreb, kazneni odjel. Za one koji ne znaju, gospođa sudac je 20 godina karijere radila kao sutkinja građanskog odjela no na usmenom intervjuu otprilike je rekla: “Daj što daš” pa je, eto, unatoč činjenici da je 20 g. radila u građanskom odjelu, izabrana, a i potvrđena, kao sutkinja kaznenog suda, i to odlukom 11 članova DSV-a, od čega su tri člana bila protiv. Sastav DSV-a je nešto sudaca Vrhovnog suda, nešto bivših ministara pravosuđa, nešto saborskih zastupnika i nešto sudaca općinskih sudova. Ono što je interesantno je da, u jednom ovakvom vrlo pravno kompliciranom predmetu, pretpostavljamo reguliranom nekim poslovnikom, predsjednik DSV-a (sudac Vrhovnog suda), jedan profesor prava i jedan sudac županijskog suda, koji glasaju da se poništi komično imenovanje sutkinje na mjesto za koje nema apsolutno nikakvih iskustava, iako, moramo priznati, formalnih kvalifikacija ima, budu preglasani od ostatka DSV-a. Dakle crème de la crème pravosuđa, odnosno časnih i poštenih ljudi, se ne mogu usuglasiti o tome sija li vani sunce ili je mrak. Što vi mislite da se događa u vašim predmetima u kojima manje vrijedni od ovih u DSV-u lupaju sudačkim čekićem i donose pravomoćne presude. Za stjecanje točnijeg dojma dobro bi bilo ponovno pogledati jednu od boljih serija snimljenih u hrvatskoj produkciji “Kuda idu divlje svinje”. A sugestija Hrvatima je da je Irska preblizu i da valja otići čim dalje. Jer i iz Irske se i vraćaju.