Posts

Vlasnici svih zemalja ujedinite se!

/0 Comments/in /by

Problem svih država, još od doba staroga Rima, počinje kada se pobjedničke legije vraćaju kući. Problem je tim veći ako su, a obično jesu, dobro naoružane i dobro organizirane s, nedaj bože, ambicioznim vodstvom koje je u tom pobjedničkom vremenu uspjelo nametnuti disciplinu i poslušnost. Ne bih volio raspravljati o recentnim događajima jer krv je još vruća već bih se rado vratio na prethodnu državu i njene odluke koje, eto, i dan danas imaju neke reperkusije.

Ne znam razumije li mlada generacija što je to stanarsko pravo ili sustanar, ali joj se pred očima danas događa pobuna nosioca stanarskog prava nad privatnim stanovima odnosno stanovima koje je prethodna država dodijelila zaslužnima, a sljedeća, dakle egzistentna, zakonom deklarirala povrat ranije oduzetih nekretnina prijašnjim vlasnicima ili njihovim nasljednicima.

Ipak, moram napomenuti da je i naš prvi predsjednik živio u jednom takvom objektu, a prvi susjed mu je bio legendarni Joža Manolić. Tu se doduše radilo o židovskoj imovini pa se našla neka ekvilibristika temeljem koje naš pokojni predsjednik, kojem žena srećom nije bila ni Židovka ni Srpkinja, ipak nalazi načina da pošteno otkupi kućicu u Nazorovoj po pristojnoj i društveno prihvatljivoj cijeni, kako on tako i Joža pa i neki drugi, neovisno o tome što je to neupitno bila židovska imovina. Jedan moj prijatelj Međimurec je lepo rekel: “Ma nije fkral, si je zel, mu je trebalo.” A kome danas stan ne treba?

Po skromnom mišljenju potpisnika ovih redaka stanarsko pravo bilo je u početku podjela ratnog plijena (jasno, sve po zakonu), a u nastavku, dakle u vremenu koje slijedi, zakonit način korupcije očekivanih poslušnika i njihovih pobočnika. No, potkrala se neka sitna greška. Nova država-novi zakoni, donesena je odredba o vraćanju nacionaliziranog pa i povratu stanova u kojima, gle čuda, žive neki ljudi koji nisu vlasnici već su nosioci stanarskog prava. Oni postaju zaštićeni najmoprimci pa imaju zastićene, odnosno određene, najamnine. Da se referiram na prof. Smerdela koji kaže da nešto ili jest ustavno ili nije. Sredine nema. Tamo, u tom rekli bismo, važnom dokumentu piše nešto o privatnom vlasništvu. Pa i u nekom zakonu piše da se ima vratiti. Pa su zadani i neki rokovi. A problem i dalje postoji.

Jer bi postojeći korisnici i nakon pola stoljeća, usuđujem se reći besplatnog, korištenja rado i dalje koristili tuđu nekretninu za koju plaćaju stanarinu manju od iznosa pričuve, a rado bi i da vlasnici održavaju objekt. Jer bez održavanja tu nema uvjeta za stanovanje; krov prokišnjava, fasada traži svoje, drvenarija više ne dihta, a i instalacije su dale svoje. Pa su se gospoda organizirala kako bi i dalje besplatno koristila. Sada samo čekajmo da se povežu sa Živim zidom kao političkim mentorom, a ujedno i fizičkom zaštitom po potrebi.

Neki od njih vrlo komercijalno iznajmljuju svoje vikendice na moru izgrađene iz nikada realno vraćenih kredita. Naravno, ne uz najamninu od 200 kuna mjesečno nego po cijeni od 200 eura dnevno i, koliko vidim, redovno održavaju. A politički kurvarluk koji se zove odgađanje im to omogućuje.

Rekao je pjesnik da na ljutu ranu ide samo ljuta trava pa, gospodo vlasnici, organizirajte se. Jedina adresa koja vam može pomoći u samostalnoj, suverenoj, granicama omeđenoj Republici Hrvatskoj vam je u Strasbourgu ili Bruxellesu.

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Agrokoru bi bilo potrebno, u najmanju ruku, čudo. I čudotvorac. Pada mi na pamet jedan koji je mrtvog Lazara nakon tri dana oživio, ali svi znamo kako je to završilo.

/0 Comments/in /by

Pravni fakultet, tolike godine pravnog iskustva, a ja još uvijek neke pojmove nikako da shvatim. Svojedobno sam, recimo, u onoj omraženoj zemlji, uporno pitao svoje profesore da mi objasne sadržaj termina stanarsko pravo i da ga nekom definicijom distanciraju od kaznenog djela koje se i tada se to zvalo mito ili kazneno djelo krađe. Zainteresirani molim neka provjere Kazneni zakon. Jedini pravno utemeljeni odgovor bio je takav je zakon pa, temeljem zakona, nema protupravnosti. Morao sam se složiti, iako nerado.

Nadao sam se da u ovom, navodno pravnom sustavu, neće više biti seksa između politike i pravosuđa jer je plod takvog incesta u pravilu defektan. Bilo je, jasno. Dosta zakona, a o propisima uredbama da i ne govorimo, nisu, rekli bismo, posve u skladu s ustavom, ali teška su vremena bila. Bilo je i boljih dana, podsjećam na svojedobnu odluku ustavnog suda vezanu za umirovljenike, a koja je ipak dovela do nekog obeštećenja, jasno simboličnog. Ali ovo s lex Agrokorom mi izgleda kao da je opet uvedeno stanarsko pravo nad Agrokorom, a korisnik stanarskog prava je vlada RH. Nema vlasničkih aspiracija nego samo posjedovnu kategoriju.

Žao mi je što ponovno ne razumijem, ali kako to da g. Ante Ramljak podnosi ostavku premijeru, a vlada nakon ostavke bira novog sretnika kojeg će potvrditi sud. Sud, dakle, ne može ništa drugo osim potvrditi predloženog, a vlada i dalje smatra da za eventualnu štetu ne odgovara, jasno ne vlada nego Republika Hrvatska. Zar je uistinu odnos ustavnog suda i vlade tako harmoničan ili se incest očekuje po samoj prirodi tog odnosa jer, ako toliko dugo spavaju u istom krevetu, pitanje je trenutka kada će do njega doći.

A čak i vrlo površno čitanje zakona otvara puno pitanja. Prvo, čl. 14 kaže  da je isključivo sud nadležan nadzirati rad izvanrednog povjerenika. Ja tu ne vidim niti premijera, niti ministra, niti javnost, niti Sabor niti predsjednika Sabora. Ili sam ja tu nešto krivo pročitao. Pa onda sljedeći član kaže da sud može opozvati izvanrednog povjerenika te imenovati novog na prijedlog vlade. Koliko vidim nije predviđena zakonom ostavka povjerenika, niti da umre u toku postupka ili, recimo, da tri dana ne dođe na posao. Valjda opet sud tu nešto treba jer ja ne vidim u tekstu zakona neke druge faktore.

Sada još govore o višečlanoj upravi. Postojeći zakon predviđa da sve odluke donosi povjerenik. On može imati pomoćnike, ali oni ne mogu donositi odluke. Trebalo bi, dakle mijenjati zakon, a to podrazumijeva određene procedure. Ili ćemo imati fikuse i tajnice?

Ja osobno nisam shvatio ni to tko je na kraju pisao ovaj zakon, jer ima raznih verzija priče, pa si ja zamišljam nekog her Flicka, dugi kožni, kaput kratka cijev, još kraći fitilj. Ili možda neka frau Flick. Brine me samo to što povratka nema. Ovo mora ići dalje, a kamo će nas sve to odvesti  ne zna nitko.

Agrokoru bi bilo potrebno, u najmanju ruku, čudo. I čudotvorac. Pada mi na pamet jedan koji je mrtvog Lazara nakon tri dana oživio, ali svi znamo kako je to završilo. Usprkos svim čudima koja je radio stado je oslobodilo Barabu.  A osudilo pravednika. Pa da završim u njegovom stilu: „Oprosti im oče, jer ne znaju što čine.“ U najboljem slučaju.

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka.

/0 Comments/in /by

Opet isto.

Ima jedan stari vic koji volim. O kanjonu Neretve. Kaže, s jedne strane kanjona viču: “Fašistiii!” S druge viču: “Komunistiii!” A cijelim kanjonom odzvanja: “Istiii, istii!” Mislim da me onaj tko je živio u ovoj zemlji razumije.

Svojedobno da bi bio izabran za suca nekog od sudova u okviru organiziranog pravosuda, ili imenovan drzavnim tužiocem, morao si biti član partije. Ili te član partije morao ozbiljno gurati na pravi put. Iz tog razloga sam prilično sumnjičav prema sadašnjem vrhunskom sudačkom kadru. Jer sve je to začeto u ono doba.

Da se odmah razumijemo, ovo ne želim stavljati u kontekst lijevo/desno, ustaše/partizani. Želim samo prizvati sjećanje na to kako se u ona vremena biralo kadrove za provedbu zakona. Sadašnja metoda je, naime, potpuno drugačija. Jer razlike su stvarno velike. U kapitalizmu je izraženo izrabljivanje čovjeka po čovjeku, a u komunizmu je to potpuno obrnuto.

Samo što se ja jednako bojim. Možda se ovih bojim i više. Bojim se, prije svega, njihove beskrupuloznosti. Nedostatka srama, neodgovornosti, neznanja. Bojim se njihovog neograničenog bezobrazluka. I, na žalost, siguran sam da ništa od proizvedenog zla neće biti kažnjeno. Izbor sudaca, odnosno njihovo promaknuće, neovisno o prethodnim rezultatima, stvaranje negativne selekcije i obeshrabrivanje onih koji rade postaje sveti zadatak Državnog sudbenog vijeća.

Najnoviji dokaz u prilog toj teoriji je izbor Marine Boko za predsjednicu splitskog Općinskog suda. Tom prilikom, naime, Državno sudbeno vijeće je, između zainteresiranih kandidata, izabralo kandidatkinju koja je imala – manje bodova. I to je njihovo pravo, ako pitate Ustavni sud. Njihovo je tumačenje da ne postoji zakonska odredba koja to tijelo obvezuje da se pridržava redoslijeda, točnije bodovne rang liste, uspostavljene bodovanjem kandidata prema ranije utvrđenim kriterijima. Jer, nema testiranja koje može prepoznati potencijal suca kao što to može Državno sudbeno vijeće. Da gospođa potencijala ima razvidno je iz njenog blistavog napredovanja, od zapisničarke do predsjednice suda. Karijera za kakvu nisam čuo.

Što me opet bacilo na vic. Dakle, učio Mujo Mujicu plivati baci ga u rijeku i viče: Maši, Mujica, maši, maši!  E, jebi ga. Pa tako su tako i ovi iz DSV-a bacili pravosuđe niz rijeku pa maši, maši, maši. A oni će na kraju reći: “E, jebi ga.”

 

 

 

 

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Iz pera Mihaela Hribara-Kako uvesti reda u državne financije i riješiti nas sive ekonomije?

/0 Comments/in /by

Već dulje vremena u okviru neregistriranog pokreta nekolicine entuzijasta njedri se ideja o uvođenju koruptivnog dinara. Nakon današnjeg sastanka, kojem su prisustvovali eminentni građani, shvatili smo da je ideja dobro prihvaćena i da je čak nešto perspektivnija od bitcoina.

Radi očuvanja autorskih prava, kako bismo zaštitili intelektualno vlasništvo autora ideje, jedanog od članova nikad registriranog pokreta/stranke “Guske u magli”, nastale na dan potpisivanja pristupu u EU, u jednoj skromnoj zagorskoj kleti, želimo istaknuti osnove ideje a da nas ne bi tko pretekao.

Počevši od teze da je korupcija  sveprisutna, zamislili smo da je legaliziramo upravo kroz koruptivni dinar. Dinar zato što je od njega sve počelo, a i zbog toga što je to potenciajalno naš izvozni proizvod zemljama bivše Jugoslavije i utoliko neće biti troškova brendiranja.

Osnova je štampanje i distribucija novčanica, pod nadzorom HNB-a, a prilikom izlaska iz tiskare automatski bi se plaćalo 30% poreza državi, dakle 5% više nego PDV, i time smo dali bogu božje (to smo mi), a caru carevo (to je država). Od onih 30%, koje bismo unaprijed platili državi, istoj prepuštamo da uredi piramidu, koliko će dobiti ministar pa naniže, da se slučajno ne bismo uplitali u odnos snaga u visokoj politici.

Na pojedinim serijama naznačili bismo odmah namjenu, npr. koruptivni dinar-građevinarstvo ili koruptivni dinar-zdravstvo, koruptivni dinar-pravosuđe. To su osnovne grupacije time da, recimo, unutarnji poslovi spadaju pod pravosuđe, industrija cementa pod građevinarstvo, a ako nastane potreba za formiranje novih grana morali bismo tražiti odobrenje HNB-a. Koruptivni dinar među granama mijenja bi se 1/1, dakle ne omalovažavamo niti jednu granu korupcije.

Svaka od grana imala bi recezenta pojedinog poglavlja, pa je, recimo, za pravosuđe predložena i usvojena autorica sinkope, iako je bilo borbe između više kandidata, gospođe koja se snašla sa stečajevima npr., a bilo je govora i o gospodinu iz Petrinje koji je rekao da, nakon što je priznao da je uzeo mito, kao sudac i kao čovjek, jedva da izlazi iz kuće od srama. Eh, da je primio koruptivni dinar on bi svijetla obraza koračao Petrinjom i na svaku zajedliivu bi mogao odgovoriti da je porez plaćen.

Na poleđini novčanice pisao bi tekst, ćirilicom i latinicom, “U MITO MI VJERUJEMO”, a kao poučak, sitnim tekstom na engleskom jeziku, “ruka ruku mije, a mito obadvije”. Dakle, jednog dana računamo na međunarodno tržište, kada isto prepozna koristi od ovakve valute.

Uz navedeno, bilo bi potrebno štampati priručnik za pravnike i bankare sa općim i posebnim uvjetima primjene. Suština je da korisnicima objasnimo kako, koga, kada, zašto i, što je najvažnije koliko treba podmititi, a da ne bi došlo do nereda na tržištu i moguće, nedaj Bože, zloupotrebe.

Ulagačima jamčimo uloge temeljnim kapitalom, koji mora biti 30% veći nego za banke velikih ovlaštenja. U pregovorima smo s nacionalnim bankama radi osiguranja konvertibilnosti. Smatramo da se trebamo vezati za potrošačku košaricu u Hrvatskoj, a radi socijalne dimenzije projekta. Svakako moramo imati i fiksni, a ne oscilirajući, tečaj prema zlatu.

Moram napomenuti da je naš tajnik oštro intervenirao tražeći da na novčanici piše da nedeljom ne radimo ili, točnije rečeno, da šest dana korumpiramo a sedmi dan se odmaramo. Jedna grana se tu odvojila s tezom da je dobro biti sekularan, jer da će možda u susjednim drzavama onda tražiti i Božić neradan. Uskrs je, hvala Bogu, uvijek nedjeljom. Oko toga se još vodi rasprava ali, ako je naš tajnik ateist tražio jedan dan odmora, mislim da će to na kraju biti usvojeno, no svakako moramo tražiti odobrenje HNB-a.

Kao zaključak bih naveo da smatramo da će primjena revolucionarne ideje koruptivnog dinara uvesti reda u državne financije i riješiti nas sive ekonomije.

Mihael Hribar

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail

Otvoreno pismo Udruge stradalih u prometnim nezgodama Bonus Saboru RH, Vrhovnom sudu RH i Ministarstvu pravosuđa

/0 Comments/in /by

Svojedobno je bivši premijer Zoran Milanović dao izjavu o “slučajnoj državi” pa, u cilju dopune te izjave, smatram da se radi i o “državi slučaja”. Ovime mislim prvenstveno na opće stanje pravosuđa i želim ukazati na odgovorne za isto. Pa krenimo, od općeg ka posebnom, kako logika nalaže.

Navodi ministarstva pravosuđa da je smanjen broj neriješenih predmeta su lažni. Dakle, nas kao javnost lažu oni koje smo izabrali da nas zastupaju. Godine 2008. navodno je broj nerješenih predmeta bio oko 1,6 milijuna a, opet navodno, je taj broj danas oko 400000. Da bismo o bilo kojem broju razgovarali, morali bismo znati definiciju rješenog predmeta, odnosno nerješenog, a kako bismo mogli pratiti stanje kupus-meso, prosjek sarma. Laganje o rješenim predmetima počinje tako da svaka ukidna odluka i vraćanje na novo suđenje dobiva novi broj pa se valjda stari broj tretira rješenim, a novi novozaprimljenim što, jasno, nije točno. Ubrajaju li se u rješene predmete oni veličanstveno komplicirani predmeti tipa ovrhe radi neplaćene TV pretplate.

Naime, kao Udruga i dalje svjedočimo činjenici da u najjednostavnijem postupku naknade štete oštećena osoba u sjučaju žalbe na županijski sud može izvjesno računati sa cca sedam godina vođenja spora. I dalje svjedočimo predmetima u kojima se čeka odluka suda 20-30 godina. Čak i ako izbjegnemo termin “pravda” i zamijenimo ga riječju “zakonito”, ili se pozovemo na članak 29 Ustava RH, u kojem  naglašavam termin “u razumnom roku”, teško se oteti dojmu da se niti zakonodavac, niti Vrhovni sud, niti Ministarstvo pravosuđa ne trude stvoriti uvjete da se ova ustavna odredba u stvarnosti primijeni. Nemoguće je vidjeti ikakav smisao u pravosuđu koje je samo sebi svrha, a koje je ne ispunjava niti približno razlog svog postojanja. Skrećem pažnju da, u civiliziranim zemljama, postoji propis da, u slučaju da predmet nije rješen u primjerenom roku, država odgovara za štetu koju producira neefikasno pravosuđe.

Sudjelujući u pravosuđu kroz nekoliko decenija, ne mogu se oteti dojmu da je od zlog krenulo na gore. Na jednoj strani, tražila se opravdana zaštita sudaca za obavljanje samostalnog i neovisnog pravosuđa, ali na drugoj strani svjedoci smo potpunoj neodgovornosti pojedinaca, koja prelazi u opću atmosferu nerada. I evo nas već na posebnom, da citiram izjavu Iris Živković, predsjednice općinskog suda Šibenik, koja više od dvije godine pokušava natjerati suca toga suda da napiše pisani otpravak presude: “Činjenica je da odluka još nije napisana i da je bilo intervencija i s moje strane, i sa strane stranke, koja je bila vrlo strpljiva. Neću negirati činjenicu opterećenosti svih naših sudaca no nikakav razlog ne može biti opravdanje za ovakvo postupanje. I da, isti je sudac već stegovno kažnjavan.” Ovaj primjer nije primjer nego stanje u pravosuđu. Danas svatko može na tzv. e-spisu vidjeti da predmeti stoje po godinu dana na sudovima i ne budu proslijeđeni nadležnom sudu na daljnju odluku. Jasno je da postoji obrazloženje, i jasno je da postoje i godišnji odmori, i svetkovine, i bolesti, i porodiljni dopusti, ali sve te okolnosti imaju i rješenja, pod pretpostavkom da ih netko želi potražiti.

Da, za sada, izbjegnemo ulazak u meritum, odnosno zakonske propise koji reguliraju pojedine materije i dopuštaju i upotrebu i zloupotrebu, dereguliraju i reguliraju treba naglasiti da bi to koliko ćemo izdvajati iz budžeta za pravosuđe, i to počevši od pravnog fakulteta, pa do selektiranja pravosudnih djelatnika, trebalo bi imati refleksiju na efikasnost, dakle, rješenje u razumnom roku. Jer, ako predsjednik županijskog suda kaže da je za očekivati trajanje postupka 10 godina, a eminentni odvjetnik da je sigurniji u 20 godina trajanja, pitanje je hoće li itko od onih koji traže pravnu zaštitu živ dočekati presudu.

 

O reformi pravosuđa slušamo već trideset godina. Stvari se uporno ne mijenjaju. Zato što netko to ne zna učiniti ili zato što to ne želi učiniti? Svakako rezati treba jer, ili im nije za oprostiti jer znaju što rade, ili ih treba sve zamijeniti, ako nađemo za točan katolički “ljudi oprostite im, jer ne znaju što rade”.

Mihael Hribar,

predsjednik Udruge

Facebooktwitterredditpinterestlinkedinmail