Slučaj romske djevojke koja je, zbog administrativnih razloga, osporavano pravo na odštetu zbog smrti oca ipak je pozitivno riješen, uz samo malo dobro volje i truda.

Slučaj romske djevojke kojoj je, zbog administrativnih razloga, osporavano pravo na odštetu zbog smrti oca (podsjetnik: Odvjetnik kćeri stradaloga rekao da nema pravo na odštetu. Uključila se Udruga.) ipak je pozitivno riješen, uz samo malo dobro volje i truda. Evo kako:

KORAK PRVI: Kažu kartu čitaj, seljaka pitaj. Mi smo pitali državnu administraciju. Nazvali smo predstavnika romske manjine g. Kajtazija, no on je bio prezauzet, vjerojatno komentiranjem kazališne predstave koju nije gledao. To je popularno danas, komentirati nešto što niste gledali. Ljudi koji u 21. stoljeću žive bez osobnih dokumenata, bez osobne iskaznice, zdravstvenog osiguranja ni prijavljenog boravišta nisu njegov problem. Jer takvi nemaju ni glasačko pravo. No, na stranu predrasude, nije sva državna služba ista. Srećom, saborski odbor za manjine ima vrlo sposobnog pravnika koji nam se obećao povratno javiti. I uistinu to i učinio, dajući nam pregršt dobrih ideja, na kojima javno zahvaljujemo. Iskušali smo ih sve.
KORAK DRUGI: Podignuli smo školske svjedodžbe u kojima je navedeno ime oca. Djevojke se sjećaju u školi. Poznavali su joj i roditelje, mala je to sredina.
KORAK DRUGI: Priložili smo potvrde o zajedničkom prebivalištu, dok nije odjavljeno po sili zakona. Pravnici osiguravajućeg društva nije bilo dovoljno. No, dobro, zahtjevna je to gospođa. Kada su zatraženi troškovi sahrane i karmina, koji se inače plaćaju u paušalnom iznosu, tražila je fotografije groba kao dokaz da je pokojnik uopće sahranjen. Jer, tko bi ga znao što inače čine s pokojnicima.
KORAK TREĆI: Kontaktirali smo socijalnu radnicu. No, gospođa za djevojku, koja sa svojim bratom, koji je u tretmanu centra, od rođenja živi na istoj adresi, nije nikada čula. U gradiću od nekoliko tisuća ljudi. Ali se zato potrudila službeno upitati je li brat već dobio kakvu odštetu, kako bi mu ukinula socijalnu naknadu, usporedivši pritom smrt oca s – dobitkom na lutriji. Razumijemo se, ne? Ne. Ne razumijemo se.
KORAK ČETVRTI: Izradili smo osobne dokumente. Uz dva svjedoka, puno obilaženja šaltera i pozamašan trošak javnog bilježnika. A stranka jedva da ima za fotografije. Rovovski dio posla obavila je kolegica vična policijskim procedurama. Troškove smo snosili sami.
KORAK PETI: Na kraju smo i pokrenuli i ostavinsku raspravu. Čuđenju javne bilježnice zbog toga što pokrećemo ostavinski postupak vredniji od naslijeđene imovine (stara perilica i televizor) nije bilo kraja. Par puta nas je nazvala da provjeri želimo li odustati. No, njen posao nije da se čudi nego da radi i ponešto zaradi, što je i vrlo profesionalno učinila. Tako je naša stranka dobila rješenje u kojem piše da su zakonski nasljednici pokojnika sin i kći.
Kako u drugostupanjskoj komisiji osiguravajućeg društva ima i razumnih ljudi, kojima činjenice još nešto znače, pa im se čini isplativijim platiti odmah to što moraju, a ne natovariti si trošak pet godina sudskih troškova i kamata, dobila je i svoju odštetu. U mirnom postupku. Zauzvrat nas je obećala pozvati u svatove, kada do njih dođe. Unatoč predrasudama, još je neudana. Ali zato brat ima osmero djece. Koja također imaju neka prava. Ali o tome u idućem nastavku.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *