Selo gori, a baba se češlja

Ovo mi je jedna od dražih narodnih, a ovog puta ću je povezati sa svojom omiljenom temom; stanjem u pravosuđu. U pravosuđu važi kao pravilo da se notorne činjenice ne trebaju dokazivati. Međutim, kada pokušaš komentirati pravosuđe, jedino to i treba dokazivati jer inače oni iz pravosuđa kažu da si nedovoljno stručan pa time i nekompetentan davati takve paušalne ocjene, da se tu radi o tendencioznim izjavama i tome slično.

Jednom prilikom mi je neki sudac Vrhovnog suda u neformalnom razgovoru rekao kako je točno da je pravosuđe loše, ali neka ja kažem što bi bilo da i takvog pravosuđa nema. Složio sam se s tezom, moram priznati, iako je pomalo nakaradna, samo iz razloga što do danas nisam smislio prijedlog toga što bi trebalo učiniti, a da bi stvar postala podnošljiva. U nekom prethodnom komentaru pokušao sam predložiti strukturiran proces selekcije i filtriranja, a da bi se jednom došlo do prihvatljivog rezultata, međutim za to treba i vremena i ljudi. Ozbiljnih ljudi. Ovako, dok se baba počešlja selo će izgorjeti. Moguće je da bi baba trebala odložiti češalj i uzeti vatrogasni šmrk, ali babi je izgleda do izgleda, a ne do gašenja.

Na ovaj moj monolog isprovocirao me događaj koji ni od koga drugog nije izazvao nikakvu reakciju, ni javnosti, ni medija, a o nadeležnima da ne govorimo. Donedavni predsjednik Vrhovnog suda zamrznuo je svoj status suca Vrhovnog suda i otišao na neko, valjda savjetničko, mjesto u albansko pravosuđe, ili možda direktno u albansku vladu. Obaviješteni krugovi kažu da šteta nije nenadoknadiva jer prozvani ionako u odrađenim mandatima predsjednika Vrhovnog suda nije bio sklon rješavanju predmeta već je radije sudjelovao na seminarima gdje se, eto, pomalo tezgarilo pa ponešto i zaradilo. Meni osobno nije baš jasna svrha iliti cilj takvih seminara, a čak mi se, onako intimno, čini da samo sudjelovanje u navedenom sa sobom nosi i neki sukob interesa. Ne vjerujem da griješim puno ako ih usporedim sa „seminarima“ farmaceutskih tvrtki koje pozovu liječnike kako bi im na nekom kruzeru predočili sve prednosti njihovog novog lijeka koji omogućuje čudesno ozdravljenje od najrazličitijih bolesti. Treba li reći da kruzeri pritom oplove krasne destinacije, a seminari su začinjeni s puno pažnje i respekta, darova i svega što umornim medicinarima obično godi. No, istine radi, pravosuđe se drži lokalnih destinacija, obično bajne Opatije, ponekad drevnog Dubrovnika, a obično se koncentrira i van sezone. Nije li bablje ljeto i najljepše, još je toplo, a nema više gužve? Kada se radi o jednodnevnim seminarima dobar je i Zagreb. Eto, gore spomenuti volio je prije svega surađivati s Ingbiroom kao organizatorom seminara, a prestao je tek kada su prokazani kao pomoćno sredstvo u aferi Planinska koja, čini mi se, još nije završena, iako su neki krumpiri već oguljeni (a gulio ih je, doslovce, bivši ministar Čobanković).

Taj isti gospodin, sudac a ne ministar, u periodu božićno-novogodišnjih pobožnosti, valjda shvativši model, odlazi u kolendare po stranim veleposlanstvima, a praznih ruku, poznato je, se nikamo ne ide pa prigodno poklanja simboličnu butelju vina s najboljim željama. Vino je iz njegove Istre, cijena nije baš uobičajna sitnica, ali ipak se ne radi o njegovom novcu. Ali radi se o njegovoj pažnji a bogami i njegovom rodi proizvođaču. Što to predsjednika Vrhovnog suda i, posljedično, Državnog izbornog povjerenstva motivira na takve lijepe božićno-novogodišnje običaje i odakle mu ideja da s te funkcije obilazi veleposlanstva teško je reći.

Možda je brojnim aktivnostima pridodao i onu komercijalista kakve istarske vinarije, a dalo bi se zaključiti i da se posebno isprsio u albanskom veleposlanstvu. Čašicu po čašicu pa eto i poslića.

No, da dođemo do poante, a da ne bi ispalo da se češem tamo gdje me ne svrbi, na jednom takvom seminaru u Opatiji, koji je organizirao Ingbiro, financirao  Hrvatski ured za osiguranje, a inicirala  sva osiguravajuća društva kojima je bilo dojadilo plaćati  visoke iznose na ime nematerijalne štete pa su si dala u zadatak naći model kako pravosuđu sugerirati kako da sudi u okvirima u kojima bi njima bilo zgodno platiti.

Dakle na istom mjestu, u ubavom primorju, nalaze se spomenuti predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik Građanskog odjela Vrhovnog suda, suci općinskih sudova, suci županijskih sudova (ne svi ali dovoljan broj), osiguravatelji, pa predstavnici Hrvatski ured za osiguranje, pa nekoliko odvjetničkih ureda, ukratko skup ljudi koji ni u kom drugom slučaju ne bi bili viđeni u istoj prostoriji, a ne bi to ni smjeli biti, svi sa svetim zadatkom da nemoguće učine mogućim.

Predigra,  jer ipak se radi o ozbiljnim stvarima, odigrava se u prostorima Ingbiroa, tamo se skupljaju vještaci medicinske struke da bi stvorili znanstvenu podlogu u obliku tablica invaliditeta, koje će postati uporište sudovima, a da bi sudovi dobili grafički prikaz što s čim trebaju pomnožiti da bi  osiguravateljima umnožak odgovarao. Koordinacijski sastanak učesnika odvija se netom prije seminara u jednom uglednom restoranu, dodouše bez kamera, ali učesnici su poznati. Jer, još od pročerdanih dana moje mladosti sve što je poznato konobarima poznato je i meni. Usput se pokušava „riješiti“ još jedan predmet pa akter dolazi po pozivu u isti restoran, no to je posebna priča koja je već dobila pravosudni epilog. Taj spis nisam pročitao, ali daleko od toga da me ne bi zanimao.

Tamo dolaze, dakle u Ingbiro, i neki pravosudni dužnosnici, ali samo radi koordinacije, ne daj bože da bi oni bili u što upetljani. Seminar počinje, čini mi se, uvodnim izlaganjem predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda koje bih i osobno potpisao da me ne muči to što mi se čini da on tamo nije trebao niti biti, a kamo li izlagati.  Mišljenja sam, naime, da bi se to trebalo rješavati na općoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda.

Da upotpunim priču anegdotom, podatke o tome tko je dolazio i što se radilo u Ingbirou dobih od njihove zaposlenice koja, eto, nije znala s kim razgovara pa je pa je radi te sitne naznake zaboravnosti valjda zaključeno kako postaje prestara za odgovoran posao koji obavlja te je smjesta udaljena u bespuća penzije.

No rezultat  prethodno navedenog je čista računica koja izgleda ovako: ide cura preko sela 15% nevesela (odnosno utvrdi se postotak smanjenja životne aktivnosti) pa se to pomnoži s određenim iznosom i dobije cifra. Zatim, boljelo te tri dana jako, što se množi opet s nekim iznosom, pa pet dana srednje, to se već množi s manjom cifrom, pa te i danas povremeno kod promjene vremena zaboli, i na to se stavi neki sitan iznos, pa imas ožiljak ili ožiljke vidljive svima i svakodnevno ili samo na plaži pa se dobije opet neki umnožak. Na kraju ti je bila potrebna tuđa njega i pomoć 5 dana u punom obimu, a kasnije 30 dana povremeno, samo za neke poslove, pa eto i treće cifre. Kad to sve lijepo izmnožite i zbrojite dobit ćete presudu temeljenu na tzv. Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda.

Tako je moj posao, kao i posao suca, izgubio svaku privlačnost, a stradanje žrtava prometnih nesreća je, složit ćemo se, ionako uzaludno i dodjeljivanje adekvatne naknade koja bi svakoj od njih naosob mogla kompenzirati barem dio izgubljene kvalitete života nije tema kojom bi se trebala zamarati javnost, ni odvjetnici, ni suci… Ma nitko. Sve će to već riješiti osiguravatelji po svog nahođenju, u mirnoj koegzistenciji s pravosuđem.

O svemu smo tome već pisali, ali hajde da se ne češljamo dok selo gori.

 

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *