Riječ je o jednom fantastičnom haraču kojeg ubire osiguravajuće društvo temeljem zakonskog propisa

Sve profesionalne djelatnosti kojima se može učiniti šteta trećim osobama, odnosno korisnicima, u uređenom svijetu su osigurane. Tako je i Republika Hrvatska donijela propis temeljem kojega je obvezno osiguranje odvjetnika zbog štete koju nesavjesnim radom mogu prouzročiti trećim osobama, svojim klijentima. Zakonski članak glasi: „Odvjetnik je dužan osigurati se od odgovornosti za štetu koju bi mogao počiniti trećim obavljanjem odvjetništva.“ Dapače, Hrvatska odvjetnička komora bi, teoretski, mogla odvjetnika koji nije sklopio policu osiguranja iz djelatnosti brisati s popisa odvjetnika. Obzirom da se radilo o obveznom osiguranju isto osiguranje je bilo u okviru i nadležnosti Hrvatskog ureda za osiguranje koji je zbog tog propisa, ako me sjećanje ne vara, formirao svoje osiguravajuće društvo, a radi provedbe obveznog osiguranja odvjetnika.

Radi informacije našim članovima osigurani iznos za odgovornost odvjetnika iznosi do 800 000 kuna, a za odvjetnička društva do 9 000 000 kuna, za nesavjestan rad odvjetnika.

Vrlo koristan članak i tumačenje objavljeno je u Odvjetniku br. 5-6/2018., a autor teksta je odvjetnik Igor Hrabar, s kojim me često miješaju, pa sugeriram pročitati tekst na stranicama Hrvatske odvjetničke komore (Posebnosti i nedorečenosti instituta osiguranja odvjetnika od odgovornosti). Obzirom da je odvjetnik Hrabar vrlo temeljito elaborirao upućujem zainteresirane proučiti njegov članak, a ja ću još prokomentirati jednu presudu.

Riječ je o presudi Viskog trgovačkog suda RH br. Pž1955/2015. Tom je presudom HOK osiguranje obvezano na isplatu iznosa od 55464,09 kn, a zbog nastupa osiguranog slučaja u kojem je, zbog propusta odvjetnika XY, nastala šteta njegovoj stranci, u konkretnom slučaju osiguravajućem društvu. Ono što me buni jest to da je suština propusta utvrđena okolnost da je odvjetnik propustio obavijestiti sud o promjeni sjedišta svog ureda. Slijedom toga predmet je stavljen u mirovanje, a nakon određenog vremena presumpcijom je zaključeno da je tužba povučena. Ostaje otovoreno pitanje bi li uopće, da je postupak proveden do kraja, došlo do odluke korist ovdje tužitelja. No, točno je da je odvjetnik XY trebao obavijestiti sud (ali očito ne jedan nego više sudova u RH da je promijenio adresu ureda), ali taj podatak je prijavio Hrvatskoj odvjetničkoj komori. Uredujući sudac mogao je taj podatak, a da ga je to interesiralo, dobiti od odvjetničke komore, a što je kasnije i učinjeno. Na uredu je pisala obavijest poštaru da je ured promijenio adresu i da posluje na novoj adresi. Odvjetnik je, podrazumijeva se, o promjeni adrese poslovanja napravio i javnu objavu u javnim glasilima. Taj se podatak mogao pronaći i na internetu… Ovo je samo ilustracija svega što se sve neočekivano u pravosuđu može dogoditi. Posebno ako netko nije zainteresiran da svoj posao učini kako valja.

Pozadina ove teme bi trebala biti analiza koliko je premije naplaćeno na godišnjem nivou, kod svih osiguravatelja, a koliko je realiziranih naknada štete od nadležnih osiguravatelja pa bi se utvrdio tzv. tehnički rezultat koji je fantastičan za osiguravatelja. Kada tome dodamo da postoji mogućnost regresnih parnica protiv odvjetnika, ako im se dokaže namjera ili gruba nepažnja, riječ je o jednom fantastičnom haraču kojeg ubire osiguravajuće društvo temeljem zakonskog propisa. Kada to stavimo uz definiciju osiguranja, kojim se pokriva buduć i neizvjestan događaj, ovdje je potpuno izvjesno, a pokazuje praksa, da osiguravateljne obveze gotovo i nema. Je li tu onda riječ o osiguranju ili tek načinu punjenja blagajne osiguravajućeg društva? Presuda koju sam citirao je, doduše, izuzetak, ali na izuzecima, smatram, ne možemo graditi sustave.

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *