Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti.

Sve je lako kada znaš kako. Vrijedi i za davanje mita. Inače se nađete u problem poput bivšeg vukovarskog gradonačelnika Željka Sabe, koji se nedavno, opet nespretno, pravdao jednim dnevnim novinama.

Da je gospodin Sabo raspolagao dovoljnom količinom koruptivnih dinara, bez ikakvog naknadnog penaliziranja mogao je mirno potkupiti gradsku vijećnicu, a ovako je morao izvesti jednu ekvilibristiku tvrdeći da nisu ispunjeni zakonski preduvjeti, dakle korumpirao je prije nego što su se stekle formalnopravne pretpostavke. Dakle, g. Sabo, nije govno nego se pas posrao. Samo usput, gospodine Sabo, što bi bilo da je gospođa prihvatila časnu ponudu i prešla u redove SDP-a, biste li vi časno izvršili ono što ste obećali. To što su vam na teret stavljena još dva kaznena djela, pokušajte sve skupa strpati u sinkopu, ali sada vam je puno teže nego da ste imali koruptivni dinar, platili porez i lijepo dalje mitili.

Osim što mito treba znati dati, g. Sabo, mito treba znati i primiti. Problem onoga koga u tome uhvate lijepo opisuje već naslovna slika. Ili je to rješenje problema? Uglavnom, riječ je o slici Smaknuće Sismanesovo nizozemskog renesansnog slikara Gerarda Davida. Prikazuje kažnjavanje korumpiranog suca Sisamnesa, kojega je Perzijski kralj Kambiz osudio zbog korupcije. Nesretnog su suca, naime, uhvatili u primanju mita zbog čega nije sudio po kraljevoj i Božjoj pravdi, kako mu je uloga nalagala. Kralj Kambiz zbog toga ga je osudio i kaznio na način da su mu pred građanima živom oderali kožu. Ova zastrašujuća poruka upozoravala je suce da je njihov status toliko bitan za funkcioniranje države da bi bilo kakvo odstupanje od načela pravde bilo pogubno za moral i sustav države.

Ali tu priči nije kraj, a bogami ni komentaru. Slika je zamišljena kao diptih i dolazi u paru s idućom. Ona se zove Kambizov sud. Dakle, mudri kralj Kambiz u Sismonesovu sudačku stolicu postavio njegovog sina. Samo što ju je prije toga dao presvući kožom njegova oca. Da ga svaki dan podsjeća na očevu sudbinu, ako bi i sam kadgod došao u napast da krene njegovim stopama.

Da je stolica svakog direktora/saborskog zastupnika/vijećnika/gradonačelnika štavljena kožom prethodnika smo čuli. Ova solucija u kojoj je stolica suca štavljena kožom njegova oca čini nam se jednako prihvatljivom, ako ne i prihvatljivijom.

Mihael Hribar

Facebooktwittergoogle_plusredditpinterestlinkedinmail
0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *