Nije kriv za prometnu nesreću u kojoj je stradao ali zbog različitog tumačenja istog članka zakona mogao bi izgubiti na sudu
Pokretanjem sudskog postupka tužitelji se u Hrvatskoj neminovno izlažu riziku: čak i kada se čini kako je sve “jasno” i kako bi tužitelj “nedvojbeno” trebao dobiti presudu – poput našeg slučaja u kojem je tužitelj stradao i zadobio tjelesne ozljede nakon što je na njega naletjelo vozilo tuženoga – dva suda mogu različito tumačiti isti članak zakona te u skladu sa svojim tumačenjem donijeti i različite presude. Naizgled jednostavan slučaj o kojemu pišemo, 7 godina kasnije i dalje nije dovršen, a pred tužiteljem je rizik da će cijeli slučaj, iako po stručnim mišljenjima i mišljenju drugostupanjskog suda nije kriv za nesreću više od 20 posto, u konačnici izgubiti…
Pozadina događaja
Tužitelj je pretrpio ozljede kao sudionik u prometu, a koje mu je prouzročio krivac za nesreću, čiji je automobil bio osiguran kod jednog velikog osiguravajućeg društva. Tužitelj je pritom pretrpio ozljede poput nagnječenja glave i lijevog koljena, a što je sve bilo posljedica naglog ubrzavanja vozila tuženoga koje je naletjelo na prednji lijevi kut vozila tužitelja, koji je zbog toga naglo poletio prema naprijed i udesno. Same okolnosti nesreće, odnosno ovog sudara koji se dogodio još 2009. godine (!), tijekom sudskog postupka koji analiziramo nisu bile sporne.
Sudski postupak
Sudski problemi, međutim, za tužitelja počinju tek nakon što je podnio tužbu protiv osiguranja koje odbija isplatiti naknadu štete za utvrđene ozljede, a zbog čega se sudski postupak “vuče” od spomenutog datuma nesreće uz krajnje neizvjestan ishod, s višestupanjskim sudovima koji preinačuju presudu nižestupanjskih zbog različitog tumačenja istih zakona.
Tuženik, tj. tuženo osiguranje, pritom tvrdi da postoji podijeljena odgovornost za nesreću jer tužitelj u trenutku nesreće nije bio vezan sigurnosnim pojasom te je stoga kroz postupak vještačenja morala biti provjeravana činjenica je li doprinio nesreći i zadobivenim ozljedama tim postupkom (što bi odgovornost vozača koji je prouzročio nesreću smanjilo, prema tvrdnji tuženog osiguranja, barem za 20 posto ali bi ujedno smanjilo i visinu traženih naknada).
Tužitelj je tražio naknadu neimovinske štete za sve pretrpljene ozljede, uključujući i naknadu zbog potrebe da se o njemu tijekom liječenja brine druga osoba.
Naš komentar slučaja
Više od konkretnih detalja ovog slučaja, koji na drugostupanjskom postupku doživljava svojevrsni preokret, slučaj je zanimljiv jer predstavlja jednu od klasičnih presuda koje, nažalost, itekako dobro pokazuju u kakvoj se situaciji nalazi tužitelj – odnosno oštećena strana – u trenutku kada uopće pokreće bilo kakav sudski postupak.
Prvostupanjski je sud, naime, odbio zahtjev tužitelja u cijelosti, smatrajući da zadobivene povrede nikako nisu bile takve da bi mu pripala ikakva novčana naknada (unatoč vještačenjima liječnika) ali je dodatno presudio i kako je na samom tužitelju zbog nevezanog pojasa čak 50 posto suodgovornosti (podsjećamo da je i sam tuženik baratao brojkom od 20 posto!).
Na drugostupanjskom sudu, nekoliko godina kasnije, dolazi se do presude koja je u suprotnosti s prvostupanjskim sudom jer županijski sud daje za pravo tužitelju, sudeći pritom samo 20 posto suodgovornosti, ali i presuđujući da mu pripada naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu. Problem je, međutim, u tome što obje odluke imaju uporište u istom članku zakona (članak 1100 Zakona o obveznim odnosima) a razlikuje se to kako koji sudac vidi konkretan slučaj!
Iz ovakve situacije i mogućnosti da se dogodi sličan slučaj proizlazi nekoliko mogućih problema: pravnim je zastupnicima, poput odvjetnika, teško predvidjeti kakva će biti sudska odluka, a kada se u praski može dogoditi ovakva situacija to znači da imamo okruženje pravne nesigurnosti, a ne pravne sigurnosti. Tužitelji, jednostavno, ne mogu uvijek biti sigurni što im pripada ili ne pripada, čak i kada se radi o naizgled jasnom slučaju poput ovoga.
Na strani tužitelja je stoga i velik rizik da se pokretanjem postupka zapravo izloži velikom financijskom trošku bez ikakvog jamstva da će dobiti presudu u njegovu korist – ovaj konkretan slučaj mogao bi, naime, uz troškove taksi na tužbu, vještaka, troškove odvjetnika i ostale troškove u konačnici stajati i preko 6 tisuća kuna, a da ga tužitelj pritom izgubi, iako okolnosti događaja jasno govore u prilog toga da se takvo što ne bi smjelo dogoditi.
Spomenimo na kraju ovog pojašnjenja da Udruga Bonus svojim članovima nudi besplatno zastupanje i pravnu pomoć u svim predmetima gdje član udruge nije odgovoran za počinjenu štetu, a što uključuje i plaćanje sudske takse kao i potrebnih vještačenja, čime se smanjuje financijski rizik članova prilikom pokretanja sudskog postupka ove vrste. Također, članovima omogućavamo i beskamatno kreditiranje od strane Udruge za nužne troškove, a u određenim situacijama beskamatno kreditiranje moguće je i sve do naplate štete od strane osiguravatelja, no uz potpun pregled dokumentacije s naše strane.
Leave a Reply
Want to join the discussion?Feel free to contribute!