Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

Kada sam pisao o spornom seminaru u Opatiji, koji je omogućio da u praksi zažive Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje pravične novčane naknade nematerijalne štete, poznatiji kao Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda, ustremio sam se dokazivati kako takav seminar nije smio biti niti održan, a kamoli da takvim sastavom učesnika daje legitimitet jednoj vrlo čudnoj praksi, a da bih, smatrajući valjda da je to svima svakodnevnica, kao što je postalo meni, zanemario objasniti što je u samim Orijentacijskim kriterijima, a zatim i praksi koja je iz njih nastala, uopće čudno i sporno.

Osnovna je ideja korektna, da se na neki način ujednači sudska praksa, jer se događalo da različiti sudovi imaju potpuno različite kriterije pri dosuđivanju visine tužbenog zahtjeva. U svom tadašnjem izlaganju predsjednik građanskog odjela g. Jakob Miletić je vrlo pažljivo naglasio termin orijentacijski navodeći da je svaki predmet poseban i podložan odluci suda međutim te su njegove riječi prošle posve nezapaženo. Praksa je formirala metodu zbrajanja i oduzimanja i danas je postupak određivanja odnosno suđenja visine nematerijalne štete sveden na zbrajanje i oduzimanje temeljem spomenutih Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda, a presudu u stvari pišu vještaci koje sud odredi, i to kako u pogledu osnova (vještaci prometne struke), tako i u pogledu visine zahtjeva (vještaci medicinske struke). I tako, kako to obično biva, svaka stvar koja se da upotrijebiti da se i zloupotrijebiti, i to do mjere da izgubi smisao.

Konkretno, ako ste stradali u Zagrebu, ili nekom od većih gradova, vama je sve manje-više dostupno, od liječnika, specijalista, fizioterapeuta i terenske sestre i ljekarni do pomoći u kući i sl. Ali ako ste stanovnik npr. Žumberka život vam postaje vrlo kompliciran jer vam sve što vam treba često nije na dohvat ruke, a ponekad uopće nije dostupno. Morate nekoga moliti da vas nekamo odveze, pa vrati, a normalno je i da tog i takvog obeštetite za benzin i za izgubljeno vrijeme, sretni što ste uopće uspjeli takvog naći. O luksuzu pozivanja taksija i ne razmišljajte.

Drugo vrlo često kvalifikatorno obilježje vaše situacije jest živite li sami ili u obitelji koja vam može ili  ne može pomoći. Naime, o tome rade li ljudi ili su kod kuće, imaju li ili nemaju vlastiti automobil, ovisi mogu li vam i u kojoj pomoći. Na kraju se sve svodi na onu staru uzrečicu da se s novcem ipak nešto lakše pati.

U situacijama kada doživite visok stupanj invaliditeta osuđeni ste na tuđu pomoć i i njegu pa, ako imate sreću, o vama će brinuti vaša obitelj. Sudovi, ili točnije vještaci, u tim situacijama u pravilu navode da vam je tuđa pomoć i njega potrebna 8 sati dnevno (nikad više), iako je očito da osoba koja je vezana za krevet ne može biti ostavljena sama preostalih 16 sati. Za to se dosuđuje  15 do 25 kuna po satu, ovisno o regiji, a vama se, a osobito vašoj obitelji,  događaju nezamislivi problemi. Ako mislite da je rješenje smještaj u dom za stare i nemoćne razmislite i o okolnosti da se nesreća događa uglavnom mladim ljudima koji su nečija djeca, muževi i žene, da možda i taj stradali ima svoju djecu, a prvi dom je na 200 km udaljenosti, što praktički trajno razdvaja obitelj. I to ako u njega možete ući, jer mjesta je malo. Taj dom treba i platiti, a osiguravatelj već skače s prigovorom kako treba u cijeni doma razlučiti što je cijena hrane, a što smještaja (jer biste i onako bi morali jesti i da ste zdravi!). I kako to da idete u dom koji košta 8000 kuna, a ne u neki skromnij,i recimo onaj u kojem je boravio Oliver Twist.

Jer ovdje ne govorimo o lakim tjelesnim ozljedama (trzajna ozljeda vratne kralježnice i sl.) već o situacijama koje ti život preokrenu, a netko (dakle sud) bi trebao ocijeniti i dosuditi tzv. pravičnu naknadu. Zbrajanjem, množenjem i sličnim operacijama dobivamo samo alibi presude, a ne logičnu i životno utemeljenu pa, eto, i obrazloženu presudu.

Možete li tablicom jednako iskazati lom prsta pijanista i lom prsta noćnog čuvara? Na koji način valorizirati štetu koja se dogodi osobi s dva završena fakulteta, a koja uslijed nesreće doživi potpunu promjenu osobnosti (zbog prekida dotoka kisika u mozak)? Kako ocijeniti činjenicu da je ta osoba dosad ulagala u sebe, a u trenutku kada bi trebala početi naplaćivati to ulaganje i graditi karijeru, napredovati u poslu, nije više u stanju služiti se ni tablicom množenja (onom istom kojom se služe sudovi kada joj određuju visinu štete)? Što je sa zanimanjima koje traže potpunu fizičku i psihičku spremnost i redovne godišnje liječničke preglede, a na kojima više ne možete zadovoljiti, obzirom na zdravstveni karton? Što je sa sportašima zaustavljenima u napredovanju, pa posljedično i u zaradi, da ne kažem bogaćenju?

Na moguć komentar da se to dokazuje u stavci izgubljena zarada moram vas razočarati, to je postupak koji podliježe strogom  d o k a z i v a n j u.  Dakle, uzmemo platne liste u zadnjih šest mjeseci, pa koliko ste u prosjeku tada zarađivali, toliko biste valjda do mirovine. Sve drugo su nagađanja, dakle nedokazivo.

Eto, zato sam protiv tablica i množenja. Jer nisu ljudi satovi, isti i precizni, nego više oblaci koje vjetar nosi, a cilj zakona je restituirati kada je moguće, i obeštetiti  kada je restitucija nemoguća, te i takve ljude, a ne stvarati šablone da bi osiguravatelji lakše kalkulirali.

0 replies

Leave a Reply

Want to join the discussion?
Feel free to contribute!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *