Može li se spriječiti “divljanje” biciklista po gradu i što možemo zaključiti iz uvjetne zatvorske kazne za biciklista koji je ozlijedio pješakinju

Slučaj nesavjesne vožnje bicikla koja je u Zagrebu završila ozbiljnim ozljedama stopala za pješakinju na koju je, beobzirnom i prebrzom vožnjom, na nogostupu naletio biciklist tjera na razmišljanje: ne podigne li se razina svijesti o prometnoj kulturi među biciklistima, ne počne li policija raditi svoj posao i ne poboljša li se prometna infrastruktura, ovakvih će nesreća, sigurni smo, biti i više!

Ovih dana mnogo je pažnje izazvala vijest o tome kako je biciklist iz Zagreba osuđen, doduše još nepravomoćno te uz uvjetnu zatvorsku kaznu, na 5 mjeseci zatvora s rokom kušnje od dvije godine zbog toga što je naletio na pješakinju kojoj je slomio nogu. Sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu u svojoj je presudi jasno naglasio kako bi “ova presuda trebala biti poruka svim biciklistima koji u posljednje vrijeme sve više divljaju gradom”.

Biciklist je u ovom slučaju žurio biciklom po sina u vrtić, u jednom se trenutku s ceste uspeo na nogostup ali nije prilagodio brzinu kretanja pa je naletio na gospođu koju je udario bočnom stranom bicikla. Pješakinja je pala i zadobila tešku ozljedu stopala.

Slučaj dodatno zanimljivim čini reakcija jednog od policajaca koji je tijekom očevida, ustanovilo se na sudu, biciklista upitao “Zašto nisi pobjegao?”, čime je sudac bio zgrožen (a i mi smo, jer bježanje s mjesta prometne nesreće kazneno je djelo).

Naš komentar ove vijesti

Ovo nikako nije prvi slučaj “divljanja” biciklista po gradu, samo što je prvi koji je prouzročio ovako veliku medijsku pažnju jer je imao ozbiljne posljedice kao i sudsku presudu. Za sve sudionike u prometu – uključujući i pješake i bicikliste – vrijede pravila koja nam omogućavaju da, kada izađemo na cestu ili ulicu, imamo pravo nadati se da nećemo pritom stradati.

Često primjećujemo nepoštivanje prometnih propisa od strane vozača motornih vozila a posve nam promiče nekoliko drugih kategorija sudionika u prometu, uključujući i pješake, bicikliste i motocikliste. Naravno, kao i u svim drugim kategorijama sudionika u prometu, i među njima postoje oni koji se drže propisa, no usudili bismo se reći da je takvih malo. Pritom biciklistička “divljanja” po gradu nikako nisu samo zagrebačka (ili hrvatska) specifičnost jer smo se uvjerili da “kamikaza” na biciklima ima posvuda u svijetu. Govorimo, dakle, o onima koji su posve nekritični prema svojim postupcima i neobzirni prema drugim sudionicima u prometu.

Nekoliko je kategorija vozača bicikla, a svaka se različito ponaša u prometu – barem su takva naša zapažanja. Rekreativci su, u pravilu, po našem mišljenju najpristojnija i relativno oprezna kategorija biciklista koja, uglavnom pazeći na svoje zdravlje, koristi slabo frekventne prometnice, no često zalaze i u parkove.

Upravo su to situacije u kojima biciklist može postati opasan za sebe i druge jer, kako su nečujni a stoga i posve neočekivani, mogu naletjeti na dijete u parku ili na kućne ljubimce koji ondje često nisu na vezici. Biciklisti bi u ovakvim situacijama – a naročito voze li u raznoraznim košarama i drugim neadekvatnim pomagalima i svoju djecu – trebali biti svjesni opasnosti koju potencijalno predstavljaju i za druge i za sebe.

Najopasnijom kategorijom biciklista čine nam se oni koji na biciklima obavljaju neki posao, poput poslova dostave, te su zbog toga u vremenskoj stisci jer im prihod i zarada direktno ovise o mogućnosti da u što kraćem vremenu obave dostavu na što više mjesta. To dovodi do nervoze i žurbe, kao i velikog nepridržavanja prometnih pravila: ne obraća se pažnja na svjetlo na semaforu, postojanje pješačkog prijelaza (koji bi trebalo prijeći guranjem bicikla, osim ukoliko je posebno uz pješački prijelaz obilježena i biciklistička staza) ili činjenicu da je neka ulica jednosmjerna (pa voze u suprotnom smjeru).

Kada se uzme u obzir da ovi biciklisti često voze i brzinom od oko 20 km/h, valja imati na umu da su time već ušli u kategoriju vozila koja se ne mogu zaustaviti trenutačno, tj. koja se ne mogu “ukopati” u mjestu, pa je vrijeme reakcije ukoliko se dogodi neka neočekivana situacija – poput izlaska osobe iz haustora na nogostup ili promjene smjera kretanja pješaka kojem se približavaju s leđa – bitno produženo.

Konačno, u treću kategoriju biciklista svrstali bismo, prema našim opažanjima svakodnevnog ponašanja biciklista u Zagrebu, one koji koriste bicikl za dolazak na posao. Do problema i potencijalno vrlo opasnih situacija dolazi zbog toga što vozači na prometnicama očekuju da ih druga vozila pretječu s lijeve strane, a ne da se provlače između kolone vozila vozeći “slalom” (čemu često pribjegavaju i motociklisti).

Ovakva kršenja prometnih pravila i prometne kulture, te nedovoljno posvećivanje pažnje na druge sudionike u prometu, u konačnici dovode do općeg dojma kako su upravo biciklisti počesto oni koji se najmanje solidarno ponašaju u prometu, naročito u suživotu na nogostupu s pješacima. Kada se tome doda činjenica da gotovo svi biciklisti zaboravljaju kako bi morali imati fluorescentni prsluk – naročito ukoliko voze noću i po kiši – ispunjeni su preduvjeti da nesreća poput spomenute bude i više.

Povrh svega, posebno je nedopustivo – štoviše, rekli bismo: tragično – da policija ovakvo ponašanje u prometu najčešće pušta bez kazni i upozorenja. Ništa ne sprječava bicikliste da katkada budu i alkoholizirani, što dodatno potencira mogućnost nesreće.

Pritom, naravno, još jednom naglašavamo kako Zagreb po ponašanju biciklista i općenito prometnoj kulturi svakako nije najgori grad na svijetu (poznajemo gradove s bitno lošijom situacijom u tom pogledu), no ukoliko se u ovom području ne uvede reda (pri čemu podjednako mislimo na prometnu kulturu biciklista, djelovanje policije kao i prometnu infrastrukturu), stvari će teško krenuti prema boljem.

Za kraj, naš prijedlog bio bi uvođenje registarskih pločica za bicikle. Što mislite o tome?